FINANCIRAJMO HRVATE PODUZETNIKE !!!

Poduzetničko okružje u Hrvatskoj je još uvijek na razini onog socijalističkog, dakako ukoliko se izuzme 'poduzetništvo' izgradjeno na kriminalima počinjenim veleizdajničkim djelima tzv. privatizacije i pretvorbe, te onog trgovine (uvoza), osiguranja i banaka...

Svaki drugi Hrvat živi na grbači države

Rad u državnoj tvrtki oduvijek je bio najpoželjniji. No, državni je aparat toliko narastao da smo na rubu propasti

ZAGREB - Gotovo dva milijuna Hrvata živi na državnim jaslama, a to je, tvrde ekonomisti, i jedan od glavnih razloga skupe države u kojoj živimo.

Proračun

800.000 zaposlenih u privatnom sektoru znači da na jednog zaposlenog u privatnom sektoru dolaze dva čija egzistencija ovisi o državi

260.000 u državnim i javnim službama, 23,5 milijardi kuna

1,150.000 umirovljenika, 34,1 milijarda kuna

255.000 nezaposlenih, 853 milijuna kuna

Socijala 2,9 milijardi kuna iz proračuna za socijalu

Zdravstvo 22,6 milijardi kuna iz proračuna za zdravstvo

Frapantan je to podatak do kojeg se dolazi kada se zbroji oko 260.000 zaposlenih u državnoj i javnim službama, 1,150.000 umirovljenika i 255.000 nezaposlenih, koliko ih je, prema evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, bilo u siječnju.

Kada se tome pridodaju i ljudi koji nisu u proračunu, ali čija je egzistencija vezana uz državu - a radi se o oko 100.000 zaposlenih u javnim poduzećima te oko 13.000 zaposlenih u lokalnoj samoupravi, čemu još valja pribrojiti i 21.000 zaposlenih u lokalnim tvrtkama - dolazimo do procjene da gotovo dva milijuna ovisi o proračunskoj infuziji.

Istodobno, prema procjenama Hrvatske udruge poslodavaca , u privatnom je sektoru zaposleno 800.000 ljudi, što znači da na jednog zaposlenog u privatnom sektoru dolaze dva i pol građana čija egzistencija - izravno ili neizravno - ovisi o državi.

Leglo nepotizma

- Takva je situacija dugoročno neodrživa. Mi smo očito nacija koja je jako ovisna o državi, što se vidi i po podacima da je udjel radno aktivnog stanovništva u nas manji od 50 posto, dok se vani on kreće oko 60 posto - ocjenjuje neovisni ekonomist Ante Babić. Prema njegovim podacima, vani na državnim jaslama živi manje od 30 posto ljudi, iako se i tamo, zbog nepovoljnih demografskih kretanja, taj udjel povećava. U Hrvatskoj je, međutim, udjel ljudi ovisnih o državnoj financijskoj injekciji znatno veći i kreće se u rasponu od 40 do 50 posto, kaže naš sugovornik.

Velika ovisnost stanovništva o državi vidi se i iz državnog proračuna, pri čemu valja voditi računa da proračun središnje države ne odražava vjerno stanje stvari. Naime, u tom proračunu nisu ni javna poduzeća, ni lokalna samouprava, a upravo su ti sektori, po ocjeni mnogih, legla nepotizma i neučinkovitosti.

Nedostižna učinkovitost

Od 127 milijardi kuna, koliki je ovogodišnji državni proračun (kojeg uskoro očekuje rebalans), za isplatu plaća za zaposlene u državnoj upravi i javnim službama rezervirano je 23,5 milijarde kuna. Razne vrste mirovina - od starosnih, preko obiteljskih i braniteljskih, pa do invalidskih - državnu blagajnu ove godine stoje 34,1 milijardu kuna. Kada tome pribrojimo i izdatke za razne oblike socijale, koji prelaze 2,9 milijardi kuna, ali i izdvajanja za zdravstvo od 22,6 milijardi kuna, dolazimo do podatka da život građana na državnim jaslama porezne obveznike stoji više 83 milijarde kuna, ili dvije trećine ukupnih proračunskih rashoda.

- Hrvatska je premala zemlja za tako glomazni birokratski aparat. To gospodarstvo ne može podnositi. Svi, međutim, samo znaju pitati zašto zaposleni u gospodarstvu imaju tako male plaće. Odgovor je jasan: zato što takav državni aparat treba nahraniti - primjećuje glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) Đuro Popijač. Dodaje kako nitko u Hrvatskoj zapravo ne može reći koliki je stvarno državni sektor, s obzirom na to da o tome nema preciznih podataka. Usklađivanje s EU rezultira bujanjem državnog aparata, no u HUP-u ističu kako je kod nas uobičajeno da “od Europe preuzimamo standarde, ali ne i učinkovitost i racionalnost”. No, u sindikatima se ne slažu s ocjenama da ljudi koji žive na državnim jaslama ne rade dovoljno.

- I među zaposlenima u državnoj upravi ima izuzetno pametnih i vrijednih ljudi, od kojih mnogi za mali novac rade i vikendima, ali problem s kojim se oni suočavaju je da u tim službama vrijede čudni kriteriji zapošljavanja i vrednovanja - kaže ekonomski analitičar Nezavisnih hrvatskih sindikata Goran Bakula. Pritom ukazuje na nepotizam i potrebno političko “zaleđe” kako pri zapošljavanju u državnoj i lokalnim službama, tako i za napredovanje na poslu.

Visoki porezi guše privatni sektor

Hrvatska ima razmjerno mali udio privatnog sektora u bruto domaćem proizvodu (BDP), samo 60 posto, te velik udio državne potrošnje, veći od 50 posto, pokazuje jedno istraživanje Nacionalnog vijeća za konkurentnost iz 2004. U drugim tranzicijskim zemljama, neposredno prije njihova ulaska u EU, udio privatnog sektora kretao se između 65 posto u Sloveniji i 80 posto u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Istodobno, udio državne potrošnje u njima kretao se u rasponu od 36 posto u Latviji do 48 posto u Slovačkoj.

U takvoj situaciji ne treba se čuditi tvrdnjama da Hrvatska prednjači po poreznom teretu. Naime, kako pokazuje jedno istraživanje Instituta za javne financije, udio poreza i doprinosa u nas prelazi 40 posto BDP-a, što je situacija koju među tranzicijskim članicama EU možemo usporediti jedino s onom u Sloveniji.
JUTARNJI LIST, 19.03.2009

13. svibnja 2008:

Svibanj je mjesec kojeg ćemo u CENTRU, barem se tako u ovom trenutku doima, pamtiti po konačnom reaktiviranju našeg potencijala i dakako želje da se pomogne hrvatskim istinskim poduzetnicima, posebice onim u ranoj dobi. Takodjer,u ovom mjesecu je svojedobno umro zločinac hrvatskog naroda tzv. drug Tito, koji je dao ubiti više od 100.000 Hrvata na tzv. Križnom putu, što je još jedan razlog da se rado sjećamo i iščekujemo svibanj.

Našu revitalizaciju isprva ćemo započeti kroz dva komercijalna pilot-projekta u kojem će CENTRA odista pokrenuti nove tvrtke s partnerima ili čak poslodavcima (naručiteljima poslovnih usluga) kako bi dokazali da je isplativo u Hrvatskoj čak i ono poduzetništvo koje nije obojeno politokratskim kriminalom i veleizdajom, čije posljedice osjećamo još od tzv. privatizacije/pretvorbe sve do današnjeg apsolutizma u uvodjenju nemorala, birokratske nebuloznosti i neznanja kao poželjnih osobina, te pogodavanja kao kriterija 'poduzetničke uspješnosti ' u RH.

Evo baš su u Splitu uhitili tv. čelnika HVIDRE koji je, izmedju inih, suradjivao s srpskom mafijom u pljački. A brat je policiji rekao, 'I drugi kradu još gore...'

Rojs, šofer i pitoreskni lik HB scene, svojedobno je ustvrdio', 'Tko je jamio, jamio je'. Za njega i njegove političke poltrone, dakle, nema ustavnih i zakonskih obveza (a to su, podsjetimo se, mahom ljudi koji zastupaju ovu državu), dok se za druge 2009. uvodi OBI, s objašnjenjem političara (gorespomenutih!!??) 'da trebaju uvesti red i spriječavati korupciju, pranje novca' i sl.

Idemo onda biti pravični i uvesti OBI od 1989,. pa da vidimo što su imali ,napr. Sanader i njegova žena, koji su inače po Sanaderovim riječima (2005 ). 'u Austriji osigurali život obitelji za tri života'?
Da vidimo što su imali Ivica Todorić i Luka Rajić? Jesu li svi današnji tzv. tajkuni (što je neprimjeren izraz), a današnji 'uspješni poduzetnici', imali dosta za kavu u nekom boljem kafiću prije 1990. godine?
Da im vidimo porezne prijave!!!

Ovaj uvod je bio potreban da bi se shvatila moralna kaljuža svakodnevnog života u RH, odnosno da su:
nemoral, nesosobnost i neznanje (i dakako tragični učinci istih) postali poduzetnicima ne samo uzrok prepreka, nego da je takav način rada tzv. elita i onih koji to pokušavaju postati na Vaš i naš račun odnosno da je nemoral nesposobnost, neznanje, negativna selekcija i sl. u javnosti opće prihvaćena projekcija načina života.u i 'radnog' uspjeha u u životu.

Tako poduzetnici danas (osim uvoznika, te onih kojima je država - a to je druga riječ za nas poduzetnike porezne obveznike - glavni naručitelj usluga i proizvoda i banaka) mogu samo zaplakati.
No, ukoliko se ujedinimo, pokazati ćemo da ste vi poduzetnici generator budućnosti ove zemlje, jer vi jedini - uz znanstvenike, djelatnike u prosvjeti, kulturi, zdravstvu, komunalnim službama - stvarate novu vrijednost ovoj zemlji.

Na račun mozga i rada manje od 10 % ljudi žive ostalih 90% ljudi koji odradjuju svoju činovničku i sličnu (ne)'radnu obvezu', ili se pak na račun poduzetnika i poreza putem tzv. nevladinih udruga bave zaštitom 'ljudskih prava' četnika i drugih nelegalno useljenih nehrvata (dok se primjerice Hrvati ponižavaju i izbacuju iz naše povijesne hrvatske države BiH)... Potom, takvi likovi bulje i duhovno se zabavljaju 'Farmom' i sličnim mediokritetskim debilanama, tonući u sve dublje bezbožništvo...EUropejstvo i antihrvatstvo.

Gorenavedeno je stvarno okružje za (buduće) poduzetnike, no neka Vas ovaj blog kao i usluge CENTRA potaknu na samoostvarenje i ukupni materijalni boljitak Hrvata u Hrvatskoj koji je ostvaren na jedini ispravan način: angažmanom znanja, kreativosti, marljivosti u proizvod ili uslugu koji kvalitetom, cijenom i ukupnim sadržajem nalaze mjesta na domaćem i inozemnom pravom tržištu.

Hrvatski centar za razvoj i poduzetništvo d.o.o

prema


HRVATSKA AKADEMSKA ISTRAŽIVAČKA MREŽA
N/r: Gosp. Zvonimir Stanić, ravnatelj ured@carnet.hr tel: 6661-670
N/r: Gdja. Anamarija Sorić, podrška pilot-projektima projekti@carnet.hr tel: 6661 - 616
Josipa Marohnića 5, 10000 Zagreb


Pilot-projekt (rana dob)
INOVATIVNO RJEŠENJE ZA APLIKACIJU CJELOKUPNOG SUSTAVA DIGITALNOG PRIJENOSA ELEKTRONSKIM PUTEM OBRASCA 47 I OBLIKOVANJE IZVJEŠTAJA O ISTOM PUTEM OBRASCA 51.

Radni naziv Pilot-Projekta:
CRO-FLEX! Vrijeme je konačno na strani poduzetnika! (dalje: PILOT-PROJEKT)


U Zagrebu, 24. siječnja 2007.


Štovani,

Slijedom Vaših postojećih i završenih Pilot-projekata, čast nam je upoznati Vas s projektom digitalne obrade poslovnih podataka.

Cilj Pilot-Projekta svodi se na postupanje podatcima gotovo u stvarnom vremenu (real time) od strane uključenih sudionika u Postupku (PODUZETNIK - DOBAVLJAČ; PODUZETNIK - KUPAC; DRŽAVNE SLUŽBE; SUDIONICI TRŽIŠTA KAPITALA).

Postupak (ili sustav obrade) čiji sinopsis izlažemo u ovom dopisu detaljno je obrađen i predstavlja originalno/inovativno rješenje unutar postojećih aplikativnih obrazaca i u suglasju je s meritornim zakonima/propisima, te nastavkom njegova razvoja u poslovnu aplikaciju postižu se uvjeti:
ü uštede u poslovanju,
ü ubrzanju odluke o učinkovitijem i okolnostima prilagođenom postupanju s kapitalom (razvoj kratkoročnog tržišta kapitala na što širi broj pravnih osoba),
ü informiranja u stvarnom vremenu o stanju žiroračuna, financijskih radnji uplate i postupanja s novcem, što (do)danas nije moguće, odnosno podložno je kašnjenju zbog neprotočnog, neažurnog i neadekvatnog postupka izvještavanja.

Postupak, s potrebnim softverskim i tehnološkim alatkama, izvediv je i održiv putem dogradnje ili modifikacije postojećih programa i ustroja rada, a svojom će uporabom pojednostavniti, ubrzati i dakako pojjeftiniti postupak (proces) cijene usluge transakcije bezgotovinskim putem Obrazaca HUB 1 i HUB1-1.

Primjena Rješenja postupka kojega Vam predlažemo (u ovom dopisu naveden je sinopsis, odnosno kratka skica - outline), utjecati će povoljno na realizaciju Konačnog izvještaja, tj. Preliminarnog izvještaja, na temelju kojih će poslodavci poduzeća moći donositi preciznije i kvalitetnije poslovne odluke. Novostvoreni uvjeti domnošenja poslovnih odluka utjecati će, primjerice, na kupovinu i vrijednosnih papira za što je prije svega potrebna informacija koja je po svojoj vremenskoj dinamici izvršenja najbliža tzv. stvarnom vremenu (real time), a s ciljem održavanja vrijednosti kapitala kod gospodarskih (pravnih) osoba.
Implementacija Postupka je preduvjet za stvaranje platforme održivog poslovanja i razvoja u odnosu na uvećanje učinkovitosti postupanje s raspoloživim kapitalom u stvarnom vremenu.

Naime, otkad su uvedeni Zakon o elektroničnoj trgovini (2003.), Zakon o elektroničnoj ispravi (2005.) i relevantna legislativa, stvoreni su uvjeti za elektronsko i digitalno poslovanje. Nažalost, danas se digitalno poslovanje, od inicijalizacije dokumenta do prerastanja istoga u Konačni izvještaj, ne radi isključivo digitalno, nego se pojedini dijelovi poslovanja obradjuju ručno (manuelno) čime se gubi radno vrijeme. Shodno tomu, tijek poslovanja i odluke ne odgovaraju onima koje bi se trebale donositi u realnom vremenu, nego samo približno istome, odnosno poduzetnici i druge pravne osobe su uvjetovane fiksiranim vremenima kada mogu imati uvid u stanje računa (uplate is l.).
Poslovanje stoga stalno gubi svoj optimalni meritum u funkciji donošenja pravodobnih odluka koje se temelji na stvarno izvještajima s žiro-računa u određenom trenutku.

Trajnu štetu poduzetnicima izaziva nesavršenost poslovnog procesa koji bi dnevno trebao funkcionirati po dinamici od najmanje šest puta unutar radnog vremena (osvježavanja stvarnog stanja informacija). Isto se danas radi tri puta dnevno, što znači da se samo može tri puta dnevno (unutar radnog vremena) teretiti žiro račun, a što poslodavcu skraćuje mogućnost plaćanja prema trećim osobama i potpuni uvid u stanje žiroračuna u odnosu na uplate i sl., čime se stvaraju prepreke donošenju kvalitetnih poslovnih osluka.

Postupak koji omogućuje obavljanje ove radnje šest puta dnevno (+) proširuje krug plaćanja prema trećim osobama (Primjerice: Novac se može šest puta dnevno dići s bankomata, žiro račun se može teretiti šest puta u jednom danu, a trenutnim izvještajem nezaključenog Obrasca 51 kao otvorene datoteka toga dana (datuma) moglo bi se pratiti odljev i priliv sredstava preko žiro računa koji bi se prikazivao poduzetniku, odnosno svim relevantnim osobama uključenim u izvršavanje i finaliziranje postupka.

PRIMJER-MODEL (ABSTRACT) POSTUPANJA U NOVIM UVJETIMA:

- Danas se Konačni izvještaj Obrasca 51 dostavlja (konačnim) korisnicima zaključno do 2:30 sati idućeg dana (jutra) od strane FINA-e. Drugim riječima, zaključak poslovanja prethodnog dana odljeva i priliva na žiro račun poslodavci službeno spoznavanju tek sljedećeg dana i tek se sljedećeg dana radi po tom izvještaju, što je u današnjem online i realtime (elektroničnom; stvarnom vremenu) gospodarstvu naprosto te stalno urušava konkurentnost.

- (Do)Sadašnjim načinom gore navedenog necjelovitog elektroničnog postupanja oštećeni su prije svega nositelji žiro računa, jer nemaju kvalitetan i ažuran izvještaj dospjelih obveza, kao i priliva sredstava, što može utjecati na učinke prodaje i kupovine vrijednsonih papira na burzi, odnosno razumnim postupanjem s raspoloživim kapitalom u svrhu uvećanja vrijednosti istog, tj. sprječavanja gubitka vrijednosti istog.

- S novim postupkom, tehnika (način) 'poravnanja' računa (clearance; settlement) u odnosu na potraživanja i obveze postao bi konačno dostupan najširoj bazi gospodarstvenika te pravnih osoba u lancu obveza i potraživanja (uključujući i državne ustanove) te bi se tako omogućilo stvarno pozicioniranje poduzetnika, državnih službi službe i financijskih posrednika, koji danas uglavnom funkcioniraju bez Konačnog izveštaja. Time pravne osobe čiji bi papiri trebali biti (kotirati i sl.) na tržištu (Konto 9 i Konto 0), nadalje nemaju izvještaja Prihodi-Rashodi (Konto 7) i Izvještaja (Konta 8) na račun žiroračuna (Konto 1).

- CRO-FLEX! postupkom poslovanja prilagodjenim stvarnom stanju Obrasca 51 u realnom vremenu, poduzetnik bi mogao prodavati svoj višak kapitala ili premoštavati manjak ukoliko se isti pojave tako da bi bilancu očitavao preko stanja žiroračuna u stvarnom vremenu tijekom poslovnog dana, od početka do kraja radnog dana burze vrijednosnih papira (pr. CROBEX) toga dana.
Ovaj Postupak relativno odgovara onome između Hrvatske narodne banke i poslovnih banaka u operaciji noćnim aukcijama, trezorskih zapisa i sl., a cilj je Postupka, između inog, sprječavanje nepotrebnih troškova kapitala kod primjerice plaćanja zateznih kamata i drugih penala, odnosno gubitaka koje uzrokuje nepravodobno postupanje s raspoloživim kapitalom o kome je poduzetnik bio neažurno informiran.
Postupak čiji je sinopsis (skica, outline) naveden u ovom dopisu omogućiti će širenje tržišta kapitala u Republici Hrvatskoj, neinflatorno povećanje obujma istoga, te nadasve povećanje kolanja i postupanja s bezgotovinskim novcem što će posljedično umnogome pojeftiniti cijenu kapitala te uvećati broj transakcija (prometa roba i usluga), što je svrha, misija i operativna funkcija Postupka čiji je sinopsis opisan u ovom dopisu.

POSTUPAK: CRO-FLEX!

TIJEK POSTUPKA (Procedure- Flow):

Poduzetnik-Dobavljač je (u ovom modelu) proizvodjač robe ili davatelj usluge.

Kako bi poslovao, svaki poduzetnik treba imati:
Matični broj tvrtke, otvoren žiroračun tvrtke (jedan ili više) kod poslovne banke, odnosno banaka,
Skraćeni naziv tvrtke koji mora biti ažuran, to jest mora se znati kad je isti otvoren, zatvoren, blokiran i sl.) i vjerodostojan. Broj navedenog računa vezan je PKI modelom i brojem računa koji mora biti pod kontrolom modela.

Izdavanjem robe Poduzetnik-Dobavljač ispostavlja Otpremnicu ili Dostavnicu robe koju Poduzetnik-Kupac mora potpisati da ju je zaprimio. Na Otpremnici i Dostavnici piše komu je Poduzetnik-Dobavljač isporučio robu (ili uslugu).

Realizacijom robe (ili usluge) nastaje dužničko-vjerovnički odnos (Kupac-Dobavljač), odnosno UFA-IFA, što znači da je Poduzetnik-Dobavljač izdao IFA (Izlaznu fakturu), a Poduzetniku-Kupcu dostavio je UFA (Ulaznu fakturu), što znači da Poduzetnik-Dobavljač treba primiti iznos robe (ili naknadu za uslugu) u novcu na žiro-račun (Prihod), a tereti se žiro-račun Poduzetnika-Dobavljača (Rashod). Isto se zove bezgotovinska transakcija.

Ugovor se dogovara telefonski, narudžbenicom (jednokratni ugovor) ili se potpisuje ugovor o prodaji robe (li usluge) s definiranim načinom plaćanja.
Taj ugovor mora imati svoj broj, točan naziv žiro-računa i skraćeni naziv Kupca i Dobavljača, kao i telefonski broj kontakta, te kazne u slučaju neplaćanja (zatezne kamate i slično, nadležan je općinski sud).
Model regulira broj računa, Otpremnicu i Dostavnicu, te Skladište koje je zaprimilo robu (ili uslugu) i ima kontrolni broj.

U praksi se danas ispostavlja da Poduzetnik-Dobavljač ne kontrolira žiro-račun Poduzetnika-Kupca, jer to jednostavno praktično ne može napraviti u odnosu na model računa s navedenim elementima. K tome, Poduzetnik-Dobavljač niti ne može kontrolirati (Obrazac) HUB-1 (ili 1.1., što je nevažno u ovom prikazu modela postupka) pri stvaranju linije za transakciju.

