poesis scenae

nedjelja, 30.09.2007.

Pravo i pravda na široku moru

k

U ono pretkoncilsko vrijeme, kako to navodi terminologija Katoličke crkve, dakle prije 1962. g. u pristupu obredima v Nedilju muki u Rimskom Misalu drevnog crkvenog obreda na narodnom staroslavenskom jeziku stoji početak psalma 43. :
„Sudi, Bože,
i rasudi prju moju ot Jezika ne pripodobna:
ot človika nepravedna, i lastiva izbavi me:
jako ti jesi Bog moj, i kripost moja.“

A prijevod na moderni hrvatski standard glasi.
„Dosudi mi pravo, Bože,
i povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne,
izbavi me od čovjeka zlobna i opaka!
Jer ti si, Bože, zaklon moj...“

Walt Whitman, poslovično najbolji američki pjesnik, ne po mojem mišljenju, već osporavanom mišljenju značajnijeg dijela američke književne kritike u svojoj zbirci Pjesma o meni (XXXIII) piše:
„...Ja sam sudionik, ja vidim, čujem cjelinu,
Plač, kletve, krik, pohvale za dobro naciljane pucnje,
Ambulanzu prolazeć polako što vijuga se crvenim tragom,
Radnike što traže oštećenja, prave neodgodive popravke,
Pad granata kroz raskidani krov, eksploziju u obliku lepeze,
Zuj udova, glava, kamena, drva, željeza visoko u zraku.“

I nastavlja u sljedećoj pjesmi (XXXIV):
„...Zapovjednik im je bio ranjen, a ponestalo je streljiva,
Tražili su časnu kapitulaciju, primili napismeno i
Zapečaćeno, predali oružje i marširali kao ratni zarobljenici.

Bijahu oni slava rase rejnđera,
Nenadmašni u jahanju, pucanju, pjesmi, jelu, udvaranju,
Veliki, nemirni, darežljivi, zgodni, ponosni i strasni,
Neobrijani, opečeni suncem, obučeni u slobodne lovačke odore,
Niti jedan preko trideset godina.

U jutro drugog dana bili su izvedeni u četama
i masakrirani, bilo je prelijepo rano ljeto,
Posao je počeo oko pet sati i završio do osam.“

Dok vam smeten ovako pišem slobodne, nepovezane stihove pogled mi bježi čas kroz prozor na bojnu armadu nekog starog i stranog saveza i biva mi jasno zašto su drevni jezici imali odmjerene termine za njih ta makra ploia, naves longae (dosl. veliki brodovi, duge lađe), a čas na sliku bradatog Whitmana koja svojstvom prikaze izazovno kao da lebdi pred očima. Kakve veze oni imaju?

1909. (Antun Gustav Matoš)

„Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“

A oko njih plovi neko drugo brodovlje, kafkijanski nejasno zamračio se obzor i kao da čeka da ga promaknu sile prirode i prometnu u staro stanje, a iz njega opet u novo, s malim promjenama, neznatnim detaljima, zapravo još starije— mudrosti još očekivanije sa bezizlaznošću, nepatvorenim pathosom grčke tragedije.

PRIČA O NEPRIJATELJIMA (Siniša Glavašević)

„Život je pun zagonetki, ali najzagonetnija je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj.
Jeste li ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja negoli prijatelja?

Cijeli sam život želio biti okružen dobrim i vrijednim ljudima, koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada. Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela. Mnoge od njih nisam ni poznavao. Mnogi od njih još jučer nisu bili ni svjesni svoje snage. Vjerujte, najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogodii jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa svima se pozdravite.

Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sijeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće smanjiti nastalo neprijateljsvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti, pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa.
A može se dogoditi i da mrak zadavi svaku ružnu misao. Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi.

Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte dijelić svoje ljubavi prvome do sebe, i bit će manje neprijatelja.

