Tko hoće nešto da učini, nađe način, tko neće ništa da učini, nađe opravdanje. (Picasso)

POnekad ti želim napisati pismo. Dugo pismo. Da ti kažem sve što mislim. Da ti se približim. I tada shvatim, da ti sve znaš. Da nema ništa skriveno.
Da sve sam već rekla. Tebi. I to me uisitnu raduje. Da se sve zna. Tako se osjećam lagano. Osjećam budno. Sve je nekako jasno.
Osjećam blistavo čisto jezero.
To sam oduvijek željela. Baš tavku čistu vezu. Ljubav.

Ospem se kada mi netko kaže da je psu mjesto u dvorištu.
Još jedna prerasuda.
Psu je mjesto uz ČOVJEKA, nije krava da bude na travi.
Psi u dvorištu... često ne izlaze iz njega, često su vezani. Osim toga nemaju svi ljubitelji pasa dvorišta.
Naša ljubav prema psima ne veže se za mjesto. To je LJUBAV. Moji se psi šetkaraju, istražuju, njuše, otkrivaju okolinu, kao i svaki normalni psi.
Psi ionako spavaju veći dio dana, kao i lavovi (iako nisam nikada imala lava).
Pas se treba išetati, istrčati (ako je potrebno) i VOLJETI.
Ostatak dana spava i jede. Nema dalje.

Baš sam nešto ljuta. Pitam se već dugo a zašto ljudi sklapaju brak, kada su svi tako nesretni u braku.
Svi se nešto žale, gunđaju i ...ostaju.
Jasno je meni da je danas teško OSTATI. Zbog financija i tako tome slično.
No, zašto uopće potpisuju taj komad papira? Tradicija?
Eto, baš na nekoj od kava kaže meni davni frend da "kućanske poslove" obavlja 2-3 puta godišnje.
I to je Ljubav? Ne bih baš rekla.
Drugi mi pak kaže da kakav seks u braku, da što je meni.
Govorim o seksu jer je to najdublji prikaz nečije veze. Ne zato što "Seks sve prodaje".
Kada imamo problema u intimnom životu, to se odrazi na sve drugo.
Pa što to onda vodi sve te ljude, koji su nakon 10 ili malo više godina tako duboko isfrustrirani životom i osobom KOJU SU SAMI ODABRALI, U BRAK.
Što ih je uopće povezalo? I gdje je sada to? I kako je moguće da neki ljudi PONOVE ISTU GREŠKU?
ZALJUBLJENOST je kriva. Lijepo je rekao Dalaj Lama: "Zaljubljenost je OPASAN osjećaj. Zaljubljen čovjek je slijep"
I onda kada progleda, a što se neminovno mora dogoditi... ups! Tko je to pokraj mene?

Znate li da je Crkva u hrvata zabranila uvođenje joge u škole?
Ja vježbam jogu. Godinama. Ne znam kakve veze to ima sa crkvom.
Sva mišljenja stručnjaka (ortopeda, psihologa i sličnih) pala su u vodu, jer je crkva rekla da će joga inodktrinirati djecu protiv Boga.
Hm. Mene nije. Zašto ? Zato što su to gluposti. Padam u nesvijest od petljanja crkve u svašta nešto.
Ne moraju svi ljudi koji vježbaju jogu, nužno i meditirati i činiti nešto što crkvi nije po volji. Kao što ja ne činim.

WIKIPEDIA:
""Joga (Sanskrt: /K joga, IPA: [joĐgY]) je sustav drevnih duhovnih i tjelesnih vježbi porijeklom iz Indije. Joga se sastoji od fizičkih vježbi, tj. Asana i vježbi disanja Pranayama, koja je nastala u Indiji gdje se smatra sredstvom k prosvjetljenju, tj. postizanjem jedinstva sa samim sobom i univerzumom Brahman. U sadašnje vrijeme, mnogi ljudi, naročito na zapadu vježbaju jogu iz različitih razloga; većina ljudi vježba radi fizičkog zdravlja, drugi radi razvijanja koncentracije, neki iz određenih filozofskih ubjeđenja, dok da bi postigli unutrašnji mir i ravnotežu. Joga vježbama se može postići mnogo ako se vežba redovito i uporno. Rezultati joge se razvijaju prirodno i postepeno. Smatra se da se jogom liječe ili ublažuju razne vrste bolesti i poremećaja, poput nesanice i astme.

Joga kao sredstvo k prosvjetljenju je veoma bitna za hinduizam, budizam i džainizam, kao i mnoge druge religijske i duhovne prakse širom svijeta. Za hindusa je mokša veliki cilj. Joga sadrži osmerostruku metodu savladavanja: yama (apstinencija, govorenje istine, uzdržavanje od ubojstva, jačanje kreposti, samokontrola), niyama (pridržavanje pravila, vršenje pobožnosti), asana (položaji tijela), pranayama (vježbe i regulacija disanja), pratyahara (nadozor tj. obuzdavanje osjetila), dhyana (meditacija), dharana (kontemplacija) i samadhi (oslobađanje, prosvjetljenje).


Neke vrste joge:

* Bakti joga, najpopularniji oblik joge u Indiji, je način poštovanja božanstva. Ona se ispoljava u neprestanom ponavljanju okultnog imena, mantre.
* Karma joga je put službe, koja je privl0čna ljudima koji su naklonjeni k djelatnoj aktivnosti.
* Jnana joga je put znanja, koja dovodi ljude do gurua, radi rukovođenja, ali i put izučavanja svetih spisa hinduizma.
* Radža joga je put konteplacije, koja uključuje brojne načine meditacije, u kojim čovjek koji vježba, mora naučiti disciplinirati tijelo i um, da bi tako zadobio samadhi (zajednicu sa Apsolutom).
* Hatha joga je najpoznatiji oblik joge na zapadu, koji ljudi često koriste radi mnogih fizičkih i mentalnih dobrobiti, ali i dostizanja dubljih stanja u meditaciji.""


Sigurno je da djecu u školi nitko ne bi učio "(apstinencija, govorenje istine, uzdržavanje od ubojstva, jačanje kreposti, samokontrola), niyama (pridržavanje pravila, vršenje pobožnosti), asana (položaji tijela), pranayama (vježbe i regulacija disanja), pratyahara (nadozor tj. obuzdavanje osjetila" jer to bi ipak bilo previše, kaj ne?
OK, ako su djeca u opasnosti, onda nek' "kaotlički tjelovježbači, nauče osnovne asane i nek djecu nauče najbolju i najkvalitetniju metodu rada na svome TIJELU!!!!!!
Tijelu, zaboga. A ne duhu ili ne daj Bože, vjeri.
Vjera nije zapovijedana u jogi, a ne bi smjela biti ni ovdje.
Ali, jest. Očito jest.

