poesis scenae

utorak, 31.07.2007.

Eureka

Edgar Allan Poe

And now for something completely different...

"Malobrojnim onima koji me vole i koje volim— onima što osjećaju prije no onima što misle— sanjarima i onima što se pouzdaju u snove kao u jedine realnosti— nudim ovu Knjigu Istina, ne u njenom svojstvu Besjednice Istine, nego za ljepotu koja obiluje u njenoj istini; čineći je istinitom. Tima predstavljam djelo samo kao proizvod Umjetnosti: recimo kao Romansu; ili, ako tjeram na previsoku tvrdnju, kao Pjesmu. Što ja ovdje predlažem je istina:- stoga ne može umrijeti:-ili ako nekim sredstvima i bude satrto da umre, „ustat će ponovno na Život Vječni.“
Ipak, želim da se ovo djelo prosuđuje samo kao Pjesma nakon što umrem."

Ove riječi napisao je Edgar Allan Poe, novinar, književni kritik, romanopisac, esejist, novelist, urednik, dramski pisac i iznad svega pjesnik koji je stubokom promijenio ne samo američku i knjževnost engleskog govornog područja, već i svjetsku književnost uopće. Što se više može osobno napisati o takvom čovjeku, književnom geniju koji je osnivač detektivske priče, jedan od prvih pisaca horora, pisac znanstvene fantastike još prije Julesa Vernea, a nadasve tvorac nezaobilaznog pjesničkog opusa koji ostavlja dubok dojam na Charlesa Baudelairea i njegovu legendarnu zbirku, prekretenicu na modernu umjetnost Cvjetovi zla, (a jubilarna 150. obljetnica čijeg izdanja je šutke prošla 25.06 ove godine), a time i ne samo time na modernu umjetnost općenito. Potom da ne nabrajam cijeli niz značajnih umjetnika i ostalih veličina koji su u većoj ili manjoj mjeri stvarali pod dojmom ovoga zaista dojmljivog Amerikanca škotsko-irskog podrijetla, neka budu spomenuti samo najpoznatiji: W. Whitman, W. Faulkner, H. Melville, E. Dickinson, J. Verne, A. C. Doyle, S. Mallarme, P. Vallery, M. Proust, O. Wilde, E. Manet, F. M. Dostojevski, J. L. Borges, T. Mann, A. Schmidt, E. Rampo, F. Nietzsche, G. B. Shaw, A. Hitchock, J. R. R. Tolkien, A. G. Matoš, Tin Ujević, itd.

Heureka ili bez početnog ha(ka) popularno Eureka legendarna je uzrečica koja se povezuje s otkićem. Sam oblik Heureka prvo je lice perfekta glagola heurisko u starogrčkom jeziku te bi se u slobodnom prijevodu moglo shvatiti kao našao sam. Prema priči Arhimed je istu riječ vikao gol po ulicama Sirakuze kad je ono istrčavši iz kade svima želio obznaniti novi fizički zakon o očuvanju volumena koji je tako dobio njegovo ime. Poe svoj djelo imenuje Eureka jer ga opravdano smatra revolucionarnim otkrićem, ne samo za znanost, nego i za umjetnost i ljudsko poimanje. Eureka se bavi idejom svemira, njegovim postankom, razvojem, svojstvima i nestankom. Nakon što se izriče temeljna ideja Originalnog Jedinstva Prve Stvari koja služi kao spiritus movens cijelom eseju autor se služi zanimljivom pričom o boci iz budućnosti da dokaže besmislenost tokova tadašnje filozofije; odbacivši i Aristotelove aksiome te silogizme i Baconove empirijske metode on naglašva važnost intuitivnog skoka na primjeru Keplera i teorije heliocentričnog sustava.
Sad ja se ne suprotstavljam toliko tim drevnima što se tiče prozirne lakomislenosti njihove logike, koja je, jasno rečeno, bila bez oslonca, bezvrijedna i uopće fantastična, koliko što se tiče njihove pompozne i zabludne zabrane svih drugih putova prema Istini osim (vlastitih) uskih i pokvarenih putova, jednoga puzanja i drugoga zavlačenja, a kojima su, u svojoj ignorantskoj perverznosti, se usudili zatvoriti dušu, dušu koja ništa toliko ne voli koliko ona područja neograničene intuicije koja uopće ne poznaju „putova“.

Nije napredak postao po određenoj šabloni, tumači Poe, već po neodređenoj intuiciji. Potom se nastavlja boriti sa znanstvenim ili filozofskim terminima koje sam na svoj intrigantan način osporava ili potvrđuje, već koliko to odgovara njegovoj teoriji koju razvija od početka, teoriji da je sve postalo iz Originalnog Jedinstva i ima nepovratnu tendenciju da se u isto vrati. Tako on tumači gravitaciju i sve ostale prirodne pojave kao rezulatat neophodne raspršenosti svemira, napuštanja onog Jednog i prirodnog da bi iz toga nastalo mnogo i neprirodno. Mada je moderna znanost prve polovine 19. st. još u povojima jer proći će desetljeća prije nego će se pojaviti C. Darwin i De origine speciei ili Freud i Uvod u psihoanalizu ili Einstein i Moja teorija (Teorija relativnosti) briljantan um ovog znanstvenika već tada sluti i opisuje, naravno intuitivno, teoriju Velikog praska, koju će tek Lamaitre predstaviti široj znanstvenoj sceni sedamdeset godina poslije Poeove smrti i to uz pomoć Einsteinove Teorije relativnosti.
Ako je Absolutno jedinstvo centar onda je postojeći svemir rezultat širenja zračenjem (iradijacijom) iz tog centra...

Nadalje, on već tada iz ono malo informacija kojima je raspolagao pretpostavio i postojanje crnih rupa, između ostalih i onih koje postoje kao središta svake galaksije. Uporišta za odnos prostora i vremena i detaljne primjere Poeova viđenja crne rupe mogu se lako pronaći u novelama Rukopis pronađen u boci i Spuštanje u oluju, samo ako ih se protumači imajući znanstvenu komponentu u vidu, a i u Eureki Poe navodi stanovitog dr. Nichola te ističe da se doslovno slaže s njegovim stajalištem:

Nalazimo da (galaksije) nisu potpuno kružne, nego reverzivne, i da sve oko njih, na svakoj strani postoje nakupine zvijezda, koje se protežu očito kao da jure prema velikoj centralnoj masi što je posljedica djelovanja neke velike sile.

i inzistiramo da se zamisli okretanje (revolucija) svih kugli Galaksije oko neke divovske kugle koju uzimamo kao središnji stožer svih.

