Sve što želim ne mogu,
sve što ne želim mogu,

i tako prolaze dani,
između želim i ne mogu,

samo ponekad,

želim i mogu
se dotaknu...

Samo nekoliko riječi
i duša bi poletjela,

ne bi joj trebali novci,
skijanje,
zlato,
ni pljesak,

samo dvije-tri riječi,
koje bi ja,
naravno,
krivo iščitala,

onako kako meni odgovara.

Zašto meni Bog šuti
tamo gdje glasno govore o Njemu,
oni koji ga najbolje poznaju,
bolje od mene i mog života?

Ja ga tamo slabo čujem,
samo primim Isusa,
zatvorim oči
i kažem:
“Čut ćemo se u negdje u mojoj tišini.“

Mogla bih plakat od sreće
koliko me Bog voli,

dajući mi sve potrebno,

a tražim,
kruha preko pogače.