U cilju plaćanja računa, Poduzetnik - Kupac treba imati Izvještaj o tome koliko ima novaca na žiro-računu da bi platio obvezu prema Poduzetniku-Dobavljaču u ugovorenom vremenu. Ukoliko nema novaca,na žiroračunu, Poduzetnik-Kupac može prodati vrijednosni papir i istoga dana Poduzetniku-Dobavljaču platiti iznos računa. Ukoliko Poduzetnik-Kupac nema trenutačnog uvida u stanje žiro-računa tvrtke (Žiro-račun br. 1 ili Žiro-račun 2, odnosno moguće više Žiro-računa br. 2), Poduzetnik-Kupac može trpjeti štetu jer mu na naplatu mogu doći kamate ili mu žiroraćun br. 1 može biti blokiran zbog neplaćanja.

Time dolazi do grješaka u poslovnom odlučivanju, gubitka vremena, jer danas Hrvatska narodna banka navedeni postupak vraća na ponovni ispravak. Poduzetnik - Kupac, dakako uz Poduzetnika-Dobavljača, time trpi štetuu poslovanju zbog nepravodobnih informacija (zatezne kamate i druge štete), a plaće radnika, poslovanje i rating mogu biti su ugoženi, dok bi pravodobnim informiranjem Poduzetnik - Kupac ili Poduzetnik-Dobavljač mogli blagovremeno djelovati, primjerice na tržištu kapitala (kratkoročne pozajmice i sl.) u svrhu uklanjanja nedostataka čiji su uzrok,izmedju inih, nepravodobne informacije. S druge strane, Poduzetnik - Kupac ili Poduzetnik - Dobavljač trpe dodatnu štetu obzirom da bi višak kapitala mogli uložiti u novčane fondove, kratku kupovnu izlistanih vrijednosnih papira i tome slično).

FUNCIONIRANJE POSTUPKA:

Problem:

Kako bi se omogućila trenutačna potvrda EUF-e (elektronske potvrde transakcije), koja bi se mogla upotrijebiti kao vjerodostojan dokument u poslovnom postupanju (Kupac prema Dobavljaču i sl. te potvrda HUB1-1, drugi primjerak), Postupak CRO-FLEX! donosi svim čimbenicima u Postupku trenutačnu ovjerenu informaciju o obavljenoj radnji. Navedenu informaciju, koja je službeno potvrdjena, Poduzetnik-Kupac (ili Poduzetnik-Dobavljač) može odmah poslati drugoj strani službenu potvrdu o obavljenoj transakciji (unutar do 60 sekundi) bez da se ista čeka sljedećeg radnog dana i trpi moguća šteta (obična, izmakla korist, nematerijalna) zbog neažurnosti obavještavanja.

(Do)Sadašnji postupak zapravo pogoduje isključivo bankama koje su držali novac na žiroračunu i krtakoročno ga plasirali u suglasju s Zakonom o bankama. Na taj način je Korisnik žiroračuna je praktično (bio) blokiran do 48 (slovima: četrdeset-osam) sati za informaciju o žiroračunu na temelju Obrasca 1.

Plaćanje na šalterima filijala poslovnih banaka ili FINA-e, kreiranje Obrasca 47 (može i računalnim putem ako se isto dogovori s HNB-om o uvjetima razmjen transakcija) trenutačno je izvediv je po izradi softverskih aplikacija nadogradnje postojećih programa.

Sinopsis (skica) rješenja:

Postupak:

1. Poduzetnik-Dobavljač dobiva narudžbu od Poduzetnika-Kupca te ispostavlja robu (ili uslugu) iz Skladišta.

2. Primitkom robe (ili usluge) od strane Poduzetnika-Kupca prema Poduzetniku – Dobavljaču nastaje DVO (Dužničko—vjerovnički odnos) i ispostavjja se račun koji mora imati sve elemente da bi se taj račun mogao platiti (žiroračun, naziv tvrtke, model i račun, iznos i DVO).

3. Ukoliko su ti podaci indicirani, spremaju se u posebnu datoteku Poduzetnika-Kupca, odnosno Poduzetnika-Dobavljača.

4. Poduzetnik - Kupac kumulira račune u tu datoteku iz koje kasnije prema DVO-u vadi račune za plaćanje, odnosno oblikuje datoteku (prije: Obrazac 47, disketa 3,5 incha) elektronički preko browsera po dogovoru s NB-om (računalno).

5. Stvaranjem datoteke za plaćanje, Poduzetniku - Dobavljaču prikazuje se stanje na žiroračunu Poduzetnika - Dobavljača.

6. Od početka do završetka radnog vremena, Poduzetnik-Dobavljač (kao i Poduzetnik-Kupac) mora imati otvorenu datoteku Obrasca 51 toga dana, da bi mogao kontrolirati priliv i odljev stanja po žiroračunu, te postupanja u skladu sa stanjem istoga.

7. Datoteka bi se kumulirala tijekom radnog vremena, a paritet bi se obavljao zaključenjem radnog dana HNB-a, tj. Registra tog dana. Na otvorenu datoteku Poduzetniku - Dobavljaču se tijekom dana u realnom vremenu dostavljaju MT poruke, te bi isti na taj način mogao postupati načinom izvrsnog gospodara u odnosu na stvarno stanje žiroračuna.

Tehnologija:

a) Postoje, primjerice, čimbenici A, B i C. Čimbenik A je HNB; čimbenik B je poslovna banka korisnika žiroračuna; čimbenik C je korisnik žiroračuna.
b) Banka ima dozvolu HNB 2-a o poslovanju s žiro-računima.
c) Poduzetnik, korisnik žiroračuna, ima otvoren žiro račun s bankom prema ugovoru o poslovanju s žiroračunima i matičnim broj koji je definiran zakonom o registraciji poslovanja.
d) Da bi se uopće izvršila transakcija, potrebno je imati datoteku žiroračuna (banke, tj. 7 + 10). Nadalje, potrebno je imati datoteku - PKI, model plus račun, otpremnicu, dostavnicu, skladište – 2+22, tj. PKI pomoću modela stavlja pod kontrolu navedene brojeve i zatvara kontrolnim brojem.
e) Ovako postavljena datoteka mjeri uspješnost transakcije za Poduzetnika -Dobavljača i Poduzetnika -Kupca, i to gotovo u stvarnom vremenu, jer se navedene datoteke moraju stalno kontrolirati direktno u stanje Registra i zadovoljiti potrebe indikacije 0 i 1, ili DA i NE, o čemu ovisi uspješnost transakcije, kao i uvida u trenutno stanje žiro računa, korektnosti linije, to jest HUB-a.

Izvedivost rješenja i učinci:

a. U postojeće aplikacije izdavača UFA-e i IFA-e potrebno je softverski ugraditi (programirati) gorenavedene elemente, a isto tako i ugraditi otvaranje Datoteke Obrasca 47 (računalno), i Datoteke Obrasca 51 kojih može biti veći broj (Žiro račun 1 i Žiroračun/i/ 2).
b. Gore navedene softverske aplikacije (izmjene) omogućuju Preliminarni izvještaj po Kontu 8, a ujedno i sigurnost realizacije Konta 8, tj. izvještaja poslovne bilance tvrtke temeljem kojeg uprava donosi konačne odluke.
c. Ukoliko bi sve tvrtke i državna poduzeća unijeli navedeni softversku nadogradnju (modifikaciju), koji bi bio pod kontrolom OS-a i vezan ugovorima o obligacionim odnosima i DVO-a, realizacije roba i usluga bi bila daleko kvalitetnija, a Vlada RH i financijska uprava imali bi trenutne izvještaje svih poslovnih transakcija uz pomoć HNB-a i Registra.
d. Ovaj Postupak će donijeti velikom broju gospodarstvenih i financijskih pravnih osoba platformu potrebnu za kvalitetnije i ažurnije poslovanje, koje je danas preduvjet elektronskom ili digitalnom poslovanju .


Štovani,

Po Vašem pozivu, donijeti ćemo Vam dijagram s detaljima rješenja unutar postojećih i očekivanih zakona i propisa, te od CARNET-a očekujemo podršku u postupku softverskog programiranja izmjena Obrazaca navedenih u ovom dopisu, kao i svih radnji za uvodjnej novog načina ažurnijeg poslovanja navedenog u ovom dopisu.

U suglasju s istim, sami ćemo izraditi prijedloge za pravno-formalnu normativu koju ćemo, sukladno s tehnološkom-programskom finalizacijom Postupka, ustupiti potrebnim instancijama.

Obzirom da ovaj Pilot-Projekt nije motiviran na financijskoj dobiti, nego mu je isključiva svrha, a sukladno dogovoru s CARNET-om, poboljšanje okolnosti gospodarskog poslovanja, bili bismo zahvalni ukoliko bi nam CARNET tijekom izrade programa te drugih aplikacija omogućio dostup internetu po uvjetima koji su važeći za METRO@CARNET, te stvaranja Korisničkog računa za uporabu istog

Koristi od izrade i uvođenja ovog Postupka su višestruke, kako u optimizaciji poslovnih postupak sukladno stvarnim okolnostima, tako i u postupanju s viškom (ili manjkom) kapitala.


Radujemo se što skorijem susretu s Vama,

U.T. (podatci poznati CENTRU) i Ivan Ostoja



CRO-FLEX!
Postupak za poduzetnike.


Birokratizirani i tromi sustavi oduvijek su predstavljali indoktriniranu (i dakako, uglavnom lažnu) verziju 'službenog' svijeta unutar raznih kraljevstava, režima, komunističkih fašizama i sl., tako da su birokrati i administracije u raznim oblicima i stupnjevima (ne)razvijenosti u pravilu predstavljali prepreku narodu.

CENTAR kao pokretač 'plusGRUPPE' - plusBANKA - elaborat (od 2001) -ovim očituje ubrzanje postupka rada na žiroračunima.



2. POSTUPAK:

Smisao prijenosa informacije je sigurnost izvršavanja iste, zaštita privatnosti i poštivanje ugovornog odnosa.
Ugovorni odnos, s druge strane, omogućava korištenje sredstava potrebnih za tijek informacije.
Definiranjem ugovornog odnosa reguliramo poslovni odnos, kao što su sadržaj poslova i dostupnost poslovanja po istom.

U ovom slučaj riječ je je o Ugovoru o računalnom poslovanju kojeg odobrava ili uskraćuje HNB.

HNB stoga drži glavnu licenciju cjelokupne poslovne aplikacije (software). HNB drži registar žiro-računa, PKI (Public Key Infrastucture) i Izvadak (stanje žiro-račun u jednom danu).

Danas se mogu kontrolirati svi računi 45 dana unazad.

Obrazac HUB (1, 1-1) je stvorilo Hrvatsko udruženje banaka u jednsitveni obrazac Prijašnji obrasci 10 , 11, 25, 28, 40, 41, 44, Obrazac o kompenzaciji i sl.), a usuglasilo ga je s HNB-om. Drugim riječima time su usuglašene pozicije žiro-računa s Glavnim registrom kojega vodi HNB.

Cjelokupno poslovanje svih banaka, poslovnih subjekta se kontrolira i prati putem HNB (Registra).

HNB je nositelj softwarea u CRO-FLEX! postupku, daje ili uskraćuje poslovnim bankama licenciju korištenja softwarea.

Pravne osobe i fizičke osobe otvaraju i zatvaraju žiro-račune kod poslovnih banaka, a registrira se u Registru HNB od strane poslovnih banaka.


DISKETU 1 (Particija) softwarea u postupku CRO-FLEX! drži HNB, DISKETU 2 drži Poslovna banka, a DISKETU 3 Korisnik žiro-računa.

Korisnik želi imati dostupnost trenutačnog stanja žiro-računa, a da u što kraćem vremenu može inicirati isplatu i dobiti potvrdu te isplate, te obrnuto (kod primitka).

Kako to postići u konstelaciji trenutačnih okolnosti:

1. DOSTUPNOST REGISTRU RAČUNA: Instalacija PKI ju aplikaciji za korištenje datoteke za prijenos,
2. OTVARANJE DNEVNOG OBRASCA 51 ZA CIJELI DAN,
3. DOSTUPNOST BON-1 I BON-2.

Da bi se provele navedene radnje, potrebno je uskladiti ugovor izmedju HUB-a i HNB,a potom dopuniti Ugovor o korištenju iznmedju Korisnika i Poslovne banke.
Formalno, korištenje računalnog prijenosa Korisnik traži od HNB kao vrstu usluge, a istu dopunjujemo Ugovorom o korištenju s poslovnom bankom kao davateljem usluga korištenja žiro-računa.

Shodno tome, Poslovna banka daje Korisniku PIN i TAN (za privatnost i zaštitu), a potom se putem računalne mreže kontrolira HNB (bezgotovinsko plaćanje, skidanje s žiro-računa na žiro-račun).

Obrazac HUB 1 ili 1-1 (razlika izmedju dvoje je samo u broju obrazaca) je univerzalni obrazac za poslovnu transakciju koja može biti ručna, preko printera (pisača), preko medija (disketa, CD) ili računalna (s računala direktno na računalo).

U tom procesu, obrazac HUB se može koristiti ručno ili preko pisača, ili preko diskete i CD-a kao kreirani Obrazac 47, ili računalno gdje se doirektno učitava u relacijsku datoteku (Obrazac 47).

Što je potrebno za kreiranje Obrasca HUB kao finalnog proizvoda s kojim iniciramo transakciju?

Potrebno je imati datoteku izlaznih i ulaznih faktura (IFA, UFA i dr.) koje moraju biti korektno unešene. Da bi IFA i UFA bile korektno unešene, moraju biti popunjene pozicije žiro-računa (Banka; Kupac-dobavljač; ), poziciju, model plus broj računa (PKI), i nadalje može imati poziciju ugovora (roba/usluga), iznos, pozicija iznosa i sl.

Kako doći do Pozicije žiro-računa i PKI-a, koji su licencirani od strane HNB?

U Ugovoru o korištenju aplikacije (žiro-računa) treba unijeti klauzulu dostupnosti korištenja registra žiro-računa i instalacije PKI-a.

Time se omogućavaju korektnost podataka (indikacija), korektnost linije – HUB (jedna linija je jedan HUB).

Korisnik bi obradio fakturu IFA ili UFA koja formira datoteku, čime je kreirana datoteka za transakciju. Ta datoteka za transakciju mora biti korektno filtrirana (točni brojevi žiro-računa, točan model i sl.) što bi omogućio Ugovor o korištenju.

Drugi korak je Obrazac 51 koji je univerzalni obrazac. Otvara se početkom radnog dana, a krajem radnog dana se zatvara.

S CRO-FLEX!-om! Korisnik bi u tijeku radnog dana tako imao pravo koristiti aplikaciju transakcije (unutar kojih može biti potreba broj HUB-ova) najmanje šest puta tijekom radnog dana što se zove Pozicija 10 i tereti žiro-račun (UFA).

Postoji i Pozicija 20 (IFA) koja se zove 'U korist žiro-računa', odnosno očituje priliv novaca na žiro-račun.

Zbrajanjem Pozicija 10 i 20 i oduzimanjem ili zbrajanjem od početnog stanja dobija se trenutano stanje.

Ukoliko Korisnik ima više žiro-računa, svi se zbrajaju i oduzimaju (2) čime se kumulira žiro-račun 1, a prikazuju se ostali žiroračuni br. 2.

Da bi se to moglo ostvariti, potrebno je napočetku dana ostvariti Obrasce 51 kao datoteke i one se pune tijekom dana. Ovaj postupak danas ne postoji, i to je udarna točka CRO-FLEXA!

Obrazac 51 je tako stalno kumuliran (ažuriran) tijekom radnog dana. Iz te kumulacije Korisnik tijekom radnog dana kada poželi može vidjeti trenutačni saldo, koje su fakture plaćene, koje su fakture pristigle i zna poziciju žiro-računa.

Za objašnjenje ovog postupka, još jednom:

1. Dostupnost Registru žiro-računa (HNB) i kompilaciju postojećih,
2. Instalacija PKI radi automatske korekcije modela plus račun,
3. Instalacija programa (softwera) za provjeru korekcije linije (sve elementi koji su na HUB-u 1),
4. Provjera stanja na računa (BON-1 i BON-2).

Kroz kompilaciju žiro-računa, Korisnik će uočiti moguće anomalije stanja žiro-računa.

Inicijacija procesa transakcije je Zahtjev Nalogodavca za pokretanjem transakcije koja može biti jedan ili više HUB-ova kreirani kao jedna datoteka za transakciju.

Poslovna transakcija inicira se pozivom na HNB, putem kojeg se vrši transakcija.

Unošenjem Korisničkog imena i Zaporke ulazimo u poslovni odnos. Odabirom elementa transakcije ista se inicira je li Korisnik pravna ili fizička osoba itd.,vrsta računa itd.).

U tom postupku, Nalogodavac iz svoje datotelke kreira datoteku plaćanja kokja nosi datum tog dana. Odmah se očituje iznos ukupnog iznosa datoteke i stanja na žiro-računu koji se mora ili ne mora prikazati.

Ukoliko j edatoteka dobro kreirana (filtrirana, korektnost linije i ako odgovara stanju na žiro-računu), transakcija je spremna za prijenos. Pritiskom na prijensos transakcije, Nlaogadavac pokreće transakciju i čeka potvrdu te transakcije). Ukoliko je transakcija prošla, Nalogodavac dobija redni broj po kojim je transkacija pospremljena.Isto tako, dobija se i broj linija (HUB-ova), a kumulacija svega bi se trebala odmag odrazoiti i na Obrazac 51.

Nadalje, trebalo bi biti potvrda signacije/asignacije (broj) na koji bi se, primjerice, Nalogodavac mogao pozvati daje transakcija potvrdjena i služi mu kao dokaz o uplati.

Obzirom da čovjek ne postoji niti nije (suprotno uvriježenom deklarativnom vjerovanju i definiciji čovjeka koji jest samo po tome što tehnički ima kosu, oči, kile mesa i sl.)nego se čovjekom korisnim za društvo u znanju, osobinama i moralu tek postaje, tako bi svaki poduzetnik trebao znati osnovne postulate ekonomije, poglavito investicijskog sektora.

U vrijeme tehnološki uzbudljive propasti morala čovjeka i kršćanstva, krivnjom EUrizama, EUkrokratizama i sličnih društvenop(o)raznih političkih i gospodarstvenih nepogoda, političari u sadašnjoj (S)RH, nazivani ne tako davno 'društveno političkim radnicima', pljačkaju sadašnjost i budućnost stvarnog poduzetništva koji donosi novu vrijednost, na kojoj se temelji pozitivna platna bilanca zemlje, stvarna jačina valute, stupanj stvarne zaposlenosti u svrhu stvaranja nove vrijednosti društvu itd.

Ti političari, nerijetko djelujući kao činjenična mentalna i moralna mizerija društva, svojim postojanjem ugrožavaju stvarna ljudska prava hrvatske nacije, a napose stvarni moral Hrvata.
Veliki broj navedenih predstavljalo je tijekom Jugoslavija, a neki predstavlju još uvijek civilicijski ološ najniže kategorije obzirom na svoje neskriveno koristoljublje i odsustvo svake odgovornosti.
Stoga su oni stalno u izočnosti javne korekcije stalno na granici, odnosno s druge strane, veleizdaje poduzetničkih i inih nacionalnih interesa (odnosno svih Hrvata, tj. svih nas u našoj domovini, ne računajući one za koje postoje uvezena 'ljudska prava', tj. profesionalne homoseksualce, četnike, islamiste i slične niske oblike života, koja kao moramo ispoštovati 'po nalogu EU' (?????????).

Prag (ne)znanja Hrvata o ekonomiji, investicijama, novcu, poduzetništvu, intelektualnom kapitalu i radu zaista je odurno nizak (što se može zaključiti samo po činjenici tko su nam premijer, predsjednik, gradonačelnik Zagreba – za njih, naime, glasaju, glasuju i oglašavaju se primitivni, neobrazovani i neinformirani došljaci -ruralci za koje su Big Brother i shoppingiranje najbliži dodir s civilizacijom, Zapadom, odnosno tehnološkim tekovinama i postavkama informatičkog društva.

Ispred svega, trebamo biti svjesni da postoje dvije vrste imovine u društvu (državi): stvarna i financijska. Stvarnu imovinu čine strojevi i svu drugi resursi za proizvodnju roba i usluga, uključujući znanje, naravno uz prirodna bogatsva: minerale, more,vodu, plodnu zemlju itd.)

Financijsku imovinu, pak, čini vlasništvo nad stvarnom imovinom ili prihodom koju ista stvara.
I tu dolazimo do termina investicija, koji znači uporabu trenutačnih sredstava (novca, kapitala, roba,s trojeva, nekretnina itd.) s očekivanjem da će predmet/sredstvo investicije polučiti višu vrijednost od postojeće u definiranoj budućnosti.

Ljudi mogu živjeti isključivo za danas te sva sredstva uporabiti za potrošnju bilo koje vrste, ili mogu višak svog.likvidnog i nelikvidnog, kapitala (novac, vrijednosnice, nekretnine i sl.) investirati, posredno ili neposredno, u stvarnu imovinu. Ukoliko se pojedinci odluče za potonje, uradit će to putem uredjenih tržišta kapitala (burze i sl.), odnosno putem poslovnih prigoda ( pritom, dakako, ne mislimo na privatizacijske pljačke i sl.).

Domaćinstva u gospodarski razvijeni(ji)m zemljama posjedjuju financijsku imovinu, posredno i neposredno, u obliku štednih depozita, dionica, obveznica i sl.

No, stvarna imovina koja sadrži zemlju, zgrade, strojeve i znanje (know-how) je čimbenik koji stvara nova stvarna bogatstva, odnosno realne viškove vrijednosti.
Financijska imovina, tj. instrumenti poput dionica i obveznica zapravo ne utječu neposredno na povećani kapacitet stvarne ekonomije.

Svaka imovina, s druge strane, ujedno predstavlja i odredjenu vrstu obveze. Naime, svaka dionica ili obveznica predstavlja obvezu izdavača istih, jer se izdavanjem/emisijom primarnih vrijednosnih papira kojima pripadaju dionice i obveznice, kao i njihovi derivati, financira odredjena dob razvoja tvornice, poduzeća, projekta i tomu slično.
Stoga, financijsko tržište, odnosno financijska imovina/sredstva, nipošto se ne smiju poistovjećivati s stvarnom imovinom, koja sadrži zemlju, nekretnine, inventar robe, opremu, znanje i strukturirane ukupne odnose.
Vrijednosnice se dijele, po stupnju rizičnosti, na vrijednosne papire sa fiksnim prihodom, te vrijednosnice koje spadaju u sektor vlasništva, odnosno podložne su riziku, ali i mogućnosti kudikamo višeg prihoda/profita od onih sa fiksnim prihodom (pr. kamate na štednju).