Za početak, dovoljno je i to.“

Tek sad sam primijetio da se oni brodovi vrte, vrte se stalno ukrug kao da ih kakva sila goni na to. Nije valjda da ih valovi okreću?! Ma ne, šta je meni, nema takvih valova koji bi pomaknuli one grdosije, osim ako se nekim čudom, tu na neotvorenom moru ne stvori tsunami, a i onda, sumnjam. Ma znate, takve grdosije rade što im se svidi, ne obaziru se baš na male valove pod njima. Jednostavno, to nije moguće, razumijete me valjda?

Odlomci iz pjesme MOJSIJE (S. S. Kranjčević)

„Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu s vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Spomeni se da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,
Na leđima mi tlači bratskijem,
I da nam ljuti naši krvnici
U utrobama djeci sudiše!
O, smiluj se, o silni Jehova,
Prokuni kletvom krvne silnike
I spasi narod moj, o Gospode!"

...I gle — kad tako već je ukleto —
I prokleto će navijek ostati, —
Smilovat ću se tvojoj željici,
Al' jao tebi što si želio.“

Čudna manevriranja! I opet su promijenili položaj. Da to nije zapravo neka vizualna varka još neotkrivena mojim spoznajama zakona fizike? Ne mogu vam reći. Dan je tmuran, oblaci su zakrili sunce, uzet ću dvogled. Sačekajte! Ne vidim da se okreću. Valjda je vremenski prekratak period za takvu obzervaciju, ali kad pogledam poslije, nakon nekog vremena, oni su opet u drugom položaju. Može li mi tko od vas reći zašto je to tako?

- 11:48 - Komentari (25) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.09.2007.

Nepromjenjivi napredak

Ljudi napreduju i stalno se mijenjaju, kako kaže grčki filozof Herakleitos: panta rei-sve teče pa je čovječanstvo prešlo dug put od klina i špilje do svemirskih letova i računalnih sustava, a očekujem da neće tu stati. Ipak, razmišljao sam postoji li kakva stalna, nepromjenjiva ljudska osobina koju bi valjalo istaknuti kao zajedničku svim vremenima. Postoji li uopće, zapravo -duša? Ja sam mislilac, moja je duša pomalo pjesnička i ne može se prisiliti da samu sebe negira jer iako za nju ne znam, ja je osjećam u sebi. Postoji tzv. dualnost, kako su to neki znanstvenici nazvali koja je karakteristična ljudima svih područja i vremena do sad, a označava naravno vjerovanje da čovjek, a i priroda postoje materijalno i duhovno, tj. da ima nešto iza oku vidljiva i znanstvenim metodama podložna svijeta. To se nastavlja na moj prošli post i pokušaj da, uz komentare svoje pjesme, nekako dočaram i onaj drugi dio dualnosti, zbilju u koju prodire realnost pjesme. Ljudska duša, čije poimanje, dakle, nije dokazima predočivo, a za koju ipak svi smatraju da postoji, mora postojati iz nekog razloga te ja odbijam prihvatiti da su je ljudi izmislili kako bi se utješili, ako im život krene po zlu. Duša plovi u drugačijim vodama, u koje ne poniru lađe znanstvenika.

Razmišljajući o svojstvu ljudske duše sjetio sam se Poea i njegova sukoba s transcendentalistima (tko bi se i složio s tolikom riječi) i mislim što je zapravo moderan čovjek (s namjerom ne moderni čovjek) i koja je njegova uloga, čemu ga ponos nebesima diže (i od neba možda, udaljuje)? Ima li pravo ponositi se računalima, avionima, svemirskim letovima, svoj galaksiji tehnologije od tiskarskog stroja do zadnjeg računala i robota, i što to sve znači? Biva li time nužno išta sretniji, je li mu duša više na miru?
Ovako je ideju o čovjeku sročio neponovljivi Edgar Allan Poe u svom pismu J. R. Lowellu:
„Stvarno pojmim tu taštinu o kojoj većina ljudi tek naklapa— taštinu prolaznog ljudskog života. Stalno živim u sanjarenju o budućnosti. Ne vjerujem u ljudsku sposobnost usavršavanja. Mislim da ljudska napiranja neće ostaviti nikakav mjerljiv učinak na čovječanstvo. Čovjek je sada samo aktivniji— ne i sretniji –niti mudriji nego što je bio prije 6000 godina. Rezultati se nikad neće razlikovati— a pretpostaviti da hoće, je pretpostaviti da je čovjek u prošlosti živio uzalud— da mirijade* koje su nestale nisu bile na istom nivou s nama— niti smo mi s potomstvom.“
*mirijade (ne milijarde)- riječ je iz grčkog jezika te označava nebrojeno mnoštvo

