FINANCIRAJMO HRVATE PODUZETNIKE !!!

O novom komercijalnoj valorizaciji intelektualne imovine (autorska i srodna prava; patenti; zaštićeni znakovi; poslovne tajne; brandovi i dr.) detaljnije ću elaborirati u sljedećim tekstovim, poglavito o odnosu Intelektualne imovine (eng. Intellectual Property – kratica: IP) kao kolaterala za nebankarsko i bankarsko financiranje malih i srednjih poduzetništva i projekata čija temeljna imovina sadrži tržišno eksploatativnu Intelektualnu imovinu.

Tekst o osnovnim informacijama u pogledajte na
IP spada u tzv. nematerijalnu imovinu, te posljednih sedam-osam godina predstavlja novi trend u financiranju poduzetništ(a)va. Naime, posudjivanje novca kreditom ili putem izdavanja vrijednosnih papira (uglavnom obveznica) polako prerasta u poslovno-financijski fenomen, posebice u svjetskoj glazbenoj industriji (više o hrvatskom doprinosu eri sekuritizacije autorskih prava: , što je vrsta revolucionarne koncepcije za početni katalog autorskih i srodnih prava).

Pojam tzv. IP sekuritizacije (definicija sekuritizacije kasnije u tekstu) odnosi se na sakupljanje sredstava (novca; kapitala) putem izdavanja emisije vrijednosnih papira koji su kolaterizirani s Intelektualnom imovinom. Temeljne osobine navedene vrste imovine predstavljaju objektivno realni tijek novca (prihoda) uporabom proizvoda koji se temelje na Intelektualnoj imovini koja je temelj izdavanja vrijednosnog papira (primjerice: patenti, glazbena prava koja prihoduju prodajom CD-ova s glazbom, emitiranjem na radiju i televiziji itd.) ili pak očekivane prihode u budućnosti , odnosno tijekom trajanja obveznice.
Ova vrsta tržišta još je uvijek mala zbog ograničenog broja prodavača i kupaca, ali se očekuje da se s razvojem kreativne ekonomije, novog stadija informatičke ekonomije, kojoj je oslonac znanje, veliki broj prikladnih novih poduzetništava moći će se financirati s sloncem na svoju tržišno realno isplativu Intelektualnu imovinu (riječ je o start-up poduzetništvima, jer kod HAMAG-a i tvorevina novim se poduzetništvima smatraju poduzetništva s najmanje jednogodišnjom, pozitivnom bilancom i tomu slično).

Na žalost, konvencionalno i unifomirano posudjivanje novca od banaka i sličnih institucija za većinu poduzetnika još uvijek je glavni vanjski izvor financiranja. Praksa financiranja poduzetništva s osiguranjem u Intelektualnoj imovini još nije uobičajena u svijetu, nekmoli u bankama u Hrvatskoj gdje za referente misaoni proces predstavlja ispunjavanje virmana.
Financiranje na temelju Intelektualne imovine u razvijenim tržištima ostvarivo je ukoliko poduzetnik može dokazati likvidnost koju ostvaruje komercijalizacija te imovine. Naravno, poduzetnici s takvom vrstom imovine trebaju dokazati i trajnost te imovine kao i njenog tržišnog potencijala i iskoristivosti za vrijeme trajanja financijskog aranžmana, te i značaja te imovine koja u svakom slučaju kao kategorija postaje sve važnija u sadašnjoj 'Internet ekonomiji'.
Intelektualna imovina je s druge strane vrsta tzv. subjektivne imovine obzirom da njena procjena vrijednosti zavisi od vlasnika te imovine i izvora financija. Etablirane vrjednosne mjere postoje, ali i one su previše subjektivne ili ih sudionici na tržištu kapitala nedovoljno razumiju.
Stoga je procjena stvarne vrijednosti takve imovine preduvjet za svaki ozbiljniji pokušaj njena kapitaliziranja. Upitno je koliko su u tome uspjele tzv. Bowie obveznice koje su predstavljale instrument stvoren sekuritizacijom očekivanih prihoda od komercijalne eksploatacije autorskih prava pjesama Davida Bowie-a tijekom trajanja obveznice. Ovaj je primjer predstavljao jednu od prvih većih sekuritizacija Intelektualne imovine na svjetskom tržištu kapitala.
Ovakve vrste vrijednosnih papira, prirodno, spadaju u vrst tzv. junk obveznica (engl. junk znači: smeće), a takve obveznice karakterizira nepostojanje rejtinga (rating), tj. visoke ocjene vrjednovanja te predstavljaju nesigurne obveznice s potencijalnim visokim prinosom. Kreditni rejting im je u pravilu vrlo nizak, ispod Baa/BBB.

Broj čitatelja se pita što zapravo znači termin 'sekuratizacija' koji je tako često u uporabi u Hrvatskoj, uglavnom prigodom zaduživanja države tj. svih nas, sadašnjih, prošlih i budućih poreznih obveznika koji JESMO država.

Sekuritizacija predstavlja aranžiranje i homogeniziranje jednog finnacijskog instrumenta (primjerice: komercijalno utrživih autorskih prava) u novi tržišno prihvatljiv vrijednosni papir (obveznicu; dionicu itd.). Kod postupka sekuritizacije vlasnici vrijednosnih papira, odnosno društvo koje organizira upravljanjem emisije ili investicijskog fonda, preuzima sva prava za vrijeme trajanja vrijednosnog papira i prihoda usmjerava prema vlasnicima vrijednosnih papira u suglasju s obvezama definiranih prigodom emitiranja vrijednog papira i tijekom trajanja vrijednosnog papira.

Za poticanje ulagača u financiranje, primjerice komercijalnog razvoja odredjene Intelektualne imovine, što je upravo slučaj s projektom kataloga Hit Industria (d.o.o., u osnivanju), nude se brojne pogodnosi poput Zero Coupon Bonda, odnosno obveznice koja nema svoju godišnju premiju, nego je premija za trajanje obveznice uračunata zu kupovnu cijenu (Hit Industria će primjerice obveznicu od nominalne - face value- početne vrijednosti EUR100 prodavati za oko EUR32-40. Takva obveznica poput većine drugih spada u tzv. baby obveznice čija je nominalna vrijednost manja od USD 1.000,00).