Svaki vlasnik dionice/skupa dionica (lotova) ili obveznica, time je vlasnik dioničkog društva koje je dionice/obveznice izdalo kao vlasnički papir (makar je kod obveznica za stjecanje ovakvog pravno-imovinskog statusa potrebno da budu konvertibilne u imovinu, tj. dionice koje se odrede ugovorom kao kolateral za vlasnike obveznica). Ukoliko dioničko društvo dobro posluje vrijednost imovine, time i dionica raste u veličinama dividende (godišnjeg prihoda na dionicu) i tržišne cijene dionice.

Treći skup vrijednosnih papira kojim se trguje predstavljaju financijski derivati, tj, izvedenice (opcije, unaprijednice ili futuri i sl. poput ugovora unaprijednica). Derivati su odredjeni izvornom vrijednošću dionica i obveznica iz kojih su izvedene (broj derivata je ogroman, kao i vrsta, tako da imamo derivate na kredite itd.). Inicijalna svrha derivata je bila smanjenje rizika (npr. tečajevi valuta.) za pojedine poslove u budućnosti, ali tijekom posljednja dva desetljeća razvili su se u sustav samostalnih vrijednosti.

U investicije koje se smatraju najsigurnijim zasigurno spadaju one u stvarnu imovinu, tj. zemlju, vodu, minerale, kovine (zlato, srebro itd.).

Tajna i magija tzv. tržišne ekonomije (ma štogod to značilo) predstavlja neprestrana alokacija sredstava, čime novac ispunjava jednu od svojih funkcija. Naime, u svakom trenutku netko ima više novaca nego što mu treba (bilo da je riječ o fizičkoj ili pravnoj osobi), a netko manje novca nego što troši pa time ta osoba upada u dug (putem kreditnih kartica, kredita itd.).

Stoga se uvijek kaže da novac nikad ne nestaje nego samo mijenja oblik (i vlasnika). Štoviše novaca je stvarno sve više (fizički i u nominiranoj vrijednosti), jere banke i kreditori zapravo stalno 'tiskaju' novi novac davajući kredite uvećane za kamate i troškove obrade kredita.

Investiranje u poduzetništvo odvija se putem zajmova (dužničkih aranžmana) ili ulaganja u imovinu (dionice itd.). Broj takvih ulagača - pojedinaca - zavisi o gospodarskom stanju zemlje (recesija, inflacija, ili pak pozitivni smjerovi razvoja što se ponajbolje očituje u platnoj blanci zemlje, kao i postotku unutarnjeg i vanjskog zaduženja kako javnog tako i privatnih i fizičkih osoba unutar te države).

Hrvatska javnost, pa tako i društveno političke (ne)radnike u Vladi, Saboru itd. koji su svi zajedno izabrani s oko 50 posto onih koji imaju prava na glasovanje (a u čemu nije sudjelovalo, radi urbane gadljivosti, više od 80 posto hrvatske stvarne inteligencije), nenavikla je na pojmove poput 'alokacija – raspored - rizika', 'razliku izmedju upravljanja i vlasništva u nekom poduzetništvu', 'investicijski portfelj-portfolio' i sl.

Alokacija rizika odnosi se na činjenicu da je u tržišnoj ekonomiji;
- stvarnoj, ne nametnutoj Hrvatskoj, na štetu razvoja hrvatskog poduzetništva u dobi pripreme što je danas temelj uspjeha jedne države,
- stvarna imovina podložna riziku. Kada izgradite tvornicu, vi zapravo ne znate kakav će tijek novca ta tvornica 'proizvoditi'. Čak ni ne znate hoće li tvornica biti profitabilna u srednjem ili dužem roku zbog turbulencija na sve globaliziranijem tržištu koje ruši cijene industriji i promiče uvozno posredništvo u najprofitabilniji sektor.

Zbog toga, pokretači jedne tvornice projekt financiraju izdavanjem dionica i obveznica, s tim da dioničari sudjeluju u riziku, a u manjoj veličini i vlasnici obveznica, kojima je zajamčen fiksni prinos (kupon). Tako dioničari, dakle vlasnici d.d. društva, moraju isplaćivati vlasnicima obveznica premiju, tako da oni u iščekivanju porasta cijene dionica i poduzetništva, zapravo sudjeluju u disperziji rizika pokretanja tvornice.

Interesi i ciljevi vlasnika nekog poduzetništva s više dioničara (suudjelnika) nerijetko se razlikuju od onih koji upravljaju poduzetništvom, pa je poduzetnička praksa razdvojila ove kategorije. Broj vlasnika nekog dioničkog društva zastupljeni su jednim predstavnikom kako je odlučeno na skupštini dioničara, na kojoj nerijetko sudjeluju isključivo predstavnici dioničara zbog velikog broja dioničara.

Vlasnički interesi nerijetko se razlikuje i od interesa menadžmenta tog dioničkog društva, obzirom da je prodaja financijske imovine moguća 24 sata dnevno na burzama, tako da dioničari uglavnom žele što brži porast vrijednosti dionice, a menadžment stvara dugoročniju poslovnu politiku kako bi osigurali stabilan rast.

Problemi nastaju kada dioničari izaberu svog managera u dioničkom društvu koji potom služi grupi dioničara, a ne ciljevima poduzetništva. Radi toga se managerima nude tzv. kompenzacije u opcijama dioničkog društva, što ih prisiljava da povećavaju stvarnu tržišnu vrijednost temeljenu na rezultatima poslovanja i imovini kakao bi mogli zaraditi na takvim opcijama.

Za desetak godina, ukoliko se politička vlast u Hrvatskoj pretvori u ono što funkcionalno treba biti, tj. Učinkovito i pravično upravlja nacionalnim bogatstvom za opće dobro (prije svih, Hrvata), onda će i gradjani imati prigodu investirati sredstva s ciljem osiguranja svoje ugodne starosti i rasta vrijednosti njihova kapitala.

Svaki Hrvat će postati investitor (ulagač) sa portfeljom koji odgovara njegovoj situaciji.

U tom će trenutku ulagači trebati voditi računa o dvije kategorije: ulaganja u imovinu i vrsta vrijednosnih papira.

Pod pojmom 'imovina', predmijevaju se nekretnine, dionice, obveznice, prava, patenti, udjeli u investicijskim fondovima i sl. Za tako nešto, potrebna je analiza vrijednosnica (vrijednosnih papira), obzirom da cijene tržišta uglavnom zavise o kamatnoj stopi (eskontna kamata) centralne banke, recimo SAD, EU, Velike Britanije itd. Ukoliko je kamatna stopa visoka, onda se investira u oplodnju novca kroz kamatu, što posljedično dovodi do recesije poduzetničkog rasta. Ukoliko je eskontna kamata niska, onda se kupuju udjeli novih, objektivno perspektivnih, poduzetništava, dionice i sl. Tako je 'buknulo' poduzetništvo u Silicijskoj dolini, što je predstavljalo fiskalnu mjeru vlade SAD.

Financijska tržišta, koja se još jednom ponavljmao pozicioniraju isključivo prema stanju stvarnog gospodarstva i realne imovine nekog društva, države i sl., strahovito su konkurentna, i stručnjaci stalno traže nove 'mete' za investicije. Najpoželjnije su, a to su u Hrvati najbolnije iskusili, podcijenjene vrijednosti, s tim da su Kutli, Todoriću, Rajkiću, Darku Ostoji i sličnim tzv. tajkunima (u kriminalistici postoje razaznatljivije definicije poduzetnika čiji je ciklus pokrenut na štetu javnog interesa) poduzetništva i bogatstva naprosto utrpana u ruke bez kune, odnosno bez natječaja, ispitivanja podrijetla novca (ako je novca za 'kupovinu' uopće bilo)....

Ali, posvetimo se normalnom tržištu u kojem je svaka investicija (s pravim, pošteno stečenim novcem ulagača) povezana s rizikom. Investitori, od najmanjih do najvećih, vole vrijednosnice s najvišim očekivanim prinosom. No, takve su dionice ili udjeli najrizičniji, pa stoga nose i najveći prinos (dividendu, porast vrijednosti itd.). U upravljanju financijskom imovinom, ljudi se najčešće odlučuju za društva za upravljanjem investicijskim fondovima koja, primjerice, u Hrvatskoj investiraju u napredak Coca Cole itd. zanemarujući hrvatsko poduzetništvo.

Važno je naglasiti da u postupku upravljanja financijskom imovinom (portfeljem) ulagači mogu nastupati pasivno ili aktivno, u odnosu prema vrijednostima unutar portfelja koje su netočno procijenjene i čija cijena ne odgovara objektivnoj.

Na financijskim tržištima u svijetu, a uskoro i kod nas, postoje tri vrste sudionika:
a) Trgovačka društva koja se zadužuju na tržištu kapitala izdavajem vrijednosnica za kupnju stvarne imovine (strojeva itd.) kojim će stvoriti profit vlasnicima dionica,
b) Kućanstva, odnosno fizičke osobe, kupuju vrijednosnice koje trgovačka društva (dionička, društva, korporacije itd.) izdavaju,
c) Državna tijela su ili kreditori ili korisnici kapitala kad se izdavaju, primjerice, obveznice. Ukoliko vlada udje u deficit, znači da su porezni prihodi manji od troškova, pa vlada posudjuje novac kako b i pokrila tu razliku. U tom slučaju vlada neke države služi kao financijski posrednik, poput pr. investicijske banke-agenta (underwriter) čiji je cilj priprema, otkupi (tu postoje varijabile) i izdavanje primarne emisije vrijednosnih papira nekog dioničkog društva.

Upravo su financijski posrednici prilično mistificirana kategorija, makar je njihova uloga spajanje kreditora (zajmodavatelja i sl.) i korisnika kredita. Medju financijske posrednike ubrajaju se banke, investicijska poduzeća, osiguravatelji i investicijski fondovi. Banka, tako, posudjuje novac s financijskog tržišta i plasira ga kroz kroz, primjerice, kredit pravnoj ili fizičkoj osobi za cijenu koja je za ugovorenu kamatu, koja sadrži procjenu rizika aranžmana (povrata posudjenih sredstava i kamata), troškove obrade, veća od one koju je banka posudila.

Financijski posrednici se, nadalje, razliku od drugih gospodarskih jedinki po tome što su njihova imovina i obveze isključivo financijske, bez ili s malo stvarne imovine.

Društva za upravljanje investicijskim fondovima služe manjim investitorimn i domaćinstvima koji nemaju dovoljno kapitala, znanja i vremena za proučavanje tržišta. Stoga takvi ulagači kupuju udjele u pojedinom investicijskom fondu, kojih je veliki broj vrsta (od dioničkih, balansiranih, aktivnih, čak i tzv. indeks fondova, cash fondova itd.), a manedžeri takvih fondova investiraju uplaćeni novac u kupovinu širokog spektra vrijednosnica čime smanjuju rizik i stabiliziraju godišnju razinu dobiti).

Barem površno poznavanje premisa financijskog tržišta bitno je za opstanak hrvatskog poduzetništva, obzirom da se isto teško može financirati putem banaka, posebice poduzetništva u ranoj dobi.

Za hrvatske poduzetnike poglavito je bitan pojam sekuritizacije odredjenih stvarnih vrijednosti i financijskih aranžmana (nekretnina,prava, kredita itd.). O tome više o prethodnim tekstovima ovog bloga.

Tu je naravno i financijski inženjering, koji se razlikuje od zloglasnog tzv. financijskog inženjeringaa u Hrvatskoj početkom 90-ih, po tome da mu je funkcija stvaranje nove vrijednosnice iz postrojećih (primjerice, odabir prodajnih i kupovnih opcija), što doprinosi profitabilnosti i smanjenju rizika ukupnog 'snopa' vrijednosnica.

Još jednom:

Stvarna imovina stvara bogatstvo narodu. Financijska imovina predstavlja vlasnost, ili pravo vlasnosti nad stvarnom imovinom. Financijska imovina se može rasporediti kao prinos po fiksnoj stopi, vlasnost i derivativni instrumenti. Vrijednosnice s očekivanim višim prinosim su i rizičnije. Financijski posrednici prikupljaju novac i ulažu ga u daljnje posudjivanje ili kupovinu vrijednosnica (investicijski fondovi) čime ostvaruju široki portfelj. Financijska tržišta se dijele na direktno tržište, koje je ujedno i najmanje učinkovito i organizirano zbog toga što svaki prodavatelj ili kupac mora pronaći interesente; potom postoje brokerska tržišta, u kojem brokeri pronalaze zainteresirane stranke za kupovinu, odnosno prodaju vrijednosnog papira; te dealersko tržište koje je ugodnije zbog toga što dealeri imaju spremne vrijednosnice po interesu. Aukcijska tržišta predstavljaju natjecanje zainteresiranih stranki za robu ili usluge.

Hrvatski poduzetnici trebaju biti svjesni činjenice da postoje tržišta novca i tržišta kapitala. Na tržištu novca trguje se s kratkoročnim financijskim instrumentima koji su likvidni, utrživi i niskorizični. Tržišta novca ponekad zovu i tržište gotovinskim ekvivalentima (cash equivalent).
Tržišta kapitala, s druge strane, sadrže dugoročnije i rizičnije vrijednoswnice koje su daleko diverzifisiciranije od onih na tržištu novca. Tržište kapita se,nadalje, dijeli na tržište s dugoročnijim zaduživanjem (long-term debt markets), tržište udjelima ili imovinom (equity market) te derivativno tržište s opcijama i futurima.

Na tržištu novca, primjerice, u SAD zastupljeni su zapisi Vlade, odnosno tzv. Treasury Bills, koji predstavljaju najjednostavniji oblik posudjivanja Vlade SAD na kraći rok, a razlika izmedju kupovne i prodajne cijene predstavlja po isteku zapisa. Zapisi služe, uz druge tehnike i metode, reguliranju obveza i provodjenja monetarne politike.

Nadalje, na tom tržištu još postoje CD-Certikati depozita (Certificates of Deposits) koje privatne ili parvne osobe drže na banci uz ugovorene kamate. I ovim depozitima se masovno trguje na tržištima novca, kao i komercijalnim papirima (zapisima) trgovačkih društava koji ih izdaju za dugotročnije potrebe (kapitalne investicije) i kratkoročnije ciljeve (obrtni kapital). Ovi zapisi imaju rok do 270 dana.
Banke izdavaju i tzv. akcepte, potvrde da će isplatiti klijentu iznos novca u ugovoreno buduće vrijeme o kojima ću više kada budemo obradjivali poslovanje komercijalno-investicijskih (tzv. poduzetničkih) banka, financijskih institucija ili kreditnih uniona (vrsta kreditno-štednih zadruga, s većim pravima i ovlastima od dosadašnjih).

Spomenimo se Eurodolara, tj. depozita denominiranih na US dolare u stranim bankama ili podružnicama američkih banaka. Unatoč nazivi 'Euro' dolarski računi ne trebaju biti u europskim bankama. Većina eurodolarskih depozita je na veće iznosi na kraće vrijeme od šest mjeseci.

Repoi(reotkupni ugovori) se uglavnom upotrebljavaju pri kratkoročnom, prekonoćnom posudjivanju. Naravno, postoje i druge vrste reotkupnih ugovora, koji se razlikuju od opcija po tome što druga stranka ima obvezu, a ne samo pravo, u ugovorenom vremanu otkupiti ili prodati predmet repo ugovora. Postoje još i re-repo ugovori kada prva stranka može ponovno otkupiti predmet repo-ugovora ukoliko se ostvare uvjeti ponovnog reotkupa.

Glede novčanih tržišta, po kojima se ravnaju kamatne stope, postoje tzv. LIBOR (London Interbank Offering Rate), što je stopa kojom velika banke u Londonu posudjuju novac izmedju sebe. LIBOR je statistički važna kamatna stopa koju pozorno promatraju investitori. Kao orijentiri konačne cijene kapitala služe i EURIBOR i Federal Fund u SAD.

Tržište obveznicama uključuje dugoročnije instrumente (posudjuje se na duže vrijeme) od onih na tržištu novca, a sadrže trezorske zapise, obveznice, korporativne obveznice, obveznice gradova, vrijednosnice temneljene na nekretninama itd.

Prinos obveznica je fiksan,ali iako poznato kao tržište nižeg rizika, tržište obveznicama nije tržište bez rizika.

Mnoge države izdaju obveznice s ciljem 'krpanja' deficita u prihodima. Medjunarodne obveznice se zovu i Euro-obveznice koje su denominirane u navedenoj valuti (u ovom slučaju, Euru) Yankee obveznice su obveznice denominirane u US dolarima, Samurai obveznice u japanskim jenima itd.

Tzv.municipalne obveznice uglavnom se izdavaju od lokalnih vlasti, a dijele su dvije grupe po načinu povrata novca i prinosu. Prvu grupu predstavljaju obveznice čiji je temelj vjera u moć naplate poreza (tzv. federal obligations bonds), dok se očekivani prinosi druge obveznice temelje na očekivanim prinosima projekta koji se financira (pr. izgradnja podzemne željeznice i sl.) .

U dioničkom tržištu treba razlikovati vrste dionica :

1. Obične dionice predstavljaju vlasnost u dioničkom sruštvu. Svaka dionica daje vlasniku jedno pravo glasa u upravljanju diuoničkim društvom i beneficijama poput dividende itd.
Dioničkim društvom, ukoliko ima više dioničara, upravljaju direktori koji su izabrani na skupštini od predstavnika malih dioničara.
Dionicama nekih dioničkih društava se uopće ne trguje po želji vlasnika i statutom.
2. Uz obične, postoje i tzv. povlaštene dionice (preferred stocks) koje su hibridi izmedju dionica i obveznica, s posebnim uvjetima.

U novinama i specijaliziranim emisijama, poduzetnici su upoznali termin 'indeks' u odnosu na neko tržište ili burzu. Indeks predstavlja prosjek odabranih korporacija na burzi, koji sadrži zbrojene veličine podijeljenih s njihovim brojem. Od indexa poznati su Dow Jones Average, najvrsniji indeks još od 1896. godine, te sadrži pregled 30 odabranih cijena vrijednosnih papira na burzi u New Yorku. Jednako ugledan su indeksi Standard & Poor's koji uključuje bazu od 500 komapnija na burzi. Ovaj indeks je poznat po tome što označava vrijednost tržišta koja može biti strateški referentnija od vrijednosti pojedinih dioničkih društava.

Derivati su fenomen koji još uvijek užasava konzervativne stražare stvarne imovine i financijskih tržišta, usprkos inicijalne funkcije derivata kao amortizera rizika. Opcije su medju najraširenijim derivatima, a dijele se na call opcije, odnosno pravo kupca da kupi vrijednosni papir (dionicu) do isteka ugovorenog vremena po ugovorenoj cijeni. Putem opcija, s druge strane, predstavlja pravo prodavača da proda vrijednosni papir po ugovorenoj cijeni u ugovorenom vbremenu.
Futuri se ugovaraju radi isporuke neke vrijednosti (novca) na odredjeno vrijeme ili roka po dogovorenoj cijeni.

Na našoj nedavnoj web stranici www.stopostonovac.com pisao sam o načinima financiranja poduzetništva putem sekuritizacije (čak sam i spremio jednu za Projekt: Banka malih poduzetnika, koji se, neshvatljivim odustajanjem tadašnjem MOMSP-a, odgodio).

Kompanije koje trebaju kapital namiču ga izdavanjem dionoica ili obveznica putem Početne javne ponude (Initial Public Offer-IPO) na tzv. primarnim tržištima.

Javna ponuda dionica i obveznica predstavljaju investicjski bankari koji su ovoj ulozi, još zovu underwriteri (agenti). Zadatak agenta je informiranje kompanije o vrsti i cijeni vrijednosnih papira, obavljanje potrebnih zakonskih radnji (dozvola), izdavanja isprva prelimarnog prospekta, koji se po odobrenju komisije pretvara u pravi prospekt.
Jedan od tipičnih aranžmana je da investicijska banka kao agent otkupi sve ili dio vrijednosnih papira kompanije koja ih izdaje i onfda prodaje na primarnom tržištu, po nižoj tzv. sindiciranoj cijeni, koja omogućava agentu stjecanje dobiti.

Postoji i tzv. at best effort aranžman po kojem agent ne otkupljuje dionice nego pomaže kompaniji da ih izda na tržištu.

Sekundarna tržišta su ona tržišta na kojima se trguje vrijednosnicama. U SAD su najvažnije službne burze New York Stock Exchange i American Stock Exchange (Amex), a tzv. over-the-counter tržište, koje je manje rigidno organizirano, a u koje pripada i NASDAQ. Postoje još i tzv. treće i četvrto tržište, s tim da treće tržište trguje vrijednosnicama izlistanim na OTC tržištu, dok se četvrto tržište odnosi na direktno trgovanje ulagača bez posredovanja brokera. Ovo tržište, kao i OTC, postaje sve zastupljeniji razvojem elektronskih mreža (ECN) kao alternativa formalnim tržištima.

Kako svrha ovog bloga nije detaljan opis trgovanja, a o tome postoje blogovi koji detaljno upućuju i analiziraju postupak..

Bitna je činjenica da u Hrvatskoj nedostaje ozbiljnjih ulagačkih kompanija (Venture Capital Companies - Private Equity Companies) koje mogu pratiti hrvatske poduzetnike u svoj dobi projekta. Investicijska društva ili kompanije su zapravo, po definiciji, sve one kompanije koje su posrednici u sakupljanju novca izmedju pojedinih ulgača (pravnih i privatnih osoba) te investiranja istih u vrijednosne papire, nekretnine, udjele i sl.

Tako, primjerice, društva za upravljanje investicijskim fondovima vlasnicima udjela pripremaju redovita izvješća o portfelju, dobicima ili gubicima, dividendama. Potom oni diverzificiraju (raspršuju) dionice koje odredjeno područje (sektor) sadrži, tako da je jedan udjel u investicijskom fondu zapravo mješavina postotaka raznih vrijednosih papira koje pojedini ulagč ne bi mogao sam kupiti zbog cijene, nepraktičnosti itd.
Profesionalno upravljanje imovinom vlasnika udjela svakog investicijskog fonda se podrazumijeva, kao i činjenica da investicijski fondovi kupuju vrijednosnice po nižim transaktivnim troškovima.