Još je jedan fenomen spomenut i razjašnjen u ovom Eseju o materijalnom i duhovnom svemiru, a uvelike se tiče znanosti. Službeni je naizv istog Oblerov paradoks. Naime, ako je svemir beskonačan ili nama nemjerljivo konačan, kako to da se u svakoj točki istoga noću ne nalazi jedna zvijezda što bi bilo logično za pretpostaviti samo ako se uzme u obzir potencijalan broj zvijezda koji prelazi trilijune.

Ako bi slijed zvijezda bio beskonačan, onda bi nam se pozadina neba predstavljala kao jednolična svjetlost, kao ona što je iskazuje Galaksija, budući da ne bi apsolutno postojala niti jedna točka, u svoj toj pozadini, u kojoj ne bi postojala zvijezda. Jedini način, stoga, na koji, s tim stanjem stvari, bismo mogli shvatiti praznine na koje nam teleskopi nailaze u nebrojenim smjerovima, bio bi pretpostavka da je udaljenost nevidljive pozadine toliko velika da je nijedna zraka svjetlosti još nije prevalila na putu do nas.

To su samo neki od njegovih postulata koje je znanost potvrdila kao točne, a ima ih koje je proglasila pogrešnima i o kojima nema određenog stajališta. No, nije u tome bit Eureke, već u načinu na koji je njen autor stvara, u posebnom stilu gdje se susreću poezija, znanost i religija kao potpuno kompatibilna sredstva tako da Poe podrazumijeva postojanje Boga, samo na svoj vrlo zanimljiv način (čime ću se u drugom nekom postu pozabaviti) i pjesničku intuiciju ravnu znanstvenoj teoriji. Čini se da ipak ima nešto istine i u onoj suštoj laži koju profesori književnosti ponavljaju u svojim predavaonicima dok kažu da Poe spada u romatizam, kad je jasno da ga se ne može svrstati ni u jedan pravac. Za ovaj um, natprosječne inteligencije i ogromne darovitosti, uopće ne postoje razlozi za razdvajanje tih područja ljudske umne djelatnosti. Zato on, prvenstveno pjesnik, naglašva da se ovo djelo, priznato kao napredno područje otkrića, ipak smatra pjesmom nakon njegove smrti te se onda nije čuditi kad složene kozmološke fenomene opisuje metaforički i poredbeno. Npr.

Gdje zjape ponori, crnji od Ereba, i čini se, daju nam tračke, kroz granične zidove Svemira Zvijezda, u neograničen Svemir Praznine, onkraj njega.

Eureka je pisana jezikom erudita, sa značenjima riječi od kojih neka više i ne postoje u engleskom jeziku, a bogatstvom svoga sadržaja i načinom izlaganja stoji kao izazov svakom koji želi više naučiti o poeziji, jeziku, religiji, filozofiji i znanosti općenito te je preporučam kao štivo svima koji su bolji poznavatelji engleskog jezika ili se takvima smatraju, a ostalima savjetujem čitati Poeove pjesme, novele i romane, u čijem se obilju genijalne umjetnosti može naći ponešto za svakoga. Pri samom kraju spoj svih mnogom današnjem čovjeku nespojivih pojmova odvija se kao prirodan zaključak svega već rečenog:

Poetska jest bit svemira koji je, u vrhovnosti svoje simetrije, najuzvišenija od pjesama. A simetrija i postojanost su konvertibilni pojmovi: stoga Poezija i Istina su jedno. Stvar je postojana u omjeru njene istinitosti i istinita u omjeru svoje postojanosti. Savršena postojanost, ponavljam, ne može biti nego apsolutna istina. Možemo uzeti zdravo za gotovo, onda, da čovjek ne može puno pogriješiti ili zabluditi, ako se podloži da ga vodi poetički, za koji sam ustvrdio da mu je i istinski, a i simetrični, instinkt. No, mora paziti, međutim, da ne bi, u neopreznoj potražnji za površnom simetrijom formi i pokreta, ispustio iz vida stvarno bitnu simetriju načela koja ih određuju i upravljaju.

- 15:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 21.07.2007.

Sudbina slobode


Nitko uistinu nije slobodan, robuju svi bogatsvu il' sudbini il' zakonu, ili drugim pak ljudima što priječe ih da voljom svojom posve djeluju.


Tako govoraše Euripides, jedan od najvećih grčkih tragičara i pisaca Antike uopće koji je predmet kontroverzije još odonda. On je od poznatih tragičara primio najmanje nagrada (samo pet) za svoje drame, ali ga je tok vremena učinio najpoznatijim sačuvavši 17 dramskih djela. Naime, dok Aeshilos piše pretežno o sudbini bogova i titana, Sofokles o idealnim ljudima, tragičnim junacima (Antigona, kralj Oedipus) Euripides se bazira na ljudskoj psihi dajući dubok pečat razvoju tragedije jer se bavi prvenstveno ljudskim osobinama stvarajući psihološku dramu. Nije ni čudo da su ga Grci, navikli na standardna uljepšavanja likova i moralizaciju, optuživali da je rušitelj tragedije te je stekao mnoštvo neprijatelja izrugivača. No, on je zapravo razvojem realnog prikaza lika upozorio na lavinu etičkih problema, doveo u pitanje ispravnost postupanja, kako ljudi, tako i bogova, te dao mjesta razmišljanju o aktualnim problemima tadašnjeg društva od kojih neka ostaju otvorena do danas. Tim je postupcima ostavio traga za sve buduće generacije i utjecao na mnoge pisce, među kojima npr. Shakespearea, Poea, Dostojevskog, itd.

Neprijatelji su ga nazivali i ženomrscem, često ističući da je žena u njegovu prikazu zla i opaka, negativna u svakom smislu, lišena majčinstva i nježnosti. Istina je da su Grci na žene gledali kao nedostojne, smatrali su ih neinteligentnima i brbljavima te su im zabranjivali ne samo glumu, već i pojavak u kazalištu i na Olimpijskim igrama. Euripides, međutim, vadi roba i ženu iz stereotipne bare, prikazuje njene osjećaje i razmišljanja, daje joj prostora da djeluje i sama odlučuje o svojoj sudbini.

Od takvih Euripidesovih spornih djela najspornije je legendarna Medeia koja zapanjuje pričom o bliskosti mržnje i ljubavi. Majka koja je ubila svoju djecu nije plod mašte samog Euripida, nego dio drevnog epskog ciklusa kojeg su već stari Grci baštinili od davnina. On samo koristi ovu svima poznatu priču da progovori o pjesničkoj tematici koja mu je na duši. Zamislite samo da imate određen zadatak napisati dramu o ženi koja je ubila dvoje svoje djece, dva svoja sina te morate objasniti zašto bi jedna majka takvo što učinila. Euripidesu se ovaj cilj prikazuje kao izazovan i vrijedan truda, ali ne i nemoguć budući da kao izvrstan poznavatelj ljudske psihe on sluti da su ljudi spremni na sve u danoj situaciji.