DONOSIM U CIJELOSTI PISMO JEDNOG KATOLIČKOG SVEĆENIKA KOJI TO OBJAŠNJAVA:
"Joga u filozofiji i praksi je nespojiva s kršćanstvom

James Manjackal MSFS

Kao kršćanin i katolik, rođen u indijskoj državi Kerali u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, ali u hinduističkom okruženju; a sada kao katolički svećenik i karizmatski propovjednik u šezdeset zemalja na svim kontinentima, imao bih nešto reći o lošem utjecaju joge na kršćanski život i duhovnost. Znam da u cijelom svijetu raste interes za jogu , čak i među kršćanima i da se taj interes širi i na druge ezoteričke i new age prakse kao što su reiki, reinkarnacija, akupresura, akupunktura, liječenje pranom, refleksologija itd. što su sve metode protiv kojih Vatikan upozorava u svom dokumentu "Isus Krist- donositelj vode žive" .

Za nekoga joga je način opuštanja i smanjenja napetosti, dok je za drugoga to oblik vježbanja koji godi zdravlju i poboljšava tjelesnu izdržljivost, a za neke je to i način liječenja bolesti. U umu prosječnog katolika, bio on laik ili klerik, mnogo je zbunjenosti, zato što se joga među katolicima ne prikazuje niti kao potpuno zdravstvena niti kao potpuno duhovna disciplina, već jednom kao jedna, drugi put kao druga vrsta, a često i mješavina te dvije discipline. No, činjenica je da je joga prvenstveno duhovna disciplina, a ja poznajem čak svećenike i redovnice koji u sjemeništa i novicijate uvode jogu kao pomoć pri meditaciji i molitvi. Zaista je žalosno da su u današnje vrijeme mnogi katolici izgubili povjerenje u duboku duhovnost, misticizam i molitvenu disciplinu koju nam prenose veliki sveci poput sv.Ignacija Lojolskog, sv. Franje Asiškog, sv. Franje Saleškog , sv. Terezije Avilske i mnogih drugih, te se okreću istočnjačkoj duhovnosti koja ima korijene u hinduizmu i budizmu. U ovom svjetlu iskreni kršćanin treba preispitati koliko je prikladno spajati jogu s kršćanskom duhovnošću i koliko je mudro ugrađivati te tehnike u kršćansku molitvu i meditaciju.

Što je to joga? Riječ joga znači "jedinstvo", cilj joge je ujedinjenje prolaznog "ja" "JIVA" s besmrtnim "BRAHMAN" , hinduističkim konceptom Boga. Taj Bog nije osobni Bog, nego impersonalna, neosobna duhovna supstanca koja je jedno s prirodom i svemirom. Brahman je impersonalna, neosobna božanska tvar koja prožima i obavija sve i temelj je svega. Joga ima svoje korijene u hinduističkim Upanishadama , koje datiraju iz 1000. godine prije Krista i koje svrhu joge opisuju kao " ujedinjenje svjetlosti unutar sebe sa svjetlošću Brahmana". "Beskonačnost, ono što je apsolutno i nepromjenjivo nalazi se u čovjeku" kaže Chandayoga Upanishada, "TAT TUAM ASI" ili " TO SI TI". Božansko prebiva unutar svakog od nas u svom mikrokozmičkom predstavniku, individualnom "ja" koje se naziva Jiva. U Bhagavad Giti gospodin Krishna opisuje Jivu kao "moj vlastiti dio vječnoga" i kaže da "radost Joge dolazi jogiju koji je jedno s Brahmanom". Sto pedesete godine poslije Krista, jogi Patanjali je objasnio osam putova koji učenika joge vode od neznanja do prosvjetljenja- osam putova su poput stepenica i to su : samokontrola ( yama) , vršenje pobožnosti (niyama), položaji tijela ( asana) , vježbe disanja ( pranayama) , nadzor tj. obuzdavanje osjetila ( pratyahara), koncentracija ( dharana) , duboka kontemplacija (dhyana) i prosvjetljenje ( samadhi). Ovdje je zanimljivo primijetiti da su vježbe položaja tijela i disanja, dakle ono što se na zapadu obično podrazumijeva da je cijela joga, tek treći i četvrti stupanj prema jedinstvu s Brahmanom! Joga nije samo razrađen sistem tjelovježbe, to je duhovna disciplina sa svrhom da dovede dušu do samadhija, potpunog jedinstva sa božanskim bićem. Samadhi je stanje u kojem se ujedinjuju naravno i božansko biće, čovjek i Bog postaju jedno bez ikakve razlike (Brad Scott: Exercise or religious practice? Yoga: What the teacher never taught you in that Hatha Yoga class" in the Watchman Expositor Vol. 18, No. 2, 2001).

Ovakvo gledanje radikalno je suprotno kršćanstvu koje sasvim jasno vidi razliku između Stvoritelja i stvorenja, čovjeka i Boga. Bog je uvijek "netko drugi" , a nikada sam čovjek. Žalosno je da ljudi koji promiču jogu, reiki i ostale discipline i meditacije podupiru svoje argumente pogrešno navodeći neke izolirane biblijske citate izvađene iz općeg konteksta, kao što su npr. " ti si hram Božji", " živa voda teče iz tebe" , " bit ćete u meni i ja ću biti u vama" , " ne živim više ja nego Krist živi u meni" itd. bez razumijevanja značenja koje te riječi imaju u općem konekstu Bibilije. Neki ljudi čak portretiraju Isusa kao jogija, a u današnje vrijeme takve Isusove slike možemo vidjeti čak u samostanskim kapelama i prezbiterijima - Isus prikazan kao jogi u položaju za meditaciju!

Naziivati Isusa "jogijem" znači nijekati Njegovu božansku suštinu, svetost i savršenost i pretpostavljati da je On imao palu ljudsku narav podložnu neznanju i zabludi, iluziji (maya) , da je i On trebao oslobođenje od ljudske uvjetovanosti kroz vježbe i discipline joge. Joga je nespojiva s kršćanskom duhovnošću jer je panteistička ( Bog je sve i sve je Bog) i zato što smatra da postoji samo jedna realnost , a sve ostalo je privid ili maya. Kad bi postojala samo jedna apsolutna, nepromjenjiva realnost, a sve ostalo kad bi bilo iluzorno, privid, tada ne bi postojali odnosi i ljubav. Središte kršćanske vjere je vjera u Presveto Trojstvo, Oca, Sina i Duha Svetoga, tri osobe u jednom Bogu , savršeni model odnosa ljubavi. Sve u kršćanstvu je usmjereno na odnose, s Bogom i među ljudima. "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed . Druga je toj jednaka : ' Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! '" ( Mt 22,37-39). U hinduizmu, dobro i zlo, kao i bol i užitak su prividni (maya) i stoga nestvarni, imaginarni. Vivekananda , jedna od najpoštovanijih ikona suvremenog hinduizma, je rekao : " Dobro i zlo su jedno te isto " (Vivekananda. "The yogas and other works" izdanje, Ramakrishna Vivekananda Centre NY 1953). U kršćanstvu, neprestani problem grijeha kao uvrede Božjoj svetosti je neodvojiv od naše vjere, jer je grijeh razlog zašto trebamo Spasitelja. Isusovo utjelovljenje, život, muka , smrt i uskrsnuće za nas su putovi spasenja tj.oslobođenja od grijeha i njegovih posljedica. Mi ne možemo zanijekati ovu temeljnu razliku u namjeri da u kršćanstvo uključimo jogu i ostale istočnjačke tehnike meditacije. Bavljenje jogom je u najboljem slučaju poganstvo, a u najgorem okultizam. To je religija antikrista i po prvi put u povijesti ona se naširoko prakticira diljem zapadnog svijeta i Amerike. Smiješno je i nakaradno da učitelji joge nose križeve ili kršćanske simbole te tako zavode i varaju ljude govoreći da joga nema nikakve veze s hinduizmom i da je to samo prihvaćanje drugih kultura. Neki su prikrili jogu kršćanskim gestama i kretnjama nazivaju je "kršćanska joga". Ovdje se ne radi o prihvaćanju kulture drugih naroda, nego o prihvaćanju druge religije koja je nespojiva s našom religijom i religioznim konceptima.

