Postupak inkvizicije bio je takav da optuženi u biti uopće nije imao šanse. Inkvizitor je bio tužitelj i sudac, a svaka optužba ili kleveta smatrana dokazom, dokazni materijal, kao i optužbe, optuženiku nisu bile dostupne, iako je on bio pozivan da prizna, nije znao što bi trebao priznati. Imena navodnih svjedoka bila su tajna, a sam postupak čista formalnost jer je presuda već bila pripremljena. Heretici bi imali pravo na odvjetnika, ali u slučaju da izgube slučaj, odnosno optuženika se proglase krivim, odvjetnik se više nije mogao baviti pravom. Tako da večina odvjetnika nije niti pokušavala braniti „osumljičenog“ heretika. Također nije postojala niti mogućnost žalbe na presudu.



Ako bi heretik „ustrajao“ u herezi... npr. i dalje je smatrao da je Isus Krist poglavar crkve, ili je sumljao u to da se oprost grijeha (dar Božji) može kupiti novcem bio bi pogubljen, „po mogućnosti blago i bez proljevanja krvi“, jedino značenje te milosrdne formule bilo je spaljivanje na lomači. Bilo je i bizarnih slučajeva, npr. Bernard di Guida osudio bi ljude na nošenje križeva, hodočašća, ili pak vojnu službu u Svetoj zemlji. 17 svojih mrtvih „klijenata“ osudio je na zatvorsku kaznu (da su kojim slučajem živi). Dominikanac Bernard Gui naredio je spaljivanje 42 ljudi, navodno zato jer crkva nije mogla spasiti njihove duše od hereze.



Suđenja pokojnicima originalna su izmišljotina katoličke crkve, kako su takva suđenja izgledala najbolje nam kao primjer može poslužiti sam papa! Papa Stjepan VI. Izveo je pred sud svoga prethodnika – papu Formozija, ništa ne bi bilo neobično, da papa Formozije nije bio mrtav već osam mjeseci. Tijelo mu je izvadeno iz grobnice i smjesteno na prijestolje. Tako da je pred grupom biskupa i kardinala sjedio prijasnji papa, obucen u bogatu papinsku odjecu s krunom na klimavom skalpu i zezlom svete sluzbe u ukocenim prstima trule ruke! Kako se sudenje oduzilo, smrad mrtvog tijela je ispunio skupstinsku dvoranu. Papa Stjepan je istupio pred sav zbor i vrsio spitivanje. Naravno, mrtvac nije davao nikakve odgovore na optuzbe te se pokazalo da je kriv kao sto je bio i optuzivan. Nakon toga je svijetlo odijelo potrgano s njegova tijela, kruna s lubanje a prsti koje je koristio za dijeljenje pontifikalnih blagoslova, odsjeceni i tijelo baceno na ulicu. Vezano za kola, prvo je bilo vuceno rimskim ulicama te konacno baceno u rijeku Tiber.



Inkivzicija je prižila široke mogućnosti za osvete neprijateljstva, spletke, podlosti, pokvarenosti i drugih zala, a naročiti poticaj za "istragu" protiv "heretika" bila je njegova imovina. Broj žrtava nije moguće niti približno utvrditi, smatra se da je bilo nekoliko stotina tisuća žrtva. Zbog sukoba s katoličkim naukom talijanski renesansni filozof i dominikanac Giordano Bruno gol je na lomači kao heretik spaljen na Rimskom trgu Campo de' Fori 17. veljače 1600. Ni John Frith engleski protestantski vjerski reformator nije imao veće sreće spaljen je na lomači u Smithfieldu izvan Londona 4. srpnja 1533. zbog odbacivanja nauka o čistilištu i transupstancijaciji. Jan Hus spaljen je zbog vjerovanja da je Isus Krist poglavar crkve i jedini posrednik između Boga i čovjeka 6. srpnja 1415. u Konstanzi, Njemačka, Lord Cobham spaljen je iz istog razloga dvije godine ranije, Louis de Berquin biva spaljen na lomači 17. travnja 1529. u Parizu. Girolamo Savonarola također je odbio papino tumačenje Svetog pisma, te je 23. travnja 1498. spaljen na trgu Piazza della Signoria. William Tyndale spaljen je pak 6. listopada 1536. zbog tvrdnje da je nauk o čistilištu papinska izmišljotina.



