poesis scenae

Tko ima Božansko srce?

Ne, nije prijepis nedjeljne propovijedi, niti naputak novog gurua za vaš duhovni život, ni filozofski aspekt religije, već jednostavno pitanje jednostavnijeg čovjeka, parafraza riječi pjesnika Poea:
„Povodeći se u mašti onim sveprisutnim zakonom zakona, zakonom periodičnosti, zar, zaista, opravdano ne možemo oblikovati vjerovanje, recimo, rađe nego dopustiti nadu, da
će se procesi s kojima smo dovde došli u raspravi obnavljati uvijek i uvijek i uvijek; novi Svemir bubri u nastajanje, i onda prelazi u ništavnost, na svaki otkucaj Božanskoga srca.
A što je to Božanko srce? To je naše vlastito. Ne dopustite da jedva naizgledna neobzirnost ove ideje zaplaši i odvrati naše duše od one bistre vježbe svijesti, od one duboke smirenosti samoispitivanja, preko koje samo se možemo nadati zadobiti prisutnost ove, najuzvišenije od istina, i pogledati je ležerno u lice.
Fenomeni o kojima naši zaključci moraju sada ovisiti, su tek duhovne sjene, ali ne manje pomno stvarne.“

Jeste li se ikad zamislili nad sobom i je li vam išta ovakvo palo na pamet? Think again!

Gornji tekst još je jedan ulomak iz legendarne Eureke, knjige koja s pravom zaslužuje veliku pozornost. Što ako smo postali iz Prvog uzroka svih stvari, kako to tvrdi autor i baš kao i njegov čarobni znanstveno-poetično-filozofski svemir moramo se onamo i vratiti. A koji su argumenti, pitat ćete, za ovu preuzetnu tvrdnju? Naravno, to su slutnje, intuicije. U našoj mladosti svjesni smo, prema Poeu, nekih snova koji su zapravo sjećanja povezana s osjećajem postojanja i koja ostavljaju takav trag na ljudsku psihu da ona nije u stanju zamisliti da ne postoji, ili da je postojalo vrijeme u kojem nije postojala. Kako odrastamo ovaj osjećaj se mijenja jer se javlja konvencionalni svijet razuma koji nameće sumnju i razara naša mlada sjećanja starog iskona tako što ih poistovjećuje s iluzijama i snovima. No, kako god se oblikovalo, nastavlja Poe, biće koje misli ne može zamisliti ništa veće od vlastite duše. Ova tvrdnja se u početku čini apsurdnom, no kad malo promislite i ovo je zaista tako i drugačije ne može biti. Naime, duša je i naš razum i volja i osjećaji. Sve što opažamo i sve što primamo preko osjeta ljudska duša slaže u kategorije kako bi lakše sebi isto predočila. Ako vidimo neki kamen ili avion ili čovjeka ili pjesmu odmah ćemo bilo što od toga svrstati negdje u naš um ili srce, no to što ćemo mi razumjeti pod tim svrstanim nikada neće biti sama suština toga što pohranjujemo. Mi od biti nekog bića uzimamo samo mali dio i spremamo ga u svojoj duši da bi ga mogli lakše pojmiti, na neki način sebi predstaviti, dakle, od svega možemo imati neki pojam, ali ništa ne možemo do kraja razumjeti. Ako se sve naše znanje, osjećanje i slutnje slažu u našoj duši, onda je zaista, zaključujem i tu Poe u pravu jer ne može biti ništa veće, a nama pojmljivo od vlastite nam duše.