Ralph Waldo Emerson se tome usprotivio jer je vjerovao da čovjek postaje nužno sve bolji i bolji i da će jednoga dana „doći vrijeme kad će svi ljudi imati inteligencije i volje da ih vodi Moralni Sentiment“ i to podržava poviješću „Građanska povijest čovjeka može pratiti postupna poboljšavanja što su označena u višim moralnim generalizacijama.“
Emerson je filozof i pjesnik, a Poe jedino pjesnik, no jedan i drugi pomalo zadiru u oba područja. Uopće bih se usudio reći: Poe zna filozofski poetizirati, a Emerson poetički filozofirati. Molim da danu tezu nitko ne miješa sa Darwinovom evolucijom jer je ona biološka, a ovi ljudi duha pišu o psihi za koju i ja zaista moram zaključiti da se ništa nije promijenila. Osim toga, evolucija je prespora da bi, recimo u zadnjih 6000 godina zabilježila ikakav značajan preokret u koncepciji čovjeka.

Evolucija ljudskog duha u cjelini može se bilježiti u napretku društva, običaja, slobodne misli, zakona, sustava vrijednosti, itd. ali čovjek pojedinac, dobro piše Poe, sam po sebi ne mora usvojiti ništa od tih stoljećima razvijanih tekovina. Dijete se danas rađa isto kao i prije, a druga je stvar čemu ćete ga naučiti. Vi čitate ove retke zahvaljujući tehnologiji kojom raspolažemo, ali vaša duša je potrebna da ih osjeti. Pročitajte Platonovu „Apologiju Sokratovu“ i vidjet ćete tu mnoge likove s kojima se svakodnevno susrećete. Da, i tada su ljudi bili isti kao danas. Razumjeli su se u neko određeno područje djelatnosti, imali su koju drahmu ili stotinu drahmi više, kakvu kuću, kola, brod, trgovinu ili obrt. Danas ljudi opet imaju sve to i još mnogo više iz spektra plejade gore spomenute galaksije i mnogi, baš kao onda Sokratu, viču kao da su popili svu pamet svijeta, dok im zapravo ni kap iz kaleža neobuhvatne mudrosti nije ovlažila usne. No, ipak u ovom vremenu, čini se, više nego prije ljudi se razbacuju napretkom znanosti, razvojem čovječanstva, ali zašto? Prastara nas mudrost uči da je ljudska duša istih osobina u svim vremenima, a tako će i ostati bez obzira na mijenu ideja sve dok se ne promjene geni i naše potomstvo ne mutira u neku drugu vrstu koja slijedi prirodno iza homo sapiensa (koliko god pojedini zasluživao taj naziv).
Do tada, ljudska dušo, budi svjesna, da materiju koju posjeduješ, zapravo i nemaš, jedino što imaš jesi sama ti, a ako se odrečeš svojih vrijednosti, sve će drugo biti uzalud, i postat ćeš neprikladna za velebne vode, nedostojna sebe, preskučena za vrhovnost duha ili kako kaže jedan od meni dražih pjesnika:
čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!...
- 15:55 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 19.09.2007.