U Njemačkoj koja se inače odupirala inkviziciji već od 1231. teror provodi okrutni fratar dominikanac Konrad von Marburg. Narod ga više nije mogao trpiti pa je ubijen na putu iz Mainza u Marburg 1233.



Jedan od najpoznatijih inkvizitora španjolske inkvizicije bio je Tomas Torquemada. Nicholau Eymerich čak je tiskao i "Priručnik za vještice", ali niti on se nije poštovano. Naime tamo piše da se oštroj torturi pribjegava ukoliko je inkvizitor "posve uvjeren da optuženi skriva pravu tajnu", a inkvizitori su naravno uvijek bili sigurni u to. Jednom je prilikom papa, na pritužbe da ima previše optuženih za krivovjerje, te pitanje kako odrediti „heretike“ koje treba spaliti izjavio: "Palite ih vi redom a Bog će vidjeti koji su pravi".



Zanimljivo je da čak i danas crkva tvrdi da nam ne Krist, već njeni sakramenti jedini mogu jamčiti spasenje, i dalje se zadržao srednjovjekovni nauk o čistilištu kao i još puno besmislica koje nemaju nikakve veze sa Svetim pismom. Zanimljivo je i to da ljudi i dalje ostaju u toj istoj Crkvi. Zanimljivo je i to da većina ljudi koja odbacuje Boga, to radi zato jer joj se gadi Katolička crkva, iako nisu svjesni toga, da Katolička crkva ne predstavlja Boga, već onoga drugoga...

Lord Cobham ovako govori: “Ja vjerujem, kao što sam ranije kazao, da je cijelo Sveto pismo istina. Sve što sam kazao, vjerujem da se temelji na njemu. Ali ja ne vjerujem u vaše zakone i u vaše prazne odluke. Vi ne sačinjavate dio Kristove crkve, kao što otvoreno pokazuju vaša djela. Vi ste antikrist koji se uporno protivi Božjem svetom zakonu i njegovoj volji... I neka svi ljudi dobro obrate pažnju na to da je Krist bio blag i milostiv, a papa ohol i tiranin; Krist je bio siromašan i rado je praštao, a papa je bogat i zloban osvetnik kao što to otvoreno pokazuju njegova svakodnevna djela. Rim je antikristovo gnjezdo i iz tog gnjezda izlaze svi njegovi učenici."

Apostol Petar u svojoj poslanici predvidio je otpad koji je tek trebao doći riječima: “Zbog njih će se zlo govoriti o Kristu i o njegovu putu istine. Zbog svoje lakomosti oni će vam prodavati izmišljotine. Ali Božja je osuda odavno pripravna za njih i njihova se propast približava.”; potom dodaje: “I u Izraelu je bilo lažnih proroka, kao što će i među vama biti lažnih učitelja”.

Apostol Pavao u poslanici Titu još jasnije o tome govori: “Tvrde da poznaju Boga, ali ga svojim djelima niječu. Odurna su to i buntovna stvorenja, neposobna za bilo kakvo dobro djelo.”

Inače, pravni sljednik nekadašnje “Papinske inkvizicije” isprva je bila “Presveta kongregacija svetog ureda”, da bi potom uzela svoje današnje ime -- “Kongregacija za nauk vjere”, na čijem je čelu donedavno bio sadašnji papa.

Tu lakrdiju dokinuo je Napoleon Bonaparte 1908, ipak dosjetljivi papa opet ju je uveo već 1814, da bi napokon bila ukinuta 1834.

Ovo je vrlo kratka I štura “povijest” inkvizicije, ako vas metode I ciljevi inkvizicije zanimaju malo više od prosječnog građanina “Ljepe naše” toplo vam preporučam da pročitate knjigu “Inkvizicija” od Michaela Baigneta I Richarda Leigha, možete ju kupiti ilI posuditi u knjižnici. - SKINUTO SA NETA

DRAGI BLOGERI!
Ne znam kako vi, ali mene bi zasigurno spalili. Neki još i danas, ali ko ih šiša!