Žalosno je da se joga proširila od vrtića pa sve do različitih obrazovnih ustanova u medicini, psihologiji itd. nazivajući se znanošću, a u stvari ona uopće nije znanost ; prodaje se pod etiketom " opuštajuća terapija" , " samo-hipnoza" , "kreativna vizualizacija" , "centriranje (centering)" itd. Hatha joga, najrašireniji oblik joge u Europi i Americi kao vježbe za opuštanje i anti-stresna terapija , jedan je od šest priznatih sistema ortodoksnog hinduizma i sa svojim mističnim i religioznim korijenima najopasniji je oblik joge. ( Dave Hunt, "Zavođenje kršćanstva", str. 110 ). Sjetite se riječi sv. Pavla " Nije ni čudo, jer se sam Sotona pretvara u anđela svjetla" ( 2 Kor 11,14). Istina je da su mnogi ljudi izliječeni pomoću joge i ostalih istočnjačkih načina meditacije i molitve. Ovdje bi se kršćanin trebao zapitati traži li on samo ozdravljenje i materijalne pogodnosti ili svoga Boga Isusa Krista u kojega vjeruje i koji je izvor svih izlječenja i dobroga zdravlja.

Želja da se postane Bog je prvi i drugi grijeh u povijesti stvaranja kako je kronološki zabilježeno u Bibliji, "U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijestolje ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu" (Iz 14, 13-14). Zmija reče ženi: "Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo ." (Post 3: 4-5). Filozofija i praksa joge temelji se na uvjerenju da su čovjek i Bog jedno. Joga naučava da se treba usredotočiti na samog sebe umjesto na Jednog Istinitog Boga. Ona ohrabruje svoje sljedbenike da traže odgovore na životne probleme i pitanja unutar svog vlastitog uma i savjesti umjesto da nađu rješenje u Božjoj Riječi po Duhu Svetom kao što je to u kršćanstvu. Joga konačno ostavlja čovjeka otvorenim za obmane Božjeg neprijatelja, koji traži žrtve koje može odvući od Boga i Crkve. (I Pt 5: 8)
U posljednjih osam godina propovijedam Božju riječ uglavnom u europskim zemljama koje su nekada bile kolijevka kršćanstva, iz koje su izlazili misionari i navjestitelji evanđelja, mučenici i sveci. Zapitajmo se možemo li još uvijek Europu nazivati kršćanskom? Nije li istina da je Europa izbrisala sva kršćanska načela i vrijednosti iz svog života ? Zašto se Europa srami reći da ima kršćanske korijene ? Gdje su moralne vrijednosti i kreposti koje su Europljani stoljećima njegovali i koje su prenosili ostalim zemljama i kulturama hrabro navješćujući Kristovo evanđelje? Po plodovima se poznaje stablo ! Vjerujem da su te sumnje i zbrka, otpadništvo i nevjera, vjerska hladnoća i nezainteresiranost došli u Europu istovremeno kad su istočnjački misticizam i meditacije, ezoteričke i novodobne prakse uvedene na zapadu. Na moje karizmatske seminare većina sudionika dolazi s različitim moralnim, duhovnim, psihičkim i tjelesnim problemima u želji da budu oslobođeni, izliječeni i da zadobiju novi život po snazi Duha Svetoga. Sa svom iskrenošću srca reći ću da je 80 do 90 % sudionika bilo u doticaju s jogom, reikijem, reinkarnacijom i ostalim istočnjačkim religioznim praksama gdje su izgubili vjeru u Isusa Krista i Crkvu. U Hrvatskoj, Bosni, Njemačkoj, Austriji i Italiji imam jasne primjere osoba koje su za vrijeme molitve za ozdravljenje, opsjednute silama zla, vikale "Ja sam Reiki" , "Ja sam Joga" očitujući tako da ovi pojmovi, u stvari, predstavljaju osobe. Kasnije sam trebao nad njima moliti za oslobođenje od opsjednuća zlim.

Neki ljudi misle i govore da nema ništa loše u prakticiranju svega ovoga, tako dugo dok ne vjerujemo u filozofiju u pozadini. Promicatelji joge, reikija itd. ipak vrlo jasno tvrde da su filozofija i praksa neodvojive. Tako, dakle, kršćanin ne može niti na koji način prihvatiti filozofiju i praksu joge jer su joga i kršćanstvo dva međusobno isključiva gledišta. Kršćanstvo glavni problem čovjeka vidi u grijehu, u nemogućnosti čovjeka da se uskladi s naravi i mjerilima moralno savršenog Boga. Čovjek je otuđen od Boga i ima potrebu za pomirenjem. Rješenje je Isus Krist " Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta". Po Isusovoj smrti na križu, Bog je pomirio sa sobom svijet. On danas poziva čovjeka da slobodno primi sve blagodati svog spasenja po vjeri u samoga Krista. Za razliku od joge, kršćanstvo vidi spasenje kao slobodan, besplatan dar koji može biti poklonjen, a nikada zarađen ili postignut čovjekovim vlastitim naporima ili djelima. Ono što je danas potrebno Europi i cijelom svijetu je snažno naviještanje Kristove poruke iz Biblije po vjerodostojnom tumačenju Crkve, u namjeri da se ukloni svaka sumnja i zbunjenost koja se danas sve više širi među kršćanima na zapadu, te da se ljudi dovedu do Puta, Istine i Života- Isusa Krista . Samo Istina nas može osloboditi. "

Pitate li se što ova tema radi među predrasudama:::
Ljepota je nešto što postoji samo u očima promatrača. Ona je sigurno oblik predrasude.
Najčešće se dovodi u vezu sa mladim i ženama.
Mladost je lijepa, žene su lijepe (neke, jasno) i slično.
No ona je za svakoga nešto drugo. Za nekoga je ona u mladosti, u lijepoj koži, u očima, nogama ili kojem drugome dijelu tijela.
Možemo je istaknuti šminkom, odjećom ili tako nešto. I još je nešto isto... svi će vam reći da je prolazna.
Kažu da je teško biti lijep. Jer osobe koje imaju taj dar lakše prolaze u životu, ne uče se važnijim stvarima. Ne jačaju karakter, dapače. Slabi im, jer isuviše lako dolaze do željenog cilja. Zapravo zaostaju u razvoju, ako to tako možemo reći. Svjesne svoje ljepote, ili im se na to stalno ukazuje, jednostavno... to im je dosta. Ne rade na tome da razvijaju i svoju drugu, nevidljivu stranu. Važno im je samo to.
Ipak, pored svih uvjetovano rečeno, lijepih ljudi, postoje vrednote koje su mi važnije. Ima vrednota i u lijepim ljudima, naravno, i ne osuđujem ih.
Samo vam napominjem što se priča oko nas. I to je jedna od predrasuda, vjerujte.
Ono što nam mediji nameću kao ljepotu, nije zasigurno ono što je lijepo.
Djevojke padaju u nesvijest od gladi, troše se nemilice novci za raznorazne pripravke koji nam mogu samo namazati oči da ne shvatimo što nam podmeću.
Na svu sreću nisu svi tako naivni. Hvala im na toj ljepoti.
Meni je draže imati dobrog i poštenog prijatelja nego lijepoga.

