poesis scenae

utorak, 31.07.2007.

Eureka

Edgar Allan Poe

And now for something completely different...

"Malobrojnim onima koji me vole i koje volim— onima što osjećaju prije no onima što misle— sanjarima i onima što se pouzdaju u snove kao u jedine realnosti— nudim ovu Knjigu Istina, ne u njenom svojstvu Besjednice Istine, nego za ljepotu koja obiluje u njenoj istini; čineći je istinitom. Tima predstavljam djelo samo kao proizvod Umjetnosti: recimo kao Romansu; ili, ako tjeram na previsoku tvrdnju, kao Pjesmu. Što ja ovdje predlažem je istina:- stoga ne može umrijeti:-ili ako nekim sredstvima i bude satrto da umre, „ustat će ponovno na Život Vječni.“
Ipak, želim da se ovo djelo prosuđuje samo kao Pjesma nakon što umrem."

Ove riječi napisao je Edgar Allan Poe, novinar, književni kritik, romanopisac, esejist, novelist, urednik, dramski pisac i iznad svega pjesnik koji je stubokom promijenio ne samo američku i knjževnost engleskog govornog područja, već i svjetsku književnost uopće. Što se više može osobno napisati o takvom čovjeku, književnom geniju koji je osnivač detektivske priče, jedan od prvih pisaca horora, pisac znanstvene fantastike još prije Julesa Vernea, a nadasve tvorac nezaobilaznog pjesničkog opusa koji ostavlja dubok dojam na Charlesa Baudelairea i njegovu legendarnu zbirku, prekretenicu na modernu umjetnost Cvjetovi zla, (a jubilarna 150. obljetnica čijeg izdanja je šutke prošla 25.06 ove godine), a time i ne samo time na modernu umjetnost općenito. Potom da ne nabrajam cijeli niz značajnih umjetnika i ostalih veličina koji su u većoj ili manjoj mjeri stvarali pod dojmom ovoga zaista dojmljivog Amerikanca škotsko-irskog podrijetla, neka budu spomenuti samo najpoznatiji: W. Whitman, W. Faulkner, H. Melville, E. Dickinson, J. Verne, A. C. Doyle, S. Mallarme, P. Vallery, M. Proust, O. Wilde, E. Manet, F. M. Dostojevski, J. L. Borges, T. Mann, A. Schmidt, E. Rampo, F. Nietzsche, G. B. Shaw, A. Hitchock, J. R. R. Tolkien, A. G. Matoš, Tin Ujević, itd.

Heureka ili bez početnog ha(ka) popularno Eureka legendarna je uzrečica koja se povezuje s otkićem. Sam oblik Heureka prvo je lice perfekta glagola heurisko u starogrčkom jeziku te bi se u slobodnom prijevodu moglo shvatiti kao našao sam. Prema priči Arhimed je istu riječ vikao gol po ulicama Sirakuze kad je ono istrčavši iz kade svima želio obznaniti novi fizički zakon o očuvanju volumena koji je tako dobio njegovo ime. Poe svoj djelo imenuje Eureka jer ga opravdano smatra revolucionarnim otkrićem, ne samo za znanost, nego i za umjetnost i ljudsko poimanje. Eureka se bavi idejom svemira, njegovim postankom, razvojem, svojstvima i nestankom. Nakon što se izriče temeljna ideja Originalnog Jedinstva Prve Stvari koja služi kao spiritus movens cijelom eseju autor se služi zanimljivom pričom o boci iz budućnosti da dokaže besmislenost tokova tadašnje filozofije; odbacivši i Aristotelove aksiome te silogizme i Baconove empirijske metode on naglašva važnost intuitivnog skoka na primjeru Keplera i teorije heliocentričnog sustava.
Sad ja se ne suprotstavljam toliko tim drevnima što se tiče prozirne lakomislenosti njihove logike, koja je, jasno rečeno, bila bez oslonca, bezvrijedna i uopće fantastična, koliko što se tiče njihove pompozne i zabludne zabrane svih drugih putova prema Istini osim (vlastitih) uskih i pokvarenih putova, jednoga puzanja i drugoga zavlačenja, a kojima su, u svojoj ignorantskoj perverznosti, se usudili zatvoriti dušu, dušu koja ništa toliko ne voli koliko ona područja neograničene intuicije koja uopće ne poznaju „putova“.