Svatko može dati samo ono što ima

Ponekad osjećam da je poezija tajanstveni izvor života, a znanost njegova konstatacija. Između se nalazi filozofija (kako čija). I tako, kad sam odlučio prvi put baciti srce pod tuđa stopala razmišljao sam čemu su sve moje misli zaista i ima li uopće kakvo zaista. Moja je pjesma bila mrtva. Unatoč tome što sam je s naporom i onim osjećajem istovremeno radosti i straha i preradom ugađao Poeovoj ljestvici, što sam pažljivo namještao zrcala poetičkog senzibiliteta da se u njima odraze zvijezde kozmosa moje duše, što je i nisam uputio nikome, a opet svima, što u njoj I ne mora biti ja i you ne mora biti ti, unatoč prekapanju Baudelairea na nepristojan način, ona je i dalje bila mrtva. I vidio sam da je mrtva i takva mi se svidje.
Ali vi ste, baš vi, dragi moji, oživjeli tu pjesmu i zato vam neizmjerna hvala, jer smo zajedno prešli pute znanosti i razuma, filozofije i bezumlja i prečacem došli do pjesme kao djeca što se nasmiju hipohondrima u zao dan.

Najdraže mi je od svega što ona nije bila pjesma samo za mene, nego je širinom obuhvatila mene u vama i vas u meni tako da ste lijepo prepoznavali pojedine višeznačne dijelove u duši, teleskopom senzibiliteta okrivali ste zajedničke zvijezde, moje ste dijete prihvatili kao svoje. Ono je kod vas barem na čas našlo toplinu ognjišta, ako ne i hladnoću treperenja, ono je možda prohodalo, kazalo koju riječ. Tek nešto nazirem iz komentara. Ja ne mogu znati. Mi ne možemo znati ništa osim nas samih, a ni to potpuno. Ali zašto bi to bila tragedija? I zašto bi tragedija uopće bila tragedija? Čini mi se, ni dobro ni zlo ne mora biti, bez obzira na bespomoćnost čovjeka, jer kako reče jedan mudar čovjek (zar je važno tko, to možete biti i vi) svatko može dati samo ono što ima.

- 18:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 11.09.2007.

Just a poem

Imam jaku želju da budem što koncizniji, ali mi to ne uspijeva u člancima i uvijek vam nešto pametujem, a na kraju ne napišem ni pola od onog što sam naumio reći. Tako sam slučajno naišao na ovu svoju starudiju i odlučio je malo prepraviti, protkati kojom trenutnom mišlju i objaviti. Za mene je u njoj saliveno sve što mi je na pameti poslije ovog ljeta, ne samo razmatranja, tumačenja i nagovori, nego i slutnje, osjećaji. Jedino mi je žao što je na engleskom, pa nekom neće biti čitka, no što vam to mogu ja koji sam napisavši je uvjerio se u istinitost Adamove kletve W. B. Yeatsa.

Evo, dakle:

I spent my summer wanting you

I spent my summer wanting you,
and not feeling you, but in rarest moments;
I spent my summer, whole, without you,
looking for you in replacements.
I spent my summer wanting you,
and like always, gave my heart to others,
enjoying lies, shades that seem so true
I had to land with broken feathers.
You were the one who always knew
cornices* that burn eternally
are revealed only to those few
who breathe with you open and freely.
How cleverly I gave my heart to promises
And now swallow the fruit of dreaminess!

*cornice- vijenac, reljefno oblikovan ukras na vrhu neke zgrade ili stupa

Neobavezan dio: (nezainteresirane molim da se udalje)
Odgovorite na par kratkih pitanja (ne treba cijela studija, i rečenica će biti dovoljna).
Smatrate li da je pjesma vedrog ili tmurnog karatera, optimistična ili pesimistična?
Na što vas asocira njen sadržaj i biste li rekli da ima kakvu po(r)uku?
U strahu od vašeg (straho)poštovanja, neću pitati za kvalitetu.

Ukratko i iskreno vaš
Algon Cordy

- 16:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 04.09.2007.

"Ja ne kažem sve, ja naslikam sve"

Pablo Picasso

Gospođice iz Avignona


Romar (Tin Ujević)

O voi che per la via d' Amor passate,
Attendete e guardate,
S'egli e dolore alcun, quanto il mio grave.
Vita Nuova

I

Neću da bude imena
za mojih suza pakao
i čađu moga krimena.