Krajnja nemogućnost da nečija duša osjeti samu sebe kao inferiornu prema drugoj; intenzivno, preplavljujuće nezadovoljstvo i pobuna na samu pomisao; to nisu, zajedno sa nepobjedivom težnjom za savršenstvom, ništa nego duhovni trzaji prema originalnom Jedinstvu koji se podudaraju s materijalnima, a sve skupa su, po mom mišljenju, vrsta dokaza koja daleko nadilazi ono što čovjek naziva demonstracijom, da nijedna duša nije inferiorna drugoj, da ništa nije, niti može biti, superiorno nečijoj duši, da je svaka duša, dijelom, sama vlastiti Bog, svoj vlastiti Stvoritelj: u jednoj riječi, da Bog, materijalni i duhovni Bog, sada postoji samo u raspršenoj Materiji i Duhu svemira; i da će sakupljanje ove raspršene Materije i Duha biti ponovna uspostava čisto Duhovnoga i Individualnog Boga.
S tim u vidu, i samo s tim u vidu, mi razumijemo zagonetke Božanske Pravde, Neumoljve sudbine. Samo u vidu toga postojanje postaje razumljivo; ali s tim u vidu postaje još više, postaje izdržljivo.

Ideja se isprva može činiti nategnutom, no dajte joj malo mjesta i vremena jer ista nalazi uporišta diljem svijeta poezije, filozofije i znanosti. S njom, u vidu, dodao bih, postaje razumljiva Whitmanova Pjesma o meni:

Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,
a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,
jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi...

Na neki način je u skladu s tim i Molitva za moju kćer W. B. Yeatsa:

S obzirom da izbacivši iz sebe svu mržnju,
Duša ponovo stječe prvobitnu nevinost
I spoznaje napokon da je samoj sebi radost,
Samoj sebi mir,samoj sebi strah,
I da je njezina slobodna volja,volja Neba
Ona može,makar svi prijekorno zurili
I svi vjetrovi tulili
I svi mjehovi prsnuli, ipak biti sretna...

S tim u vidu formira se i Nietzcheova slavna rečenica: Bog je mrtav! Živio nadčovjek!

Hrvaski najveći pjesnik 20. st., Tin Ujević, vjerujem, isto je tako na tragu ove ideje kad piše:

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svim jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

Kad već hoću uključiti i Ujevića očevidno je da je Poeva intuicija i pjesnički instnkt isto što i Ujevićevi osjetilni dokazi koje navodi kao stvarateljski i umjetnički imperativ u jednom od svojih eseja, a za koju sintagmu se mora priznati da je veoma dojmljiv oksimoron.

Ovom se sjajnom društvu može priključiti i Kranjčević sa svojim Mojsijem:

Pa sve što jesmo — sitni, maleni,
Al' tvog smo ipak bića čestica!
I čovjek eto gord sa rodbinstva
Sa vječitijim tvojim iskonom,
O, Gospode, o silni Jehova,
Ponosit diže čelo prevedro
I teži tamo gore nad zemlju,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru zraka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka...


Nesumnjivo da se može naći i mnogo drugih primjera koji bi na svoj način bili na tragu ove Poeove tvrdnje i prije i poslije nego što je sama Eureka napisana što i nije čudno samo ako se uzme u obzir prisutnost pjesničke intuicije i instinkta, osjećaja za simetriju i postojanost istine, a koji se odvajkada javlja u ljudima. No, ne valja skakati pred rudo zaključkom da su sve ove paralele potpuno istovjetne s Poeovom idejom kad su zapravo samo građene na istom principu, a svaka je osoba tomu pridala svoje viđenje stvari, svoj vlastiti dojam istoga kako je to već odgovaralo njhovoj koncepciji uma tako da se npr. ne može reći da je Nietzcheova misao istovjetna Poeovoj. Također, ističem da ne tvrdim kako su ovo jedina moguća objašnjenja navedenih djela (jer onda ta djela ne bi bila umjetnička), nego samo oslonci gledano iz određene perspektive.