Nije napredak postao po određenoj šabloni, tumači Poe, već po neodređenoj intuiciji. Potom se nastavlja boriti sa znanstvenim ili filozofskim terminima koje sam na svoj intrigantan način osporava ili potvrđuje, već koliko to odgovara njegovoj teoriji koju razvija od početka, teoriji da je sve postalo iz Originalnog Jedinstva i ima nepovratnu tendenciju da se u isto vrati. Tako on tumači gravitaciju i sve ostale prirodne pojave kao rezulatat neophodne raspršenosti svemira, napuštanja onog Jednog i prirodnog da bi iz toga nastalo mnogo i neprirodno. Mada je moderna znanost prve polovine 19. st. još u povojima jer proći će desetljeća prije nego će se pojaviti C. Darwin i De origine speciei ili Freud i Uvod u psihoanalizu ili Einstein i Moja teorija (Teorija relativnosti) briljantan um ovog znanstvenika već tada sluti i opisuje, naravno intuitivno, teoriju Velikog praska, koju će tek Lamaitre predstaviti široj znanstvenoj sceni sedamdeset godina poslije Poeove smrti i to uz pomoć Einsteinove Teorije relativnosti.
Ako je Absolutno jedinstvo centar onda je postojeći svemir rezultat širenja zračenjem (iradijacijom) iz tog centra...

Nadalje, on već tada iz ono malo informacija kojima je raspolagao pretpostavio i postojanje crnih rupa, između ostalih i onih koje postoje kao središta svake galaksije. Uporišta za odnos prostora i vremena i detaljne primjere Poeova viđenja crne rupe mogu se lako pronaći u novelama Rukopis pronađen u boci i Spuštanje u oluju, samo ako ih se protumači imajući znanstvenu komponentu u vidu, a i u Eureki Poe navodi stanovitog dr. Nichola te ističe da se doslovno slaže s njegovim stajalištem:

Nalazimo da (galaksije) nisu potpuno kružne, nego reverzivne, i da sve oko njih, na svakoj strani postoje nakupine zvijezda, koje se protežu očito kao da jure prema velikoj centralnoj masi što je posljedica djelovanja neke velike sile.

i inzistiramo da se zamisli okretanje (revolucija) svih kugli Galaksije oko neke divovske kugle koju uzimamo kao središnji stožer svih.

Još je jedan fenomen spomenut i razjašnjen u ovom Eseju o materijalnom i duhovnom svemiru, a uvelike se tiče znanosti. Službeni je naizv istog Oblerov paradoks. Naime, ako je svemir beskonačan ili nama nemjerljivo konačan, kako to da se u svakoj točki istoga noću ne nalazi jedna zvijezda što bi bilo logično za pretpostaviti samo ako se uzme u obzir potencijalan broj zvijezda koji prelazi trilijune.

Ako bi slijed zvijezda bio beskonačan, onda bi nam se pozadina neba predstavljala kao jednolična svjetlost, kao ona što je iskazuje Galaksija, budući da ne bi apsolutno postojala niti jedna točka, u svoj toj pozadini, u kojoj ne bi postojala zvijezda. Jedini način, stoga, na koji, s tim stanjem stvari, bismo mogli shvatiti praznine na koje nam teleskopi nailaze u nebrojenim smjerovima, bio bi pretpostavka da je udaljenost nevidljive pozadine toliko velika da je nijedna zraka svjetlosti još nije prevalila na putu do nas.

To su samo neki od njegovih postulata koje je znanost potvrdila kao točne, a ima ih koje je proglasila pogrešnima i o kojima nema određenog stajališta. No, nije u tome bit Eureke, već u načinu na koji je njen autor stvara, u posebnom stilu gdje se susreću poezija, znanost i religija kao potpuno kompatibilna sredstva tako da Poe podrazumijeva postojanje Boga, samo na svoj vrlo zanimljiv način (čime ću se u drugom nekom postu pozabaviti) i pjesničku intuiciju ravnu znanstvenoj teoriji. Čini se da ipak ima nešto istine i u onoj suštoj laži koju profesori književnosti ponavljaju u svojim predavaonicima dok kažu da Poe spada u romatizam, kad je jasno da ga se ne može svrstati ni u jedan pravac. Za ovaj um, natprosječne inteligencije i ogromne darovitosti, uopće ne postoje razlozi za razdvajanje tih područja ljudske umne djelatnosti. Zato on, prvenstveno pjesnik, naglašva da se ovo djelo, priznato kao napredno područje otkrića, ipak smatra pjesmom nakon njegove smrti te se onda nije čuditi kad složene kozmološke fenomene opisuje metaforički i poredbeno. Npr.

Gdje zjape ponori, crnji od Ereba, i čini se, daju nam tračke, kroz granične zidove Svemira Zvijezda, u neograničen Svemir Praznine, onkraj njega.