Ako sam često plakao,
svijetu sam grč sakrivao
i nisam duše takao.

Ako sam često snivao,
ja nisam sebe pojao,
i nisam zvuk uživao.

Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim čarima,
i strah me skupo stojao.

I kad sam bos, s romarima,
po golom trnu gazao,
ni mladima, ni starima,

Ja nisam rane kazao.


II

U kazni mesa, dugom hodočašću,
dok snatrim bijelu vječnost slavna zida,
-s krivom ili s pravom-ridam: past ću, past ću,
od jedne hijene što mi grudi kida,

od jedne žene s dušom i sa strašću.
Ona je ponos i gubitak vida,
a ja je žudim slašću ili čašću,
i ljubav nema koprene ni stida.

-Jer šta da glumim uzdah Parsifala?
Ako je drhtaj rosna kap na listu,
čista je ljubav majka ideala,

i svetkovina dlijetu ili kistu:
Njoj kojoj ne znam Imena sva hvala
za moju luku u prostranom Hristu.

Tako piše hrvatski pjesnik Tin Ujević te nas ostavlja u nedoumici ingenioznošću još jedne iz niza pjesama moderne umjetnosti uokvirenih u zbirci Lelek sebra. Što sad uopće to znači? bit će vaše očekivano i opravdano pitanje. Riječ romar dolazi od latinskog naziva za glavni grad Rim Roma te je nastala u srednjem vijeku kao sinonim za one koji idu u Rim, tj. hodočasnike vječnom gradu. Izraz lelek može se shvatiti kao tuženje, jadikovanje, ili kao plač dojenčeta, a sebar je stari hrvatski naziv za roba, moguće u vezi s latinskim servire, tj. engleski serve.

Uvodna strofa usvojen je citat na talijanskom jeziku iz djela Vita Nuova Dantea Alighierija kako je to i navedeno, no sam Dante nije originalan tvorac tih stihova, već je to talijanski prepjev biblijske knjige Lamentationes (Tužaljke) koja se donedavno pripisivala Jeremiji proroku, a sad je njeno autorstvo predmet spora. Prepjev tih dirljivih stihova na hrvatski glasio bi:
O vi što putem ljubavi prolazite,
osvrnite se i pogledajte,
ima li boli kao što je moja bol.

I sad bi netko mogao uz objašnjenje naslova zbirke, uvodni citat, i naslov i tematiku pjesme sve povezati u žalosnu perspektivu jedne velike tužaljke, plača i žalosti te jednostavno sve ostaviti na tomu. Ovakav zaključak, nepotrebno je reći, bio bi krajnje neuputan i nezreo čin, posve nedostojan za jedno umjetničko djelo. Kao prvo treba uvidjeti bohemsku perspektivu koja se metaforički proteže kroz prvu pjesmu, njene uzroke i posljedice (za mojih suza pakao... /ako sam često plakao.../ako sam često snivao...) gdje se sukladno jeziku umjetnosti suza i plač ne mora shvatiti doslovno, već kao simbol hiperaktivnog intelektualca, pjesnika, umjetnika općenito.

Sav naboj artističkog htijenja i blagog hipotetičkog opravdanja kulminira upravo u četvrtoj strofi:
Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim čarima,
i strah me skupo stojao.

Ovdje me tok Ujevićeve misli, ili bolje, moje misli na njegovu misao, nezaustavljivo podsjeća na vrijeme u kojem živimo, na ovo sparno ljeto, točno stoto koje prolazi od onoga ljeta 1907. kad je Pablo Picasso u vrućem podrumu neke zgrade na Montmartreu (po legendi gol) završavao sa stvaranjem jednog od najznamenitijih artističkih dostignuća svih vremena, slike Gospođice iz Avignona. Zanimljivo da su istraživanja pokazala kako je Picasso u pripremi za to djelo načinio mnoštvo skica na kojima nije vidljivo samo pet gospođica, nego i dva muškarca, jedan mornar i jedan student medicine, moguće doktor koji nosi karton u ruci što zajedno upućuje na nekakav moralistički karakter slike u skladu s umjetnikovim poznatim strahom od smrti i bizarnim strahom od sifilisa budući da je bio čest gost europskih bordela. Picasso će stoga ukazujući na misteriozno-fantastičan karakter umjetničkog djela izbaciti muškarce iz svojih skica te tako odabravši isključivo pet žena sliku naziva Bordel, a kasnije će dobiti naziv Gospođice iz Avignona kojeg autor nikad nije usvojio.