Tko je star i što je starost, pitanja su koja zaslužuju odgovor.
Star je, svakako onaj tko se takvim osjeća. Medicinski stari su ljudi poslije 70. godina života. Postoji i bolest, senilna demencija, koja je "normalna" u tim godinama.
Kao ono, otkačiš se, ali nije to zbog bolesti, to je zbog starosti.
Radila sam godinama u Domu za starije i nemoćne, i vjerujte mi, gomila ih je tamo moćnih i mladih. Nisu važne godine. Svi su oni imali nekek visoke godine, ali nisu svi bili stari.
Ponekad će vas starija osoba, koja ima puno životnog isustva daleko lakše shvatiti. Upravo stoga što je život naučio na svašta. Životno iskustvo je vrlo dragocjena stvar. Za svakoga. I za onoga tko je prošao (za njega je i neobično skupa) život, i za sve ljude oko njega, koji ga slušaju (ako su pametni), ili su tko zna kakvim vezama, pokraj njega.
Ovom postu nije nakana da vas molim da zadržite svoju obitelj u kući. Svoje stare i nemoćne roditelje i slično. Ni najmanje. To je odluka svakoga od vas.
Samo želim reći da ono što se, kao uvjerenje uvriježilo u ljudima i nije tako točno.
Stari ljudi žive, baš kao i mladi, ne biste vjerovali. Jedu, spavaju, idu na toalet, čitaju, gledaju tevelviziju, vode ljubav, sanjaju, planiraju, vole, tuguju i raduju se....
Oduvijek smo mislili da se ljudi samo gase. No nije to baš tako.
I stari ljudi planiraju, nadaju se i iščekuju (ne smrt, jasno) i većinom nisu odustali od sebe.
Obično su onakvi kakvi su bili kao i dok du bili mladi, a neki još i gori, ili bolji.
Ovaj se post nadovezuje na moju borbu protiv predrasuda, nekako prirodno.
Kao što je i starost potpuno prirodna. I većinu od nas čeka.
Čeka nas strpljivo, kao što je strpljivo i sve što starost sa sobom nosi.

Dragi moji blogeri,
želim vam samo reći da pazite na sebe! Svi ste vi, kao i ja, uostalom, drugačiji.
I zato ste posebni i zato mi je lijepo s vama.
Sutra novi post....

Postupak inkvizicije bio je takav da optuženi u biti uopće nije imao šanse. Inkvizitor je bio tužitelj i sudac, a svaka optužba ili kleveta smatrana dokazom, dokazni materijal, kao i optužbe, optuženiku nisu bile dostupne, iako je on bio pozivan da prizna, nije znao što bi trebao priznati. Imena navodnih svjedoka bila su tajna, a sam postupak čista formalnost jer je presuda već bila pripremljena. Heretici bi imali pravo na odvjetnika, ali u slučaju da izgube slučaj, odnosno optuženika se proglase krivim, odvjetnik se više nije mogao baviti pravom. Tako da večina odvjetnika nije niti pokušavala braniti „osumljičenog“ heretika. Također nije postojala niti mogućnost žalbe na presudu.



Ako bi heretik „ustrajao“ u herezi... npr. i dalje je smatrao da je Isus Krist poglavar crkve, ili je sumljao u to da se oprost grijeha (dar Božji) može kupiti novcem bio bi pogubljen, „po mogućnosti blago i bez proljevanja krvi“, jedino značenje te milosrdne formule bilo je spaljivanje na lomači. Bilo je i bizarnih slučajeva, npr. Bernard di Guida osudio bi ljude na nošenje križeva, hodočašća, ili pak vojnu službu u Svetoj zemlji. 17 svojih mrtvih „klijenata“ osudio je na zatvorsku kaznu (da su kojim slučajem živi). Dominikanac Bernard Gui naredio je spaljivanje 42 ljudi, navodno zato jer crkva nije mogla spasiti njihove duše od hereze.



Suđenja pokojnicima originalna su izmišljotina katoličke crkve, kako su takva suđenja izgledala najbolje nam kao primjer može poslužiti sam papa! Papa Stjepan VI. Izveo je pred sud svoga prethodnika – papu Formozija, ništa ne bi bilo neobično, da papa Formozije nije bio mrtav već osam mjeseci. Tijelo mu je izvadeno iz grobnice i smjesteno na prijestolje. Tako da je pred grupom biskupa i kardinala sjedio prijasnji papa, obucen u bogatu papinsku odjecu s krunom na klimavom skalpu i zezlom svete sluzbe u ukocenim prstima trule ruke! Kako se sudenje oduzilo, smrad mrtvog tijela je ispunio skupstinsku dvoranu. Papa Stjepan je istupio pred sav zbor i vrsio spitivanje. Naravno, mrtvac nije davao nikakve odgovore na optuzbe te se pokazalo da je kriv kao sto je bio i optuzivan. Nakon toga je svijetlo odijelo potrgano s njegova tijela, kruna s lubanje a prsti koje je koristio za dijeljenje pontifikalnih blagoslova, odsjeceni i tijelo baceno na ulicu. Vezano za kola, prvo je bilo vuceno rimskim ulicama te konacno baceno u rijeku Tiber.



Inkivzicija je prižila široke mogućnosti za osvete neprijateljstva, spletke, podlosti, pokvarenosti i drugih zala, a naročiti poticaj za "istragu" protiv "heretika" bila je njegova imovina. Broj žrtava nije moguće niti približno utvrditi, smatra se da je bilo nekoliko stotina tisuća žrtva. Zbog sukoba s katoličkim naukom talijanski renesansni filozof i dominikanac Giordano Bruno gol je na lomači kao heretik spaljen na Rimskom trgu Campo de' Fori 17. veljače 1600. Ni John Frith engleski protestantski vjerski reformator nije imao veće sreće spaljen je na lomači u Smithfieldu izvan Londona 4. srpnja 1533. zbog odbacivanja nauka o čistilištu i transupstancijaciji. Jan Hus spaljen je zbog vjerovanja da je Isus Krist poglavar crkve i jedini posrednik između Boga i čovjeka 6. srpnja 1415. u Konstanzi, Njemačka, Lord Cobham spaljen je iz istog razloga dvije godine ranije, Louis de Berquin biva spaljen na lomači 17. travnja 1529. u Parizu. Girolamo Savonarola također je odbio papino tumačenje Svetog pisma, te je 23. travnja 1498. spaljen na trgu Piazza della Signoria. William Tyndale spaljen je pak 6. listopada 1536. zbog tvrdnje da je nauk o čistilištu papinska izmišljotina.