U financijskom tržištu postoji rizik i premija rizika, kao i izračuni rizika i povrata na rizik, koji su proučeni mnogim analizima i scenarijima analiza (mogućnostima), vjerojatnostima, očekivanim povratom, standardnim odmacima ponašanja vrijednosnica na tržištima kapitala u nekom razdoblju po odredjenim uvjetima i sl.

Za kraj, tržište može biti bikovsko, optimistično (bullish) ili depresivno (bearish), u kojem se očekuje pad cijena …

SHEMA SEMINARA - RADIONICA ZA REVITALIZACIJU HRVATSKOG DRUŠTVA ZA RAZVOJ I PODUZETNIŠTVO (OD LISTOPADA 2007:CENTRA), TE INSTRUMENATA ZA FINANCIRANJE PODUZETNIKA U RANOJ DOBI (LIPANJ2006:

PODUZMIMO HRVATSKU DOK JOŠ NIJE PREKASNO!!!!

100.000 mladih nezaposlenih. 320.000 nezaposlenih. 180.000 neučinkovito zaposlenih. 65% Hrvata ima samo osnovnoškolsko ili srednješkolsko obrazovanje. Dramatično negativna trgovinska bilanca. Hrvatska ‘okupirana’ stranim bankama i tzv. osiguravajućim društvima, monopolima i telekomima. Javni kriminal na štetu hrvatskog naroda (tzv. privatizacije, pogodavanja itd.) političkih odabranika legaliziran slabim radom sudstva, obzirom na nepostojanje trodiobe vlasti…….Politička ‘industrija’ i dalje je najisplativiji sektor privilegija. Kako razvijati stvarno i društveno korisno novo poduzetništvo u takvim okolnostima?

SEMINAR-RADIONICA:
CJELOVITO FINANCIRANJE PODUZETNIŠTVA U RANOJ DOBI - 2006 (NOVI MATERIJALI DOSTUPNI KOD HRVATSKOG CENTRA ZA RAZVOJ I PODUZETNIŠTVO d.o.o.)

Cilj Seminara - radionice je uvodno informiranje novih i potencijalnih poduzetnika, razvrstano prema modulima predavanja i diskusija s praktično-korisnim pitanjima nazočnih u svrhu detaljnijeg upoznavanja s načinima, tehnikama i praksi optimalnih financiranja pojedinih ranih dobi poduzetništava.
Seminar – radionica uključuje vodič kroz teoriju i praksu poduzetništva, osmišljavanjem i pripremom te razvojem komercijalno profitabilnih i tržišno potencijalnih proizvoda i usluga, udruživanjem u pravnu osobu mikro i malog poduzetništva (od seoskih gospodarstava, zadruga, samostalnih djelatnosti, obrta, trgovačkog društava s ograničenom i punom odgovornošću, i dr.), načina dorade i usavršavanja proizvoda i usluge, promidžbe istog/istih, ponude i plasmana te ukupnih financija poduzetništva prema obvezama i potraživanjima, aktivi i pasivi i dr.

Voditelj i moderator Seminara-radionice:
Ivan Ostoja, savjetnik za nova poduzetništva i razvoj
Kontakt: 099/ 34 34 554
E-mail: cda@inbox.com; centar@inbox.com


PODUZETNIŠTVO KAO NAČIN NASTAVKA DOMOVINSKOG RATA ZA DOSTOJANSTVENI ŽIVOT U KOJEM MOŽEMO OSTVARITI SVOJE DRUŠTVENO KORISNE SNOVE I AMBICIJE!!!

Poduzetništvo je vizija – želja - žrtva - rizik – spremnost - dokaz karaktera osobe koja prosječnost postojanja i (ne)rada te izvjesnost kalupa ‘nižih oblika življenja’ ustupa svome samoostvarenju i realizaciji stvarnih potencijala.
Realno, društveno-korisno, istinsko poduzetništvo predstavlja vrh postojanja svakog čovjeka, neovisno je li isti mlad ili stariji, jer time doprinosi svom sveukupnom okružju, od obitelji do svih razina zajednica u kojima i s kojima živimo, u čijoj stabilnosti i boljitku sudjelujemo.

Stoga

…poduzmimo Hrvatsku dok nije prekasno !!

…poduzmite sebe da se novac više ne dogadja samo nekom drugom !!


IVAN OSTOJA: POČETNE REFENCE

1. POČETNE INFORMACIJE O CJELOVITOM FINANCIRANJU MALOG I SREDNJEG PODUZETNIŠTVA S NAGLASKOM NA POČETNE DOBI PODUZETNIŠTVA:
http://poduzetnici.blog.hr

Gotovo deset godina pokušao sam udružen s partnerima ponuditi svoje znanje i sposobnosti raznim državnim instucijama i organizacijama, ali bez ikakvog odgovora ili razumijevanja prema meni od strane državnih činovnika koji sebe smatraju ‘državom’, očitujući pri tomu nerazumijevanje stvarnog značenja i funkcije države kao naroda i bogatstava na priznatom teritoriju koje pripadaju domicilnom narodu, te uloga državnih službi koje isključivo služe za najučinkovitije umnažanje i razvijanje zatečenih bogatstava na opću korist.

2. DOPISI I PRIJEDLOZI ZA SURADNJU GLEDE POKRETANJA I ETABLIRANJA PLATFORME ZA ISTINSKU PODRŠKU MALIM I SREDNJIM PODUZETNICIMA, TE VIŠE INFORMACIJA O PROJEKTIMA:’HIT INDUSTRIA’ i ‘plusBANKA’:
http://dopisi.blog.hr
http://projekti.blog.hr

OPISI REFERENTNOG MATERIJALA:
http://poduzetnici.blog.hr, uključujući životopis. Blog sadrži oko 30 britko napisanih i cjelovito informativnih postova, koji obradjujuju informacije o cjelovitom financiranju malog i srednjeg poduzetništva u ranoj dobi, od sjemenske (ideje, zamisli, pripreme i razvoja proizvoda/usluge ) do mezzanine dobi (naprednije dobi stvarnja uvjeta za kapitalizaciju poduzetništva). U pripremi su detaljni blog-postovi fokusirani na financije poduzetništva na početku poslovanja);
http://dopisi.blog.hr (neki od prijedloga očitovani državnim agencijama, institucijama i fondovima nakon privremenog pasiviziranja rada Hrvatskog društva za razvoj i poduzetništvo do danas o projektima i djelatnostima s ciljem omogućivanja potpunije financijske podrške novim poduzetnicima);
http://projekti.blog.hr (projekti u cilju poticanja poduzetničkih programa, kao i izvoznih projekta – temeljne informacije);
http://ivanostoja.blog.hr (životopis s opisom šteta koje je RH nanijela Ivanu Ostoji putem svojih sudova od 1992. godine do danas);
www.stopostonovac.com (konstrukt web stranice);
www.sekuritizacija.blog.hr (obradjuje model sekuritizacije kao načina financiranja novog poduzetništva temeljenog na intelektualnoj imovini)

Web stranice koje su nadahnute i nastavljaju misiju gorenavedenih stranica, a s kojima suradjuje Ivan Ostoja:

www.kupujemhrvatsko.com , www.croatiabiz.com, www.hrvatskiproizvod.hr, www.pokreniposao.com (link/hiperpoveznica na: http://poduzetnici.blog.hr) i dr.

Molim Vas, imajte na umu da sam osobno začetnik istraživačkog novinarstva u (S)RH te da imam dostup prošlosti političara i tzv. tajkuna (koje su ionako proizveli političari na štetu naroda koji se borio ili stradao za Domovinu), načinu njihova bogaćenja javnim lažima, prijevarom i pljačkom, nerijetko i veleizdajom. Ovaj je podatak važan radi senzacionalno inovativnog projekta dnevne novine na elektronskom papiru radnog naziva ‘HrvaSTka express!', odnosno 'Hrvatska expreSS!'

SADRŽAJ (MENU) SEMINARA-RADIONICE:

A. Uvod u osnove i važnost poduzetništva:

a. Društvena i pojedinačna potreba, rizici, žrtva i blagotvornost poduzimanja korisnih sposobnosti, znanja i inovacija,
b. Moralna odgovornost poduzetništva, pravila i uzance profitabilnog poslovanja poduzetništva u odnosu na ulogu istog služenja društvenim ciljevima,
c. Stvarno izvozno/deficitarno poduzetništvo svakoj domicilnoj zemlji stvara nove vrijednosti i služi kao platforma za ostvarenje društva dobrostanja (Welfare State) o kojem zavise stupanj ostvarenja civilizacijskih tekovina naroda.

B. Pokretanje poduzetništva:

d. Zamisao, priprema proizvoda-usluge, analiza tržišne potrebe za istim; rafiniranje proizvoda/usluge prema stvarnim potrebama tržišta u zadatoj vremenskoj optici; definiranje tržišta i razvoja; analiza izvedivosti i isplativosti ukupnog projekta.
e. Iznalaženje najnaprednijih i najprikladnijih stvarnih mogućnosti, tehnika, instrumenata i vrsta financiranja početnih dobi poduzetništva – važno jer se financiranje istraživanja i razvoja proizvoda/usluge/inovativnih struktura poslovanja i sl. još uvijek ne financira, smatra se troškom (tzv. black box kategorijom), obzirom na profil uvoznog hrvatskog ‘gospodarstva’ uvjetovanog političkim odlukama; Potraga za izvorima financiranja koje odgovaraju početnoj poduzetničkoj dobi (preddruštva i sl.), postojećim kolateralima, objektivno očekivanom utrživom potencijalu projekta, optimalnom načinu financiranja početnih dobi po zdravoj prosudbi (Common Sense), u terminima dužničkog (krediti i sl.) i suudjelničkog financiranja (Equity financiranje; prodaje dijela udjela u poduzetništvu/projektu na vrijeme odredjeno ugovorom (tzv. Exit ugovori) ili drugačije ugovorenim rokovima i uvjetima; Traženje poslovnih partnerima u pripremi i razvoju proizvoda-usluge sa svrhom jedinstvenosti u ponudi na planiranom tržištu (Joint Venture - zajedničko ulaganje) i dr.

C. Započeti s (poslovnim) planom:

a. Parametri planiranja poslovnog projekta ili poduzetništva:
1) Očekivani realni troškovi i projicirana dobit u sagledivim dobima razvoja novog poduzetništva, kao i načini dobiti u bilančnoj kategoriji, prodaji udjela u poduzetništvu investitorima, uključujući i strateške ulagače, i sl.
2) Izrada studije izvedivosti i isplativosti (feasibility study) koja temeljem stvarnih činjenica definira stvarne odnose realno moguće izvedivosti; potencijala postojećeg tržišta ili stvaranja novog tržišta; postojanjem stručnosti izvoditelja radova i upravljača (management), kao i stvarnih usporednih uvjeta za kvalitetan proizvod/uslugu planiranog projekta, i dr. prema standardima potrebnih radnji za učinkovito cjelovite radnje pripreme novog poduzetništva.

D. Monitoring dostupne podrške:

a. Svaka civilizirana država, a time i Republika Hrvatska, posjeduje nisku poticaja za razne sektore poduzetništva koje se odobrava fiskalnom politikom sa svrhom razvoja pojedinih regija, povećanja ukupne gospodarske konjunkture i stope zaposlenosti, kao i neposrednog učinka po znanost, obrazovanje, kulturu, zdravstvo, komunalije, te nadasve populacijskog i ekološkog boljitka svake sredine. Stoga se svaki novi poduzetnik treba cjelovito informirati o postojanju poticaja čija je primarna misija prevladavanje početnih/situacija nelikvidnosti tijekom etabliranja poduzetništva i početka stvaranja stvarnih dobiti.
b. Polaznici su obvezni stalno ažurirati informacije o postojećim kvalitetnim poticajima. Poticaji su sadržani u nekoliko temeljnih oblika, od subvencionirane kamate na duži period i počekom; jamstava poslovnim bankama; nepovratnim namjenskim sredstvima za projekte koji udovoljavaju zahtjevima; sufinaciranjem poreznih davanja i dr. Neki od izvora: Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (www.mingorp.hr), odnosno Hrvatska agencija za malo poduzetništvo (www.hamag.hr) Hrvatski zavod za zapošljavanje (www.hzz.hr), Hrvatska banka za obnovu i razvitak (www.hbor.hr), Fond za razvoj i zapošljavanje (www.frz.hr), Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva (www.mpsv.hr ), putem struktura lokalnih samouprava.
c. Relevantni poticaji, kao i poticajna financijska rješenja iz medjunarodnih javnih i privatnih izvora.

E. Vrste financiranja poduzetništva:

a. Cjeloviti pregled vrsta i tehnika financiranja svake dobi poduzetništva, poglavito novi(ji)h poduzetništava, uz detaljna obrazloženja uvjeta, prednosti i nedostataka svake uobičajene vrste i načina financiranja, kao i stvarnih temelja za iste u Republici Hrvatskoj, uz potrebu razvoja tržišta kapitala novim instrumentima, policama osiguranja, kao i ukupne podrške novim poduzetnicima.

SEMINAR-RADIONICA ‘CJELOVITO FINANCIRANJE PODUZETNIŠTVA U RANOJ DOBI’: namijenjena je prije svega poduzetnički nadarenim Hrvatima u Zagrebačkoj županiji i diljem Domovine, neovisno o njihovoj dobi, obzirom da ukupna sudbina razvoja Republike Hrvatske, uključujući i ublažavajuće djelovanje njihova rada na ukupno društveno dobrostanje, uključujući i sprečavanje izumiranje Hrvata kao naroda koje se jedino može spriječiti dobrim rezultatima stvarnog malog i srednjeg poduzetništva.

Po kategorijama polaznika, Seminar-radionica je namijenjena:

A.
UČENICIMA i STUDENTIMA ekonomskih smjerova, uključujući zanatske i agrarne;
B.
HRVATSKIM BRANITELJIMA i ‘TEHNOLOŠKOM VIŠKU’ zaposlenika Ministarstrva obrane RH i drugim zaposlenicima medju kojima mnogi za otpust dobiju otpremninu, kako bi novim poduzimanjem sebe u radnom životu dosegnuli svoje granice započeli novu etapu u svom životu, čime će omogućiti i svojim bližnjim veće mogućnosti obrazovanja i osposobljavanja za rad;
C.
NEZAPOSLENIM HRVATIMA, koji poduzimanjem svoga znanja i sposobnosti u daleko boljim uvjetima od dosadašnjih mogu doseći časniju razinu postojanja sebi i svojim obiteljima; Obzirom da više od 300.000 nezaposlenih nemaju privilegiiju (ne)raditi i za to primati plaću u politokratskim državnim službama, isti bez obzira na dob, moraju shvatiti da se jedino stalnim informiranjem, doobrazovanjem i promjenom ciljeva može opstati na današnjem, dinamičnom, mobilnom i promjenljivom tržištu rada, usluga i proizvoda, odnosno globalnom tržištu robe, kapitala i rada;
D.
HRVATIMA S TJELESNIM TEŠKOĆAMA, radi učinkovitog implementiranja radnih sposobnosti, talenta i kreativnosti istih u društveni tijek stvaranja novih vrjednosti;
E.
SVIM ZAINTERESIRANIM HRVATIMA koji smatraju kako bi zahvaljujući cjelovitijem informiranju i dostupnim poslovnim uslugama mogli realizirati svoje poslovne sposobnosti za koje nisu imali uvjeta, te su trenutačno zaposleni neadekvatno svome stvarnom potencijalu.
F.
HRVATSKIM INOVATORIMA koji osvajaju nagrade po svjetskim natjecanjima, ali nisu u mogućnosti dostatno komercijalizirati svoju inovativnost.

Sadržaj CD Priloga:
UVOD U CJELOVITO FINANCIRANJE PODUZETNIŠTVA U RANOJ DOBI

o. TEKST STRATEŠKOG ZNAČAJA: A) Politika malih i srednjih poduzeća (Vlada RH), b) Članak o prijedlogu novog Zakona o poticajima poduzetništvu za 2007. godinu

1. FOLDER: Poduzetnici.blog.hr: Blog koji sadrži 30 postova obradjuje informacije o cjelovitom financiranju malog i srednjeg poduzetništva u ranoj dobi. Na ovom blogu navedene su sve relevante hiperpoveznice (linkovi) koje se odnose na pokretanje poduzetništva; Korisne informacije o poduzetništvu; Izvori financiranja i podrške, uključujući poticaje, prijelog novog Zakona o poticanju poduzetništva; Izvori informacija potrebnih poduzetnicima savke dobi i sl.
2. FOLDER: Pokreni posao: Cjelokupna web stranica (engl. Site- čit. sait) sa informacijama potrebnim da se ovlada potrebnim radnjama i dokumentacije u svrhu pokretanja poduzetništva.
Upute za korištenje: Otvoriti folder pokreni-posao. Kliknuti na index. Kliknuti na pokreni posao. Navigacija web stranicom prema temama od interesa.
3. FOLDER: Hitro.hr: Web stranica servisa za brzu registraciju poduzetništva: trgovačkih društava i obrta.
4. FOLDER: Hrvatska agencija za malo poduzetništvo; Izbor iz web stranice za nove poduzetnike i pripadajuće jamstvene programe.
Upute za korištenje Otvoriti folder hamag . Kliknuti na index. Kliknuti na hamag.
Navigacija web stranicom (site-om) prema temama od interesa.
5. FOLDER Hrvatska banka za obnovu i razvitak: Izbor programa kreditiranja novih poduzetnika fdolder
6. FOLDER: Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva. Izbor kreditnih programa za nove poduzetnike u agraru.
7. FOLDER: IZBOR POTICAJA PODUZETNIŠTVU, uključujući članak o prijedlogu novog Zakona o poticanju poduzetništva,od siječnja 2007.

Najava: KORISNIČKI RAČUN (NAZIV) ZA SLUŽENJE INFORMATIVNIM SERVISOM HRVATSKOG DRUŠTVA ZA RAZVOJ I PODUZETNIŠTVO d.o.o. (od listopada 2007.:HRVATSKI CENTAR ZA RAZVOJ I PODUZETNIŠTVO d.o.o.). ISTI PREDMNIJEVA MAIL KOMUNIKACIJU IZMEDJU POLAZNIKA I ORGANIZATORA SEMINARA-RADIONICE U RAZDOBLJU IZMEDJU DIJELOVA SEMINARA-RADIONICE; SUDJELOVANJE NA FORUMU; U KASNIJOJ DOBI, A PREMA ŽELJI POLAZNIKA, KORIŠTENJE ‘PREMIER’ USLUGA U ODNOSU NA PRIPREMU DOKUMENTACIJE I POSREDOVANJA ZA NAJOPTIMALNIJE REALNO IZVEDIVO FINANCIJSKO RJEŠENJE, KOJA ĆE BITI UGOVORENA PO ŽELJI I POTREBI POLAZNIKA NAKON DRUGOG DIJELA SEMINARA-RADIONICE.

Napomena: Isključiva svrha i funkcija sadržaja zastupljenih na CD-u namijenjena obrazovanju i informiranju polaznika Seminara-radionice.
Autorska prava na tekstove su zaštićena. Originalni tekstovi u folderu PODUZETNICI predstavljaju vlasništvo autora Ivan Ostoje osim označenih citata.

SEMINAR - RADIONICA: ‘CJELOVITO FINANCIRANJE PODUZETNIŠT(A)VA U RANOJ DOBI’ biti će izveden u dva dijela (unutar 28 dana), a prema najsuvremenijem pedagoškom standardu. Prvi dio Seminara-radionice usredotočen je na predstavljanje osnova i prakse poduzetništva načinom koji će biti najprikladniji prijavljenim polaznicima, a sadržavati će:

PRVI UVODNI MODUL SEMINARA - RADIONICE NAZIVA ‘POKRETANJE PODUZETNIŠTVA’ sadržavati će:

1. METODOLOŠKI I OBRAZOVNI CILJ uvodnog dijela Seminara - radionice naziva: Uvod u osnove poduzetništva obradjuje elementarnu platformu informacija koje su potrebne svakom novom poduzetniku, primjerice u Zagrebačkoj županiji, za cjelovitu spoznaju svakog segmenta poduzetništva, od svrhe i blagotvornog djelovanja na društvo (posebice najbliže okružje svakog budućeg poduzetnika); Upoznavanje s strateškim dokumentima Svjetske banke, Ujedinjenih naroda, Europske unije i naravno Republike Hrvatske o potrebi razvoja stvarnog malog i srednjeg poduzetništva koji generiraju nove vrijednosti ljudskom društvu, sa svim obvezama koje čovjek ima prema svojoj okolini, stvarajući time temelj za razvoj i viši stupanj obrazovanja, znanosti, kulture, zdravstva, ukupnog civilizacijskog prosedea, morala, gospodarskih postignuća, športa, ekologije i dr.

PODUZETNIŠTVO u Zagrebačkoj županiji, kao i svugdje u Hrvatskoj, jezgra je opstanka i razvoja društva, a pokretači stvarnog poduzetništva koje se ne temelji na špekulaciji, monopolu, pogodovanju i kriminalu, svakodnevni tihi junaci društva čijim se trudom i žrtvom stvaraju uvjeti za dostojanstveniji život, školovanje mladih, te ukupan razvoj društva.

METODA IZLAGANJA: Usmeno uz pomoć slideova napravljenih i predstavljenih putem programa Power Point koji postupno uvode polaznike Seminara-radionice u osnovne postavke poduzetništva, statističke brojke o novom poduzetništvu u svijetu i zemlji, strateškoj podršci malom i srednjem poduzetništvu, odgovornosti i obveza poduzetnika i sl.

Napomena: Prema potrebi, u svakom dijelu izlaganja i radionice upotrebljavati će se kreda i ploča ukoliko je shematiziranje predmeta diskusije potrebno radi protočnosti Seminara-radionice, kao i lakšeg razumijevanja svakog polaznika čime se uvećava i kvaliteta diskusija.

DRUGI UVODNI MODUL SEMINARA-RADIONICE NAZIVA ‘POKRETANJE PODUZETNIŠTVA’ sadržavati će:

TEMELJNE INFORMACIJE o najprikladnijem pravnom obliku organiziranja poduzetništva (trgovačko društvo s ograničenom odgovornošću; obrt; samostalna djelatnost koja se knjigovodstveno i porezno tretira kao obrt; komanditno društvo; ortakluk i dr.) prema predmetu poslovanja, kapitala na raspolaganju, dobi gotovosti predmeta poslovanja (pripreme; razvoja; prototipa) i organizacijske strukture poslovanja, kvalificiranost radnika i upravljača, kolaterala i drugo potrebno za financijsko rješenje, uključujući dokumentaciju poput Studije opravdanosti (Izvedivost i komercijalna učinkovitost), Poslovnog plana s Investicijskom studijom te druge potrebne potvrde (svjedodžbe, izvodi iz katastra i sl.).