Dajmo si sada slobodu mašti jer to je, vjerujem, jedna od poruka i Picassove slike i Ujevićeve pjesme, imajmo na umu umjetnički jezik Baudelairea, te nezaobilazne ličnosti pod čijim utjecajem je pisao Ujević te tako raspoloženi promotrimo zadnje dvije strofe Ujevićeve pjesme Romar. Nemojte držati da ključ razumijevanja umjetnosti, tog tako širokog i kompleksnog pojma, leži u autobiografiji umjetnika jer onda ćete doći do zaključka da Ujević pod romari misli sjemeništarci, a Picasso pod gospođice prostitutke što može i ne mora biti istina, ali svakako nije sva istina, tj. nije s time sve završeno, dapače tek je započelo. To svojski potvrđuje i Picassovo kategorično negiranje svakog tumačenja njegova djela te izjava da slika živi isključivo po svojoj legendi, a tako i negacija onog što je dokazala rekonstrukcija njegove slike i skica, ne govori li sve to isto što i: ni mladima, ni starima,// ja nisam rane kazao.

A što je to uopće revolucionarno na Picassovu platnu te se smatra prekretnicom u povijesti umjetnosti? Nedostatak perspektive, zanimljiv prikaz oštrih, geometrijskih likova na ženi, velike izbuljene oči i još toga što bi mogao nesumnjivo bolje opisati kritičar likovne umjetnosti, a što je meni, laiku na to području, uglavnom nepoznanica. No, ono što vidim kao očitu poveznicu između ovog slikara svjetskog glasa i našeg pjesnika iznimne veličine (kojeg, uzgred rečeno, bez obzira što god tko mislio, smatram itekako dostojnim komparacije s Picassom), a što ćete i vi lako uvidjeti posebno u drugoj Ujevićevoj pjesmi (II) jest femme fatale, fatalna žena, i s njom naravno povezana ljubav. Ujevićeva ljubav je posebna priča, o čemu sam pisao još u prvom postu, te je kao takva predmet rasprave i divljenja, još neodređena i nešto tajanstvena (sukladno i Picassovu poimanju umjetnosti), makar je većina književnih kritika smatra fiktivnom; a Picassova je žena presudan element u povijesti umjetnosti, u aktu lišena većine svojih seksualnih atributa, dojke su joj pretvorene u krivulje, a usta i nos u rezove, naga, a oduzeta spolnosti svaka kao da ispitivački gleda u nas, ona dovodi u pitanje samu bit ženske i ljudske spolnosti, i na neki način, kao i Ujević sa svojom pjesmom, ostavlja nas u nedoumici.

Bez obzira, dakle, kojim putem ovi umjetnici dolaze do pitanja žene, do pitanja ljudske seksualnosti koja je neizostavno važan element psihe, oni nam ostavljaju ljepotu u formi umjetničkog djela koju treba pokušati razumjeti, a ja vam za to nudim jednu teoriju jer kako kaže Picasso: Teorije su laži koje nam pomažu vidjeti istinu, a na vama je da sami osjetite nešto od poruke koju oni šalju.
Zanimljivo je još istaknuti da su povjesničari umjetnosti naišli na vrlo moguć utjecaj afričke umjetnosti na Picassa pri stvaranju ovog djela, no on je, po svoju, kategorički negirao bilo kakvu vezu te im konačno značajno odbrusio: Afrička umjetnost? Što je to?
Ipak, u svjetlu novijih dokaza koje je pružila njegova ostavština post mortem iz niza bilješki, skica, i fotografija, sumnje stručnjaka bile su potvrđene. Ovdje je ključan element, koliko sam imao priliku zapaziti, simbolizam kojim Afrika zapanjuje Picassa, te on stavlja npr. zareze mjesto usta što je simbol, dapače samo jedan od simbola koji više nego simbolično vežu slikarstvo i poeziju, te dvije ionako nerazdvojive umjetnosti.
- 13:32 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Prosinac 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Opis bloga