Medeia je strasna, ponosna, vješta, inteligentna žena, čarobnica po profesiji. Ona je pomogla Iasonu i njegovim argonautima ukrasti Zlatno runo iz Kolhide pri čemu je izdala i ubila vlastitog oca, tamošnjeg kralja radi ljubavi prema Iasonu. Pošto su nakon mnogih peripetija, dospjeli natrag u Grčku te imali dvoje djece, kad su prošle godine, a Medeia više nije bila mlada kao nekad, Iason priprema zaruke s Glaukom, kćeri kralja Kreonta pravdajući se Medeii da će je dalje zadržati kao ljubavnicu, a da sprema bogat brak kako bi bogato zbrinuo nju i svoje sinove. Poznavajući Medeinu narav kralj Kreont je dolazi prognati iz zemlje isti dan, no ona ga skloni da može ostati do zore. Odmah stane kovati plan kako se osvetiti Iasonu i pošto naredi djeci da odnesu otrovne haljine kao svadbneni dar da otruje mladu i kralja, vlastitom ih rukom ubije.

Zanimljivo koliko se mudrosti i promišljanja može naći u Euripidesovoj drami izmiješanih s osjećajem i čuvstvima tako da pisac suptilno vješto isprepleće dramu i poeziju. Umjerenost i strast, pravda i osveta, obitelj i vjernost, inteligencija i osjećajnost samo su neke od motiva Medeie, a ključan je tragičan motiv sudbine koja po Aristotelesu (Poetika) dominira tragedijom. Naime, svaku antičku tragediju u pozadini prati neko proročanstvo, neizbježno, iako nepoznato, te radnju na neki način čini bezizlaznom kao kod većine današnjih filmova kad znate i prije nego što ste počeli gledati da vas čeka happy end, samo što u tragediji čekate tragic end. Slično je to i nekima iz SF-genrea kad se likovi vraćaju u prošlost i čine sve ne bi li popravili događaj, dok ga zapravo upravo njihovo uplitanje na kraju i uzrokuje. Medeia pokušava izvesti pravdu, provesti svoju osvetu cijelo vrijeme smatrajući da čini najbolje što može, da će time kazniti nevjernog muža i pokvarenog kralja, no na kraju ipak najviše upropaštava sebe.

No, što je zapravo sudbina i postoji li uopće takvo što? Ljudi imaju tendenciju određene događaje, pa i svoje negativne osobine pripisivati sudbini kao da će ih na neki način to spasiti od svake osobne odgovornosti, pa se tako pišu i cijele knjige u tobožnjem duhu psihologije kojima je maksima: It's nobody's fault. Zanimljivo je kako ljudi vole upravo zlo i loše pripisati igri sudbine, kako je primijetio Albert Camus: Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire, a kad dobro ide onda volimo reći kako smo mi tome zaslužni. U kršćanskom poimanju, npr. postoji tzv. Božja volja za koju vjernici trebaju svakodnevno moliti da se ostvari, a s tim je povezano i vjerovanje da ništa nije slučajno što mnoge vjernike zbunjuje jer se pitaju gdje je njihova sloboda kad Bog ionako već sve zna. Nekima, očito nije jasna razlika između znanja i djelovanja.

No, izvan subjektivnog prikaza ljudi što bi bila sudbina? Sudbinom se valjda prvo nazvalo sve ono što nam se događa, a da nismo sami za to zaslužni. Nitko nije odredio ni mjesto ni vrijeme svojeg rođenja, rodbinu, izgled, talente i sposobnosti što na kraju krajeva i genetika potvrđuje. No, što s tim učiniti ipak ostaje na nama samima. Uz sudbinu se često veže i pojam sreće kojega unatoč uobičajenom prigovoru praznovjerja, ipak nije lako odbaciti, pa tako jedan od najvećih govornika Antike i najučenih ljudi ikad Marcus Tullius Cicero kaže: Sreća, a ne mudrost upravlja životom, a sam Euripides na jednom mjestu piše: Okolnosti vladaju ljudima, a ne ljudi okolnostima. Kako onda ne spomenuti i srednjovjekovne Carmina Burana od kojih je najpoznatija moderna adaptacija Carla Orffa: O Srećo, kao mjesec promjenljivoga stanja... Da postoji nešto više od nas, što mi ne određujemo, pa nazvali to srećom, sudbinom ili Božjom voljom, nije upitno baš kao što i nije upitno da nismo najpametniji od svih. Ako su najveći umovi zapazili da unatoč svojim sposobnostima ne mogu odrediti sve u životu, već samo primijeniti iste koliko dozvoljavaju dane okolnosti, onda se može čak i pretpostaviti kako baš i nismo gospodari svemira nego samo upravitelji ovoga što imamo, dio neke veće realnosti, koji se moraju snalaziti s time kako već najbolje znaju i umiju.

Kako god bilo da bilo, svi na svoj način sudjelujemo u igri života i borimo se sa sudbinom da ispunimo svoje namjere koliko nam to dozvoljavaju mogućnosti, kažem dozvoljavaju jer su ljudi često poput Medeie svjesni da to što rade nije racionalo, ali ne mogu birati ni kontrolirati svoje osjećaje te su svladani opet možda sudbinom. A da će nešto na kraju biti s nama uopće nije upitno, ali to ne umanjuje vrijednost naše odluke kojom biramo svoje postupke, kao što znamo da nas neminovno čeka smrt, ali zato ne moramo nužno odbaciti život. Sličnu borbu vodila je i Medeja i to ne samo s okolnostima, nego i sama sa sobom, a nju je nažalost u pokušaju da porazi neprijatelje osveta nagnala da ljubav podstavi mržnji:

O što da radim, žene? Kad im oči zrem
i blistave i sjajne, sasvim protrnem
i klonem, te ne mogu naum svršit svoj.
Iz ove ću ih zemlje povest sa sobom,
ne želim da im oca zlom rastužujem
i sebi sama dvostruk bol da zadajem.
No što je sa mnom to? Zar zlo ne vratit zlim?
Zar dušmanima da se ja ne osvetim?
Kolebat neću već ko neki čovjek mek,
i nježna me i blaga neće svladat riječ...


No, možda ipak ne! O srce moje, daj,
poštedi djecu, pusti i ne ubijaj!
Nek u Ateni radost budu žiću mom!
Al’ osvetnog mi Hada, boga podzemnog,
ne mogu pustit djecu dušmanima im,
da muče ih i kinje, zlostavljaju njih.
Ta bolja im je smrt, a kad im je već mrijet,
nek vlastita ih majka pošalje u Had...