Prije pojave Bowiejeve obveznice sekuritizacija nematerijalnih vrijednosti odnosila se uglavnom na realno očekivane rente nekretnina, kupoprodajne ugovore, ugovore za nabavu i sl. Financijsko tržište je bilo upoznato i pripravno na rizike koji su proizlazili iz ovakvih sekuritizacija. No, usprkos pojedinim pionirskim pokušajima, tržišta još uvijek nisu dovoljno upoznata s budućim očekivanim izvorima prihoda autorskih prava poput licencnih tantijema ili drugih objektivno vjerojatnih tijekova novca koji su učinak komercijalne eksploatacije Intelektualne imovine.

U takvoj tržišnoj sekuratizaciji Intelektualne imovine vlasnik ili aranžer sakupi sve izvore i načine prihoda i spoji ih u novi instrument koji se još na tržištima zove instrument za specijalnu namjenu (Special-Purpose Vehicle) koji se oblikuje za izdavanje vrijednosnog papira podržanog Intektualnom imovinom na koju se odnosi.

Dug koji se stvori izdavanjem vrijednosnog papira i uplatom ulagača servisira se prihodima koju stvara Intelektualna imovina na kojoj se temelji i koju zapravo kolaterizira izdati vrijednosni papir.

Vlasnik Intelektualne imovine u slučaju svog bankrota ne gubi i Intelektualnu imovinu, jer je ona isključena iz njegova vlasništva za vrijeme trajanja obveznice (i duže). Naime, za vrijeme trajanja obveznice koja se temelji na odredjenoj intelektualnoj imovini, vlasnik te imovine prestaje biti njenim vlasnikom, a vlasnici obveznice mogu postati i trajnim vlasnikom Intelektualne imovine na kojoj se temelji obveznica, ne samo prihoda te imovine.

Dakle, sekuratizacija Intelektualne imovine je financijska tehnika koja vlasnicima imovine da omogućava ostvarenje financijske koristi za ustupanje tantijeme, licencne prihode itd,. za vrijeme trajanja obveznice vlasnicima vrijednosnog papira (obveznica itd.).

Za uspjeh takve sekuratizacije potrebno je da prihodi budu objektivno očekivani i da rizici ulaganja budu razumljivi ulagačima (i izdavačima vrijednosnog papira koji se temelji na odredjenoj Intelektualnoj imovini i očekivanim prihodima od te imovine za vrijeme trajanja obveznice).

Intelektualna imovine može biti utržena, dakako, na više načina uz navedenu sekuritizaciju. Poduzetništvo koje je vlasnik te imovine može: sklopiti licencne ili franšizne ugovore; prodati imovinu drugom poduzetništvu; stvoriti tzv. zajednička ulaganja (joint ventures) pri čemu podzuzetnik unosi tu imovinu kao svoj udjel, i dr.

Glede sekuritizacije glazbene i filmske industrije obzirom ( osobno već osam mjeseci radim na pripremi sadržaja imovine i načina sekuratizacije navedenog Kataloga,a početak neposredne javne ponude očekuje se u ožujku 2006.), napominjem da je talijanska kompanija 1999. sekuritizirala (prihode) nekoliko filmova, medju inim i neke filmove o tajnom agentu James Bondu. Izdanje je podržano budućim prihodima filmova, tj. ukupne utržive Intelektualne imovine.

Diskografske kompanije upotrebljavaju pozajmice koje su podržane udjelom kreditodavatelja u postotku budućih prihoda kao jedan od učestalih načina da se opskrbi novcem za, primjerice, marketing grupe proizvoda diskografske kompanije.

Financijski fantazisti iznalaze neočekivane načine da bilo što pretvore u vrijednosne papire kojima se može trgovati, od obveznica za katastrofe, nagradama na lutriji, kreditima za vozila… Sažeto, riječ je o vrijednosnim papirima koji se temelje na budućim objektivno očekivanim prihodima.

Glede glazbene industrije neki su ugledniji izdavači pribjegli sekuritiziranju svojih kataloga pjesama poput pr. Chrysalis iz Velike Britanije (60 milijuna funti sterling), a po svoj prilici i druge će kompanije slijediti ovaj primjer kako bi unaprijed kapitalizirale svoju imovinu.
Naime, kod obveznica rizik snose ulagači, podržani kolateralima koji se u tom slučaju pretvaraju u njihovu (trajnu ili ugovorom drugačije odredjenu) imovinu.

Što EU smatra mikro, malim i srednjim poduzećima?

Obzirom da će Hrvatska uskoro potpisati povelju o malim i srednjim poduzećima, dobro je znati da je Europska unija 8. svibnja 2003. godine prihvatila nove definicije o mikro, malim i srednjim poduzećima, modernizirajući na taj način definicije koje su važile od 1996. godine.

Što se promijenilo, što je ostalo isto?
U definiciji mikro, malih i srednjih poduzeća korištena su dva kriterija:
* broj zaposlenih i
* financijski kriterij (visina prihoda ili bilančna vrijednost imovine).

Kriterij broja zaposlenih u novoj je definiciji ostao nepromijenjen, ali je značajnije povišen financijski kriterij, i to zbog utjecaja inflacije u razdoblju od 1996. godine do 2003. godine, ali i povećane produktivnosti rada.

Novi kriteriji određuju sljedeću kategorizaciju malih poduzeća:
mikro poduzeća: (u 1996. godini nije postojala definicija o mikro poduzećima):
broj zaposlenih: manje od 10 zaposlenih
financijski kriterij: od 2 do 10 milijuna Euro prihoda I/ili do 2 milijuna Euro bilančne imovine

Malo poduzeće:
broj zaposlenih: manje od 50 zaposlenih
financijski kriterij: od 10 do 50 milijuna Euro prihoda (u staroj definiciji 7 milijuna Euro) ili do 10 milijuna Euro bilančne imovine (u staroj definiciji 5 milijuna Euro).

