Nepromjenjivi napredak
Ljudi napreduju i stalno se mijenjaju, kako kaže grčki filozof Herakleitos: panta rei-sve teče pa je čovječanstvo prešlo dug put od klina i špilje do svemirskih letova i računalnih sustava, a očekujem da neće tu stati. Ipak, razmišljao sam postoji li kakva stalna, nepromjenjiva ljudska osobina koju bi valjalo istaknuti kao zajedničku svim vremenima. Postoji li uopće, zapravo -duša? Ja sam mislilac, moja je duša pomalo pjesnička i ne može se prisiliti da samu sebe negira jer iako za nju ne znam, ja je osjećam u sebi. Postoji tzv. dualnost, kako su to neki znanstvenici nazvali koja je karakteristična ljudima svih područja i vremena do sad, a označava naravno vjerovanje da čovjek, a i priroda postoje materijalno i duhovno, tj. da ima nešto iza oku vidljiva i znanstvenim metodama podložna svijeta. To se nastavlja na moj prošli post i pokušaj da, uz komentare svoje pjesme, nekako dočaram i onaj drugi dio dualnosti, zbilju u koju prodire realnost pjesme. Ljudska duša, čije poimanje, dakle, nije dokazima predočivo, a za koju ipak svi smatraju da postoji, mora postojati iz nekog razloga te ja odbijam prihvatiti da su je ljudi izmislili kako bi se utješili, ako im život krene po zlu. Duša plovi u drugačijim vodama, u koje ne poniru lađe znanstvenika.
Razmišljajući o svojstvu ljudske duše sjetio sam se Poea i njegova sukoba s transcendentalistima (tko bi se i složio s tolikom riječi) i mislim što je zapravo moderan čovjek (s namjerom ne moderni čovjek) i koja je njegova uloga, čemu ga ponos nebesima diže (i od neba možda, udaljuje)? Ima li pravo ponositi se računalima, avionima, svemirskim letovima, svoj galaksiji tehnologije od tiskarskog stroja do zadnjeg računala i robota, i što to sve znači? Biva li time nužno išta sretniji, je li mu duša više na miru?
Ovako je ideju o čovjeku sročio neponovljivi Edgar Allan Poe u svom pismu J. R. Lowellu:
„Stvarno pojmim tu taštinu o kojoj većina ljudi tek naklapa— taštinu prolaznog ljudskog života. Stalno živim u sanjarenju o budućnosti. Ne vjerujem u ljudsku sposobnost usavršavanja. Mislim da ljudska napiranja neće ostaviti nikakav mjerljiv učinak na čovječanstvo. Čovjek je sada samo aktivniji— ne i sretniji –niti mudriji nego što je bio prije 6000 godina. Rezultati se nikad neće razlikovati— a pretpostaviti da hoće, je pretpostaviti da je čovjek u prošlosti živio uzalud— da mirijade* koje su nestale nisu bile na istom nivou s nama— niti smo mi s potomstvom.“
*mirijade (ne milijarde)- riječ je iz grčkog jezika te označava nebrojeno mnoštvo
Ralph Waldo Emerson se tome usprotivio jer je vjerovao da čovjek postaje nužno sve bolji i bolji i da će jednoga dana „doći vrijeme kad će svi ljudi imati inteligencije i volje da ih vodi Moralni Sentiment“ i to podržava poviješću „Građanska povijest čovjeka može pratiti postupna poboljšavanja što su označena u višim moralnim generalizacijama.“
Emerson je filozof i pjesnik, a Poe jedino pjesnik, no jedan i drugi pomalo zadiru u oba područja. Uopće bih se usudio reći: Poe zna filozofski poetizirati, a Emerson poetički filozofirati. Molim da danu tezu nitko ne miješa sa Darwinovom evolucijom jer je ona biološka, a ovi ljudi duha pišu o psihi za koju i ja zaista moram zaključiti da se ništa nije promijenila. Osim toga, evolucija je prespora da bi, recimo u zadnjih 6000 godina zabilježila ikakav značajan preokret u koncepciji čovjeka.
Evolucija ljudskog duha u cjelini može se bilježiti u napretku društva, običaja, slobodne misli, zakona, sustava vrijednosti, itd. ali čovjek pojedinac, dobro piše Poe, sam po sebi ne mora usvojiti ništa od tih stoljećima razvijanih tekovina. Dijete se danas rađa isto kao i prije, a druga je stvar čemu ćete ga naučiti. Vi čitate ove retke zahvaljujući tehnologiji kojom raspolažemo, ali vaša duša je potrebna da ih osjeti. Pročitajte Platonovu „Apologiju Sokratovu“ i vidjet ćete tu mnoge likove s kojima se svakodnevno susrećete. Da, i tada su ljudi bili isti kao danas. Razumjeli su se u neko određeno područje djelatnosti, imali su koju drahmu ili stotinu drahmi više, kakvu kuću, kola, brod, trgovinu ili obrt. Danas ljudi opet imaju sve to i još mnogo više iz spektra plejade gore spomenute galaksije i mnogi, baš kao onda Sokratu, viču kao da su popili svu pamet svijeta, dok im zapravo ni kap iz kaleža neobuhvatne mudrosti nije ovlažila usne. No, ipak u ovom vremenu, čini se, više nego prije ljudi se razbacuju napretkom znanosti, razvojem čovječanstva, ali zašto? Prastara nas mudrost uči da je ljudska duša istih osobina u svim vremenima, a tako će i ostati bez obzira na mijenu ideja sve dok se ne promjene geni i naše potomstvo ne mutira u neku drugu vrstu koja slijedi prirodno iza homo sapiensa (koliko god pojedini zasluživao taj naziv).
Do tada, ljudska dušo, budi svjesna, da materiju koju posjeduješ, zapravo i nemaš, jedino što imaš jesi sama ti, a ako se odrečeš svojih vrijednosti, sve će drugo biti uzalud, i postat ćeš neprikladna za velebne vode, nedostojna sebe, preskučena za vrhovnost duha ili kako kaže jedan od meni dražih pjesnika:
čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!...
|