Zanimljivo je da se ova teorija, koliko god to nevjerojatno izgledalo, ne kosi sa vodećim svjetskim religijama. U budizmu recimo, postoji bog, samo ne u našem smislu te riječi jer budisti ne vjeruju u bogove kao bogove nego kao u duhovna bića na višoj razini postojanja, no ipak njihov sveti spis Kunjed Gyalpo Tantra spominje univerzalni um buđenja (personificiran kao “Samantabhadra Buddha”) koji kaže za sebe:
Ja sam jezgra svega što postoji. Ja sam sjeme svega što postoji. Ja sam uzrok svega što postoji. Ja sam deblo svega što postoji. Ja sam temelj svega što postoji. Ja sam korijen svega postojanja. Ja sam „jezgra“jer sadržim sve pojave. Ja sam „sjeme“ jer sve rađam. Ja sam „uzrok“ jer sve iz mene proizlazi. Ja sam „deblo“ jer grananje svakog događaja iz mene izlazi. Ja sam „temelj“ jer sve u meni prebiva. Ja se zovem „korijen“ jer ja sam sve.

S druge strane, hinduizam se grana na mnoge frakcije od kojih većina ipak priznaje da je Brahman ili Ishavara jedini Bog koji ili koja ima bezbrojne manifestacije (karakteristike) svoga bića (Višna, Krišna, Šiva), a temelj je svega postojanja što potvrđuju i Vede.

Islam uzima isključivo postojanje Alaha kao jednog i jedinog Boga pa ne znam da li bi se Poeova teorija tu ikako mogla provući budući da je stav islama kako su i kršćani nevjernici-politeisti jer vjeruju u Trojstvo kao u Boga. Kršćansko poimanje, međutim, Trojstva podrazumijeva postojanje samo jednoga Boga pri čemu su jednako božanske biti tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh. Već ovdje nazire se potencijalna paralela jer u tom misteriju očigledno jedan Bog ima tri osobe od iste biti pa ih je tako jedan od starih kršćanskih teologa usporedio s maskama na jednom licu. Službeni stav teologije, naravno, nije priznao Poeovu tezu kao kredibilnu te su je jezuiti (isusovci) kritizirali kao nemoralnu. No, i osrednjem poznavatelju Biblije otvorena uma jasno je da teza kao takva nije ni na jednom mjestu negirana, već je neprihvatljiva samo filozofiji koju su kršćani razvili na temelju svetih spisa. Sama baza judaizma, islama i kršćanstva je u Abrahamovoj revoluciji monoteizma, a taj se monoteistički Bog njemu objavljuje kao Elohim pri čemu El označava gospodstvo i moć, a ohim je oznaka množine! Najčešće korišteno ime za Boga u Bibliji, osobito Stari zavjet je Jahve (Jehovah) što znači onaj koji jest. No, onaj koji jest što? Mnogobrojna tumačenja ove zagonetke većinom ne isključuju jedno drugo, a kao najvjerojatnije se uzima da Bog jest jer je nepojmljiv, tj. neshvatljiv ljudskom umu. Trenutno, meni je prihvatljivo objašnjenje da Bog jest sve ili ništa. Pažljivom oku neće promaknuti da i sam Isus Krist kao protagonist evanđelja skoro pa uvijek govori u prispodobama kad god želi prenijeti neku važnu poruku, stoga je evidentan zaključak da su i Evanđelja zapravo umjetnička djela podložna raznim interpretacijama od kojih je službeni stav bilo koje od kršćanskih denominacija samo jedna ponuđena verzija. Zanimljivost u tom kontekstu je osobito i činjenica da se na jednom mjestu u prilici kad su ga farizeji htjeli kamenovati sam Isus Krist poziva na njihovo sveto pismo i kaže: Ja rekoh, bogovi ste! Da se nije možda htio izvući iz škripca? Teško.

Što je istina valjda ćemo saznati u onoj o kojoj nitko od nas ništa ne zna, u smrti, a do tada imajte na umu riječi koje sam Poe ostavlja na kraju spektakularne prozne poeme:

...sve je Život, Život unutar Života, manje unutar većeg, a sve unutar Božanskog Duha.