Srednje poduzeće:
broj zaposlenih: manje od 250 zaposlenih
financijski kriterij: od 50 do 250 milijuna Euro prihoda (u staroj definiciji 40 milijuna Euro) ili do 43 milijuna Euro bilančne imovine (u staroj definiciji 27 milijuna Euro).

Zašto je došlo do promjene definicije?
Europska unija želi pojačati efikasnost svojih programa i programa zemalja članica u području poticanja razvoja mikro, malih i srednjih poduzeća, jer ta poduzeća čine 99 % svih poduzeća u Europskoj uniji i takva poduzeća su okosnica zapošljavanju u Europskoj uniji. Prema riječima Erkki Likkaneena, funkcionera Europske unije za poduzetništvo, sektor malih i srednjih poduzeća je ključ inovativnog i poduzetničkog djelovanja, a time i osiguranja konkurentnosti Europske unije. Bolja definicija poduzeća s obzirom na veličinu omogućava lakše identificiranje njihovih potreba i razvoj efikasnijih politika za rješavanje specifičnih problema koji nastaju upravo zbog njihove (ne)veličine.

Nove definicije rezultat su vrlo opsežne javne rasprave u zemljama članicama Europske unije. Razlog za raspravu o definiciji poduzeća s obzirom na veličinu bio je bolje sinhroniziranje različitih vladinih programa prema raznim kategorijama poduzeća. Ovo se posebno odnosi na vladine programe usmjerene na promociju poduzetništva, investiranja i rasta, pristupa rizičnom kapitalu, eliminiranju administrativnih prepreka i povećanje pravne zaštite u funkcioniranju takvih poduzeća, ali i stimuliranje suradnje u obliku clustera ili drugog vida umrežavanja.

Kada će se nove definicije početi primjenjivati?
Da bi se osigurala dobra pripremljenost politika na razini EU i zemalja članica usmjerenih ka poticanju poduzetništva, inovativnosti i konkurentnosti mikro, malih i srednjih poduzeća, planirano je da se nove definicije počnu primjenjivati od 1. siječnja 2005. godine, ostavljajućiza prilagođavanje zakonodavstva i politika 18 mjeseci od dana prihvaćanja nove definicije.

Sljedeći put o tome što nova definicija mikro, malih i srednjih poduzeća znači za poduzetnike, vladine politike, financijske institucije i institucije transfera znanja (sveučilišta) u Europskoj uniji i u kakvu situaciju stavlja nas.

Prof. dr. sc. Slavica Singer (više info:

Ovaj put samo komentar bivšeg ministra gospodarstva [B]dr. Ljube Jurčića o potrebi planiranja poduzetničkog razvoja:[/B]

Na godišnjem savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista svi su u prvi plan stavljali stopu gospodarskog rasta kao nužan uvjet razvoja Hrvatske. Predstavnici Vlade stopu gospodarskog rasta navodili su usput. Rast koji vodi prema punoj zaposlenosti ne događa se ni slučajno ni djelovanjem tržišta.
Nacionalno je gospodarstvo složen sustav. Rastom taj sustav postaje sve složeniji. Jednostavnije razumijevanje gospodarskog sustava svodi se na shvaćanje tog sustava kao mehanizma s većim ili manjim brojem međusobno povezanih poluga i polugica. Predočavanja gospodarskog sustava kao mehanizama u kojem se vide međuovisnosti poluga i polugica prvi je, ali važan korak u razumijevanju gospodarstva. Značenje takvog razumijevanja jest shvaćanje da se pritisak na bilo koju polugu ili polugicu s većim ili manjim intenzitetom prenosi na ostale dijelove sustava.
Ekonomska nam analiza služi da vidimo (pojednostavnjenu) sliku gospodarskog sustava s njegovim međuovisnostima. Ekonomska se politika treba koristiti slikom ekonomske analize kako bi znala na koje poluge i kojom snagom treba pritisnuti kako bi se postigli željeni ekonomski, pa onda i društveni i politički ciljevi. Gospodarski je rast prvi cilj ekonomske politike vlada svih suverenih država. Drugi je cilj puna zaposlenost, odnosno što niža stopa nezaposlenosti. Podciljevi koji na neki način te osnovne ciljeve dugoročno osiguravaju unutrašnja su i vanjska ravnoteža.

Oduzimanje građanima

Ekonomska politika najviše vremena troši na pronalaženje sredstava i instrumenata za ostvarenje visokih stopa rasta. Više stope rasta nužan su uvjet za rast standarda stanovništva. Više stope rasta omogućuju veće plaće, veće mirovine, bolju zdravstvenu uslugu, bolje školstvo. Omogućuju povrat duga umirovljenicima bez negativnijih posljedica za budući gospodarski i društveni razvoj.
Primjerice, 5%-tni rast omogućuje realni rast plaća za jedan posto, realni rast mirovina za jedan posto, smanjenje deficita za jedan posto, da se u školstvo i zdravstvo uloži po jedan posto realno više itd. Jedan posto u sadašnjim je hrvatskim uvjetima više od dvije milijarde kuna. Nedavno povećanom participacijom u zdravstvu namjerava se prikupiti oko 400 milijuna kuna. Za tih 400 milijuna smanjuje se raspoloživi dohodak stanovništva i njegov standard jer sada građani moraju plaćati uslugu koju dosad nisu plaćali. Vladi je očito bilo lakše uzeti od stanovništva te milijune nego pronaći instrumente kako podići nacionalni dohodak za taj iznos, koji je manji od 0,25% bruto-domaćeg proizvoda.
Na upravo završenom godišnjem savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista svi su ekonomisti u prvi plan stavljali stopu gospodarskog rasta kao nužan uvjet razvoja Hrvatske, a predstavnici su Vlade stopu gospodarskog rasta navodili usput. Kreatori ekonomske politike ne smiju očekivati stopu rasta gospodarstva, oni je moraju planirati. Rast koji vodi prema punoj zaposlenosti ne događa se ni slučajno ni samo djelovanjem tržišta. On se ostvaruje mjerama ekonomske politike.