  • Umjetnost od iskona do zakona

    by Algon Cordy

    e-mail: algcor@gmail.com






Linkovi

Brojač posjeta

Moderna poezija

  • IGRAČKA VJETROVA (T. Ujević)

    Pati bez suze, živi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.
    Podaj se pjanom vjetru života,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.
    Leti ko lišće što vir ga vije
    za let si, dušo, stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.



    To – (by E. A. Poe)

    I heed not that my earthly lot
    Hath— little of Earth in it—
    That years of love have been forgot
    In the hatred of a minute:--
    I mourn not the desolate
    Are happier, sweet, than I,
    But that you sorrow for my fate
    Who am a passer by.


    Ne hajem što mi zemna kob
    malo znanog sadrži -
    niti što duga ljubavna dob
    mrije u kratkoj mržnji: -
    ne tužim što je veliki broj
    sretnijih od mene,
    već što ti žališ udes moj
    kad sam sjen sjene.





    Putovanje (Charles Baudelaire)

    O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
    Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
    Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
    Znaš da naša srca prepuna su svijetla!

    Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
    Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
    Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
    Do dna nepoznatog da pronađemo novo!


    A u originalu:
    O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
    Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
    Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
    Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !

    Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
    Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
    Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
    Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !



    Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)

    Jer nisam mogla za Smrt stati.
    Ljubazno ona stade za me;
    U kočiji, uz Besmrtnost,
    Nas dvije smo bile same.

    Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
    A i ja se oprostiti
    Od posla i od dokolice.
    Zbog njene uljudnosti.

    Prođosmo školu gdje u igri
    Rvu se djeca mala;
    Prođosmo žita što nas motre,
    Prođosmo sunčan zalaz.

    Il bolje, on pokraj nas prođe:
    Od hlada rosa zadrhtala.
    Jer haljina mi prozračna je,
    Od tila tkivo šala.

    Pred jednom kućom zastadosmo
    - Ko zemlja da je nabubrila -
    Jedva se vidjela jer njena
    Streha tek hum je bila.

    Minuše otad stoljeća
    Al svako kraće je, ćutim,
    No dan kad shvatih da su konji
    K vječnosti okrenuti.



    Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)

    (Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
    da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
    Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)

    (Za Ezru Pounda
    boljeg pisca)

    I. Pokop mrtvih

    Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
    Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
    Sjećanje i želju, mućkajući
    Dokone korijene s proljetnom kišom.
    Zima nas je grijala, pokrivajući
    Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
    Malo života sasušenim gomoljima.
    Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
    U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
    I izišli na sunce, u Hofgarten
    I pili kavu i razgovarali jedan sat.
    Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
    I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
    Moga rođaka, on me izveo na saonice
    I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
    Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
    U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
    Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.

    Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
    Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
    Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
    Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
    A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
    A suh kamen niti zvuka vode. Samo
    Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
    (Uđi u hlad ove crvene stijene),
    I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
    Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
    Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
    Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
    Frisch weht der Wind
    Der Heimat zu.
    Mein Irisch Kind,
    Wo weilest du?
    „Dao si mi zumbule prije godinu dana;
    „nazvali su me djevojkom zumbula.“
    –ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
    Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
    Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
    Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
    Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
    Od' und leer das Meer...
    ...
    - DA
    Datta: što smo dali?
    Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
    začudna odvažnost trenutka predaje
    što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati
    po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
    što se neće naći u našim osmrtnicama
    ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
    ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
    u našim praznim sobama.