U Njemačkoj koja se inače odupirala inkviziciji već od 1231. teror provodi okrutni fratar dominikanac Konrad von Marburg. Narod ga više nije mogao trpiti pa je ubijen na putu iz Mainza u Marburg 1233.



Jedan od najpoznatijih inkvizitora španjolske inkvizicije bio je Tomas Torquemada. Nicholau Eymerich čak je tiskao i "Priručnik za vještice", ali niti on se nije poštovano. Naime tamo piše da se oštroj torturi pribjegava ukoliko je inkvizitor "posve uvjeren da optuženi skriva pravu tajnu", a inkvizitori su naravno uvijek bili sigurni u to. Jednom je prilikom papa, na pritužbe da ima previše optuženih za krivovjerje, te pitanje kako odrediti „heretike“ koje treba spaliti izjavio: "Palite ih vi redom a Bog će vidjeti koji su pravi".



Zanimljivo je da čak i danas crkva tvrdi da nam ne Krist, već njeni sakramenti jedini mogu jamčiti spasenje, i dalje se zadržao srednjovjekovni nauk o čistilištu kao i još puno besmislica koje nemaju nikakve veze sa Svetim pismom. Zanimljivo je i to da ljudi i dalje ostaju u toj istoj Crkvi. Zanimljivo je i to da većina ljudi koja odbacuje Boga, to radi zato jer joj se gadi Katolička crkva, iako nisu svjesni toga, da Katolička crkva ne predstavlja Boga, već onoga drugoga...

Lord Cobham ovako govori: “Ja vjerujem, kao što sam ranije kazao, da je cijelo Sveto pismo istina. Sve što sam kazao, vjerujem da se temelji na njemu. Ali ja ne vjerujem u vaše zakone i u vaše prazne odluke. Vi ne sačinjavate dio Kristove crkve, kao što otvoreno pokazuju vaša djela. Vi ste antikrist koji se uporno protivi Božjem svetom zakonu i njegovoj volji... I neka svi ljudi dobro obrate pažnju na to da je Krist bio blag i milostiv, a papa ohol i tiranin; Krist je bio siromašan i rado je praštao, a papa je bogat i zloban osvetnik kao što to otvoreno pokazuju njegova svakodnevna djela. Rim je antikristovo gnjezdo i iz tog gnjezda izlaze svi njegovi učenici."

Apostol Petar u svojoj poslanici predvidio je otpad koji je tek trebao doći riječima: “Zbog njih će se zlo govoriti o Kristu i o njegovu putu istine. Zbog svoje lakomosti oni će vam prodavati izmišljotine. Ali Božja je osuda odavno pripravna za njih i njihova se propast približava.”; potom dodaje: “I u Izraelu je bilo lažnih proroka, kao što će i među vama biti lažnih učitelja”.

Apostol Pavao u poslanici Titu još jasnije o tome govori: “Tvrde da poznaju Boga, ali ga svojim djelima niječu. Odurna su to i buntovna stvorenja, neposobna za bilo kakvo dobro djelo.”

Inače, pravni sljednik nekadašnje “Papinske inkvizicije” isprva je bila “Presveta kongregacija svetog ureda”, da bi potom uzela svoje današnje ime -- “Kongregacija za nauk vjere”, na čijem je čelu donedavno bio sadašnji papa.

Tu lakrdiju dokinuo je Napoleon Bonaparte 1908, ipak dosjetljivi papa opet ju je uveo već 1814, da bi napokon bila ukinuta 1834.

Ovo je vrlo kratka I štura “povijest” inkvizicije, ako vas metode I ciljevi inkvizicije zanimaju malo više od prosječnog građanina “Ljepe naše” toplo vam preporučam da pročitate knjigu “Inkvizicija” od Michaela Baigneta I Richarda Leigha, možete ju kupiti ilI posuditi u knjižnici. - SKINUTO SA NETA

DRAGI BLOGERI!
Ne znam kako vi, ali mene bi zasigurno spalili. Neki još i danas, ali ko ih šiša!

Zanimljiva tema. Osobito muškarcima, hehe. Šalim se.
Interesantno mi je licemjerje muškaraca koji govore da su im "pederi" (oprostite na izrazu, samo citiram) bljak, ali žene koje se ljube... e to im je sjajno.
To bi baš voljeli gledati, čak bi i platili da to vide!
Pa evo nek vide:


Uploaded with ImageShack.us

To otprilike tako izgleda.
Svi će se složiti da je "normalno" vidjeti da se žene na ulici zagrle, poljube (doduše ne u usta, sačuvaj me Bože!), ili se dodiruju, pa čak i hodaju držeći se za ruke. Ali muškarci! A to ipek ne. Fala lijepo. Licemjerno zar ne?
Svi se vade na to da je opće poznato da su žene (pazi sad) emotivnije, da lakše pokazuju osjećaje (ponekad previše, opet malo licemjerja), da se MORAJU maziti i dodirivati da bi bile zadovoljne. Pa je tako eto postalo "normalno" da žene javno iskazuju osjećaje i razmjenjuju nježnosti, bez primisli i seksualnosti. Ne ovako, naravno:



Uploaded with ImageShack.us

Ali ipak, malo nježnosti, može proći. Možda ovako:


Uploaded with ImageShack.us

Ljubav je Ljubav. Nemojmo zaboraviti da je užasno važno voljeti. Ljubav nas čini boljim i humanijim ljudima. Ljubav u nama pronalazi toplinu i svjetlost, koju ništa drugo na ovome svijetu ne može pronaći. I vjerujte, nije važno tko je ta osoba, koja vas čini sretnim, ispunjenim i boljim. Nije važno.
Važno je da postoji.

TEKST SKINUT SA STRANICA WIKIPEDIE

Suvemeni pokret

Kao početak suvremenog pokreta za ostvarivanje prava lezbijki i gejeva smatra se sukob demonstranata i policije prilikom racije u baru The Stonewall Inn u Greenwich Villageu u New Yorku, ulica Christopher, u noći s 27. na 28. lipnja 1969. godine. Dio gostiju koji je odstupao od rodnih stereotipa (najviše transrodne osobe i butch lezbijke) i osoblje tog gej bara odbili su mirno podnositi policijsko nasilje te su se oduprli policajcima koji su ih pokušavali privesti. Transvestitima (drag queens), lezbijkama i gejevima koji su sada prvi put zajedno nastupili protiv policijske (državne i društvene) represije, pridružili su se i pripadnice antiratnog pokreta, pokreta za prava Afroamerikanaca, žena, lijevih političkih strujanja, studenti te se ovaj incident pretvorio u sedmodnevne ulične demonstracije protiv diskriminacije homoseksualaca i lezbijki, ali i diskriminacije uopće.
Povorka ponosa u Berlinu 2006. godine okupila je oko 450.000 posjetitelja.Te godine osnovana je cijela nova generacija organizacija, identificirajući se riječju "gej", što je osim seksualne orijentacije značilo i radikalno novu osnovu samoidentifikacije u smislu otvorenog političkog aktivizma. Najveći dio LGBTIQ aktivizma danas smatra se nastavkom ovoga pokreta, kako u svijetu - tako i u Hrvatskoj.