Zamka socijalne neosjetljivosti

Tržišni mehanizam povećava efikasnost tržišnih subjekata. Jaki postaju još jači. Slabiji postaju još slabiji. Visok profit kao jedini cilj legitiman za poduzetnika onemogućuje dugoročno održiv društveni i gospodarski razvoj. Tržište omogućuje efikasnost, ali ne osigurava socijalnu osjetljivost i zaštitu prirode. Socijalna neosjetljivost stvara društvene napetosti, a neravnomjerna raspodjela dohotka ograničava potrošnju, što ograničava i dugoročni rast gospodarstva.
Prekomjerno iskorištavanje prirodnih bogatstva i nedopuštene štetne emisije dugoročno sužavaju granice proizvodnih mogućnosti, a kratkoročno povećavaju troškove proizvodnje. Na taj se način onemogućuje dugoročno održiv rast, a on predstavlja razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih generacija i ne ugrožava mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe.
Loši poznavatelji ekonomije i ekonomskih sustava, a osobito ekonomske povijesti stavljaju državu nasuprot tržištu. Suprotstavljaju potpunu slobodu (liberalizam) Smithova efikasnog tržišta i 'nevidljive ruke' Keynesovu državnom intervencionizmu. Neoliberalisti kažu: 'Zaboravite Keynesa, prepustite sve tržištu, ono će sve riješiti'. Sljedbenici Keynesa pak kažu da je za razvoj potrebno više državnog intervencionizma. Ekonomska povijest i sadašnjost potvrđuju neodrživost tih ekstremnih stavova.

Tržište savršeno u savršenim uvjetima

Dobri poznavatelji ekonomske teorije i ekonomske povijesti znaju da je zadatak državnog intervencionizma u tržišnim uvjetima stvoriti uvjete za jače djelovanje tržišnih zakona. Naime, tržište savršeno djeluje u savršenim uvjetima. Što su uvjeti manje savršeni, i tržište djeluje manje savršeno. To je u ekonomskoj teoriji poznato više od sto godina, a nešto kraće u ekonomskoj praksi.
Državna se intervencija usmjerava prema područjima gdje je tržište manjkavo. Razvijenije zemlje u pravilu imaju razvijene tržišne sustave. U manje razvijenim zemljama i tržišta su manje razvijena pa je potrebna veća uloga države u stvaranju tržišnih uvjeta i izgradnji fizičke i institucionalne infrastrukture.
Izgradnja fizičke infrastrukture (cesta, energetike, željeznice, telekomunikacija) u najvećoj mjeri završava kad zemlja postigne desetak tisuća dolara po stanovniku. Zbog toga je i udio države u bruto-domaćem proizvodu u toj fazi razvoja relativno veći. Nizak dohodak, mala kupovna moć i mala potražnja nisu stimulativni za privatni sektor da gradi skupe infrastrukturne objekte s dugim rokom povrata.
A ta je infrastruktura nužna za razvoj i gospodarstva i tržišta. Njezinom se izgradnjom stvaraju uvjeti za razvoj privatnog sektora i smanjuje se potreba države za daljnjim ulaganjem u fizičku infrastrukturu. Na taj se način mijenja udio državnoga i privatnoga.
Uz to za svaki viši stupanj razvoja gospodarstva država je dužna osigurati infrastrukturu, infrastrukturne proizvode i obrazovanje. Nove tehnologije i novi proizvodi zbog održivog razvoja traže i nove poticaje i novu regulaciju. I jedno i drugo mora biti u rukama države. Programi Apolo, Ratovi zvijezda, Airbus i sl. projekti su kojima su se stvorile tehnologije i proizvodi koji se danas koriste u 'civilnim' djelatnostima. Svi se oni, kao i mnogi drugi, provode u državnom aranžmanu.

Deset godina recesije

Danas je na sceni utrka između Amerike, Europe i Japana u stvaranju infrastrukture za industrije XXI. stoljeća. Budući da su to najveći pothvati u ljudskoj povijesti, njih direktno i indirektno mogu financirati samo države. Rijetke su situacije u povijesti kada je samo tržište dovelo do pune zaposlenosti. Uvijek je to bilo uz intervenciju države. U tom području država je imala dvojaku ulogu: u uređenju tržišta rada i mjerama koje su direktno ili indirektno povećavale potražnju za radom. Država je u većini zemalja najveći investitor.
Državna potrošnja u pravilu se kreće od 30% pa do više od 50% bruto-domaćeg proizvoda. Jednopostotno povećanje državne potrošnje u situaciji nepotpune zaposlenosti, ako je dobro isplanirano, može znatno smanjiti nezaposlenost. I razvijene zemlje na sam nagovještaj recesije posežu za tom mjerom.
Hrvatska je s visokom stopom nezaposlenosti u recesiji već desetak godina. Prije nekoliko godina počela je faza oživljavanja kojom je nezaposlenost smanjena s 400 tisuća na oko 300 tisuća. Međutim, već se dvije godine broj nezaposlenih zadržava na toj razini, što upućuje na stagnaciju gospodarske aktivnosti. I ekonomska teorija i ekonomska povijest uče nas da tržište bez državne intervencije neće riješiti hrvatsku nezaposlenost. Da je moglo, već bi riješilo.
[LINK=http://www.liderpress.hr]
Liderpress.hr[/LINK] - 23.11.2005

Napomena: Umoljavam čitatelje da obvezno pogledaju tekstove od 1-17 koji detaljnije (makar još uvijek samo informativno) obradjuju nebankarske i bankarske načine financiranja MSP.

Svaki (ozbiljni i društveno korisni) poduzetnik trebao bi biti upoznat s financiranjem dobi poduzetništva, od (pred)početne do kasnijih dokapitalizacijskih.

'Kritična masa' je definicija razine spoznaje i i svijesti grupe ljudi dostatne za pokretanje postupka radi rješavanja problem.

U okviru postojećih okolnosti, u klasične i inovativne izvore sredstava za poduzetništvo za sve ozbiljne i poštene poduzetnike u Hrvatskoj, uključujući i nove poduzetnike, postoji program po kojem HBOR sudjeluje u kreditiranju pripreme osnivanja poduzetništva kao (su)udjelnik u vlasnosti poduzetništva.

Leasing je dobar način financiranja dijela potreba novog poduzetništva, obzirom da leasingomogućava punu iskoristivost opreme bez ulaganja prijeko potrebnog kapitala u kupnju.