SVI PODATCI o postupku udruživanja i pokretanja pravne osobe, s troškovima, sadržani su na CD Prilogu, tako da će se interakcija polaznika i predavača tijekom uvodnog dijela Seminara-radionice, a sa svrhom što cjelovitijeg informiranja svih polaznika pojedinog Seminara-radionice, odvijati prema slučajevima i okolnostima pojedinih polaznika. Neki od njih će željeti pokrenuti seosko gospodarstvu, drugi obrte poput automehaničarskog, treće grupe polaznika uslužno gospodarstvo itd. tako da ćemo obradom okolnosti pojedinih slučajeva (Study Case) uvodni dio Seminara-radionice početi usmjeravati prema njegovom stvarnom meritumu.

TREĆI UVODNI MODUL SEMINARA-RADIONICE NAZIVA ‘ZAPOČETI S (POSLOVNIM) PLANOM’ sadržavati će:

PLANIRANJE predstavlja temelje pripreme za svako poduzetništvo bez istog svaki pokušaj osudjen je na propast iz jednostavnih razloga što budući poduzetnici ne poznaju pravila i uzance poslovanja, ne žele ispitati i definirati stvarne troškove i očekivanu dobit, a time i isplativost poduzetništva kakvog je polaznik zamislio. Stvarnom analizom postojećih činjenica, smanjuje se opasnost upadanja u bezrazložne i nesuvisle euforije kojima budući poduzetnici teže, stvara kod polaznika automatizam obveze i odgovornosti, a ponajviše služenja spoznajama o problemima budućeg poduzetništva.

Temeljne stavke POSLOVNIH PLANOVA sadržane su u materijalima na CD Prilogu, a isti služe za razumijevanje početnih radnji pripreme i organiziranja svakog oblika poduzetništva.

SHEMATIZIRANJE konkretnih okvirnih obrazaca Studija izvedivosti Provedbenih planova/Investicijskih studija postavljat će se shodno komunikaciji i pitanjim polaznika, kako bi isti dobili okvire zahtjeva koje moraju zadovoljiti u pokretanju poduzetništva.

MEDIJALNI PRIKAZ ovog modula Seminara - radionice sadržavati će informacije na pripremljenim Power Point slideovima.

ČETVRTI UVODNI MODUL SEMINARA-RADIONICE NAZIVA ‘MONITORING DOSTUPNIH POTICAJA PODUZETNIŠTVU’ sadržavati će, izmedju inog:

- OPOMENU budućim poduzetnicima da se poput stotina drugih tzv. poduzetnika ne zavaravaju pričama o postojećim poticajima ministarstava i sl., prije nego što postave poduzetništvo u organizaciji, izvedivosti i profitabilnosti predmeta poslovanja. Poticaji se, takodjer, stalno mijenjaju kao i aplikativne kategorije, pa će polaznicima Seminara - radionice biti naglašeno da se ažurno informiraju o svakoj promjeni poticajnih sredstava.

Tijekom ove dobi uvodnog predavanja, predavač će polaznicima Seminara - radionice obrazložiti podatke o vrstama i profilima poticaja, kao i njihove upotrebljivosti. Medjutim, ti poticaji služe poduzetnicima, ukoliko se isti odobre, isključivo za kratkotrajno premošćavanje odredjenih perioda razvoja, nelikvidnosti nastale u prvoj dobi poduzetništva i tome slično.

Polaznici Seminara -r adionice trebaju stalno ažurirati informacije o poticajnim programima na relevantnim web stranicama ili na drugim dostupnim izvorima informacija u svezi s kreditima, jamstvima, poticajnim sredstvima, kao i svim informacijama potrebnim za pokretanje ili razvoj poduzetništva.

Ovim se želi izbjeći neutemeljena koncentriranost velikog broja (budućih) poduzetnika na poticajna sredstva koja u njihovoj dobi razvoja nisu niti aplikativna. Smisao i praktični cilj Seminara - radionice je, uz cjelovito uvodno informiranje o osnovama poduzetništva, pružiti polaznicima učinkovit i praktičan vodič ka stvarnom uspjehu novom poduzetništvu.

Navedeni uspjeh sadrži prije svega konkurentan ili deficitaran proizvod (proizvod ili uslugu) namijenjen planiranom tržištu, što savršenija i inovativnija organizacija rada koja jamči kakvoću proizvoda i smanjenje ukupnih (nepotrebnih) troškova, rad na pripremi i razvoju do stupnja komercijalne gotovosti, udruživanje u pravnu osobu najprikladnijeg oblika, angažiranje sposobnih djelatnika, osmišljavanje i realizacija učinkovitog marketinga, ugovaranje najoptimalnijih mogućih ugovora s kanalima distribucije i prodaje, traženje odgovarajućeg financijskog rješenja iz više raznih izvora….

Tek poslije, ili tijekom poslovnog (pripremnog) postupka, koji uključuje odvisno o dobi razvoja poduzetništva (ideje, prototipa i sl.) profesionalni Poslovni plan ili barem analitičku Studiju o izvedivosti i isplativosti, stvaraju se stvarni uvjeti za korištenje relevantnih poticaja.

Svaki projekt, svaki poduzetnik ili budući poduzetnik zasebne su jedinke u različitim uvjetima, tako da poslovna i financijska rješenja treba klijentizirati u što većoj mjeri. Univerzalna bankarska rješenja su stoga nerijetko oprečna poduzetništvu.

PETI UVODNI MODUL, KOJI JE GLAVNA TEMA SEMINARA-RADIONICE NAZIVA ‘NAČINI FINANCIRANJA PODUZETNIŠTVA’ sadržavati će objašnjenja o temeljnim vrstama i načinima financiranja (novog) malog i srednjeg poduzetništva, a izlaganje konkretnih koristi i problema od svake vrste financiranja, kao i pripreme za iste i diskusija prema okolnostima nekih od polaznika odvijati će se sukladno priloženim tekstovima, kao i najboljoj teoriji i praksi u svijetu i zemlji:
____________________________________________________________

Tekst 1 :

SPASIMO HRVATSKU - PODUZETNIŠTVOM !!!

Poduzetništvo je srce svake zemlje, generator dobrostanja ili depresije, napretka ili zastoja. Poduzetništvo je, uz životna, duhovna i emotivna zadovoljstva, zapravo sve što imamo, jer bez proizvoda i usluga poduzetnika ne bi bilo ni nas kakvi jesmo.
Istinsko, proizvodno, izvozno i inovativno poduzetništvo treba shvatiti kao obvezu prema životu,svom narodu i bližnjima te stoga pogodovanje stvaranju cjelovitijeg povoljnijeg okružja malom i srednjem poduzetništvu (MSP) predstavlja misiju i cilj spasa domovine i hrvatskog naroda.
Učinci poduzetništva za hrvatski narod danas u miru jednaki su onim našim junacima i žrtvama u Domovinskom ratu kojeg se danas malo tko (od odgovornih osoba) sjeća.
U trenutačnoj općoj apatiji pučanstva uzrokovanoj i proizvedenoj iz vrhova društvene vertikale, društveno korisno poduzetništvo je izlaz za sve nas, ono je nešto više od posla i novca. Poduzetništvo je doprinos društvu u kojem poduzetnici, radnici, ulagači i banke žive. Poduzetništvo stvara život jedne obitelji, ulice, mjesta, grada, regije, države, svijeta. Poduzetništvo je središnja vrijednost našeg samoostvarenja. Njime omogućujemo znanstvenike, umjetnike, profesore, škole, vrtiće, zaustavljanje izumiranja naroda, pravičnije i učinkovitije pravosudje i službe javnog reda, vojsku, zdravstvo, ekologiju i čistu prirodu, naprednije komunalije, kvalitetnije stanove i kuće, ceste, prijevoz, ljepši život svima.

Poduzetništvo se (samo) ne radi, za poduzetništvo se živi, žrtvuje.

Nije tajna da razvoj malog i srednjeg poduzetništva predstavlja ogledalo civilizacijske razine države i naroda. Generacije Hrvata su indoktrinirane (zatupljivane) tzv. socijalističkom tezom kako je poduzetništvo 'društveno štetno'; iste su generacije vegetirale svoje radne vijekove kao beskorisni referenti u nekom SOUR-u ili OUR-u, ili pak kao 'politički radnici'. Tomu treba pripisati neefikasnost razmišljanja i lijenost duha Hrvata starije dobi, nesklonost većine pučanstva da se svakodnevno naoružava i ažurira informacijama, pokuša spoznati elementarne postulate tržišnog poduzetništva.

Više od polovine Hrvata želi (ne)raditi u nekoj državnoj službi (javnom sektoru), nastaviti znati malo ili ništa i buljiti u nekakve reality show-ove koji predstavljaju krajnje debiliziranje mozga i eliminaciju bilo kakve korisne mentalne aktivnosti.

Poduzetništvo se ne radi, za poduzetništvo se živi, žrtvuje.

Stoga, željeli ili ne, jedini način na koji hrvatski narod može prevladati (do)sadašnje probleme predstavlja razvoj svjesnosti o važnosti domaćeg poduzetništva i autentičnog proizvoda/usluge koji su konkurentni u inozemnim razmjerima (po kvaliteti; inovativnosti; korisnosti; dizajnu; cijeni i dr.), kao i o činjenici da razvijanjem istinskog proizvodnog poduzetničkog znanja i 'duha' Hrvatska nadrasta donedavnu socijalističku ideološku anatemu poduzetništva kao 'orudja imperijalističkog zla' i tome slično, a EUropskoj Hrvatskoj oduvijek neprilično.

Strateška važnost poduzetništva

Ekonomija predstavlja zbir svih naših proizvodnih (stvaralačkih) i potrošačkih radnji. Mjerenje bogatstva države, kao i stvarne jačine njene valute (osim matematičkih i antinflacijskih metoda kao u RH) usmjerava se ka nacionalnom proizvodu-poduzetništvu. Bez poduzetnika danas ne bi bilo ni naroda ni državnog dobrostanja.
Osnovni čimbenici poduzetništva su: a) Zemljište, pogoni, oprema i ured, b) Rad, c) Kapital, d) Poduzetnički duh, inovatorstvo, znanje te upornost, upornost i upornost.
Razvoj malog i srednjeg poduzetništva (MSP) strateška je orijentacija Ujedinjenih naroda, Europske Unije, Svjetske banke i Vlade RH, obzirom da MSP čini više od 97% ukupnog broja poduzetništava i zapošljava više od 70% ukupne radne snage predstavljajući izvor dobrostanja ili recesije, napretka ili malodušja svake civilizirane zemlje.
Kategorizacija veličine poduzetništva obavlja se prema godišnjem prometu i broju zaposlenih (malo poduzetništvo uključuje i tzv. mikro poduzetništvo – seoska gospodarstva, odvjetnike, liječnike itd.), a parametri se razlikuju prema stupnju razvoja države (standardi SAD i EU daleko su iznad kategorija Republike Hrvatske). Za informaciju o sudbinski važnoj ulozi MSP, primjerice u SAD, predstavlja podatak da 99% svih poduzetništava spada u malo poduzetništvo koje zapošljava oko 52 % ukupne radne snage. Malo poduzetništvo u SAD (i drugdje) služi stvaranju novih radnih mjesta i inoviranju ustroja poslovanja, proizvoda i usluga, te predstavlja 51% ukupnog proizvoda privatnog sektora, 96% svih izvoznika (s oko 29.5% ukupne vrijednosti izvezene robe), a kućna poduzetništva čine 53 % malih poduzetništava.
Mala poduzeća u SAD proizvode 55% ukupnih inovacija, a medju inovacijama stvorenim malim poduzetništvom u XX stoljeću u SAD spadaju zrakoplov, kasetofon, magnetofon, kompjuter, leće za oči, pacemaker za srce, patent za hlače i dr.
Sektori u kojima MP djeluju su izvoz, malo-/veleprodaja, usluge (knjigovodstvo, nekretnine, osiguranje, servisi za popravak automobila, televizija i kompjutera, fotokopiranje, praonice rublja i dr.), proizvodnja te poduzetništvo visoke tehnologije (najbolji primjer za potonje je Michael Dell koji je počeo slagati kompjutere na Univerzitetu u Teksasu dok mu je bilo 19 godina, a danas njegova kompanija Dell Computer ima godišnji promet oko 15 milijardi USD).

Investicijski ciklusi koji život znače

Pritom treba naglasiti kako su prioritetna svrha i funkcija vlada u svakoj prosvjetljenoj državi omogućavanje kvalitetnih investicijskih ciklusa, odnosno 'proizvodnje' novca fiskalnim i inim mjerama namijenjenih kvalitetnijem financiranju malog i srednjeg poduzetništva obzirom da isto tvori srce svakog naroda.
Tomu služe i prikladni načini financiranja svake dobi (etape, faze) poduzetništva u bilo kojem pravnom obliku (trgovačko društvo, obrt i sl.). Financiranje MSP obavlja se zaduživanjem (uzimanjem kredita) ili ustupanjem udjela zainteresiranom ulagaču ili ulagačima.
U nastalim uvjetima hrvatski poduzetnici, posebice novi, preuzimaju ulogu junaka koji su hrvatskom narodu, u četničkoj i svekolikoj oružanoj i političkoj agresiji na Domovinu, izborili samostalnost. Ta samostalnost ubrzo je 'izgubljena' u miru zbog nedostatka prikladnih i pravičnih ekonomskih politika.

Stoga su hrvatski poduzetnici, poglavito oni izvozno i proizvodno orijentirani, posljednja brana posvemašnjoj 'okupaciji' resursa, nezavisnosti, potencijala, talenta i učinkovite autonomnosti Republike Hrvatske.

Hladna stvarnost današnjeg svijeta koji se kreće ubrzanije nego ikad, u uvjetima neizvjesnijim nego ikad dosad, u kojem je funkciju oružja preuzela ekonomska dominacija, prisiljava hrvatski intelektualni kapital i poduzetničku energiju na pokretanje iz mrtvila ukoliko želimo izbjeći ono najgore što se već djelomice dogadja: neizvjesnu mirovinu, svojevrsno ropstvo pod novim stranim vlasnicima hrvatskih strateških resursa o kojim nam ovisi život poput voda, zemlje, mora i banaka, a time i političke moći, kao i oduzimanja agensa povijesnog dostojanstva, čak i dokazive istine.

Stvarno i istinsko aktivno poduzetništvo koje stvara NOVE VRIJEDNOSTI društvu temelji se, za razliku od političkog ‘poduzetništva’, na žrtvi, poslovnom i životnom mučeništvu obzirom na okolnosti neukog aparata koji služi za vladanje 'političke elite' u državi (a ne pravično i napredno upravljanje sveukupnim bogatstvima u cilju postizanja sveopćeg boljitka, što treba biti isključivi cilj ministarstava, lokalnih samouprava itd.) te činjeničnom nedostatku resursa prikladnog financiranja i praktične podrške novim poduzetnicima.

A novi poduzetnici, poduzetnici-početnici, odnosno poduzetnici koji osmišljavaju, razvijaju i ostvaruju nove projekte koji su funkcionalno primjenjivi, odista trebaju stvarnu, ne samo informativnu i deklarativnu, podršku državnih institucija, banaka i izvora kapitala.

Poduzetnik treba, prije svega, kada započinje samu zamisao o pokretanju poduzetništva razmisliti o nisci argumenata koji rasvjetljuju njegovu početnu početnu poziciju*

Drugim riječima, poduzetnik treba:

ocjeniti svoje jače strane i slabosti; postaviti osobne i poslovne ciljeve; razmotriti i odabrati postojeće, moguće i vjerojatne izvore financijskih sredstava za sve dobi poduzetništa; adresirati i definirati sve poslovne rizike koji se javljaju ili mogu javiti radi cjelovitijeg informiranja budućih (mogućih i vjerojatnih) ulagača, uključujući i banke; odrediti stvarne početne troškove, kao i mjesto rada; napraviti pregled ciljanog tržišta, koji sadržava i makroekonomske trendove koji uvjetuju cijenu kapitala, recesiju ili uzlet gospodarstva i sl.; utvrditi tko su stvarni potencijali kupci proizvoda i usluge, na razini koju poduzetnik smatra komercijalno eksploatativnom za svoj proizvod / uslugu; uočiti tko su konkurenti i napraviti studiju o konkurenciji, odnosno njihovim proizvodima/uslugama, kao i o ustroju poslovanja, radi unapredjivanja svog poslovnog procesa i proizvoda/usluga u kvaliteti/cijeni; napisati realno ostvarivi promidžbeni plan koji predstavlja investiciju u odnosu na 'pokrivanje' ciljane javnosti i njenu reakciju na proizvod/uslugu, a ne trošak.
------------------------------------------------------------------------------------------------
*Navedeni obrasci teksta odnose se na optimalan način financiranja početne dobi poduzetništva (pr. banka, uštedjevina, prodaja udjela prijateljima ili interesntima), ozbiljnost i kredibilnost ostvarenja poslovnog plana, artikuliraju ponašanje poduzetnika radi izbjegavanja sitnozornih pokušaja lažnog predstavljanja okolnosti i impresioniranja izvora kapitala, te instaliraju profesionalni odnos prema izvorima kapitala ili poslovnim suradnicima (klijentima, nabavljačima itd.).
-----------------------------------------------------------------------------------------------

Tek nakon gorenavedene etape (novi) poduzetnik može prionuti ka tzv. formalnim radnjama za ustoličenje poduzetništva koje sadržavaju:
- izbor najoptimalnijeg oblika poduzetništva (d.o.o., obrt, komanditno društvo, samostalno zanimanje itd.) i registriranje istog (danas je ovaj postupak jednostavniji jer postoji servis HITRO pri Financijskoj agenciji, odnosno na internetu);
- odabir stručne pravne službe; odabir naziva poduzetništva za koje postoje striktni propisi; odabir knjigovodje (što je vrlo važno, jer knjigovodstvene uz moguće tržišne ili goodwill vrijednosti predstavljaju temelj poduzetništva , a danas postoje knjigovodstvene usluge za najam); pripremiti profesionalan, ostvariv i isplativ (feasibilan) poslovni plan koji je iskaznica za nove poduzetnike, posebice one bez klasičnih kolaterala;
- izabrati poslovnu banku, odnosno banku putem koje će poduzetništvo voditi račun i srodne djelatnosti; aplicirati za kredit ili drugo financijsko rješenje, rabeći postojeće programe za nepovratna ili poticajna sredstva na nacionalnoj ili lokalnim razinama; razgovarati s tzv. poslovnom bankom o mogućnosti otvaranja kreditne linije, kada okolnosti dosegnu razinu primjenjivosti;
- odabrati osiguravajuće društvo i aplicirati za sve prikladne vrste i police osiguranja (osobne, poslovne) koje osiguravaju poduzetništvo pod iznenadnih okolnosti.

Nakon što se obave gorenavedeni prvi koraci, poduzetnik se, istovremeno razvijajući svoj proizvod/uslugu, posvećuje najprimjerenijim izvorima financiranja, od kreditiranja, ulaganja i leasinga za opremu, namještaj, pokretnine, strojeve, poslovni prostor i sl.; pribavlja potrebne dozvole za obavljanje djelatnosti (ukoliko su iste potrebne); prijavljuje se službama koje staraju o osobama koje su zaposlene ugovorom o radu (mirovinsko, zdravstveno i dr.); priključuje se stručnim organizacijama u zemlji i inozemstvu i sl.

Ipak, u svemu je najvažniji, uz stvarnu pretpostavku da postoji relevantan poslovni plan, proizvod/usluga, kao i poduzetnikovo znanje i sposbnost da ga ostvari.

Svaki novi poduzetnik treba postaviti realno pitanje: Koliko mu novaca stvarno treba za početak poduzetništva?

Svaki poduzetnik će odgovor na ovo pitanje najoptimalnije definirati kada izračuna zašto mu novac treba, te koje vrste kreditnog financiranja najbolje odgovaraju njegovim potrebama, ukoliko vanbankarsko financiranje nije praktično ili izvedivo u njegovu slučaju.

Nadalje, nijedan ulagač neće uložiti niti lipe ukoliko ne postoji program/poslovni plan otplate s investicijskom studijom troškova i realno ostvarivih očekivanih prihoda.
Kao što je već napisano, a što mnogi aplikanti-novi poduzetnici znaju, banke uglavnom kreditiraju poduzetništva s pozitivnom bilancom poslovanja najmanje 24 mjeseca.
Mnogi poduzetnici, posebice oni loše informirani i s niskom razinom funkcionalnog obrazovanja, a još uvijek zamračeni netržišnom vokacijom socijalizma, smatraju da je kredit problem kreditora, a ne njihov problem. Zbog toga i silni ‘potresni’ članci o ljudima koji su posudili i spiskali novac te cvile kako ih stiskaju kreditori, kamatari i takvima slični.

Takvi (šatro) poduzetnici nisu uspjeli jer su imali loš ili očajan poslovni plan, loš i nekonkurentan proizvod/uslugu te nestručnost i nesposobnost za realizaciju poslovnog postupka i pretakanje istog u komercijalni rezultat. Nerijetko, takvi ‘poduzetnici’, novac ili kapital kojeg su zatražili i dobili, ne upotrebljavaju pravilno, isplaćujući svoje stare dugove i sl.

Poduzetnik (početnik) treba novac za:

kupovinu opreme i materijal za razvoj i izradu svoga proizvoda/usluge; troškove plaća i najma poslovnog prostora (ukoliko nije riječ o kreditnom ili leasing aranžmanu); kupovinu opreme i trajne imovine i drugo neophodno potrebno za rad poduzetništva.

Kapital može biti ‘neosiguran’ i ‘osiguran’ što se razlikuje od slučaja do slučaja, ili od prakse pojedinih zemalja.

’Neosigurani’ krediti mogu biti, primjerice, pozajmice prijatelja i rodbine, krediti putem kreditne kartice ili tzv. neosigurani krediti koji su obradjeni u početnim tekstovima ovog bloga/web stranice.