Hrvatska Pride manifestacija održava se od 2002. godine, a nosila je ime "Gay Pride Zagreb" (2002), "Zagreb Pride" (2003 - 2005) te prvi istočnoeuropski Pride organizirao je zagrebački Organizacijski odbor 2006, a manifestacija je nosila ime "Internacionala Pride 2006., Zagreb".

Pride manifestacija, kao Međunarodni dan ponosa, sastoji se od povorke ponosa, političkog govora i prigodnog zabavnog programa.

Pride u Europi

Pride manifestacija najčešće nosi ime grada nakon kojeg slijedi riječ Pride ili njezin prijevod. Najpoznatije takve manifestacije u Europi su: "London Pride" i "Soho Pride" koji je nekoliko tjedana nakon londonskog, "Birmingham Pride", "Bourne Free" (Bournemouth), "National Student Pride" (studentski nacionalni pride održava se od 2005 u sveučilišnim gradovima u UK), "NaviGAYtion" (Antwerpen/Anvers), "Oxford Pride" "Stockholm Pride", " Marche des Fiertés LGBT de Paris", "Marseille Pride", "Nottingham Pride", "Blackpool Pride", "Manchester Pride", "Brighton Pride" (uključuje zimski i ljetni pride skup i povorku Video), "Cork Pride", "Dublin (LGBTQ) Pride", Leicester Pride, "Porto Pride", "Lisabon Pride", LGBT Festival Budapest, "Wien Regenbogen-Parade", "Hinsegin dagar" (Reykjavík), "Amsterdam Pride", "Athens Pride", "Cardiff-Wales Mardi Gras", "Lausanne Pride", "Helsinki Pride" "Copenhagen Pride", "Regenbogen parade" u Beču, "Ljubljana Pride" , te "EuroPride" koji se od 1992. održava svake godine u nekom od europskih gradova.

"Orgullo" je španjolski naziv pride koji se održava u gotovo svim većim gradovima, a najpoznatiji su Orgullo Madrid", "Orgullo Valencia", "Orgullo Zaragoza", "Orgullo Toledo", "Orgullo Sevilla", kanarski "Las Palmas de Gran Canaria Orgullo" i "Orgullo Manifestación en Barcelona te "Orange Party" na Ibizi.

U Izraelu Pride se održava u Jeruzalemu ("Jerusalem Pride", kojeg organiziraju i izraelske i palestinske grupe zajedno), Tel Avivu ("Tel Aviv Pride") i u Eilatu ("Eilat Pride")

Zemlje koje imaju Prideove u više svojih gradova, svake godine jedan od tih gradova organizira i "nacionalni" Pride. Primjerice "Pink Saturday" je naziv za nacionalni nizozemski Pride ili belgijski "Belgian Lesbian & Gay Pride", škotski Pride Scotia, Scotland's National LGBT Pride, talijanski "National Gay Pride" ili portugalski "National LGBT Pride".

Najveći europski Pride je "CSD Köln" Video) koji svake godine broji iznad milijun ljudi. Pride manifestacija u Njemačkoj se zove Christopher Street Day, prema ulici Christopher u kojoj se nalazio bar The Stonewall In. Najpoznatiji njemački "CSD" su "Christopher Street Day München", "Sommerlochfestival CSD Braunschweig", "Christopher Street Day Frankfurt", "Christopher Street Day Hamburg" i "Christopher Street Day Berlin" Video, koji uz "CSD" istovremeno održava izrazito politički, alternativni, "Kreuzberger CSD | Transgenial CSD".

Sredinom devedesetih Pride manifestacije počinju se održavati i u zemljama Srednje i Istočne Europe te Italije ("Roma Pride", "Milano Pride", "Torino Pride" Video, "Toscana Pride"), Malte ("Pride March Valetta" od 2004) i Turske (Istambul od 2003., Bursa od 2006.), u početku popraćene nasiljem te se neki Prideovi nisu ponavljali. Jedan od primjera nikada ponovljenih Prideova se održao 30. lipnja 2001. godine u Beogradu kada je skupina od 300 ekstremnih nacionalista napala sudionike prve parade ponosa u Srbiji Video 1, te policiju. Prideovi po velikim policijskim naoružanjem održavaju se još u Latviji ("Latvian Pride - Friendchip days"Video), Poljskoj (najveći: "Parada Równości" u Varšavi i "Marsz Tolerancji" u Krakovu i "Marsz Równości" Poznanu), Rumunjskoj ("GayFest" Video), Turskoj ("Annual LGBT Pride Events"), Rusiji - koji je uz Beograd bio najkrvaviji ("Moskva Pride" Video), Moldaviji ("Moldovan Lesbian and Gay Pride"), Estoniji ("Tallinn Pride") te još uvijek i Hrvatskoj na "Zagreb Prideu"Video .

Svoje prve Prideove su najavile Bugarska, za 2006 godinu ("Sofija Pride") i Litva za 2007 ("Vilnius Pride").

Prideovi se, zbog socio-političke situacije više ne održavaju u Srbiji, Beogradu (prvi i jedini je bio 2001, "Parada ponosa gej i lezbijskih osoba" Video 2), Bjelorusiji ("Minsk Pride" se održavao 1999 i 2000, a zabranjen je od 2001) a pitanje je vremena što će biti slijedeće godine s Rusijom.

Poljski pro-gay marševi

Poljski marševi koji pozivaju (i) na prava LGBTIQ osoba, iako se većina održava u vrijeme kada i Pride-ovi po svijetu (U Krakovu u svibnju, u Varšavi u srpnju), opisuju se kao "marševi za toleranciju, jednakost..", mediji ih često nazivaju i "pro-gay marševi", a podržavaju ih razne grupe koje provode kampanju protiv homofobije, dominacije Crkve u društvu, šovinizma, za prava radnika, feminističke grupe, zelene, socijalističke i socijaldemokratske stranke i sl... Prvi takav skup održao se u Varšavi 1998. sa svega 8 prosvjednika, a od 2004 do 2006. bili su zabranjivani. Unatoč zabranama, na skupovima se pojavljivalo više tisuća ljudi. Na maršu 2006. u Varšavi okupio se rekordan broj od 20 000 demonstranata, s masovnom podrškom i organiziranim dolascima iz Njemačke i Švedske. Uz Krakov (Video), Poznan (Video) i Varšavu (Video), marševi se održavaju i tokom zime u slijedećim gradovima: Gdansk, Elblag, Rzeszow, Lodz, Torun i Wroclaw...

Pride u Sjevernoj Americi

U SAD-u Pride manifestacije se održavaju u gotovo svim većim gradovima od 1970., od prve godišnjice Stonewall pobune. S vremenom uz povorku ponosa, političke govore i prigodnog programa, neke LGBTIQ zajednice u tradicionalni Pride program uključuju i obiteljski piknik, veliki koncert s poznatim zvijezdama ili kulturni festival. Najpoznatiji Pride-ovi u SAD-u su: Los Angeles Pride ili službeno "Christopher Street West" (Los Angeles/West Hollywood) koji se uz San Francisco održava od 1970. Video, "LA/Valley Pride" (Studio city, kao dio San Fernando Valley koji je dio Grada Los Angelesa i održava se od 2000.), "Chicago Pride Parade" Video, "Atlanta Pride", "Boston Pride", "Motor City Pride" (Detroit), "Capital Pride" (Washington DC) Video, "Pride Houston", "Pride Northwest" (Portland), "Pride Fest" (Denver, Bismarck and Mandan,St. Louis), "Seattle Out & Proud", "Utah Pride festival" (Salt Lake City), "Cleveland Pride", "The Dallas Tavern Guild", "OKC Gay and Lesbian Pride" Parade Video, "Southern Decadence" (New Orleans Video)...