Za poduzetnike u SAD postoje i tzv. financijski fondovi za razvoj društva – komune, okružja (Community Development Financial Institutions – CDFIs), obzirom da se u SAD shvaća da zdravo, proizvodno ili izvozno poduzetništvo služi kao temelj opstanka obitelji, grada, regije, države, jer to gospodarstvo hrani i koristoljubne politokrate koja se zavukla u svaku poru, kod nas primjerice u Hrvatski sabor, Vladu, lokalne samouprave...

Za poljoprivrednike, slobodne profesije, obrtnike, kao i poduzetnike na početku u razvijenom svijetu (koji razvija svoje poduzteništvo i onda izvozi u našu zemlju) postoje i mikro-krediti koji imaju svoja pravila, ali i skuplju cijenu.

Banke takodjer financiraju svoje poduzetnike (čak i nove) kreditima u koje spadaju i tzv. neosigurani krediti. Kod nas toga uglavnom nema, da ne govorimo o uslugama 'popravljanja' odnosno remonta kredita, instrumenata za dostizanje fair vrijednosti kredita, konsolidacije dugovanja itd.

Bankarski krediti mogu se temeljiti i na vrijednosti opreme uz njenu amortizaciju i učinak za vrijeme trajanja kreditne obveze poduzetnika.

Poduzetnici, pa i početnici (makar je kod banaka pojam 'novi poduzetnici' prilično nejasan jer ispada da početnici trebaju raditi barem jednu godinu prema zahtjevanim izvješćima) mogu koristiti i kredite u programima Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva (), kao i jamstva (). Na žalost, u Hrvatskoj još nema društava za privatna jamsta (Jamstvena društva ili fondovi) koja u svom potfelju izrade optimalan suodnos imovine, potraživanja, obveza, projekcije bilančnih stavaka, solventnosti i likvidnosti korisnika usluga – takav sam program – Portfelj: Europlus – osobno napravio 1999. godine.

Jedan od egzotičnijih načina predstavlja financiranje kao predujam budućih realno očekivanih izvora prihoda, od primjerice prava, patenata licencija, direktne prodaje itd. (Primjer: Microsoft).

Vlada SAD organizira u okviru svoji poreznih akata i podakata mogućnost stvaranja kritične mase ulagača u konkurentno poduzetništvo, a u dobre 'dečke' cijele te aktivne investicijske industrije spadaju Angjeli ulagači (o njima je napisano više u posebnom blog postu).

Podrška financiranju novih poduzetništava može biti i servis za tzv. elektronsko spajanje poduzetnika i ulagača, kao i zainteresranih stranaka za naplatu potraživanja, otkup dugovanja, trgovinu, partnerstvo u izvršenju nekog posla i sl.

Za nove poduzetnike poslovni inkubatori predstavljaju idealnu uštedu u početnim troškovima vodjenja poduzetništva.

Zatvorene i otvorene javne ponude su,dakako, učinkovit način stjecanja potrebnih sredstava bez rizika vraćanja sredstava obzirom da je takvo financiranje udjelničko, a ne dužničko, odnosno ulagači snose rizik, a zauzvrat dobijaju očekivanu stopu povrata dobiti i udjel u vlasnosti.

Usprkos svemu gorenavedenom, situacija u svezi s financiranjem novih poduzetništava svugdje je, a posebice u Republici Hrvatskoj, kritična. Početno financiranje, po definiciji, predstavlja prikupljanje količine novca (kapitala) koje omogućava razvoj zamisli ili namjere u konkretniji oblik. Financiranje poduzetništva na početku treba biti kvalitetno, jeftino i brzo izvedivo. Problem nastaje i ukoliko poduzetnik nema svoju imovinu, a visoko valorizira potencijale svoje zamisli, patenta i sl. dok ulagač preuzima cijeli novčani rizik.

Poduzetništvo je povezano s pojmom i praksom rizika, pa zbog toga poduzetnici u svakoj zemlji, jer svi su povezani sudbinom nevidljive niti, nastoje financirati početne troškove svojim sredstvima, odnosno prodavajuće dijelove svoje imovine koja im je funkcionalno nepotrebna, tj. smanjujući tekuće troškove, uzimajući hipotekarne kredite, posudjivajući novac kolateraliziran životnim osiguranjem (pri tomu, važno je raspitati se kod osiguravajućeg društva kada takvo osiguranje ima novčanu vrijednost u odnosu na uplaćeno i spremiju osiguranja), uporabom kreditnih kartica, i sl.

KREDITI: Kredit po definiciji predstavlja ugovorni sporazum po kojem korisnik kredita (osoba koja posudjuje novac) dobija vrijednost odmah i otplaćuje ga pozajmitelju po ugovorenim uvjetima koji uključuju naknadu cijene novca (kamata), jer je novac u ovom slučaju roba. Kredit, nadasve, predstavlja odnos korisnika kredita prema kreditodavatelju (banke, kartičarske kuće, drugih izvora), te se odnosi na količinu novca kojeg će kreditodavatelj posuditi korisniku kredita. Navedeni odnos se temelji na informaciji o sposobnosti urednog opsluživanja obveze od strane (budućeg) korisnika kredita.
Ključni elementi za ostvarenje kreditnog aranžmana su vjera kreditora u sposobnost ili dokazane karakterne vrline korisnika kredita, njegovu urednost o opsluživanju obveza, dovoljan tijek novca (cash flow) koji jamči ispunjavanje obveza (ovo se odnosi ina poduzetnike, a za fizičke osobe pojam cash flow je ograničen na stalna i honorarna proimanja), te neto vrijednost (zadovoljavajući odnos imovina, potraživanja i dugovanja, vrste kolaterala za osiguranje povrata i ukupni uvjeti glede korisnika kredita i ekonomske situacije).

POSLOVNI INKUBATORI: Odlično rješenje na poduzetništva u pretpočetku ili na početku. Inkubatori 'udomljuju' više poduzetništava pod istim krovom, smanjujući cijenu najma prostora i usluga, od tajničkih, računovodstvenih i dr., te u optimiranijim uvjetima nude i dostup poduzetničkom kapitalu u početnim dobima.