‘Osiguran’ kredit je vrsta kredita koji osiguravaju plaćanje povrata financijskog aranžmana u slučaju nemogućnosti ili prestanka otplate (oprema, vozila, nekretnine itd.). Uobičajeni kolaterali kod kredita ili drugih financijskih aranžaman su nekretnine poduzetnika, budući prihodi i imovina poduzetništva.
Kreditiranje predstavlja ‘dužničko’ financiranje poduzetništva, a tijekom tog procesa kreditor je pasivan i osigurava svoj plasman kolateralima, a prihod ostvaruje kamatama/premijama i naknadama za pružene usluge.

‘Suudjelničko’ financiranje ulagača u poduzetništvo predmnijeva aktivniju ulogu ulagača u zaštiti svog kapitala,a u ovom sektoru moguće su radnje poput Početne javne ponude (Initial Public Offering), Neposredne javne ponude ciljanoj publici (tzv. Zatvorene ponude ili Direct Public Offering) i dr.
Prednost ovakve vrste financiranja za poduzetnike naprosto je činjenica da ulagači dijele rizik s poduzetnikom što se ulagačima refundira s većom premijom i udjelom u kasnijim tržišnim učincima poduzetništva.

Svaki kapital za poduzetnike (poglavito nove poduzetnike) razlikuje se u cijeni i uvjetima, te posjeduje dobre i loše karakteristike za poduzetnike.

A: Mnogi poduzetnici financiraju svoje poduzetništvo iz vlastite uštedjevine, prihoda i tome slično, što je pozitivno u odnosu na cijenu kapitala (ista doslovce ne postoji), rok vraćanja, cijenu i dostupnost kapitala, ali negativno u odnosu na rizik i gubitak novca, pa i profesionalnost odradjivanja početne dobi poduzetništva.
B: Veliki broj poduzetnika prije početka svog poduzimanja obrati se prijateljima i obitelji, što je idealno po cijeni kapitala, rastezljivim (fleksibilnim) rokovima povrata kapitala, ali nerijetko izazove svadje, trvenja i rezultira u tragičnim ishodima.
C: Ukoliko poduzetnik založi svoju nekretninu ili imovinu poduzetništva kao kolateral, dobija prilično dobru kamatnu stopu kredita, kao i rok otplate, ali njegov je dom, moguće i njegove obitelji, na kocki potraživanja vjerovnika
D: Financiranje sitnijih troškova putem kreditne kartice donosi obvezu visoke kamatne stope, kratke rokove otplate, ali i jednostavnost postupka. No, riječ je ipak o mikro-svotama koje se mogu povući putem kreditnih kartica.
E: Početni kapital može se steći i putem odgode plaćanja, primjerice, naručene robe, ali ta odgoda traje izmedju 30 i 90 dana, pa je taj način takodjer prilično riskantan, poglavito ukoliko ne postoje dokumentirane narudžbe pravnih osoba s jakim bonitetom.
F: Leasing nekretnina takodjer može biti problem za nove poduzetnike, a svaki dostup tzv. poduzetničkom ili rizičnom kapitalu (Venture Capital) donosi odredjene ustupke..
G: Premije odnosno kamate kod ulagača u poduzetništvo mnogu su više nego kod većine drugih izvora kapitala (pod uvjetom da nije riječ o klasičnim tzv. kamatarima), odredjuju se pismenim ugovorima i iznose izmedju 25-40%. Ovaj kapital ne ulazi u male obrte i takva mikro poduzetništva, te zahtjeva investiciju većeg opsega radi zarade dostatne preuzetom riziku.
H: Financiranje opreme stoji izmedju 12-18% godišnje, naravno ako uračunamo cijenu pologa i sličnih početnih davanja gdje god isti postoje.
Takva je cijena i za leasing usluge, a rokovi aranžamana su od 3 do 7 godina, odnosno prema programu svake leasing kuće, banke i sl. Svi navedeni primjeri podložni su promjeni, pa molimo polaznike da pozorno proučavaju uvjete na financijskom tržištu.
I: Uredi ili poduzeća za financiranje/kredite jedva da u Hrvatskoj (legalno) i postoje, ali ukoliko poduzetnik ugovorti aranžman s nekim poduzetništvom koje plasira višak kapitala, shvatiti će da je takva vrst kapitala za njega najskuplja i služi isključivo ukoliko nigdje drugdje ne može doći do kapitala potrebnog za neku dob poduzetništva.
J: Ovdje moramo još jednom navesti Ministarstvo za gospodarstvo, rad i poduzetništvo i njihove programe poticaja i bespovratnih nakanada. No, postupak je uglavnom kompliciran i referentan za isključivo 'best of' poduzetničke projekte.
K: Na kraju, opet spomenimo banke za koje se, na žalost novih poduzetnika, najteže kvalificirati zbog nepostojanja adekvatnih kolaterala ili moguće nedovoljne stručnosti osoba koje ocjenjuju projekte novih poduzetnika.
L: Novi poduzetnici mogu upotrijebiti svoje znanje, rad i vještinu u zamjenu za plaćanje, primjerice, s proizvodačima odredjene opreme, koji ih čak mogu i kreditirati po dogovorenim uvjetima.
Razdoblje razmjene roba i usluga (barter) još nije ni izdaleka iz nas, pa poduzetnici mogu 'trejdati' svoje početni kapital u zamjenu za potrebnu robu ili usluge.
Ovdje priča o financiranju malih poduzetnika ne završava. Ponavljamo, sve počinje s poslovnim planom, a nastavlja se s vizionarnošću, časnošću, znanjem i sposobnošću poduzetnika. Naime, ukoliko poduzetnik ne može vratiti, primjerice, prvi ili drugi obrok kreditne obveze, treba odmah nazvati kreditora ili ulagača, upoznati ga s problemom i zatražiti potrebno produženje isplate, uz definiranje izvora otplate.

Potom upozoravamo nove poduzetnike da izvori kapitala itekako razlikuju pravog poduzetnika od 'pravog poduzetnika', te odmah prepoznaju blefere, prodavače magle, jer takvi pričaju bez ikakvog reda i sadržaja, a često bez uporabe mozga, u agresivnoj navali pretjeranog optimizma.

Ulagači će naročito biti zainteresirani u svrhe potrošnje njihova novca kod razvoja poduzetništva.
Novi poduzetnici ne smiju se oslanjati na bankarske kredite u toj dobi poduzetništ(a)va, trebaju biti krajnje odgovorni prema izvorima kapitala zbog cijene istog i reperkusija, te stoga trebaju odista minimalizirati sve početne troškove i optimizirati trasu ostvarenja konkretnih komercijalnih učinaka od sjemenskog razdoblja poduzetništva preko razvojne dobi do komercijalno utrživog statusa poduzetništva.

Novi poduzetnici, izgriženi u sebi od potrage za početnim kapitalom koji će omogućiti razvoj poduzetništva, ukupnog stresa, napetosti i ciljeva, trebaju se nastaviti ponašati poduzetnički i nakon što izbore prvi , toliko željeni, kapital.
Iznad svega, poduzetnici moraju održavati maksimalno korektne odnose s izvorom kapitala, pri čemu su blagovremena financijska izvješća preduvjet takvih odnosa. Poduzetnici moraju biti proaktivni u rješavanju mogućih problema, a ne ih skrivati od izvora kapitala, jer kreditori, ulagači i sl. uvijek mogu doći do potrebne dokumentacije po kojoj je razvidno plaća li poduzetnik račune redovito ili ne i tome slično.

Novi poduzetnik treba prije svega uvijek imati 'adut u rukavu', odnosno razmišljati i posložiti o barem nekoliko izvora financiranja u slučaju nastanka neočekivanih okolnosti koje mogu poremetiti likvidnost i solventnost poduzetništva. Novčane obveze mogu se regulirati tako da poduzetnik pokuša izboriti duži rok otplate kupljene opreme ili robe, a druge strane da njegovi klijenti (kupci proizvoda i usluga) plate što prije. Dakako da postoje algoritmi i obrasci uspješnog financiranja i upravljanja financijama kod (novih) poduzetnika, ali njihova primjena za svaki pojedini slučaj spada u domenu stručnijeg rada ovlaštenih poslovnih ili financijskih savjetnika - Hrvatska udruga savjetnika) prema važećim tarifama.

____________________________________________________________

Tekst 2:

VRSTE FINANCIRANJA (NOVOG) PODUZETNIŠTVA

Svaki (ozbiljni i društveno korisni) poduzetnik trebao bi biti upoznat s financiranjem svake dobi poduzetništva, od (pred)početne do kasnijih dokapitalizacijskih.

'Kritična masa' je definicija razine spoznaje i i svijesti grupe ljudi dostatne za pokretanje postupka radi rješavanja problema, ali kod nas taj pojam postoji samo kod politokratskog stališa radi izazivanja ili održavanja kriznih stanja izazvanim neznanjem, nesposobnošću,funkcionalnom nepismenošću i necjelovitom informiranošću više od polovine hrvatskog pučanstva, te inim djelatnostima poličara u Hrvatskoj, što se dakako odnosi i na poduzetništvo.

U okviru postojećih okolnosti, u klasične i inovativne izvore sredstava za poduzetništvo za sve ozbiljne i poštene poduzetnike u Hrvatskoj, uključujući i nove poduzetnike, postoji program po kojem Hrvatska banka za obnovi i razvitak (HBOR) sudjeluje u kreditiranju pripreme osnivanja poduzetništva kao (su)udjelnik u vlasnosti poduzetništva.

Leasing je dobar način financiranja dijela potreba novog poduzetništva, obzirom da leasing omogućava punu iskoristivost opreme bez ulaganja prijeko potrebnog kapitala u kupnju.

Tako, primjerice, za poduzetnike u SAD postoje i tzv. financijski fondovi za razvoj društva – komune, okružja (Community Development Financial Institutions – CDFIs), obzirom da se u SAD shvaća da zdravo, proizvodno ili izvozno poduzetništvo služi kao temelj opstanka obitelji, grada, regije, države, jer to gospodarstvo hrani i politokrate koji se očigledno zavukli u svaku društvenu poru kod nas.

Za poljoprivrednike, slobodne profesije, obrtnike, kao i poduzetnike na početku u razvijenom svijetu (koji razvija svoje poduzetništvo i onda izvozi u našu zemlju) postoje i mikro-krediti koji imaju svoja pravila, ali i skuplju cijenu.

Naravno, banke takodjer financiraju svoje poduzetnike (čak i nove) kreditima u koje spadaju i tzv. neosigurani krediti. Kod nas toga nema, da ne govorimo o uslugama 'popravljanja' odnosno remonta kredita, instrumenata za dostizanje fair vrijednosti kredita, konsolidacije dugovanja itd. Bankarski krediti mogu se temeljiti i na vrijednosti opreme uz njenu amortizaciju i učinak za vrijeme trajanja kreditne obveze poduzetnika.

Poduzetnici, pa i početnici (makar je kod banaka pojam 'novi poduzetnici' prilično nejasan jer ispada da početnici trebaju raditi barem jednu godinu prema zahtjevanim izvješćima) mogu koristiti i kredite u programima Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva), kao i jamstva Hrvatske agencije malog gospodarstva.

Na žalost, u Hrvatskoj još nema društava za privatna jamsta (Jamstvena društva ili fondovi) koja u svom portfelju izrade optimalan suodnos imovine, potraživanja, obveza, projekcije bilančnih stavaka, solventnosti i likvidnosti korisnika usluga.

Jedan od egzotičnijih načina predstavlja financiranje kao predujam budućih realno očekivanih izvora prihoda, od primjerice prava, patenata licencija, direktne prodaje itd. (Primjer: Microsoft).

U okružju legalizirane totalne pljačke i bezakonja koje je uništavalo poduzeća i tvornice tzv. privatizacijom, ne obnavljajući ih ili tehnološki modernizirali, kada su se dijelile koncesije, (pro)davali banke itd., u Republici Hrvatskoj je bilo teško organizirati mrežu stvarnih ulagača u poduzetništvo, koji predstavljaju jedan od vitalnih izvora financiranja poduzetništva.

Vlada SAD organizira u okviru svojih poreznih akata i podakata mogućnost stvaranja kritične mase ulagača u konkurentno poduzetništvo, a u dobre 'dečke' cijele te aktivne investicijske industrije spadaju Angjeli ulagači (Poslovni angjeli; Business Angels; Biz Angels).

Podrška financiranju novih poduzetništava može biti i servis za tzv. elektronsko spajanje poduzetnika i ulagača, kao i zaintereserinaih stranaka za naplatu potraživanja, otkup dugovanja, trgovinu, partnerstvo u izvršenju nekog posla i sl.

Za nove poduzetnike poslovni inkubatori predstavljaju idealnu uštedu u početnim troškovima vodjenja poduzetništva.

Zatvorene i otvorene javne ponude su,dakako, učinkovit način stjecanja potrebnih sredstava bez rizika vraćanja sredstava obzirom da je takvo financiranje udjelničko, a ne dužničko, odnosno ulagači snose rizik, a zauzvrat dobijaju očekivanu stopu povrata dobiti i udjel u vlasnosti.

Usprkos svemu gorenavedenom, situacija u svezi s financiranjem novih poduzetništava svugdje je, a posebice u Republici Hrvatskoj, kritična. Početno financiranje, po definiciji, predstavlja prikupljanje količine novca (kapitala) koje omogućava razvoj zamisli ili namjere u konkretniji oblik. Financiranje poduzetništva na početku treba biti kvalitetno, jeftino i brzo izvedivo. Problem nastaje i ukoliko poduzetnik nema svoju imovinu, a (pre)visoko vrjednuje potencijale svoje zamisli, patenta i sl. dok ulagač preuzima cijeli novčani rizik.

Poduzetništvo je povezano s pojmom i praksom rizika (osim hrvatskog 'tajkunizma' koje u suštini predstavlja javnu pljačku), pa zbog toga mnogi poduzetnici, u svakoj zemlji, jer svi su povezani sudbinom nevidljive niti, nastoje financirati početne troškove svojim sredstvima, odnosno prodavajuće dijelove svoje imovine koja im je funkcionalno nepotrebna, tj. smajujući tekuće troškove, uzimajući hipotekarne kredite, posudjivajući novac kolateraliziran životnim osiguranjem (pri tomu, važno je raspitati se kod osiguravajućeg društva kada takvo osiguranje ima novčanu vrijednost u odnosu na uplaćeno i premiju osiguranja), uporabom kreditnih kartica, i sl.

KREDITI: Kredit po definiciji predstavlja ugovorni sporazum po kojem korisnik kredita (osoba koja posudjuje novac) dobija vrijednost odmah i otplaćuje ga pozajmitelju po ugovorenim uvjetima koji uključuju naknadu cijene novca (kamata), jer novac je u ovom slučaju roba. Kredit, nadasve, predstavlja odnos korisnika kredita prema kreditodavatelju (banke, kartičarske kuće, drugih izvora), te se odnosi na količinu novca kojeg će kreditodavatelj posuditi korisniku kredita. Navedeni odnos se temelji na informaciji o sposobnosti urednog opsluživanja obveze od strane (budućeg) korisnika kredita.
Ključni elementi za ostvarenje kreditnog aranžmana su vjera kreditora u sposobnost ili dokazane karakterne vrline korisnika kredita, njegovu urednost o opsluživanju obveza, zadovoljavajući tijek novca (cash flow) koji jamči ispunjavanje obveza (ovo se odnosi na poduzetnike, a za fizičke osobe pojam cash-flow je ograničen na stalna i honorarna primanja), te neto vrijednost (uravnotežujući odnos imovina, potraživanja i dugovanja, vrste kolaterala za osiguranje povrata i ukupni uvjeti glede korisnika kredita i ekonomske situacije).

POSLOVNI INKUBATORI: Odlično rješenje na poduzetništva u sjemenskoj dobi ili na početku. Inkubatori 'udomljuju' više poduzetništava pod istim krovom, smanjenjujući cijenu najma prostora i usluga, od tajničkih, računovodstvenih i dr., te u optimiranijim uvjetima nude i dostup poduzetničkom kapitalu u početnim dobima.

FONDOVI ZA RAZVOJ DRUŠTVENO KORISNIH, ODNOSNO POTREBNIH PODUZETNIŠTAVA: Navedeni fondovi koji su posebice etablirani u SAD, služe kako bi omogućili kredite poduzetništvima koja se prema bankarskim kriterijima smatraju 'nekomercijalnim', odnosno rizičnim za bankarsko poslovanje. Kredite ovih fondova koriste nova ili postojeća poduzetništva koja mogu dokzati sposobnost vraćanja kredita, ali ne mogu koristiti bankarske kredite zbog problema s kreditima u prošlosti, veličine zahtjeva, ograničenoj imovini vlasnika (poduzetništva) ili kolaterala (u odnosu na veličinu kredita) i sl.
Oko tisuću takvih fondova u SAD svake godine posudjuje malim i srednjim poduzetništvima više od milijardu USD. Ovo je idealan izvor za poduzetništva u razvoju, koja mogu dokazati da će njihovo poslovanje pozitivno utjecati na stvaranje poslova u nekom okruženju (gradu, području, državi) te da će njihovim poslovanjem okružje stvoriti platformu za izbjegavanje gospodarske recesije.
Krediti ovakvih fondova su skuplji od bankarskih jer su i rizičniji (prosječno 0,5 do 3 kamatna postotna boda), ali veliki se broj takvih kredita tijekom vijeka trajanja pokaže boljim riješenjem od drugih načina financiranja za poduzetnike.
Fondovi podvrgavaju poslovanje poduzetništava i radne planove tradicionalnoj kreditnoj analizi, pri čemu poduzetništvo koje zahtjeva financijsko rješenje mora poglavito dokazati fokusiranost na namjenu kredita i učinke rada (s osiguranjima koje pospješuju provodjenje plana).

ZATVORENA / CILJANA JAVNA PONUDA (DIRECT PUBLIC OFFERING): Ova ponuda predstavlja prodaju udjela individualnim ulagačima, a primjenjuje se na postojeća i nova poduzetništva. Najvažnija osobina poduzetništava koja se nude ovakovom ponudom posjedovanje je proizvoda/usluge koja je potrebna potencijalnom tržištu te kvalitete koja je korisna društvu. Milijuni i milijarde USD investiraju se u nova poduzetništva, makar je ovaj način financiranja optimalan kod proširenja poslovanja.
Iako je Zatvorena ponuda jeftinija od otvorene Početne (Inicijalne) javne ponude (IJP), na kraju je mnogo skuplja jer i ulagači žele mnogo veći udjel u vlasnosti, obzirom da ne postoje aranžer niti investicijska banka kao kod IJP-a.

MIKROKREDITI: Osim (pre)skupih stranih banaka čiji ulazak na domaće tržište treba biti podrobnije analiziran, hrvatske vlade su posredno oštetile poduzetnike nepostojanjem relevatnih izvora mikro-financiranja.
Mikrofinanciranje (instrumenti: mikrokrediti, mikro kreditne kartice itd.) je poduzeto radi financiranja mikrogospodarstva svake zemlje (a ne samo siromašnih zemalja Trećeg svijeta kako su to političari u Hrvatskoj interpretirali u svome blasfemičnom neznanju) kojeg čine kućna poduzetništva (poljoprivreda), slobodna zanimanja , mali obrti, razvoj projekata (pr. studenata i sl.) i mala trgovačka društva.
Mikrofinanciranje služi za kreditiranje obrtnog kapitala, uredsku opremu, potrošni materijal, popravke i trajnu imovinu (strojeve, vozila itd.).
U razvijenim zemljama mikrokredite omogućuje neprofitni posrednici (primjerice, u SAD postoji oko 170 takvih organizacija). Mikrokrediti su idealno rješenje za nova ili novija poduzetništva koja nemaju vijek poslovanja i kolaterale koje potražuju banke, .
Cijena takvih kredita je dogovorna s posrednikom, ali je obzirom na uvjete viša od banaka. Kredit se nastoji kolaterizirati s što širim opsegom imovine, opreme, ugovora i osobnih jamstava poduzetnika korisnika kredita.
Prednost mikro kredita su male svote koje banke ne posudjuju, odnosno koje bi preskupo naplaćivale.

PRIVATNA KREDITNA JAMSTVA: Poduzetništva u (pret)početku nemaju dovoljan broj odgovarajućih kolaterala za izvore financiranja (poglavito, bankarskog) te se predočavanjem privatnog jamstva izdatog iz kredibilnog izvora smatra dostatnim kolateralom za financijsko riješenje poduzetništvu, ponajviše kredit.
Navedena jamstva se izdaju za odabrana poduzetništva čiji čimbenici (proizvod, usluga, radna snaga i intelektualni kapital, ustroj rada itd.) jamče pozitivne učinke unutar 12 mjeseci koliko traje jamstvo po bankarskim standardima. Nakon tog razdoblja, poduzetništvo mora učincima svog poslovanja biti sposobno podići vrijednost temeljnog kapitala (uključujući imovinu poduzetništva) za otplaćivanje kreditne obveze i jamstva, odnosno poduzetništvo treba biti u stanju podići kredit na temelju rezultata svoga poslovanja.
Ukupna cijena jamstva i kredita zasigurno je viša od klasičnog kredita, ali poduzetnik ne gubi udjele u vlasnosti nad poduzetništvom, što takav način financiranja poduzetništva čini povoljnim u odnosu na financiranje prodajom udjela.
No, rizik kod jamaca je isti kao i kod onih koji sudjeluju u financiranju poduzetništva stjecanjem udjela, tako da je ovaj način financiranja (posebice) novih poduzetništava optimalan za poduzetnike.

FINANCIRANJE NA TEMELJU PROJEKCIJE BUDUĆIH PRIHODA ILI TANTIJEMA: Ova metoda sakupljanja sredstava uključujuje katalog globalno utržive intektualne imovine (prava i proizvoda), kolateraliziranog s policama životnog osiguranja.
Ulagači dobijaju dio ugovorenih ili objektivno projiciranih dobiti, kao i vrijednost imovine (koja će u ovom slučaju biti konvertibilna u prava na vlasnost udjela, dionica,prava i dr.) kao nagradu za financiranje rada, proizvodnje i plasmana proizvoda/usluga koji će stvarati prihode.
Ovakav način financiranja isplativ je za nov(ij)a poduzeća koja su jeftina u ustroju i organizaciji rada te mogu dokazati visoku stopu budućeg bruto prometa i neto dobiti.
Mnogi stručnjaci smatraju ovakav način financiranja dobrim (uvjeti su previše kompleksni da bi ih sada obradjivali za svaku industriju), jer poduzetništvo ustupa samo dio buduće vrijednosti sadašnjim ulagačima bez kojih te vrijednosti ni bilo.
Ulagači zapravo poduzetniku daju predujam za (očekivane, ugovorene i tome sl.) buduće prihode. No, i ulagači tu zauzimaju svoju Win-Win (svi pobjednici) poziciju, jer u slučaju komercijalne propulzivnosti proizvoda/usluge, prihodi u budućnosti od direktne prodaje, licencija, prava itd. mogu biti stostruko veći od ulaganja (Microsoft i neke tehnološke kompanije poput Googlea najbolji su primjer ulagačke učinkovitosti ovakve vrste financiranja poduzetništva).
Poduzetnicima je ovakav način ulaganja priličan jer se kapital u trenutku ulaganja ne sterilizira udjelima, kolateralnim obvezama i sl. nego se koristi u najvećem mogućem obujmu za plasman i marketing proizvoda/usluge.