Na glavi sada vijenac je, u haljinama
mlada propada, ja to dobro znam.
Al' sama idem na najmučniji put
i ove šaljem na još mučniji,
želim reći djeci: dajte, o djeco,
dajte desnu ruku majci da je poljubi.
O najdraža ruko, najdraža usno
i naličje i lice dječje plemenito,
sretni bili na drugom svijetu, a ovdje vas
otac uništi. O slatka li dodira, meke kože
i daha milog moje djece, idite, idite,
gledat ne mogu to više, jer jače je zlo.
Ja svjesna sam da činim opak čin i klet,
no svladala mi razbor sverazorna strast,
što smrtnika će svakog odvest u propast,
što uzrokuje svako zlo i gnus i kal.



Napomena: Post sam pisao u skladu s izvornom grčkom onomastikom (mada to ne odgovara hravatskom službenom grafijskom sustavu) tako da su grčka osobna imena napisana u latinskoj transkripciji sa poštovanjem starogrčkog jezika što je i logično jer da sam napisao npr. Euripid mjesto Euripides onda bih morao napisati i Karl mjesto Carl i Kami mjesto Camus.

- 15:13 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 17.07.2007.

Einstein miriše svijeta dva

Blaženi među Židovima

Albert Einstein osoba je za koju ste nesumnjivo čuli. Njegova otkrića zauvijek su promijenila svijet omogućujući razvoj znanosti i otvarajući vrata daljnjem napretku moderne nauke. Budući da se radi o tako ne samo inteligentnoj, nego i načitanoj, obrazovanoj ličnosti, nije ni čudo da su ga svi još za života propitivali, sklanjali sebi i nuđali ne bi li kako postigli dijamantnu afirmaciju svoga cilja samo ako ga Einstein prizna. Tako su ga svojatali prvenstveno Židovi, nudeći mu sve vrste ekonomskih usluga na što je pak on vješto odgovarao surađujući s bogatim i utjecajnim sunarodnjacima, kako već i pristoji da se pomažu svoji, te im je pisao cionističke govore, ali se nije priznao židovskim nacionalistom te je bio skeptičan kad se spominjalo stvaranje Izraela: Bojim se unutarnje štete koju će židovstvo pretrpjeti, napose iz razvoja uskoumnog nacionalizma u samim našim redovima, protiv kojeg smo se ionako morali žestoko boriti, pa i bez vlatite židovske države. Bilo je i drugih pokušaja da se Einsteina vrbuje, pa su tako i neke katoličke frakcije ustvrdile da je „Einsteinov Bog“ zapravo isti onaj u kojega katolici vjeruju, a ideja toga „Einsteinova Boga“ se zasniva na židovstu koliko i samo kršćanstvo. Srećom i ovakve je tvrdnje Einstein sam odbacio još za života u jednom pismu: Bila je to, naravno, laž, što ste o mojim vjerskim uvjerenjima čuli, laž koju se sistematski ponavlja. Ja ne vjerujem u osobnog Boga i nikad to nisam poricao, već sam jasno izražavao, Ako ima nešto u meni što se može nazvati religioznim onda je to neograničeno divljenje strukturi svijeta kakvom ju znanost dosad otkriva. Ovdje se mogu dodati i još neki među kojima pojedinci željni priznanja, filozofski krugovi, pa religiozni kultovi novije vrste, itd.

Možda mislite da mu se slična sudbina i sada sprema, da ću ja, kojekakvim metodama i dopadicama, Einsteina prikloniti svojoj vlastitoj ideologiji i svrnuti ga na meni prikladne staze, kako bih, evo, dokazao da sam i ja pametan kad netko takav iza mene stoji. Takvo nešto mi ne pada na um budući da bi se to prije svega pokazalo kao glupo i pretenciozno nego išta drugo. Cilj mi je na primjeru otkrića koje je Einstein sam nazvao revolucionarnim (što nije isticao za ostala) zapravo ukazati na vezu koja postoji između znanosti i umjetnosti (u mom slučaju poezije) i pobiti predrasude koje ljudi imaju što se tiče odnosa istih.

Fotoelektrični učinaknono

Definicija: Fotoelektrični učinak ili fotoefekt je pojava u kojoj se elektroni izbijaju iz određene materije nakon što su upili energiju nekog elektromagnetskog zračenja kao npr. Roentgenove X- zrake (rengen). Samu je pojavu otkrio H. R. Hertz, a njom su se prije Einsteina bavili još i J. J. Thomson, N. Tesla i P. von Lenard o čemu detaljne podatke može naći na Wikipediji. Nažalost, ne mogu se pohvaliti savršenim razumijevanjem fizičkih termina i nazivlja te stoga i ne mogu tvrditi da znam do u detalje objasniti prirodu ove pojave, niti bih to želio jer je moj interes za fiziku nevelik, no dati proces sam u suštini shvatio prilikom čega mi je jedna paralela upala u oko i nju bih želio razložiti. Naime, suština problema bila je u tome da se do tada svjetlost pojmila isključivo kao val, a pomoću tog modela svjetlosti se nije dalo objasniti fotoelektrični učinak. Von Lenard je zapazio da je energija elektrona određena frekvencijom, a ne intenzitetom svjetla što je u vidu tadašnjih spoznaja bilo neobjašnjivo. Koristeći otprije postojeće Planckove zakonitosti Einstein objašnjava prirodu stvari kad uvodi postojanje tzv. paketića energije, tj. pojma koji se kasnije naziva foton. Ako foton određene frekvencije pogodi neki elektron, a ovaj ga potom apsorbira, dolazi do izbijanja elektrona. Međutim, mnogi fizičari diljem svijeta ostali su zapanjeni i zgroženi takvim objašnjenjem budući da nije odgovaralo dotadašnjim shvaćanjima da je svjetlost val, a koja su bila dokazana i priznata kao vjerodostojna još od Maxwella. No, Albert E. ne obara tu staru teoriju, ali ipak uvodi svoju, onoj prvoj naizgled kontradiktornu.