FONDOVI ZA RAZVOJ DRUŠTVENO KORISNIH/POTREBNIH PODUZETNIŠTAVA: Ovi fondovi koji su posebice etablirani u SAD, služe kako bi omogućili kredite poduzetništvima koja se prema bankarskim kriterijima smatraju 'nekomercijalnim', odnosno rizičnim za bankarsko poslovanje. Kredite ovih fondova koriste nova ili postojeća poduzetništva koja mogu dokzati sposobnost vraćanja kredita, ali ne mogu koristiti bankarske kredite zbog poroblema s kreditima u prošlosti, veličine zahtjeva, ograničenoj imovini vlasnika (poduzetništva) ili kolaterala (u odnosu na veličinu kredita) i sl.
Više od tisuću takovih fondova u SAD svake godine posudjuje poduzetništvima više od milijardu USD. Ovo je idealan izvor za poduzetništva u razvoju, koja mogu dokazati da će njihovo poslovanje pozitivno utjecati na stvaranje poslova u nekom okruženju (gradu, području, državi) te da će njihovim poslovanjem okružje stvoriti platformu za izbjegavanje gospodarske recesije.
Krediti ovakovih fondova su skuplji od bankarskih jer su i rizičniji (prosječno 0,5 do 3 kamatna postotna boda), ali veliki se broj takovih kredita tijekom vijeka trajanja pokaže boljim riješenjem od drugih načina financiranja za poduzetnike.
Fondovi podvrgavaju poslovanje poduzetništava i radne planove tradicionalnoj kreditnoj analizi, pri čemu poduzetništvo koje zahtjeva financijsko rješenje mora poglavito dokazati fokusiranost na namjenu kredita i učinke rada (s osiguranjima koje pospješuju provodjenje plana).

ZATVORENA / CILJANA JAVNA PONUDA (DIRECT PUBLIC OFFERING): Ova ponuda predstavlja prodaju udjela individualnim ulagačima, a primjenjuje se na postojeća i nova poduzetništva. Najvažnija osobina poduzetništava koja se nude ovakovom ponudom posjedovanje je proizvoda/usluge koja je potrebna potencijalnom tržištu te kvalitete koja je korisna društvu. Milijuni i milijarde USD investiraju se u nova poduzetništva, makar je ovaj način financiranja optimalan kod proširenja poslovanja.
Iako je Zatvorena ponuda jeftinija od otvorene Početne (Inicijalne) javne ponude (IJP), na kraju je mnogo skuplja jer i ulagači žele mnogo veći udjel u vlasnosti, obzirom da ne postoje aranžer niti investicijska banka kao kod IJP-a.

MIKROKREDITI: Mikrofinanciranje (instrumenti: mikrokrediti, mikro kreditne kartice itd.) je poduzeto radi financiranja mikrogospodarstva svake zemlje ( a ne samo siromašnih zemalja Trećeg svijeta kako su to političari u Hrvatskoj interpretirali u svome blasfemičnom neznanju) kojeg čine kućna poduzetništva (poljoprivreda), slobodna zanimanja , mali obrti, razvoj projekata (pr. studenata i sl.) i mala trgovačka društva.
Mikrofinanciranje služi za kreditiranje obrtnog kapitala, uredsku opremu, potrošni materijal, popravke i trajnu imovinu (strojeve, vozila itd.).
U razvijenim zemljama mikrokredite omogućuje neprofitni posrednici (primjerice, u SAD postoji oko 170 takvih organizacija). Mikrokrediti su idealno rješenje za nova ili novija poduzetništva koja nemaju vijek poslovanja i kolaterale koje potražuju banke, .
Cijena takvih kredita je dogovorna s posrednikom, ali je obzirom na uvjete viša od banaka. Kredit se nastoji kolaterizirati s što širim opsegom imovine, opreme, ugovora i osobnih jamstava poduzetnika kojorisnika kredita.
Prednost mikro kredita su male svote koje banke ne posudjuju, odnosno skupo naplaćuju.

PRIVATNA KREDITNA JAMSTVA: Poduzetništva u (pred)početku nemaju dovoljan broj odgovarajućih kolaterala za izvore financiranja (poglavito, bankarskog) te se predočavanjem privatnog jamstva izdatog iz kredibilnog izvora smatra dostatnim kolateralom za financijsko riješenje poduzetništvu, ponajviše kredit.
Navedena jamstva se izdaju za odabrana poduzetništva čiji čimbenici (proizvod, usluga, radna snaga i intelektualni kapital, ustroj rada itd.) jamče pozitivne učinke unutar 12 mjeseci koliko traje jamstvo po bankarskim standardima. Nakon tog razdoblja, poduzetništvo mora učincima svog poslovanja biti sposobno podići vrijednost temeljnog kapitala (uključujući imovinu poduzetništva) za otplaćivanje kreditne obveze i jamstva, odnosno poduzetništvo treba biti u stanju podići kredit na temelju rezultata svoga poslovanja.
Ukupna cijena jamstva i kredita zasigurno je viša od klasičnog kredita, ali poduzetnik ne gubi udjele u vlasnosti nad poduzetništvom, što takav način financiranja poduzetništva čini povoljnim u odnosu na financiranje prodajom udjela.
No, rizik kod jamaca je isti kao i kod onih koji sudjeluju u financiranju poduzetništva stjecanjem udjela, tako da je ovaj način financiranja (posebice) novih poduzetništava optimalan za poduzetnike.