INICIJALNA (POČETNA) JAVNA PONUDA: Početna ili Inicijalna javna ponuda (IJP) predstavlja prodaju dionica (ili obveznica) putem aranžera na tržištu kapitala (to su uglavnom tzv. investicijske banke –pokrovitelji i nositelji projekta - tzv.
Underwriteri). Nova poduzetništva će time postati predmetom trgovanja na burzama koje odgovaraju obujmu Ponude (tako se primjerice manje tehnološke kompanije izlistavaju na tzv. Over the Counter ili OTC tržištima, primjerice Nasdaq SmallCapkategoriji tehnološke burze u New Yorku).
Isto postoji i na jednom od tržišta Zagrebačke burze.
Nova poduzetništva trebaju dokazati potencijal razvoja u visoko profitne kompanije. Ovakve ponude se ponekad upotrebljavaju za financiranje istraživanja i razvoja, ali je kudikamo privlačnije da se komercijalni učinci iščitaju što ranije.
IJP je i naskuplji način financiranja poduzetništva, jer stoji najmanje oko 25% početnog udjela u svakoj kompaniji, uz cijene usluga i razne troškove koji se mogu popeti do 20% ukupne vrijednosti.
Naravno, IJP se provodi samo za projekte veličine veće od 30-40 milijuna kuna, a poduzetnici se za nju odlučuju:
a) ukoliko ne mogu privući kapital iz drugih investicijskih izvora;
b) ukoliko bi sazivanje sastanaka s potencijalnim ulagačima bilo vremenski preopsežno;
c) ukoliko ne žele vraćati kredite i pasivizirati kapital;
d) poduzetništva s dionicama i vrijednosnim papirima na tržištima imaju veći ugled;
e) pomoću dionica (trezorskih, povlaštenih i dr.) poduzetnici mogu zadržati svoje najbolje zaposlenike; f) javna poduzetništva su vrijednija od drugih; te činjenice da se poduzetnici emisijom vrijednosnih papira barem nominalno obogate.

ELEKTRONSKO SPAJANJE PODUZETNIKA I POTENCIJALNIH ULAGAČA: Postoje brojni servisi koji spajaju ili omogućavaju komunikaciju izmedju poduzetnika i postojećih ulagača.
Nerijetko, ovakvi poslovni servisi nude usluge kompenzacija, prijeboja, otkupa dugovanja itd. izmedju dvije ili više stranaka, ali u ovom slučaju riječ je o lociranju, prije svega, Angjela ulagača za poduzetnike u odnosu na područje ili nišu ulagača.
Servisi ovakve vrste prilično su jeftini dok se odnose na dostup popisu ulagača. Ukoliko je, pak, riječ o slojevitijem 'spajanju' koje sadržava otkup dugovanja ili strukturiranje investicija, usluge su kudikamo skuplje i vezane su uz ukupnu veličinu angažiranog kapitala.
Prednost za svakog poduzetnika, obzirom da novac ne poznaje granice, leži u činjenici da takvi servisi registriraju i kontaktiraju isključivo ozbiljne ulagače.

____________________________________________________________

Tekst 3:

DOBI RAZVOJA I FINANCIRANJA PODUZETNIŠTVA

Svaku dob (etapa,faza) poduzetništva u praktičnom svijetu kapitala formatira i prikladno financiranje, pa svaki poduzetnik mora biti svjestan stupnjeva razvoja svog poduzetništva kako bi se pravodobno okrenuo ka vjerojatni(ji)m izvorima financiranja u odnosu na rizik, (ne)unesene kolaterale i tome sl.

Dobi razvoja i financiranja poduzetništva su sljedeće:

1. Sjemenska: glavna kvaliteta ove dobi su odlična ideja, patent ili prigoda.
2. Početna: poduzetnički program i poslovni postupak se definiraju i počinju provoditi.
3. Prva dob: pokreće se proizvodnja proizvoda/usluge koji se pokazuju konkurentnim na tržištu, ciljna grupa kupaca je utvrdjena, pa je ova dob poduzetništva zapravo najomiljenija kod ulagača u poduzetništvo.
4. Druga dob: prodaja se razvija, marketing pojačava, a imovina poduzetništva se povećava. U toj etapi uobičajeno dolazi do problema s likvidnošću, ali sofisticiranim poslovnim upravljanjem takvi se problemi nadrastaju, nerijetko i najmom usluga profesionalnihmenadžera.
5. Treća dob (Mezzanine): poduzetništvo se razvija u svim segmentima, uspjeh postaje očit, te generira drugu generaciju prizvoda, marketing i distribuciju. U ovoj su dobi nerijetko potrebne financijske premosnice (mostovni krediti, bridge financing) i daljnje financiranje za treću generaciju proizvoda/usluge.
6.Dokapitalizacija: u ovoj se dobi poduzeće dokapitalizira na način da se pretvara u dioničko društvo ili se prodaju udjeli, a ulagači u poduzetništvo ili tzv. rizični ulagači (venture capitalists) ostvaruju dobit u razlici vrijednosti.

____________________________________________________________

Tekst 4:

KAKO ZAPOČETI PODUZETNIŠTVO

Velikom broju takvih 'poduzetnika' kojim je zgužvana hrvatska poduzetnička scena niti ne pada na pamet stručno pripremiti objektivno profitabilne projekte tako da ih nitko razuman zbog logičnih razloga (komercijalnih, korisno-društvenih itd.) neće odbiti. Takvi 'poduzetnici' u velikom broju slučajeva proždrljivo 'nagrnu' na fantomske poticaje, nepovratna sredstva prije nego što pripreme ili predaju potrebnu dokumentaciju.

1. Definirati izvore kapitala

Svako novo poduzetništvo treba početne financije, ali poduzetnik nikad ne smije smetnuti s uma da ga ne smije podkapitalizirati (pr: na štetu svoje realne plaće ili sl.), jer nijedno poduzeće ne može realno uspjeti ukoliko nema početni budžet koji ne predvidja profit godinu (realnije do dvije) od dana početka rada.
Toliko naime treba za kvalitetan i cjelovit razvoj proizvoda, poslovnog postupka, prodajnih kanala, marketinga, kontakata itd.
Svaki se poduzetnik ponajprije treba odlučiti na najučinkovitiji pravni status poduzetništva (obrt; trgovačko društvo; slobodno zanimanje i dr.) u odnosu na ciljeve i parametre poduzetništva, tj. hoće li biti vlasnik ili suvlasnik poduzeća, hoće li ući u partnerstvo (pr. strateško) ili ortakluk s nekim što odmah umanjuje njegov utjecaj u poduzetništvu ili će inkorporirati poduzetništvo u dioničko društvo, naravno koliko za to postoji razumna podloga, odnosno velebno komercijalan proizvod ili usluga. Ukoliko se na (ne)sreću tako nešto dogodi, poduzetnik gubi samostalnost u odlučivanju i zavisi o dioničarima koji su (su)vlasnici.
Poduzetnici ponajprije moraju utvrditi cilj i pristupačna sredstva razvoja. Kao obrazac navedimo da u SAD tijekom početnog stadija poduzetništva postoji i medjukorporativni oblik, tj. Subchapter S Corporation, namijenjen manjim poduzetnicima koji se svejedno žele (in)korporirati, a u čijem se knjigovodstvu profiti i gubici korporacije tretiraju kao profiti i gubici pojedinačnih vlasnika dionica.
U takve korporacije ulažu investitori koji trebaju otpis od poreza za period tijekom kojega će pokretač korporacije snositi gubitke (priprema, razvoj, osvajanje tržišta, reklama, troškovi poslovanja itd.). Nakon što takva korporacija 'stane na svoje noge' i počne donositi profit, pokretač otplaćuje dioničare. Pravni oblik korporacije može se promijeniti prema potrebi, a za pokretača i menadžera korporacije najugodnije je što ga dioničari (prema propisima) moraju pustiti da vodi korporaciju kako on misli da je najbolje.
Ipak, da sad ne idemo dublje u poduzetničke 'trikove' navedimo kako su izvori (pred)početnog kapitala uglavnom privatna uštedjevina (može i grupe bližnjih), prijatelji, rodbina, banke i kreditne zadruge, te ulagači u poduzetništvo.

(Početni) troškovi poduzetništva

Poznato je da postoje i poticajna i nepovratna sredstva i sl. za odredjene programe, kategorija poduzetnika i područja, ali kada se kreditoru predaje zahtjev za financiranje poduzetništva treba voditi računa o pokrivanju doljenavedenih troškova (medju inim):

Troškova osnivanja i pokretanja,
Trajne imovine (namještaj i sl.) i opreme,
Preinaka i dekoriranja uredskog ili prostora za proizvodnju,
Prijevoza i instalacije opreme, razmještanja namještaja i druge trajne, odnosno fiksne imovine,
Plaća direktora, kao i svih drugih potrebnih plaća i honorara,
Troškova najma (prostora,opreme, vozila itd.),
Potrošne uredske robe i dnevnih (operativnih) troškova poslovanja,
Telefonskih linija,telefona i telefaksa, uz sofisticiranije spajanje na Internet,
Ugovaranja osiguranja (životna,poslovna, osiguranje nekretnina, opreme, pokretnina, za poslovne komercijalne i političke rizike itd.),
Ugovora o radu i uplata propisanih davanja za zdravstveno i mirovinsko osiguranje,
Knjigovodstvenih, pravnih i drugih usluga,
Novca u blagajni (po potrebi),
Promidžbe, i drugo.

Za odredjene vrste poduzetništva moguće je dio potrebnog budžeta zatražiti iz donatorskih izvora i zaklada (pr: INA-ine godišnje donacije), te resursa potpora i poticaja.

Početne poduzetničke radnje

Poduzetnik, a poglavito novi poduzetnik, treba prići svakom izvoru novca, a ponajviše bankama i drugim ozbiljnim izvorima financiranja poduzetništva, s formatiranim zahtjevom koji u pravilu sadrži:
• Sažetak Poslovnog plana,
• Sektor i vrstu posla, proizvoda/usluge, te istraživanje o tržištu, odnosno tržištima na koja cilja poduzetnikov proizvod / usluga,
• Veličinu i namjenu kredita, te izračun koliko će novca (kapitala) trebati za rad u prvoj godini,
• Izračune otplate, a da se pritom ne dovodi u opasnost poslovanje poduzetništva,
• Postotak udjela u poduzetništvu za koje se uzima kredit/financijsko rješenje koji se stavlja u dobroj vjeri na raspolaganje kreditoru u slučaju neplaćanja. Nijedna banka ili ulagač ne voli raspolagati s više od 50% udjela kako bi poduzetnik - korisnik kredita bio stalno motiviran,
• Vrijednosnicu ili kolateral. U slučaju da poduzetnik namjerava kreditom kupiti novu ili rabljenu opremu, potrebno je kreditoru ili ulagaču pružiti podatke o stvarnoj tržišnoj cijeni te opreme. Banke često traže i zalog imovine ili dijela imovine vlasnika poduzetništva, odnosno korisnika kredita,
• Informaciju o poduzetniku, životopis, kreditne reference,
• Porezne izjave u posljednje 2-3 godine (ukoliko nije riječ o mladom ili novom poduzetniku), i drugo, prema potrebi.

strong>Što još poduzetnik treba priložiti:

Za druge dobi, namjene i oblike kreditiranja poduzetništva potrebno je priložiti:

A) Za novo poduzetništvo:

- Poslovni plan,
- Životno osiguranje i osiguranje od nesretnog slučaja koje se vinkulira na kreditora,
- Ugovor na leasing ili kupovinu nekretnine, pokretnine, opreme i sl.,
- Podatke o poduzetništvu, partnerima (ukoliko isti postoje), ugovore o franšizi, i dr.

B) Za kupovinu postojećeg poduzetništva:

- Informacije o kupovini (stjecanju prava na vlasnost ili vlasnosti nad postojećom poduzetništvom) koje sadrži poslovnu povijest (poslovanje) poduzetništva; ime poduzetnika koji prodaje poduzetništvo i razloge prodaje svoga poduzetništva; trenutačnu bilancu; trenutačnu izjavu o dobitku-gubitku; porezna izvješća posljednje tri godine (ili kraće, što ovisi o tome koliko dugo poduzetništvo postoji); tijek kapitala (Cash-Flow) za proteklu godinu; kopiju prodajnog ugovora s detaljima imovine poduzetništva kojeg se kupuje što uključuje popis i vrijednost trajne imovine: opis opreme; licencije, Goodwill (vrlo važan dio ukupne tržišne vrijednosti koji uglavnom ne ulazi u knjigovodstveno vrjednovanje. Radi boljeg razumijevanja Goodwill vrijednosti, primjer: Medijska korporacija EMI Thorp je kupila gramofonsku kompaniju Virgin Records za 560 milijuna funti sterling, dok je knjigovodstvena vrijednost Virgin Records iznosila oko 30 milijuna funti sterling); troškove poslovanja; leasing i kupovne ugovore; i dr.

C) Širenje postojećeg poduzetništva:

- Poduzetnik treba predati informaciju o poslovanju poduzetništva; trenutačnu bilancu; izjavu o trenutačnom dobitku - gubitku; izjavu o tijeku kapitala (Cash-Flow) protekle godine; porezna izvješća za protekle tri godine (ukoliko poduzetništvo nije kasnije pokrenuto); leasing i kupoprodajne ugovore; poslovni plan; životno osiguranje i osiguranje od nesretnih slučajeva; projekcije o profitu i gubitku (po mjesecima za jednu godinu); projekcije tijeka kapitala; bilancu s objašnjenjima i daljnjim projekcijama i dr. po zahtjevu i potrebi.

2. Knjigovodstvo i marketing (promidžba) - osnove poduzetništva

Svaki poduzetnik treba pridati važnost kvalitetnom knjigovodstvu, jer isto omogućuje uvid u zaradu ili gubitak poduzetništva. Samo se na temelju stvarnih činjenica mogu donositi solidnije menadžerske odluke, privlačiti kapital, nikad ne odstupiti od važećih zakona i propisa, te na kraju uvijek znati koliko poduzetništvo vrijedi i za koliko ga može prodati.
Usprkos činjenici da je marketing preduvjet uspjeha poduzetništva, mali poduzetnici u Hrvatskoj još uvijek su prilično neodlučni po tom pitanju (smatraju ga nepotrebnim troškom jer vjeruju da bi se njihov proizvod trebao prodavati sam od sebe na temelju kvalitete, cijene ili trenutačnog deficita na tržištu).

A. U poduzetničkoj stvarnosti, svaki iole ozbiljniji poduzetnik bilo koje veličine treba, prije svega, imati kvalitetne, otmjene i decentne vizit karte, a ne šarene, sjajne i jeftine karte koje ga odmah identificiraju.

B. Logo (zaštitni znak, žig, Trademark) poduzetništva takodjer je bitan. Stoga, ukoliko se poduzetnik ne razumije u pravila dizajna, značaj simbola, boja i sl. ne smije se petljati i ugrožavati vizuelni identitet

C. Ozbiljni poslovni partneri i kupci očekuju od poduzetnika prikladnu brošuru, atraktivno upakiranu i s korisnim informacijama o poduzetniku, proizvodima, poduzetništvu, cijenama, bonusima itd., pa je svrha takve brošure, u elektronskom (internet) ili tiskanom izdanju, ponosno predstavljanje svrhe (misije), ciljeva, rada, proizvoda i usluga odredjenog poduzetništva.

D. Za kraj, svaki se poduzetnik uvijek treba posvetiti i tzv. alternativnim (rezervnim) tržištima koja imaju kapacitet konzumiranja vaših proizvoda/usluga. Mlijeko se, primjerice, ne mora prodavati samo u samoposlugama i hipermarketima, postoji barem devet drugačijih i cjenovno/operativno jednako učinkovitih načina.

___________________________________________________________

Tekst 5:

KAPITALIZACIJA PODUZETNIŠTVA

Novac, definitivno, nije sve, ali itekako odredjuje što je 'sve'.

Poduzetnici u Republici Hrvatskoj i Europskoj Uniji hendikepirani su (infra)strukturnom nepripremljenošću prikladnih mehanizama financiranja ranih dobi poduzetništava.
No, to nipošto nije razlog poduzetnicima za odustajanje od sna, namjere i ambicije da svojim poštenim, nerijetko i inovativnim radom i projektima samoostvare sebe, uzvise časnost svog imena, obitelji, omoguće svojoj djeci i bližima ugodniji život, ojačaju svoje bliže okružje i nadasve Domovinu novim zapošljavanjem, vrijednostima i utjecajem na ukupno materijalno poboljšanje statusa Hrvata.

Priprema poduzetništva za financiranje

Najbitnije je odrediti koje je financijsko rješenje najoptimalnije za početnu dob (kojoj pripada i pretpočetna dob pripreme) poduzetništva. U Hrvatskoj postoji simboličan broj mogućnosti pa se poduzetništvo uglavnom i ne započne obzirom da nedostaju bitne karike u lancu financiranja sjemenske i početne dobi poduzetništva.
Postoje razne 'kreativne' i kreativne varijable o financiranju poduzetništva, ali kratka statistika o uobičajenom prosjeku izvora kapitala za novo poduzetništvo u svijetu, barem prema statističarki Judith Kautz, navodi kako se 72% takvih poduzetništava financira privatnom uštedjevinom, 45% putem banaka, 28% pomoću prijatelja i obitelji,10% privatnim ulaganjem, 7% kreditima koji su podržani državnom garancijom,te samo 1% ulagačima u poduzetništvo (fondovi i kompanije).
Konvencionalno je stajalište banaka da ne treba kreditirati nova poduzetništva bez ijednog klasičnog kolaterala ili nedovoljnim kolateralima obzirom na previsoki rizik.
Ipak, takvi krediti postoje, uglavnom u suradnji s nadležnim Ministarstvom ili primjerice, u Hrvatskoj HBOR-om, te se takav kredit može se ostvariti u slučaju kvalitetne pripreme.

Zapravo svaki se novi poduzetnik treba držati sljedećih principa kada pristupa izvoru kapitala, neovisno je li isti bankarski ili nebankarski (makar je potonji preporučljiviji za tu dob poduzetništva):
a. Proučiti proizvod/uslugu; procijeniti okvirnu financijsku potrebu koja bi pokrivala troškove razvoja,izrade, marketinga i plasmana projekta/usluge, ukupnog organizacijskog ustroja (uključujući i najam usluga - tzv. Outsourcing) i dr.,
b. Napisati prikladni Poslovni plan i/ili Ponudu (ukoliko je riječ o nebankarskim izvorima kapitala) u kojoj će poduzetnik jasno predočiti potencijalnim ulagačima kojima nudi projekt/poduzetništvo, izmedju inog, što mogu dobiti, a koliko izgubiti (obvezno treba navesti rizike),
c. Pripremiti detaljan financijski troškovnik i projicirane objektivno realne prihode, pri čemu se kriterij 'objektivno realnih' utvrdjuje prema referentnim proizvodima/uslugama, ili potrebi za istim na planiranom tržištu u svakoj od razvojnih etapa,
d. Dokazati operativnu učinkovitost u održavanju troškova na planiranoj ili nižoj razini što je od presudne važnosti za izvore kapitala (da se ne dogodi incident kod, primjerice, odobravanja kredita, jamstva, ulaganja ili nekog financijskog rješenja za poduzetništvo, da poduzetnik kojega su financirali odmah kupi najskuplji Mercedes 'za potrebe poduzetništva' - bilo je i takvih slučajeva u Zagrebu, nap.p.),
e. Predstaviti sve navedeno izvoru kapitala, na što moguće atraktivniji i tehnološki savršeniji način, kako bi se ulagači - izvor kapitala mogli brzo i pregledno uvjeriti u rizik i kvalitetu ponudjenog,
f. Zatvoriti aranžman s izvorom kapitala ugovorom, kreditnim sporazumom i sl., do čega dolazi uobičajeno tek unutar nekoliko tjedana od sastanka/predstavljanja projekta, odnosno nakon što izvor kapitala pažljivo i 'dubinski' (vrsta tzv. due diligence) prouči i ponudi svoja rješenja.
g. Suštinski je važno da svaki nouveau (novi) poduzetnik pripremi i precizno definira svoje poduzetništvo, prednosti investiranja u njegovo poduzetništvo u odnosu na postojeća i očekivane kamatne stope na tržištu kapitala i profite na tržištima vrijednosnih papira,i sl.

Predstavljanje projekta pred izvorima kapitala

Od presudne je važnosti da poduzetnik upotrebljava jasne i nedvosmislene termine, ali još je važnije odrediti koliko je kapitala stvarno potrebno, primjerice za prvu operativnu godinu poduzetništva. Zarada, ukoliko do iste dodje, treba predstavljati početni kapital u drugoj godini rada poduzetništva, a što se definira ugovorom s izvorom kapitala, jer je ulagačima i poduzetnicima u interesu da poduzetništvo solidarnom žrtvom (u odnosu na uporabu dobiti) što prije počne isplaćivati nastale obveze.
Stoga, savjetujemo svim poduzetnicima da se sami ili uz pomoć savjetnika i drugih stručnih osoba, profesionalno pripreme za nastup i prezentaciju pred izvorom kapitala. Prvi korak može biti zadnji, odnosno uglavnom jeste za poduzetnike koji se površno, neozbiljno i amaterski pripreme. Poduzetnici ne smiju se odnositi nehajno i neozbiljno prema privatnim ulagačima koji su, osim postojećih programa Ministarstva za gospodarstvo, rad i poduzetništvo te Hrvatske banke za obnovu i razvitak, glavni izvor financija za početne dobi poduzetništva/projekta.
Problem u Hrvatskoj, ao i drugim tranzicijskim zemljama, svodi se na žalosnu činjenicu da se o politici i posebice gospodarstvu puno blebeće po kafićima, a nitko od tih dežurnih 'znalaca' i 'filozofa' koji truju buduće neinformirane poduzetnike lažnim informacijama, a često ih i prevare ('čekovi', 'agencije' iz svijeta koje financiraju poduzetništvo, ali kojima se za primjerice kredit od 10 milijuna US dolara treba uplatiti polog od 5.000 USD dolara i to baš 'sljedeći ponedjeljak, inače stvar propada' i sl.), nema mudrosti i vještine da artikulira svoje znanje i sposobnost u neke konkretne opće ili časne svrhe.