Iz moje točke gledišta, Einstein se koristi metaforom. On kaže da je svjetlost val, ali da je istovremeno i snop fotona. Nadalje, ako malo razmislimo o tome, on je zapravo ustanovio da svjetlost nije ni jedno ni drugo, nego nešto sasvim treće, ali da se pri razumijevanju iste koristimo valnim svojstvima koji odgovaraju jednoj njenoj karakteristici i fotonskim koji odgovaraju drugoj. On je, dakle, konstatirao mogućnost u nemogućnosti potpune spoznaje što odgovara i pjesničkim stilskim sredstvima. Pjesma sama po sebi je neostvariva, ona ukazuje na neko iskustvo, misao ili osjećaj koji se ne da izraziti normalnim jezikom, ali je predstavljen putem pjesme. Ako npr. Pupačić piše: Livade su me voljele, nosile su moj glas ova je personifikacija, kao i metafora, stilska figura koja uobličuje neku misao Pupačića, nju predstavlja tako da bukvalno rečeno zapravo i jest i nije ona. Na isti način je i svjetlost predočena znanstvenom oku kao val omogućujući tako određenje njenih valnih karakteristika, a i kao snop fotona omogućujući spoznaju drugih svojstava.

Einsteinovo otkriće dovelo je do teorije Valno-čestične dvojnosti koja je ustanovila da sve tvari pokazuju i valna i čestična svojstva, postalo osnova mnogih praktičnih izuma i okosnica kvantne mehanike.

Ako ste me dobro dosad pratili mogli ste uvidjeti sličnosti poezije i znanosti. Sve su to pokušaji da se ljudskom mentalnom sklopu predoči nešto što mu zapravo neće nikad biti do kraja shvatljivo, da se krenuvši od kakve „sigurne istine“ (aksioma) postave novi načini spoznaje nečega, i tako otkriju nove osobine istoga poslije čega je moguće te spoznaje upotrijebiti za napredak. Jasno je stoga da ni znanost nije apsolutno točna, ni u njoj ništa nije samo tako i nikako drugačije, ona nam samo, baš kao i umjetnost otvara putove pri čemu je jedna generalno usmjerena praktičnoj primjeni i materijalnoj koristi, a druga više obogaćenju duše i ljepoti. Ili se možda varam?

- 11:03 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 14.07.2007.

Ivan Goran Kovačić: Moj grob



U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.


12. srpnja 2007. se smatra datumom smrti hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića tj. kao dan kad su ga četnici negdje u šumama države koja je tada bila podijeljena na frakcije i napaćena raznim nevoljama (nešto kao danas, zar ne?), mučki zaklali. Općepoznata je činjenica da je Kovačić kao pjesnik u starom smislu riječi (lat. vates lyricus- lirski prorok) naslutio svoju smrt u jednoj od najljepših antiratnih pjesama naše književnosti— poemi Jama, a mjesto svoga posmrtnog prebivališta u relativno kratkoj pjesmi Moj grob. Te su dvije Kovačićeve pjesme poznatije od uopće sve ostale njegove lirike i predstavljaju svoga autora kao nezaobilaznu ličnost u povijesti naše književnosti.

Od mnoštva vrijednih djela koje se može komentirati, svratio bih vašu pozornost na Moj grob, ne samo zato što je znano široj javnosti pjesmoljubaca, nego zato što se uz nju veže često onaj jednoznačan smisao te se taj isti nameće u školama i fakultetima kao apsolutna istina. Međutim, svima koji se iole razumiju u umjetnost (u užem smislu riječi) jasno je da u tumačenju iste nema nikakve apsolutne i jedine istine; ali, nažalost, unatoč toj činjenici nisam primijetio mnoga tumačenja koja bi se tematikom razlikovno bitno odmakla od standardnog i očevidnog poimanja pjesme kao navještaja budućeg Kovačićevog prebivališta. Ona većinom prve dvije strofe podrazumijevaju kao umjetnički opis mjesta groba, treću i četvrtu kao socijalistički prezir prema vjeri, a zadnje dvije kao goruću želju za mirom. Takva tumačenja ne osporavam, iako bi se i to u većoj ili manjoj mjeri moglo, već ću pružiti pogled iz druge perspektive.

Ima li se na umu problematika šire društvene zajednice u to doba, teško je zamislivo da u toj ratnoj stihiji pjesnik piše baš o umjetnosti, no onda je još i teže zamislivo da piše o sebi, tj. svom vlastitom grobu. Ipak, ovakava analiza ne pokazuje ništa budući da je Kovačić pjesnik koji stvara sukaladno onome što osjeća te svoju tematiku nije dužan nikom pravdati kao ono Stanko Vraz u doba preporoda. Stoga, umjetnost kao motiv pjesme, ako zanemarimo pogled na samu njenu fasadu, jednako je potencijalna tema kao i posmrtna raka.

Nadalje, uzevši u obzir kako pjesma može biti metaforična, tj. alegorična mada je i sam pisac nije možda kao takvu shvatio i zamislio, jasno nam se nameće umjetnost kao motiv.

U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana šum,


Mrka planina ovdje lako može biti sam Parnas, prebivalište Muza u grčkoj mitologiji koje u kasnijim shvaćanjima postaje sinonim za umjetnost u širem smislu riječi. Zašto je pak ova planina mrka ostavljam čitatelju na volju da zaključi što i nije teško ako se samo povuče paralela između tadašnjeg i sadašnjeg stanja umejtničke scene. Hum kao motiv se usuđujem protumačiti kao njegov vlastiti spomenik, udio u planini umjetnosti, pri čemu urlik vuka stoji kao metafora za srodnu dušu (pisca, komentatora) iste jer vuk simbolizira snagu, krvoločnost, odvažnu nemilost, a odmah asocira i na sintagmu vuk samotnjak pri čemu je neminovna paralela sa Ujevićevim Visokim jablanima (Ali u samoći njihova je glava/ ispravna i čista povrh mračne rulje...), a crnih grana šum bio bi zvuk njegovog, često melankoličnog opusa koji je već djelomično predstavljen pojmom hum.

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.


U drugoj se strofi nastavlja grob kao motiv u sinonimu raka, a imperativna rečenica u želji da se književna ostavština tumači, tj. okruži u skladu s prirodnim okolnostima datog vremena (zima-ljeto) što ovom prigodom i činimo, ali s napomenom da se ne mijenja njen originalan karakter, tj. da se ne narušava dublji tih karakter umjetnosti. Ovdje valja napomenuti kako je pogled iz moje perspektive, tj. komentar samo filozofija stvorena na temelju umjetnosti, pa bio to vihor ili snijeg povrh nje, ona je i dalje u svojoj naravi nepromijenjena, njen muk je trajno sačuvan. Također, počevši od razumijevanja huma kao Kovačićeve umjetnosti, treba reći da je i ta metafora samo potencijalna sinegdoha (pars pro toto) što će reći da stoji kao predstavnica umjetnosti općenito.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Ove dvije strofe pojme se često i opravdano kao cjelina pri čemu se ističe pjesnikov život kao takav, njegova orijentacija prema socijalizmu i protivljenje crkvi. Prvi stih je, po mom shvaćanju, atribucija umjetnosti kao vrhunaravne sile, načina izražaja iznad drugih. Toranj je najviša građevina u tadašnjem selu ili gradu te je stoga niski toranj ovdje oksimoron koji svoj smisao dobiva u vezi sa prethodnim stihom pri čemu je zvon tornja opće mišljenje većine, možda i aluzija na izdajice neke ideologije, konvertite na tadašnjoj političkoj, ali i književnoj sceni, one kojima nije bilo stalo do Kovačićeva idola Radića i njegova nastojanja da pomogne narodu. Četvrta strofa je nesumnjivo kritika naivnosti širih društvenih slojeva u vidu privremene vjerske ili neke druge zablude koja se u svojoj uskogrudnosti i privremenosti protivi univerzalnosti i sveobuhvatnosti umjetnosti.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.