FINANCIRANJE NA TEMELJU PROJEKCIJE BUDUĆIH PRIHODA/TANTIJEMA: Ovu ćemo tehniku pobliže opisati u sljedećim tekstovima jer se odnosi na naš projekt kojeg ćemo provesti u veljači 2006., a koji uključujuje katalog globalno utržive intektualne imovine (prava i proizvoda), kolateriziranog s policama životnog osiguranja.
Ulagači dobijaju dio ugovorenih ili objektivno projiciranih dobiti, kao i vrijednost imovine (koja će u ovom slučaju biti konvertibilna u prava na vlasnost udjela, dionica,prava i dr.) kao nagradu za financiranje rada, proizvodnje i plasmana proizvoda/usluga koji će stvarati prihode.
Ovakav način financiranja isplativ je za nov(ij)a poduzeća koja su jeftina u ustroju i organizaciji rada te mogu dokazati visoku stopu budućeg bruto prometa i neto dobiti
Mnogi stručnjaci smatraju ovakav način financiranja dobrim (uvjeti su previše kompleksni da bi ih sada obradjivali za svaku industriju), jer poduzetništvo ustupa samo dio buduće vrijednosti sadašnjim ulagačima bez kojih te vrijednosti ni bilo.
Ulagači zapravo poduzetniku daju predujam za (očekivane, ugovorene i tome sl.) buduće prihode. No, i ulagači tu zauzimaju svoju win-win (svi pobjednici) poziciju, jer u slučaju komercijalne propulzivnosti proizvoda/usluge, prihodi u budućnosti od direktne prodaje, licencija, prava itd. mogu biti stostruko veći od ulaganja (Microsoft i neke tehnološke kompanije poput Googlea najbolji su primjer ulagačke učinkovitosti ovakove vrste financiranja poduzetništva).
Poduzetnicima je ovakav način ulaganja priličan jer se kapital u trenutku ulaganja ne stelizira udjelima, kolateralnim obvezama i sl. nego se koristi u najvećem mogućem obujmu za plasman i marketing proizvoda/usluge.

INICIJALNA (POČETNA) JAVNA PONUDA: O ovoj temi, kao i svim drugim načinima financiranja više u prethodnim tekstovima (blog postovima). Ukratko, Početna ili Inicijalna javna ponuda predstavlja prodaju dionica (ili obveznica) putem aranžera na tržištu kapitala (to su uglavnom tzv. investicijske banke i nositelji projekta - tzv. Underwriteri). Nova poduzetništva će time postati predmetom trgovanja na burzama koje odgovaraju obujmu Ponude (tako se primjerice manje tehnološke kompanije izlistavaju na [B]Nasdaq SmallCap[/B] kategoriji tehnološke burze u New Yorku).
Nova poduzetništva trebaju dokazati potencijal razvoja u visoko profitne kompanije. Ovakve ponude se ponekad upotrebljavaju za financiranje istraživanja i razvoja, ali je kudikamo porivlačnije da se komercijalni efekti iščitaju što ranije. IJP je i naskuplji način financiranja poduzetništva, jer stoji najmanje oko 25% početnog udjela u svakoj kompaniji, uz cijene usluga i razne troškove koji se mogu popeti do 20% ukupne vrijednosti.
Naravno, IJP se provodi samo za projekte veličine veće od 30-40 milijuna kuna, a poduzetnici se za nju odlučuju: a) ukoliko ne mogu privući kapital iz drugih investicijskih izvora; b) ukoliko bi sazivanje sastanaka s potencijalnim ulagačima bilo vremenski preopsežno; c) ukoliko ne žele vraćati kredite i pasivizirati kapital; d) poduzetništva s dionicama i vrijednosnim papirima na tržištima imaju veći ugled; e) pomoću dionica (trezorskih, povlaštenih i dr.) poduzetnici mogu zuadržati svoje najbolje zaposlenike; f) javna poduzetništva su vrijednija od drugih; te činjenice da se poduzetnici emisijom vrijednosnih papira barem nominalno obogate.

ELEKTRONSKO SPAJANJE PODUZETNIKA I POTENCIJALNIH ULAGAČA: Postoje brojni servisi koji spajaju ili omogućavaju komunikaciju izmedju poduzetnika i postojećih ulagača.
Nerijetko, ovakvi poslovni servisi nude usluge kompenzacija, prijeboja, otkupa dugovanja itd. izmedju dvije ili više stranaka, ali u ovom slučaju riječ je o lociranju, prije svega, angjela ulagača za poduzetnike u odnosu na područje ili nišu ulagača.
Servisi ovakve vrste prilično su jeftini dok se odnose na dostup popisu ulagača. Ukoliko je, pak, riječ o slojevitijem 'spajanju' koje sadržava otkup dugovanja ili strukturiranje investicija, usluge su kudikamo skuplje i vezane su uz ukupnu veličinu angažiranog kapitala.
Prednost za svakog poduzetnika, obzirom da novac ne poznaje granice, leži u činjenici da takvi servisi registriraju i kontaktiraju isključivo ozbiljne ulagače.

Stupanj razvijenosti financiranja poduzetništva i podrške poduzetnicima, dakako, ovisi i opsegu osiguravateljskih usluga kojih u Hrvatskoj uopće nema ili postoje samo deklarativno.

Izuzetak je Hrvatska banka za obnovu i razvitak i pojedine tzv. poslovne banke koja osigurava kredite izvoznicima putem nekoliko linija ili kreditnih programa.

Uz nedovoljno razvijeno osiguranje kredita, štednih uloga (depozita) tragično je stanje tzv. osiguravateljske industrije u Hrvatskoj u odnosu na malo i srednje poduzetništvo, poglavito nova poduzetništva.

Dok urodjenici iz zapadnih 'razvijenih' zemalja smatraju da su varijacije životnog osiguranja dostatne za ispunjavanje potreba hrvatskog neinformiranog civilnog krda u Hrvatskoj(40-godišnjem socijalizmu na prijelazu u komunizma, zahvaljujući), poduzetnici su posve zanemareni.

Ne samo oni, nego i korisnici usluga tzv. poslovnog bankarstva u hrvatskoj, koje je zapravo antipoduzetnički i antihrvatski orijentirano ( a takvo bankarstvo se vodi kao direktno inozemno ulaganje, što je jezovito, jer se prodaja magle kroz papiriće osiguranja, zvuka i bankarskih usluga na najnižoj poduzetničkoj razini kod nas zove investicijom). U stvarnosti, trenutačna se situacija, uz sudjelovanje MMF-a i Svjetske banke, zove monetarna i svekolika okupacije naroda jedne zemlje.

Upravljanje rizikom u poduzetništvu i ulaganju (bankarstvu, osiguravajućim društvima, investicijskim poduzećima i društvima za upravljanje otvorenim i zatvorenim fondovima, i dr.) ključno je za reguliranje cijene ukupnih činidbi poduzetništva, vrjednosnih papira i novca.