U Kanadi Prideov-i se održavaju kao tjedna manifestacija, što nije rijetko i za ostale gradove s Pride tradicijom, no imena kanadskih Pride-ova imaju "tjedan (week)" u svojem nazivu: "Vancouver Pride Week", "Gay Pride Week" (Toronto), "Pride Calgary", "Divers/Cité"(Montreal)...
Prideovi u ostatku svijeta [uredi]

Najveći Prideovi na svijetu, s više milijuna ljudi na ulicama, održavaju se u Brazilu, u Săo Paulou ("Parada do Orgulho GLBT de Săo Paulo" Video) i SAD-u, "Heritage of Pride" Video 1 Video 2 (New York), "SF Pride LGBT Parade and Celebration" Video 1 Video 2 (San Francisco).

Uz zemlje europskog kontinenta, Sjeverne Amerike, Australije ("Sydney Gay and Lesbian Mardi Gras", "Midsumma" u Melbourneu ), Prideovi se održavaju u gradovima Južne Amerike (Buenos Aires , Brasília, Rio de Janeiro, "Marcha de Orgullo" u Limi, Mexico City, Guadalajara, San Juan), na afričkom kopnu samo u Južnoafričkoj republici (Cape Town i Johannesburg), a u Aziji u Japanu ("Tokyo Lesbian and Gay Parade"), Tajlandu (Bangkok), na Tajvanu ("Taiwan Pride"), Singapuru ("Indignation"), te na Filipinima.

"World Pride" je svjetska Pride manifestacija koja se održava od 2000. godine kada je "EuroPride" u Rimu prerasao u "World Pride", nakon što je papa Ivan Pavao II. pozvao da se Pride zabrani. World Pride dobio je veliku pozornost nakon što je najavljen i odgođen 2005. u Jeruzalemu. Odgođen je , oko kojeg su protestvovale sve tri dominantne religijske zajednice. Odluka za Jeruzalem je pala nakon što je 2005. izbodeno troje sudionika jeruzalemskog Pride-a.

Simbolika i sadržaji

Prilikom povorke ponosa sudionici i sudionice Pride-a nose transparente zanimljivih poruka političkog, najčešće ironičnog sadržaja i uzviču poznate parole LGBTIQ pokreta te žvižde u žviždaljke u ritmu bubnjeva ili glasne glabme koja dopire s paradnih kola. Uz obavezne žviždaljke i transparente, nezamjenjive su zastave duginih boja - simbol gej i lezbijskog pokreta, te ostale zastave i simboli poput grčkog slova lambde ("oslobođenje"), labrisa (lezbijska snaga i lezbijska egzistencija), slova Q ("queer"), zastavâ i simbolâ biseksualnih, transrodnih, interseksualnih osoba, simbolika queer pokreta te ostalih pokreta koji podržavaju Pride - najčešće eko-zeleni, feministički, anarho-sindikalni, mirovni i antiratni, te većina ljevičarskih i liberalnih.

U zemljama Zapadne Europe, Australije i Sjedinjenih država, Pride polako gubi na jednom političkom programu - prava i slobode LGBTIQ osoba, te sve češće podržava i preklapa se s drugim pokretima za ljudska prava marginaliziranih skupina: prava imigranata, prava nacionalnih i etničkih manjina, solidarnost s višestruko diskriminiranim skupinama, te svim skupinama koje se odlučuju na alternativne životne odabire u stvaranju raznih antifašističkih, alterglobalističkih, mirovnihi drugih kolacija. U tim zemljama Prideovi su komercijalna događanja u kojima pojedine grupe, stranke i komercijalna društva plačaju članarine, jer njihova vidljivost u povorci je smatrana kao propagandna poruka. Dio članarina odlazi za troškove manifestacija, a dio u humanitarne svrhe, ovisno o programu. Nije stoga rijetkost vidjeti da i kozervativne političke stranke i društva, te neke religijske zajednice također sudjeluju u ovoj manifestaciji.

Najpoznatija parola u angloameričkim zemljama je "We're here, we're queer, get used to it!" i "Out of the Closets and into the Streets" organizacije Queer Nation, te "Silence = Death", grupe ActUp, dok u Hrvatskoj se najviše koristi poznati slogan, a ujedno i ime kampanje Lezbijske organizacije Rijeka (LORI): "Ljubav je ljubav", kao i slogan srpskog gej i lezbijskog pokreta: "Gej je okej".

Osim navedenog pojavljuju se i ružičasti, crni i kombinacija ljubičastog i plavog trokuta. Trokuti u tim bojama obilježavali su homoseksualne i biseksualne osobe u nacističkim progonima, a danas su prihvaćeni kao simboli borbe za gej, lezbijska i biseksualna prava i njihovog otpora.

Transparenti su neizbježni dio svakog Pride-a. Najpoznatiji transparent glasi "Out and proud" i "2QT2BStr8", "I'm not gay but my boyfriend is" a na zagrebačkom mogli su se vidjeti i slijedeći natpisi: "Izađimo iz tišine", "Budimo hrabrie", "Hvala božicama što sam lezbijka", "Ponosan sam peder", "Muka mi je od objašnjavanja", "Transrodno je zgodno", "I hetrići su ljudi", "Novosadske lezbejke šetaju za Srem, Banat i Bačku", "Nema seksa do registracije", "Homofobija je bolest", "Seksualnu edukaciju u škole", "Pederi i lezbe protiv pedofilije", "Živ(j)ela perverzija", "Volim koga hoću", "Ne u NATO, "Ništa mi neće ovi dan pokvarit"...

Zastava duginih boja - simbol gej i lezbijskog pokreta - prva verzija s osam boja iz 1978



Uploaded with ImageShack.us

Zastava duginih boja - simbol gej i lezbijskog pokreta - druga verzija sa sedam boja koja je skraćena zbog lakše izrade i dostupnosti boja


Zastava duginih boja - simbol gej i lezbijskog pokreta - zadnja verzija koja ima šest boja


Zastava pokreta biseksualnih osoba; Roza predstavlja homoseksualnost, a plava heteroseksualnost; u sredini je boja lavande koja predstavlja biseksualnost



Uploaded with ImageShack.us


Europska gej i lezbijska zastava, objaljena prvi puta na jednom češkom BLOGU:



Uploaded with ImageShack.us

PACE zastava, prva rainbow zastava mirovnog i antiratnog pokreta koja je najviše upotrebljavana za vrijeme američke intervencije u Iraku.
Postoji i slavenska verzija s natpisom MIR



Uploaded with ImageShack.us

Značenje boja:

* ružičasta - seksualnost
* crvena- život
* narančasta - iscijeljenje
* žuta - sunčeva svjetlost
* zelena - priroda
* tirkizna - umjetnost
* plava - mir
* ljubičasta - duh - WIKIPEDIA

DRAGI BLOGERI!