Eureka je pisana jezikom erudita, sa značenjima riječi od kojih neka više i ne postoje u engleskom jeziku, a bogatstvom svoga sadržaja i načinom izlaganja stoji kao izazov svakom koji želi više naučiti o poeziji, jeziku, religiji, filozofiji i znanosti općenito te je preporučam kao štivo svima koji su bolji poznavatelji engleskog jezika ili se takvima smatraju, a ostalima savjetujem čitati Poeove pjesme, novele i romane, u čijem se obilju genijalne umjetnosti može naći ponešto za svakoga. Pri samom kraju spoj svih mnogom današnjem čovjeku nespojivih pojmova odvija se kao prirodan zaključak svega već rečenog:

Poetska jest bit svemira koji je, u vrhovnosti svoje simetrije, najuzvišenija od pjesama. A simetrija i postojanost su konvertibilni pojmovi: stoga Poezija i Istina su jedno. Stvar je postojana u omjeru njene istinitosti i istinita u omjeru svoje postojanosti. Savršena postojanost, ponavljam, ne može biti nego apsolutna istina. Možemo uzeti zdravo za gotovo, onda, da čovjek ne može puno pogriješiti ili zabluditi, ako se podloži da ga vodi poetički, za koji sam ustvrdio da mu je i istinski, a i simetrični, instinkt. No, mora paziti, međutim, da ne bi, u neopreznoj potražnji za površnom simetrijom formi i pokreta, ispustio iz vida stvarno bitnu simetriju načela koja ih određuju i upravljaju.

- 15:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Opis bloga

  • Umjetnost od iskona do zakona

    by Algon Cordy

    e-mail: algcor@gmail.com






Linkovi

Brojač posjeta

Moderna poezija

  • IGRAČKA VJETROVA (T. Ujević)

    Pati bez suze, živi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.
    Podaj se pjanom vjetru života,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.
    Leti ko lišće što vir ga vije
    za let si, dušo, stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.



    To – (by E. A. Poe)

    I heed not that my earthly lot
    Hath— little of Earth in it—
    That years of love have been forgot
    In the hatred of a minute:--
    I mourn not the desolate
    Are happier, sweet, than I,
    But that you sorrow for my fate
    Who am a passer by.


    Ne hajem što mi zemna kob
    malo znanog sadrži -
    niti što duga ljubavna dob
    mrije u kratkoj mržnji: -
    ne tužim što je veliki broj
    sretnijih od mene,
    već što ti žališ udes moj
    kad sam sjen sjene.





    Putovanje (Charles Baudelaire)

    O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
    Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
    Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
    Znaš da naša srca prepuna su svijetla!

    Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
    Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
    Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
    Do dna nepoznatog da pronađemo novo!


    A u originalu:
    O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
    Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
    Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
    Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !

    Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
    Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
    Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
    Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !



    Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)

    Jer nisam mogla za Smrt stati.
    Ljubazno ona stade za me;
    U kočiji, uz Besmrtnost,
    Nas dvije smo bile same.

    Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
    A i ja se oprostiti
    Od posla i od dokolice.
    Zbog njene uljudnosti.

    Prođosmo školu gdje u igri
    Rvu se djeca mala;
    Prođosmo žita što nas motre,
    Prođosmo sunčan zalaz.

    Il bolje, on pokraj nas prođe:
    Od hlada rosa zadrhtala.
    Jer haljina mi prozračna je,
    Od tila tkivo šala.

    Pred jednom kućom zastadosmo
    - Ko zemlja da je nabubrila -
    Jedva se vidjela jer njena
    Streha tek hum je bila.

    Minuše otad stoljeća
    Al svako kraće je, ćutim,
    No dan kad shvatih da su konji
    K vječnosti okrenuti.



    Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)

    (Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
    da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
    Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)

    (Za Ezru Pounda
    boljeg pisca)

    I. Pokop mrtvih

    Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
    Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
    Sjećanje i želju, mućkajući
    Dokone korijene s proljetnom kišom.
    Zima nas je grijala, pokrivajući
    Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
    Malo života sasušenim gomoljima.
    Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
    U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
    I izišli na sunce, u Hofgarten
    I pili kavu i razgovarali jedan sat.
    Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
    I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
    Moga rođaka, on me izveo na saonice
    I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
    Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
    U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
    Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.

    Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
    Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
    Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
    Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
    A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
    A suh kamen niti zvuka vode. Samo
    Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
    (Uđi u hlad ove crvene stijene),
    I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
    Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
    Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
    Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
    Frisch weht der Wind
    Der Heimat zu.
    Mein Irisch Kind,
    Wo weilest du?
    „Dao si mi zumbule prije godinu dana;
    „nazvali su me djevojkom zumbula.“
    –ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
    Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
    Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
    Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
    Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
    Od' und leer das Meer...
    ...
    - DA
    Datta: što smo dali?
    Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
    začudna odvažnost trenutka predaje
    što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati
    po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
    što se neće naći u našim osmrtnicama
    ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
    ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
    u našim praznim sobama.



    Barbara (Jacques Prevert)

    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
    A ti si hodala nasmijana
    Rascvjetana ocarana pokapana
    Pod kisom
    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom
    A ja sam te sreo u ulici Sijama
    Smijesila si se
    A ja, ja sam se isto tako smijesio
    Sjeti se Barbara
    Ti koju ja nisam poznavao
    Ti koja me nisi poznavala
    Sjeti se
    Sjeti se ipak tog dana
    Ne zaboravi
    Neki se covjek pod trijemom sklonio
    I on te zvao po imenu
    Barbara
    I ti si potrcala k njemu pod kisom
    Pokapana ocarana rascvjetana
    I njemu se bacila u narucaj
    Sjeti se tog Barbara
    I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
    Ja kazem ti svima koje volim
    Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
    Ja kazem ti svima koji se vole
    Pa i onda ako ih ne poznajem
    Sjeti se Barbara
    Ne zaboravi
    Onu pametnu i sretnu kisu
    Na tvome sretnom licu
    Nad onim sretnim gradom
    Onu kisu nad morem
    Nad arsenalom
    Nad brodom iz Quessanta
    O Barbara
    Kakve li bljezgarije rat
    Sto je od tebe postalo sada
    Pod ovom kisom od zeljeza
    Od vatre celika krvi
    A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
    Zaljubljeno
    Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
    O Barbara
    Bez prestanka kisi nad Brestom
    Kao sto je kisilo onda
    Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
    Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
    Ovo vise nije ni oluja
    Od zeljeza celika krvi
    Posve jednostavno oblaci
    Koji crkavaju kao stenad
    Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
    I odlazi da trune daleko
    Daleko veoma daleko od Bresta
    Od koga ne ostaje nista



    Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)

    Ah, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj;
    Sve želja želju guši,
    A uzdah - uzdisaj.
    I u tom sva ti bajna
    Života kipi slast:
    Na trnu si mi cvao
    I u blato ćeš past!
    I što smo, srce moje,
    Obilazili svud,
    Sve kapale su suze
    I krvca uzalud.
    Ah, svagdje vara oko,
    Što lažni veze san,
    I slatko poji nadom
    Sve - što je utaman!
    Pa kad je čemer ljuta
    Prenasitila grud:
    Je l' igra sve to kruta,
    Il ljudski privid lud,
    Gdje nema nigdje svjetla,
    A vjera časom mre:
    Ah, srca gdje tu nema,
    Ni žarke krvi, ne...
    Ej, onda vidjeh vilu
    Na ljudski saći put -
    I žedne usne moje
    Cjelivahu joj skut.
    S oblaka pjesan začuh,
    Da život nije san,
    I ljubav da je sunce
    U vječni majski dan.
    Ti, milosrdna laži,
    Što lanuo te raj!
    Gle, omamno li sine
    Tvoj kratki, kratki sjaj.
    Il otrov je il melem
    Taj biser s oka tvog?
    - Ah, ko vjerovat može,
    Tog silno voli Bog!
    Pa u srce kad spomen
    Svoj nokat rine ljut,
    A pjesma - čedo njeno -
    Ko divlja kida put,
    U strahu samo pitam:
    Zar to su tvoji sni?
    A nešto u njoj jeca
    I šapće: - To si ti!
    Sve, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj,
    Gdje suza suzu guši,
    A uzdah uzdisaj.
    A ti si harfa samo,
    Kroz koju tuži svijet,
    I sve je tvoje cvalo
    Za pogrebnički cvijet! -
    Ni mislit mi se neće,
    Sve pepeo gledam svud,
    On zasuo je cvijeće
    I zapunio grud...
    A preko njega strujne
    Kadikad čudan šum;
    To katkad cvili srce,
    A ruga mu se um.



    Utjeha kose (A.G. Matoš)

    Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.

    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,

    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
    Samo kosa tvoja još je bila živa
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.




    POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)

    Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
    I ono sve što ti bje, ču i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svim jednako se dive.

    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
    i sebični je pečat jedan nasred čela.

    Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
    da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.

    Strašno je ovo reći u uho oholosti,
    No vrlo sretno za očajničku sreću,
    da svi smo isti u zloći i radosti,
    i da nam breme kobi počiva na pleću.

    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

    Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braći.