Bit ovog teksta je ukazati na nepostojanje relevatnog osiguravateljskog instrumentarija za poduzetnike koji mogu poslužiti pred kreditorima i ulagačima kao kolateral sprječavanje nerealizacije poslovnog plana ili neke druge radnje koja je financirana eksternim izvorima (ulagačkim; bankarskim; i dr.).

Malo (i srednje poduzetništvo) treba biti osigurano velikim brojem vrsta polica, a svrishodnost i korisnost uporabe ponudjenih instrumenta (osiguranaj) ponajviše zavise o profilu poduzetništva.

Tako, primjerice, za poduzetnike trebaju postojati police koje ga osiguravaju od odgovornosti od nesretnog slučaja u javnosti koje treće osobe mogu povesti protiv poduzetnika u slučaju da neka poslovna aktivnost ili proizvod uzrokuju, primjerice, tešku ozljedu ili smrt neke osobe.

Takodjer potrebne se i malo slojevitije police osiguranja managementa nekog poduzetništva za sprječavanje naknada šteta koje mogu nastati radi neprofesionalnosti, gubljenje intelektualne imovine,gubitak dokumenata, nepoštenja i tome sl.

Potom, poduzetnici moraju imati dostup polici koja ih štiti od odgovornosti pred zaposlenikom u slučaju da isti podigne tužbu zbog ozljede na radnom mjestu ili bolesti za koju se utvrdi da je rezultat rada.

U (razvijenijem) svijetu postoje i police, koje bi nadasve dobro došle hrvatskoj managerskoj kasti, a odnosi se na policu osiguranmja od nesposobnosti, nezannaj itd. u radu, ukoliko se za iste ne iznadje da su bile uvjetovane višom silom i izočnošču namjere.

Svaki direktor poduzetništva treba biti osiguran policom koja ga štiti od šteta uzrokovanih, primjerice, njegovom nepažnjom.

Naravno, temelj osiguranja poduzetništva su police koje štite od poslovnih rizika, ali prije što ih obradimo, spomenimo da poduzetnik mora imati policu (ili police, štogod je praktičnije) za osiguranje opreme, nekretnina i sadržaja u nekretninama (namještaja, aparata, umjetnina itd.), šteta na vozilima (full-kasko je najpreporučljiviji), te protiv mogućih pravosudnih troškova koje mogu izazvati tužbe protiv poduzetništva, poduzetnika itd.

Uz navedene, moguće je osigurati kompjutersku opremu, prijenosnu elektronsku opremu….

Faktoring služi (uglavnom) za osiguranje naplate kod izvoznih partnera (kupaca), a financijski derivati (opcije, futuri, hedgeing) za definiranje pozicije radi osoiguranja protiv loših ili nepredvidjenih dogadjanja na tržištu roba, vrijednosnih papira i rada.

Ozbiljno osiguravajuće društvo s referentima i gazdama koji nešto znaju o poslovnim rizicima (U koje spadaju i posebni politički rizici, kao i rizici od gubitka vrjednosti neke domicilne valute u kojima se vrši plaćanje u odnosu na EUR,USD,YEN i dr. – takvim vrstama osiguranja bave se specijalizirana osigurateljska društva), trebaju donijeti poduzetniku komaparativne prednosti zbog sniženja mogućih i vjerojatnih rizika kod investicije.

U slučaju nepostojanja dostatnog kredibiliteta poslovnog partnera čije radnje u lošoj namjeri mogu prouzročiti nestabilnost poduzetnika (i njegovih kooperanata itd.), poduzetnik se može osigurati u diskontnoj prodaji dugovanja prema kompanijama koja se bave tom, u svijetu, krajnje legalnom financijskom djelatnošću.

Ukoliko je poduzetnik graditelj, treba osiguravati svaku etapu (dob) gradnje i angažirati (ne pasivizirati) kapital.

Takodjer, poduzetnici-početnici o čijem radu i čijim sposobnostima zavisi uspjeh poslovnog plana, mogu sebe osigurati u slučaju nesreće, bolesti i sličnog trajnog ili privremenog onesposobljavanja,s time da svota na koju su osigurani treba odgovarati visini ulaganja s prinosima investitora ili banaka. Na taj način, imajući u vidu i početnu imovinu poduzetništva koja uključuju i intelektualni kapital (prava, projekti, inovacije itd.), izvori kapitala bi trebali biti osigurani od tzv. volatilnosti tržišta, odnosno nepovoljnih dogadjanja na tržištima vrijednosnih papira i novca koja utječu na cijenu novca, odnosno fiskalna politika, nerijetko i pod pritiskom zatečene monetarne situacije, odlučuje o poduzetničkoj proaktivnosti instrumenata na tržištima kapitala. Više kamatne stope središnje banke i prinosi na državne obveznice destimuliraju rizičnije investicije, i obrnuto.

Lepeza osiguranja zadire i u banke, odnosno korisnike kredite ili vlasnike vrijednosnih papira.

Za banke i poduzetnike postoje sofisticiraniji načini (u odnosu na ukupan mehanizam rada i ustroja) osiguranja kredita, ali i od nepoželjnih učinaka dugovanja.Usluge osiguranja kredita omogućuju svježe informacije poslovnim strankama, blagovremeno uočavanje mogućih problematičnih situacija, kalibriranje rješenja u cilju postizanja optimalne situacije za stranke, te omogućuje stranci prednosti koje proizlaze iz police kreditnog osiguranja, kao što su dostup slojevitijem načinu naplate dugovanja i pravnoj logistici potrebnoj za izvršenje istog. Pritom su moguće prodaje kreditne obveze putem specijalizirane aukcije ili ponude, pri čemu se krediti definiraju prema veličini, kvaliteti, vrsti, zastupljenim i zatraženim kolateralima i naravno području korisnika kredita, odnosno kreditodavatelja.

U svakom slučaju, suština ovog teksta za poduzetnike je prihvaćanje činjenice i prakse da su osiguranja predvidjena za svaku dob poduzetništva, projekta, radnje i sl.