Ne znam baš može li se Zagreb pride ponositi raznim spodobama, koje se nabacuju kamenjem na povorku ljudi koji SAMO SLAVE LJUBAV.
Ipak, ja se ponosim što se to još uvijek održava, jer su neke druge, šatro metropole, odustale od pokušaja da se barem približe naprednom svijetu. I ljudima koji imaju petlju stati pred ljude i reći: Ja volim ...
Sramotno je što tjeraju ljude da se srame što nekoga vole. Zamislite to... da se srame...
U boxu na mojem blogu piše vam sjajan citat Pizistrata, davan:
"Ako budemo kažnjavali one koji se vole, kakve će biti kazne za one koji se mrze."
Pizistrat, 6. st.p.K.

TEKST PREUZET SA STRANICA LEZBIJSKE ORGANIZACIJE LORI
Mala povijest ljubavi

Nisam baš sigurna koliko vas zanima ova tema, ali mene samu je uvijek intrigiralo koliko to drugačije danas ljudi vole jedni druge u odnosu na davna i ne tako davna vremena. Uvijek me zanimalo i kojem tipu ljubavi sama spadam...premda sam uvjerena kako je to nešto što se bar malo mijenja sa svakom novom osobom u našem životu.

U Staroj Grčkoj strast se smatrala bolesnim stanjem. Ljubav je postojala tjelesna i duhovna, te uvijek izvan braka. Priznavala se hetero i homoseksualna ljubav, dok se onom pravom smatrala ljubav starijeg i mlađeg muškarca. Stari Rim je kopirao Grčku. Specifičnost tog razdoblja je da je ljubav igra među partnerima, svatko traži maksimalni užitak. Srednji vijek se i u pogledu na ljubav razlikuje od antičkog svijeta. Odvojena je od braka i predstavlja igru za aristokraciju. Vjerovanje je da puk za ljubav nije "sposoban". Posebnu vrstu predstavlja udvorna ljubav (trubaduri, Francuska, 12. st.) koja se kasnije širi Europom. Izmislile su je dvorske dame dok su im muževi ratovali (zgodno!). Razrađena strategija udvaranja nije se smjela zaobići. Andreas Capellanus opisuje pravila udvaranja i patnje trubadura, pa zaključuje da je često nesretna, a samo u nekim slučajevima tjelesna. Takvo je gledanje na ljubav (izvan braka) trajalo od 12. do 17. stoljeća.

Početkom 18. st. i pojavom industrijske revolucije u Engleskoj mijenjaju se uloge muškaraca i žena. Uloga muškarca je bila rad izvan kuće; a žene isključivo briga za djecu i muža. Carol S. Rosenberg (1989) smatra da takva podjela ima za posljedicu emocionalnu separaciju partnera. U braku je vladao zajednički život, ali ne zajednički osjećaji. Takve se razlike pridaju različitim oblicima socijalizacije rodova. Tek u 19. i početkom 20.st. (Zapadna Europa i Sjeverna Amerika) počinje shvaćanje da je ljubav osnovni i integralni dio braka (važi za individualističku kulturu).
Načini voljenja

John Lee je na temelju povijesne građe opisao stilove voljenja. Vi se pokušajte naći među njima, ali nemojte tu činjenicu uzimati kao temelj kategorizacije ljudi oko vas ili vas samih...sve je relativno!

Eros - Ljubav na prvi pogled (vjerojatno najpoželjniji od svih stilova). Pojedinci su svjesni koje karakteristike preferiraju, sretnog su djetinjstva, žele ekskluzivan odnos, ali nisu posesivni.

Storge - polagani i postupni razvoj. Najčešća u statičnim društvima. Pojedinci zajedno rastu, postupno prerasta prijateljstvo u ljubav. Karakteristike: mirniji, opušteniji sa slabijim izražavanjem osjećaja. Obično žive u velikim obiteljima, imaju mnogo prijatelja. S partnerom imaju zajedničke interese.

Ludus - igra, zabava. Vođenje ljubavi bez obveze prema partneru. Pretpostavka je da oba partnera u tome uživaju. Obično ne postoje preferencije s obzirom na osobine partnera. Pojedincima je najvažnije da budu stalno u potrazi za novim doživljajima i zaljubljivanjem, većina ih je promiskuitetna.

Mania - ludost poslana od bogova. Karakterizira se kao "grom iz vedra neba", intenzivna ljubomora, posesivnost, osjećaj nesigurnosti, stalno traženje potvrde ljubavi, dominantan u dijadi, nastoje manipulirati partnerom. Ova vrsta ljubavi karakteristična je za neiskusne ili za starije u bračnim krizama.

Pragma - svjesno oprezno traženje partnera koji ima slične stavove, uvjerenja, ideologiju i životne ciljeve; stalno provjeravanje udovoljava li partner kriterijima, smatraju da se zalaganjem može mnogo postići, pa i dobri partnerski odnosi.

Agape - Vrsta ili način voljenja kao dio kršćanske ideologije. Sastoji se u pomaganju i ljubavi bez očekivanja uzvraćanja, izrazito rijetka u civilizaciji u kojoj svatko gleda svoje interese (individualizam). Pojedinac stavlja interese partnera ispred svojih.

Postoje mnoge interesantne činjenice o ljubavi s obzirom na žene i muškarce. Spol se smatra najprediktivnijom odrednicom ljubavi. Prema tome:

Žene bolje od muškaraca razlikuju sviđanje i romantiku.

Žene se češće od muškaraca intenzivnije zaljubljuju.

Žene zadržavaju plastičniju i perzistentnu sliku o bivšim partnerima.



Žene češće od muškaraca uživaju u ljubavi.

Žene su sklonije idealiziranju partnera.

Žene se najčešće svrstavaju pod oblike: storge, mania, pragma.

Muškarci: skloniji od žena romantičnim odnosima, zaljubljuju se u mlađoj dobi i najčešći oblik ljubavi kod njih je ludus!

Nema razlika između muškaraca i žena s obzirom na strastvenu ljubav, a niti s obzirom na način voljenja agape i eros.

Niz istraživanja pokazuje da pojedinci koji su bili emotivno povezani s roditeljima lakše stupaju u kontakt s partnerom i odnosi s partnerima dugotrajniji su kod osoba koje su bile sigurno emotivno povezane s majkom.

Pokazalo se i da zaljubljeni pojedinci projiciraju vlastite želje i karakteristike u objekt ljubavi, te da oni pojedinci niskog samopoštovanja nisu sposobni ući u intimne odnose.

Puno statistike?! Istraživanja?! Povezanosti i predikcija, zaključaka?! Sve je to psihologija!!! -LORI



DRAGI BLOGERI!

Znate li da je jedna od krilatica lezbijske udruge LORI (Rijeka je oduvijek bila napredan grad, otvorenih i inteligentnih ljudi, pozdrav svim Riječanima i onima u okolici):
2QT2BSTR8 iliti too cute to be straight... preslatka da bude hetero. Nije li to baš zgodno?
Čak i sociolozi i psiholozi na ljestvici jakih Ljubavnih veza kažu da su one između dvije žene... najčvršće.
Tome doista ne bih trebala ništa dodavati.