Peta, pretposljednja strofa ponavlja motiv iz druge. Pjesnikova misao očito nije usmjerena k tomu da se zapusti, već da se dopusti nezavisan i svojevoljan karakter umjetnosti. Ističem i vrlo zanimljiv spomen trnovita grma što odgovara poimanju veze između umjetnosti i boli koja je na sličan način prisutna i kod ostalih velikih hrvatskih, a i umjetnika u svijetu uopće. Ideja besputa asocira na jedinstvenost umjetničkog izražaja koji se ne da prevesti u neku drugu vrstu izraza, a da se ne izgubi značajno na vrijednosti rečenoga i koji je težak za razumijevanje tako da se često umjetnost velikih stvaraoca može samo nazrijeti te djelomično, a nikad potpuno razumjeti kao što se može, npr. razumjeti šalu. Ironično je kako je baš ova pjesma postala u koncepcijama mnogih primjer za jednostavnu jednozančnost kad bi, bar mislim, ona sama htjela reći nešto sasvim drugačije.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.

Drag prijatelj u završnoj strofi je kolega pjesnik, umjetnik, ali i bilo koji drugi putnik namjernik koji na putovanju svoga života naiđe na umjetničko djelo i ima ga sposobnost osjetiti, gledati na njega sa strahopoštovanjem, ako ga već ne razumije u svoj kompleksnosti. Konačna je izjava zatim zbunjujuća jer zašto bi netko odsjekao pute drugima, srušio mostove pošto je sam prebivao na čudesnoj planini Parnasu bilo putem opusa Kovačića ili nekog drugoga. Međutim, već je otprije jasno da umjetnost treba ostati nedirnuta, a na svakoj je individui da ju na svoj način otkrije, sa svoga gledišta osjeti, a ljubomorno za sebe sačuva tragove koje mu je ostavila u duši, jer su oni, kao i ona, običnim jezikom neizrecivi, drugome gotovo nepojmljivi. Dakle, ne treba istim svojim putevima upućivati druge u tajnu stvorenog i stvaranja, a ja sam možda baš to, ironično, ovdje učinio tek toliko da pokažem i dio druge strane medalje, ako vam je ona od ikakve koristi i poticaja da i sami potražite ostale dijelove.

- 14:33 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.07.2007.

Nikola Tesla, pjesnik i znanstvenik

Prije samo par dana (10. 07. 2007.) bila je 151. obljetnica rođenja slavnog i svake slave zaslužnog znanastvenika Nikole Tesle. Neću vas zamarati šturim činjenicama, njegovim brojnim patentima ili onim nebrojenim otkrićima za koje je sam zaslužan, a koje su drugi patentirali, a koje se stalno, doduše opravdano može naći nabrajane gdje god se što piše o njemu. Želim vam danas prikazati malo drugačijeg, svoga Teslu, čovjeka ideala i neugasive želje, strastvenog kockara koji je, čini se uvijek više volio realnost od stvarnosti, nadzbilju od zbilje.

Mislim, upitat ćete se, koji je ovo ludi, neuštimani bloger koji obilježava obljetnice, a piše kojekakve trice pa je eto i Teslu svrstao u poeziju. No, ja ne samo da pretpostavljam, nego sa sigurnošću tvrdim da je Nikola Tesla, ličnost oko koje se spore Hrvati i Srbi, premijeri nabacuju jeftine šale, bio pjesnik. Upućeniji znaju da pjesma nije samo pjesma koliko god ovo protuslovno zvučalo. Pjesma je termin u hrvatskom jeziku koji treba odgovarati latinskom poesis, što je od grčkog poisis što pak potječe od poiein- stvarati, pa je poezija zapravo stvaranje. Da je Tesla stvarao i stvorio ostavštinu bez koje bi bio nemoguć ovaj život kakvog sada poznajemo, nije uopće upitno. No kao dokaz da je bio pjesnik i u užem smislu riječi citiram odlomak iz njegove pjesme Odlomci tračeva s Olimpa koju je 1934. poslao prijatelju, avangardnom pjesniku Georgeu Vierecku:
Kroz svemirsku slušalicu, slušam zvijezde što kazuju
Nekog novog su doveli pa mu Olimp pokazuju...


Vjerujem da je pisao i više, ali osim te od njegovih pjesama (napominjem u užem smislu riječi) malo je sačuvano. Kao primjer Tesline ljubavi prema pjesmi treba navesti već dobro pozantu činjenicu koja se legendarno proteže generacijama, a ta ja da mu je zamisao o izmjeničnoj struji, jednom od najvećih njegovih izuma, sinula baš u trenutku kad je zalazilo sunce te se sjetivši Goethea recitirao ove stihove iz tragedije Faust:

Pred gradskim vratima

Već tone sunce, zamire već dan,
Al' ono drugdje novi život stvara.
O, imat krila – moj je davni san,
O, letjet za ljepotom toga žara!
...
Da, divna sna! Al' sunce zapada.
Ah, čovjek ima krila duhovna,
Al' tjelesna mu bozi nisu dali.


Da, čudak je bio taj Nikola Tesla. Njegovi riječi i danas zaslužuju pozornost šire književne scene, a njegov život predmet je spora. Usporedimo li, npr. njegov život i djelo sa onim drugog poznatog izumitelja toga vremena T. A. Edisona kojega je Tesla rano dostigao pa kasnije i prestigao nalazimo velik jaz između njih. Činjenica je da je Edison bio snalažljivi i ekonomski orijentiraniji od Tesle, no njegovu dubinu uma, njegov sjaj i oganj duše, nije nikad nadišao, nikad dosegao. Poput kakva pjesnika Tesla radi u tišini, samotno, ne tražeć slave niti novca, njegov san nije hrpa dolara ni nikad zaboravljeno ime, nego energija dostupna i korisna svima. O nepravdi koja mu je počinjena tako što mu nije priznano mnoštvo zasluga na području tehničkih izuma te su one pripisane drugima, a koja još ni danas nije potpuno ispravljena sam kaže: Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje. Žalim što nemaju svoje.