    Barbara (Jacques Prevert)

    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
    A ti si hodala nasmijana
    Rascvjetana ocarana pokapana
    Pod kisom
    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom
    A ja sam te sreo u ulici Sijama
    Smijesila si se
    A ja, ja sam se isto tako smijesio
    Sjeti se Barbara
    Ti koju ja nisam poznavao
    Ti koja me nisi poznavala
    Sjeti se
    Sjeti se ipak tog dana
    Ne zaboravi
    Neki se covjek pod trijemom sklonio
    I on te zvao po imenu
    Barbara
    I ti si potrcala k njemu pod kisom
    Pokapana ocarana rascvjetana
    I njemu se bacila u narucaj
    Sjeti se tog Barbara
    I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
    Ja kazem ti svima koje volim
    Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
    Ja kazem ti svima koji se vole
    Pa i onda ako ih ne poznajem
    Sjeti se Barbara
    Ne zaboravi
    Onu pametnu i sretnu kisu
    Na tvome sretnom licu
    Nad onim sretnim gradom
    Onu kisu nad morem
    Nad arsenalom
    Nad brodom iz Quessanta
    O Barbara
    Kakve li bljezgarije rat
    Sto je od tebe postalo sada
    Pod ovom kisom od zeljeza
    Od vatre celika krvi
    A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
    Zaljubljeno
    Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
    O Barbara
    Bez prestanka kisi nad Brestom
    Kao sto je kisilo onda
    Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
    Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
    Ovo vise nije ni oluja
    Od zeljeza celika krvi
    Posve jednostavno oblaci
    Koji crkavaju kao stenad
    Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
    I odlazi da trune daleko
    Daleko veoma daleko od Bresta
    Od koga ne ostaje nista



    Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)

    Ah, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj;
    Sve želja želju guši,
    A uzdah - uzdisaj.
    I u tom sva ti bajna
    Života kipi slast:
    Na trnu si mi cvao
    I u blato ćeš past!
    I što smo, srce moje,
    Obilazili svud,
    Sve kapale su suze
    I krvca uzalud.
    Ah, svagdje vara oko,
    Što lažni veze san,
    I slatko poji nadom
    Sve - što je utaman!
    Pa kad je čemer ljuta
    Prenasitila grud:
    Je l' igra sve to kruta,
    Il ljudski privid lud,
    Gdje nema nigdje svjetla,
    A vjera časom mre:
    Ah, srca gdje tu nema,
    Ni žarke krvi, ne...
    Ej, onda vidjeh vilu
    Na ljudski saći put -
    I žedne usne moje
    Cjelivahu joj skut.
    S oblaka pjesan začuh,
    Da život nije san,
    I ljubav da je sunce
    U vječni majski dan.
    Ti, milosrdna laži,
    Što lanuo te raj!
    Gle, omamno li sine
    Tvoj kratki, kratki sjaj.
    Il otrov je il melem
    Taj biser s oka tvog?
    - Ah, ko vjerovat može,
    Tog silno voli Bog!
    Pa u srce kad spomen
    Svoj nokat rine ljut,
    A pjesma - čedo njeno -
    Ko divlja kida put,
    U strahu samo pitam:
    Zar to su tvoji sni?
    A nešto u njoj jeca
    I šapće: - To si ti!
    Sve, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj,
    Gdje suza suzu guši,
    A uzdah uzdisaj.
    A ti si harfa samo,
    Kroz koju tuži svijet,
    I sve je tvoje cvalo
    Za pogrebnički cvijet! -
    Ni mislit mi se neće,
    Sve pepeo gledam svud,
    On zasuo je cvijeće
    I zapunio grud...
    A preko njega strujne
    Kadikad čudan šum;
    To katkad cvili srce,
    A ruga mu se um.



    Utjeha kose (A.G. Matoš)

    Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.

    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,

    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
    Samo kosa tvoja još je bila živa
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.




    POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)

    Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
    I ono sve što ti bje, ču i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svim jednako se dive.

    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
    i sebični je pečat jedan nasred čela.

    Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
    da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.

    Strašno je ovo reći u uho oholosti,
    No vrlo sretno za očajničku sreću,
    da svi smo isti u zloći i radosti,
    i da nam breme kobi počiva na pleću.

    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

    Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braći.