Njegov je cilj, dakle, utopija koja, ako ikad bude dosegnuta, bit će to od strane budućih naraštaja koji, bojim se, neće biti ljudi, a koja kao takva graniči sa stvarnosti i ulazi u realnost umjetnosti. Da Teslina realnost postoji kao zasebna cjelina očevidno je iz zadnjeg djela njegova života dok je u hotelu New Yorker suživio samo s golubovima, a za što ga neki smatraju luđakom. Drži li vodu činjenica iz tog dijela Tesline biografije o tomu kako je govorio da su njegovi stari prijatelji Westinghouse i Twain (inače davno prije umrli) još uvijek prisutni i kako i dalje s njima razgovara? Nedvojbeno je pak, da od svojih zamisli do kraja nije odustao nego je neumorno tražio kakvo ispunjenje hraneći iste golubove i prevrćući igre s pitanjima na koja se i današnja ljudska nastojanja svesrdno trude dati odgovore.

Taj je američki građanin srpskog porijekla i hrvatske domovine snagu i inspiraciju nalazio baš u poeziji, pa ako je i bio amater pjesnik, bio je veliki obožavatelj pjesme, on ju je čitao, recitirao, volio, a to je često mnogo, mnogo više od pisanja. Upravo je u već spomenutom Faustu pronašao svoj životni stil, odreknuće životnih radosti za posvećenje višem društvenom cilju. Otkad je ono energiju kao mlad i neiskusan svu uložio u kockanje da bi se nakon majčina mudra poteza istog posve ostavio, tako je poslije svega sebe posvetio znanosti, misleći o metaforama fizike i matematike koje je bolje od drugih razumio, te čudesno osvijetlio mrak tadašnjih zabluda u duhu znanosti kao što pjesma često zna osvijetliti ljudsku dušu.

Tko je, dakle, zapravo bio Nikola Tesla, čovjek čije se ime spominje, barem u našim krajevima gotovo koliko i Einsteinovo kao sinonim genijalca izvan svakog domašaja?
Puštam se prazne priče i dopuštam, baš kao i Tesla, pjesmi, jednoj od mnogih njemu posvećenih, da kaže ono što umjetnost umije najbolje reći:


Genije

Silni proparao je grom
Onu prvu tvog života noć
I otuda starom svijetu slom,
Od genija što tek mu ima doć.

Tiho si rastao u miru prirode
Malom onom dragom selu
Dok tajna vatre, neba, vode,
Ispunjala ti dušu cijelu.

Već isprva skroz drugačiji
Stvari nalazeći divnima,
Od učenjaka čudnovatiji
Obasjao si noći čudima.

Samo tehnika i snovi,
Samo elektroinvencija,
Samo novi, uvijek bolji
Iz dubine tvoga sencija.

Jer ti imao si stvarnije oči
Što pomogle su ruke uma,
Da teško, ali ipak kroči
Srce jedno, misli šuma.

S malo sreće, novca, ljubavi,
S puno vatre, uma, žara
Kao svatko dobar, trudovi,
Slutio si da su bez uzdŕrja.

Ništa mi ti nismo dali,
Za sve što jesi dao svima
Golub nevin (a ne čovjek) tebe žali
Dok neboderom vlada tama.

Poslije svega, ipak pitam
Kad još su žive tvoje želje:
Što je jače, dinamika il' ritam
Ideja stvarnosti il' stvarnost ideje?

- 15:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 06.07.2007.

Objetnica rođenja Tina Ujevića

Tin Ujević, pjesnik je gotovo nespojivih elemenata, nepojmljivih suprotnosti. Njegov izražaj moguć je stoga samo kroz poeziju jer u njoj samo može spojiti sve čiste duhovne želje sa sentimentom iskonskog (možda još čišćeg) ljudskog zanosa. U tim stihovima osjeća se istovremeno tuga i radost i neka dublja neskrivena pjesnička slutnja-bol. Tu se naziru obrisi više osoba, više raznih figura koje se u stilu velike svjetske religije međusobno isprepleću u neku magičnu cjelinu, naizgled nepovezanu i oprečnu, ali neumoljivo stopljenu idejom iste ljubavi. Ta pak ljubav ima primjese platonizma, ali ne prezire tijela, dobiva naznake kršćanstva, ali ne prima tjelesnih ograničenja, zadire u božansko, ali ne odbacuje ni strasti, čezne za svojom i sebe postignućem ljepotom, a u sebedarju priznaje sve druge. Sve se Ujevićeve impresije pretaču kroz oluju misli i sentimenta u plamen nekog nama nepoznatog svjetla koje na čudesan način ima više mraka u ponorima mora moderne umjetnosti nego kapi kiše u istoj oluji njegove ekspresije. Tako, stvarajući u Zagrebu i Parizu najljepša djela naše moderne umjetnosti koja po kompleksnosti nadilaze mnoge njegove čak razvikanije suvremenike, on se ipak ne udaljuje od djetinje jednostavnosti sela čineći se tako kao pravi umjetnik, djelomično razumljiv svakom, ali potpuno nikome. Upravo u toj dimenziji njegove poezije sa sveprisutnom čežnjom smrti (pojma poznatog samo njemu) nalazimo gotovo sve predmete koje najbolje uokviruje poezija, a koji su kroz patnju postali nezaobilaznim faktorima ljudske spoznaje. Time, a još više svojim životom Ujević pokazuje koliko je neprolazna uloga umjetnosti i uči nas, u hitre ljude modernog vremena kako se najveće krije u najmanjem.

- 14:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

  srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Opis bloga

  • Umjetnost od iskona do zakona

    by Algon Cordy

    e-mail: algcor@gmail.com






Linkovi

Brojač posjeta

Moderna poezija

  • IGRAČKA VJETROVA (T. Ujević)

    Pati bez suze, živi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.
    Podaj se pjanom vjetru života,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.
    Leti ko lišće što vir ga vije
    za let si, dušo, stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.



    To – (by E. A. Poe)

    I heed not that my earthly lot
    Hath— little of Earth in it—
    That years of love have been forgot
    In the hatred of a minute:--
    I mourn not the desolate
    Are happier, sweet, than I,
    But that you sorrow for my fate
    Who am a passer by.


    Ne hajem što mi zemna kob
    malo znanog sadrži -
    niti što duga ljubavna dob
    mrije u kratkoj mržnji: -
    ne tužim što je veliki broj
    sretnijih od mene,
    već što ti žališ udes moj
    kad sam sjen sjene.





    Putovanje (Charles Baudelaire)

    O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
    Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
    Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
    Znaš da naša srca prepuna su svijetla!

    Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
    Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
    Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
    Do dna nepoznatog da pronađemo novo!


    A u originalu:
    O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
    Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
    Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
    Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !

    Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
    Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
    Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
    Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !



    Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)

    Jer nisam mogla za Smrt stati.
    Ljubazno ona stade za me;
    U kočiji, uz Besmrtnost,
    Nas dvije smo bile same.

    Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
    A i ja se oprostiti
    Od posla i od dokolice.
    Zbog njene uljudnosti.

    Prođosmo školu gdje u igri
    Rvu se djeca mala;
    Prođosmo žita što nas motre,
    Prođosmo sunčan zalaz.

    Il bolje, on pokraj nas prođe:
    Od hlada rosa zadrhtala.
    Jer haljina mi prozračna je,
    Od tila tkivo šala.

    Pred jednom kućom zastadosmo
    - Ko zemlja da je nabubrila -
    Jedva se vidjela jer njena
    Streha tek hum je bila.

    Minuše otad stoljeća
    Al svako kraće je, ćutim,
    No dan kad shvatih da su konji
    K vječnosti okrenuti.



    Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)

    (Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
    da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
    Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)

    (Za Ezru Pounda
    boljeg pisca)

    I. Pokop mrtvih

    Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
    Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
    Sjećanje i želju, mućkajući
    Dokone korijene s proljetnom kišom.
    Zima nas je grijala, pokrivajući
    Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
    Malo života sasušenim gomoljima.
    Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
    U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
    I izišli na sunce, u Hofgarten
    I pili kavu i razgovarali jedan sat.
    Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
    I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
    Moga rođaka, on me izveo na saonice
    I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
    Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
    U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
    Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.

    Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
    Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
    Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
    Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
    A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
    A suh kamen niti zvuka vode. Samo
    Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
    (Uđi u hlad ove crvene stijene),
    I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
    Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
    Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
    Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
    Frisch weht der Wind
    Der Heimat zu.
    Mein Irisch Kind,
    Wo weilest du?
    „Dao si mi zumbule prije godinu dana;
    „nazvali su me djevojkom zumbula.“
    –ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
    Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
    Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
    Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
    Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
    Od' und leer das Meer...
    ...
    - DA
    Datta: što smo dali?
    Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
    začudna odvažnost trenutka predaje
    što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati
    po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
    što se neće naći u našim osmrtnicama
    ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
    ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
    u našim praznim sobama.



    Barbara (Jacques Prevert)

    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
    A ti si hodala nasmijana
    Rascvjetana ocarana pokapana
    Pod kisom
    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom
    A ja sam te sreo u ulici Sijama
    Smijesila si se
    A ja, ja sam se isto tako smijesio
    Sjeti se Barbara
    Ti koju ja nisam poznavao
    Ti koja me nisi poznavala
    Sjeti se
    Sjeti se ipak tog dana
    Ne zaboravi
    Neki se covjek pod trijemom sklonio
    I on te zvao po imenu
    Barbara
    I ti si potrcala k njemu pod kisom
    Pokapana ocarana rascvjetana
    I njemu se bacila u narucaj
    Sjeti se tog Barbara
    I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
    Ja kazem ti svima koje volim
    Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
    Ja kazem ti svima koji se vole
    Pa i onda ako ih ne poznajem
    Sjeti se Barbara
    Ne zaboravi
    Onu pametnu i sretnu kisu
    Na tvome sretnom licu
    Nad onim sretnim gradom
    Onu kisu nad morem
    Nad arsenalom
    Nad brodom iz Quessanta
    O Barbara
    Kakve li bljezgarije rat
    Sto je od tebe postalo sada
    Pod ovom kisom od zeljeza
    Od vatre celika krvi
    A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
    Zaljubljeno
    Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
    O Barbara
    Bez prestanka kisi nad Brestom
    Kao sto je kisilo onda
    Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
    Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
    Ovo vise nije ni oluja
    Od zeljeza celika krvi
    Posve jednostavno oblaci
    Koji crkavaju kao stenad
    Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
    I odlazi da trune daleko
    Daleko veoma daleko od Bresta
    Od koga ne ostaje nista



    Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)

    Ah, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj;
    Sve želja želju guši,
    A uzdah - uzdisaj.
    I u tom sva ti bajna
    Života kipi slast:
    Na trnu si mi cvao
    I u blato ćeš past!
    I što smo, srce moje,
    Obilazili svud,
    Sve kapale su suze
    I krvca uzalud.
    Ah, svagdje vara oko,
    Što lažni veze san,
    I slatko poji nadom
    Sve - što je utaman!
    Pa kad je čemer ljuta
    Prenasitila grud:
    Je l' igra sve to kruta,
    Il ljudski privid lud,
    Gdje nema nigdje svjetla,
    A vjera časom mre:
    Ah, srca gdje tu nema,
    Ni žarke krvi, ne...
    Ej, onda vidjeh vilu
    Na ljudski saći put -
    I žedne usne moje
    Cjelivahu joj skut.
    S oblaka pjesan začuh,
    Da život nije san,
    I ljubav da je sunce
    U vječni majski dan.
    Ti, milosrdna laži,
    Što lanuo te raj!
    Gle, omamno li sine
    Tvoj kratki, kratki sjaj.
    Il otrov je il melem
    Taj biser s oka tvog?
    - Ah, ko vjerovat može,
    Tog silno voli Bog!
    Pa u srce kad spomen
    Svoj nokat rine ljut,
    A pjesma - čedo njeno -
    Ko divlja kida put,
    U strahu samo pitam:
    Zar to su tvoji sni?
    A nešto u njoj jeca
    I šapće: - To si ti!
    Sve, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj,
    Gdje suza suzu guši,
    A uzdah uzdisaj.
    A ti si harfa samo,
    Kroz koju tuži svijet,
    I sve je tvoje cvalo
    Za pogrebnički cvijet! -
    Ni mislit mi se neće,
    Sve pepeo gledam svud,
    On zasuo je cvijeće
    I zapunio grud...
    A preko njega strujne
    Kadikad čudan šum;
    To katkad cvili srce,
    A ruga mu se um.



    Utjeha kose (A.G. Matoš)

    Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.

    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,

    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
    Samo kosa tvoja još je bila živa
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.




    POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)

    Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
    I ono sve što ti bje, ču i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svim jednako se dive.

    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
    i sebični je pečat jedan nasred čela.

    Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
    da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.

    Strašno je ovo reći u uho oholosti,
    No vrlo sretno za očajničku sreću,
    da svi smo isti u zloći i radosti,
    i da nam breme kobi počiva na pleću.

    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

    Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braći.




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se