Ukoliko poduzetnik dolazi pred ulagača, mora mu prije svega, kao što je već navedeno, predati na razmatranje:
a) Poslovni plan, a poglavito Sažetak plana (Executive Summary, za izvoznike) koji sadrži komercijalnu i sadržajnu jedinstvenost proizvoda/usluge, prigode, ustroja rada u učinkovitosti, kvaliteti i ukupnoj cijeni, i sl.;
b) Kratki profil menadžmenta koji jamči ostvarivost poslovnoga plana, profite koji se objektivno očekuju na temelju izračuna, strateški položaj poduzetništva, proizvoda ili usluge u odnosu na postojeće (industriju itd.) i plan izlaza za ulagača.

Mnogi ulagači niti ne čitaju dalje od Sažetka. Ukoliko ih pak Sažetak zainteresira, analiziraju ostatak poslovnog plana koji obrazlaže ideju (za proizvod, uslugu, ustroj, komparativnu prednost); životopise menadžmenta; poslovnu strategiju; marketinški plan koji uključuje projekcije prodaje, distribucije, podatke o tržištu i konkurenciji; financijski izračun.

Što potencijalne ozbiljne ulagače najviše zanima

Ulagače zanima kod poduzetnika koji traže njegov novac ili novac koji on može organizirati posjeduje li poduzetnikov proizvod/usluga ili poduzetništvo koje mu se nudi mogućnost razvoja i rasta tržišne penetracije.
Ulagače zanima što poduzetništvo zapravo radi, čime se bavi te kakva je (planirana) operativa; kakvi su projicirani prihodi i profiti; kako će kapital koji oni ulože biti raspredjen; i kako može izaći iz aranžmana, a da se ugovorne obveze izmedju njih i poduzetnika poštuju.
Ulagače ili kompanije kojima će ulagači pristupiti u nakani izvlačenja kapitala za poduzetništvo zanimaju financijska pouzdanost poduzetništva, odnosno vlasnika i menadžera. Ulagači u rane dobi poduzetništva priznaju kako je vrjednovanje poduzeća/projekta u tim ranim fazama više umjetnost nego znanost jer se sve temelji na projekcijama i entuzijazmu.
Svaki poduzetnik, osobno ili putem svog savjetnika, treba ulagačima jasno obrazložiti poslovnu prigodu, ali ne smije odmah inzistirati na postizanju ugovora ili sporazuma, jer to odbija ulagače, djeluje im sumnjivo, nasrtljivo. U ovom je tekstu napisano da se sve projekcije moraju temeljiti na stvarnim pretpostavkama. Nijedan se poduzetnik nikad ne smije razmetati izjavama u kojima se spominju milijuni, milijarde neke valute ili ogromni postoci tržišta. Takvi poduzetnici obično preskoče ispitivanje tržišta, kupaca i dublju analizu konkurencije. Poduzetnici ne smiju izbjegavati odgovarati na pitanja ulagača ili izbjegavati odgovore.

Ulagači ulažu za tri do pet godina, možda i duže, što se definira ugovorom (za neka ulaganja i do sedam godina). No, čim ulagači zapaze kod poduzetnika da ih laže, vara, kako se ne snalazi u poslovanju i sl., taj će nesudjeni poduzetnik biti sretan ako kasnije dobije ikakav posao.

'Sazrijevanje' poslovnog plana

Shodno navedenom, poduzetnici koji prilaze izvorima kapitala trebaju izbjegavati projekcije velikih brojki misleći kako će time zadiviti ljude koji inače žive u tim brojkama, kao i napuhane projekcije, planove..
Svaki poslovni plan mora sadržavati analizu konkurencije, ukazati na njezine dobre i loše strane, kako bi ulagači mogli usporediti poduzetnikov plan s nečim sličnim.
Kod pisanja poslovnih planova važno je biti sažet, ali cjelovit u obradi svih potrebnih čimbenika. Svaki poslovni plan, poput scenarija, ugovora itd, ima svoju prvu i daljnje skice, tako da i taj plan mora 'sazriti'. Poduzetnik nikad ne smije slati izvoru kapitala prvu skicu poslovnog plana.

I za kraj, poduzetnik treba pokušavati, učiti se u koracima i nikada ne odustati.
Pod uvjetom da ne radi elementarne grješke u pripremi i tretmanu poduzetništva, kao i izvora kapitala.

____________________________________________________________

Tekst 6:

ABECEDA FINANCIRANJA PODUZETNIŠTVA

Hrvatski poduzetnici trebaju,prije svega, spoznati da postoje bankarski i nebankarski izvori kapitala koji su potrebni za podršku i financiranje svake dobi poduzetništva, počevši od pred-početne (sjemenske), početne, mezzanine i daljnjih kapitalizacijskih dobi, kao i činjenicom da se u početnoj dobi poduzetništva financijskom potporom ističu tzv. Poslovni angjeli, uglavnom fizičke osobe (doktori, odvjetnici,imućniji obrtnici i sl.) koje ulažu u dobi poduzetništava kada nitko drugi neće.

Vanbankarska 'egzotika' financiranja poduzetništva

U slučaju naprednijeg početnog stadija nekog poduzetništva, što ovisi o kvaliteti i konkurentnosti proizvoda ili usluga, nerijetko se putem ovlaštenih službi organizira i sekuratizacija vrijednosnih papira (dionica, obveznica i dr.). Otvorenom javnom ponudom (za svekoliku javnost), odnosno Neposrednom (javnom) ponudom (za ciljanu grupu ulagača).
Financiranje poduzetništva odvija se dvojako: a) putem zaduživanja (kod banaka ili drugih kreditora koje zauzvrat traže kolaterale što može pasivizirati imovinu korisnika kredita i stoga ne odgovara dinamičnom profilu poduzetništva) i b) putem prodaje udjela poduzetništva ulagačima (privatnim osobama, fondovima koji plasiraju rizični kapital i sl.) na ugovorom odredjeni rok i uvjete izlaska ulagača iz investicije.
U razvijenijim primarnim (emitiranje vrijednosnih papira) i sekundarnim (tržišna cijena vrijednosnih papira) tržištima kapitala,nego što je to još uvijek primalno hrvatsko, načinima financiranja poduzetništva trebaju se pridodati i brojni 'egzotični' instrumenti kapitala poput obveznica, tzv. junk dionica (za poduzeća bez tržišnog ratinga), financijskih derivata (prava, opcije i dr.) kojim se financiraju odredjene dobi poduzetništva ili projekata, koje nemaju uvjete za 'klasično' bankarsko financiranje ili druge klasične oblike financiranja.

Izloženost banaka

Financiranje malog i srednjeg poduzetništva (MSP) u Hrvatskoj svedeno je uglavnom na komercijalne banke, što je iskonska pogrješka. Banke su po vokaciji i funkciji trgovci tudjim novcem, za njih je novac roba, cilj i smisao, prioritet predstavlja sigurnost plasmana novca, dok je istinskim poduzetnicima novac ipak samo sredstvo potrebno za funkcioniranje i razvoj njihova poduzetništva.
Novac nijednom istinskom i društveno korisnom poduzetništvu nije primarni cilj nego predstavlja rezultat poslovnih radnji.
Hrvatski poduzetnik, čija je uloga u domovini još nedovoljno vrijednosno naglašena, trebao bi ostvariti širi dostup nebankarskom financiranju poduzetništva putem tzv. poduzetničkog (rizičnog) kapitala ( venture capital) koji se investira u nove ideje, projekte i nova poduzetništva koja brzo rastu, stručnost osoba i potencijal projekata.
U ovom trenutku, a jačanjem interesa banaka u Hrvatskoj za kvalitetnijom podrškom MSP-u, sukladno skorašnjoj primjeni Basela II (novog standarda upravljanja rizikom), uzdamo se da će i banke prepoznati potrebu za promjenama u sadržajnoj kvaliteti kolateralizacije kredita za poduzetnike.
S druge strane, hrvatski poduzetnici moraju spoznati činjenicu kako banke u koje ljudi deponiraju svoj novac imaju obvezu sigurnosti kreditnog plasmana, a poduzetnici uglavnom spadaju u rizičnu grupu. Banke stoga traže materijalnu 'izloženost' poduzetnika radi povećanja njegove odgovornosti, pa odredjuju kolaterale koji direktno utječu na imovinsko stanje poduzetnika – budućeg korisnika kredita.
U poduzetnički razvijenijim financijskim tržištima od hrvatskog, nadalje, postoje kategorije poput 'osiguranog' i 'neosiguranog' kredita. Potonja metoda uključuje agenciju koja prati stanje na tržištu kapitala i prema poslovnom planu odredjuje mogući optimalan izvor kapitala za poduzetnika-aplikanta u odnosu na relevantnu ponudu u zemlji ili inozemstvu.
Istovremeno,'neosigurani' kredit može biti i kredit koji banka odobrava svom dugogodišnjem solidnom komitentu, te osim tekućeg računa i najavljenih uplata, ne traži dodatne kolaterale ili jamstva.

Izvori financija za poduzetništvo

U Hrvatskoj, kao i u svakoj drugoj zemlji koja ima u odredjenoj mjeri reguliran odnos prema potrebama poduzetništva, postoje jamstvene agencije ili uredi koji odobravaju odobrenim projektima ili poduzetništvima jamstva za dio zatraženog kredita, uz uvjete koji se razlikuju u svakoj zemlji. U Hrvatskoj se tim bavi Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG), a funkciju bi mogli obavljati i tzv. i Jamstveni fondovi na lokalnoj ili regionalnoj razini.
Za poduzetnika je bitno da, uz pomoć takvog jamstva, te drugim aktivnim kolateralima – ponajviše kvalitetnim poslovnim planom – može ostvariti svoj cilj i dobiti bankovni kredit.
Državne službe na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini diljem svijeta, uz privatne agencije sa sličnom svrhom, pokušavaju pružiti ukupnu podršku poduzetnicima, od informativne, pravne,financijske, izvozne itd.
U svakoj naprednijoj državi poduzetnicima su na raspolaganju i razvojne banke (pr.: Hrvatska banka za obnovu i razvitak) koje nisu klasične komercijalne banke već su pokrenute radi pogodovanja infrastrukturnim radovima, financiranju ili posredovanju financiranja iz istovrsnih medjunarodnih izvora, kao i subvencijama na kamatne postotne bodove i sl. za razvoj i poticanje poduzetništva na nerazvijenim područjima i druge svrhe.
Ministarstva poduzetništva u svakoj su zemlji, pa tako i u Hrvatskoj (jednoj od rijetkih zemalja u kojoj ne postoji autonomno ministarstvo MSP) izgradile mrežu agencija, centara, izvora poticajnih i nepovratnih sredstava, savjetnika i dr. s ciljem unaprijedjenja ukupnih uvjeta i okružja (fiskalnih i dr.) kao i rada poduzetništava.
Za kraj ovog kratkog teksta o abecedi podrške i financiranja poduzetništva ponovimo kako izvori financiranja poduzetništva zavise o dobi i statusu poduzetništva ili projekta, a najzastupljeniji su:
komercijalne i poslovne banke, štednja, kreditne kartice, prodaja imovine, konvertibilna dugovanja, poslovni angjeli, špekulativni ulagači, zaposlenici, osigurani i ‘neosigurani’ krediti, investicijske kompanije, sekuratizacija vrijednosnih papira, donacije, poticajna i nepovratna sredstva (potpora) gdje god se isto iznadje za društveno korisno, partnerstva, poduzetnički leasing, subvencije (za pojedine industrije, regije i izvoz), prikladni fondovi (pr: EU fondovi) itd.

Žalosno je što u Hrvatskoj još ne postoje otvoreni ili zatvoreni poduzetničko proaktivni investicijski fondovi koji se fokusiraju na razvoj i kapitalizaciju perspektivnih poduzetničkih investicija u Hrvatskoj, nego isti (dionički fondovi) kupnjom financijskih instrumenata (poput dionica Coca Cole, Siemensa itd.) potiču gospodarstva razvijenih zemalja.
Za poduzetnike koji započinju poduzetništvo s atraktivnom imovinom (proizvodom, uslugom i sl.) preporučuje se i metoda otvorene javne ponude (za svekoliku javnost) kao i zatvorenu ponudu za ciljane potencijalne ulagače.

___________________________________________________________

Tekst 7:

SVAKI PODUZETNIK MORA ODMAH UTVRDITI CILJEVE I PRIPREMITI PODUZETNIŠTVO

Neovisno o izvoru kapitala svaki poduzetnik, poglavito novi poduzetnik, treba se držati osnovnih pravila :

1. TREBA ODREDITI CILJ: Strategija poduzetništva je nedvosmislena - Bez cilja nema ni puta. Ukoliko poduzetnik na početku nema krajnji, dugoročni i usto kratkoročni cilj, s cijelom grupom ciljeva ‘u hodu’, neka ne riskira svoju, možda i sudbinu svoje obitelji ili prijatelja (jer 'kamatari' su pravilo kod takvih poduzetnika koji lutaju i gube novac ). Cilj je potreban kako bi poduzetnik na odredjeni način i izmjerio svoj uspjeh.

Zvuči nevjerojatno, ali jedno izvješće iz SAD tvrdi da manje od 5 posto ljudi i poduzetnika ikada napiše svoje ciljeve i načine njihova ostvarenja.
Poduzetnici se očito plaše pisanja ciljeva jer ih to na neki način obvezuje u ostvarenju tih ciljeva. Zar nije ugodnije, kao što se dogadja u u hrvatskim kafićima i sličnim mjestima, slušati tisuće ‘genijalaca’ koji bi bi uspjeli da nije bilo 'onako’ ili ‘koji su mogli…’ itd., itd.?

Pravilo je da nijedan od njih, kao i rijetko koji poduzetnik, ima napisane ciljeve. A ciljevi se mogu mijenjati jednom kad su napisani, u suglasju s nastalim okolnostima. Mogu postati više, ali i manje spektakularni. No, napisani ciljevi uvijek moraju postojati. Tek tada poduzetnik može željeti više, jer ukoliko nema napisani cilj, svaki ga put dovodi do cilja.Ili nepostizanja cilja.

2. ROČNOST CILJEVA: Ciljevi su kratkoročni i dugoročni, a treba ih prilagoditi okolnostima. U poslovnim planovima, primjerice jedne komercijalne banke, ciljevi su trogodišnji, odnosno uobičajenije petogodišnji te se na njima temelje financijski planovi, studije itd. Poduzetnik u svom poslovnom planu može imati jednogodišnje, trogodišnje itd. ciljeve, ali prava kreditna partija, odnosno najprikladnije dugoročno financijsko rješenje, nije moguće bez dugoročnog - ponekad i strateškog - cilja. Do cilja vode mali koraci, a svaki poduzetnik treba postaviti mjerila koja odredjuju uspješnost puta prema cilju.

3. 'BENCHMARKING' - PROCJENA USPJEŠNOSTI: U ’industriji procjene uspješnosti’ rabi se i tehnika tzv. benchmarkinga što je postala omiljena fraza današnjih poslovnih ljudi, ali i takva tehnika mjerenja pridonosi uspješnijem razlučivanju o tome kreće li se poduzetnik prema cilju kao što je planirao, a u okviru postojećih uvjeta i okolnosti, odnosno unutar razlika izmjerenih po parametrima benchmarkinga ili pak treba promjene u poslovnoj strategiji.

4. CILJEVI MORAJU BITI DEFINIRANI: Ciljevi moraju biti vrlo odredjeni, definirani, ne biti pretjerano ’širokopojasni’ (pr: moj će kafić imati više posjetitelja i sl.). Moraju biti ostvarivi, ne smiju ’niski’ i biti prelako ostvarivi, jer to dovodi do tzv. poduzetničke lijenosti, Ciljevi trebaju odgovarati sposobnosti, intelektualnom nadahnuću, spremnosti na žrtvu i vizionarnosti poduzetnika. Upornost je pritom jedna od glavnih vrlina, a druga je neprestano preispitivanje i analiziranje zadatih ciljeva, obzirom da ih poduzetnici u broju slučajeva uvelike prevladaju.

Kako pripremati – poduzetništvo

Kako bi se gorenavedeno ostvarilo, poduzetnik mora odraditi, i to marljivo, zadatak pripreme za poduzetništvo. Navesti ćemo neke od neminovnih ili potrebnih ’tehničkih’ koraka do početka aktivnog rada poduzetništva:

1a) Prije nego što se upusti u poduzetništvo, poduzetnik treba ispravno procijeniti svoje prednosti (proizvoda,usluge, ustroja rada, kontakte itd.) i slabosti. Naravno, na papiru treba imati svoje ciljeve. To je već dobar početak. Poduzetnik potom odredjuje moguće realne izvore financija (bankarski,nebankarski, uz sredstva podrške poput poticajnih sredstava za odredjene programe i sl.). Ovaj je dio najteži, jer sve je tako blizu, novaca naizgled svugdje, ali ipak ga ima na dostupu vrlo malo, poglavito za nove poduzetnike.
Poduzetnik treba, nadalje, identificirati financijske (komercijalne) i druge rizike svog poduzetništva, uvidjeti gdje postoje mogućnosti probijanja planiranog budžeta, kada se i u kojim okolnostima može javiti problem nelikvidnosti, nesolventnosti itd.
Bez detaljnog izvješća o rizicima poduzetnik može zaboraviti na sve moguće ulagače i banke koji moraju biti obavješteni o rizicima.
Poduzetnik treba realno odrediti početne troškove poduzetništva, s ukupnim troškovima registracije, plaćama zaposlenika, najma ureda ako isti treba iznajmiti, nabavke ili leasinga potrebnih nekretnina, opreme, razvoja proizvoda i usluge, marketinga, poslovnih troškova kontakata s partnerima itd. Uvidom u buduće projicirane troškove odmah se stvori jasnija slika koji se troškovi mogu smanjiti, ukinuti i revidirati.
Potom poduzetnik treba odlučiti koja mu je najpripadnija poslovna lokacija (za ured, proizvodnu halu itd.), a kad je sve to odradio, zna koliko će ga sve to stajati pa se može posvetiti istraživanju tržišta, identificiranju svojih vjerovatnih klijenata (kupaca, mušterija), konkurencije (proučavajući sadržaj,prednosti i slabosti iste) te može prionuti izradi marketinškog plana čija je primarna svrha isticanje prednosti poduzetnikovih proizvoda i usluga u odnosu prema sličnim na nekoj lokaciji ili konkurencije u širem smislu.

2a) Poduzetnik sada ima jasniju ideju o svemu što ga čeka i što će (ili treba) napraviti. Posao,poduzetništvo (biznis) prestaje biti san, slatke riječi koje mjesecima kolaju u prijateljskim društvima već postaje gorka pilula.
Poduzetnik ponajprije treba odrediti najprikladniji oblik poduzetništva (d.o.o., obrt, zadruga, k.d. - komanditno društvo, d.d., itd.), izabrati naziv za poduzetništvo, kao i odvjetnika koji će ‘pratiti’ poduzetništvo potrebnom dokumentacijom, ugovorima i stručnim radnjama. Poduzetnik potom pregovara o najmu usluga računovodje, priprema poslovni plan (odredjeni broj poslovnih savjetnika i bankarskih ‘stručnjaka’ rade ove planove po istom obrascu, mijenjaju samo nazive, neka slova i brojke i tragično je da neki od takvih planova prodju u bankama, a neki superkvalitetni ne prodju, nap.p.), raspituje se o izvorima financijskih rješenja (najčešće bankarski kredit) te za mogućnost dobivanja jamstva, agenta osiguranja (životno, poslovno, nekretnine, pokretnina, opreme itd.), otvara poslovni račun...

3a) Nakon aktiviranja poduzetništva i stjecanja prvog kapitala (ugovori, prava itd.), poduzetnik će vjerojatno u svojoj (tzv. poslovnoj) banci otvoriti kreditnu karticu za pravne osobe, uzeti odredjenu potrebnu opremu na leasing, nabaviti namještaj i uredsku opremu, ispuniti potrebnu dokumentaciju za Poreznu upravu, pridružiti se prikladnim organizacijama (pr: HGK, Udruga ugostitelja itd.)
Dakle, u dobi pripreme za poduzetništvo obavlja se što više radnji prije nego što se poduzetništvo registrira, obzirom da su troškovi pripreme kudikamo jeftiniji dok registrirano poduzetništvo ne postoji. Kvalitetna priprema jedna je od tajni uspješnih poduzetništava. To se nikad ne smije zaboraviti.
Bez temeljite pripreme svaki će budući poduzetnik ostati nesudjeni ili postati propali poduzetnik (osim ako ga ne prati sreća ravna jackpotu ili kriminalne radnje nadležnih lokalnih ili državnih službi kao, primjerice, kod podizanja katova ogromne zgrade u centru grada bez gradjevinske dozvole - Split, Lazarica,nap.p.). Stoga se svi poduzetnici – sanjari i njima slični trebaju koncetrirati na pripremu poduzetništva (ustroja rada) kvalitetan i komercijalno dokaziv (u bližem okružju, regiji, državi, svijetu) proizvod ili uslugu, sa svim posebnostima koje ga čine jedinstvenim i cjenovno prihvatljivim, te organizaciju pripreme, izrade i razvoja (navedenog proizvoda ili usluge), izračune, dokaze ili projekcije isplativosti i održivosti (feasibility), popis prodajnih kanala, specifičnih marketinških taktika i sl.

___________________________________________________________

Tekst 8:

TAJNE CJELOVITOG FINANCIRANJA PODUZETNIŠTVA

Ključne riječi:
NOVAC KAO SREDSTVO POTICANJA STVARANJA NOVIH VRIJEDNOSTI I ZAPOŠLJAVANJA

Obveznice, dionice, udjeli, prava,reotkupni (repo) ugovori, opcije, obveznice, prikladni rizični (poduzetnički) kapital i dr. pripadaju inovativnim i 'egzotičnim' načinima financiranja poduzetništva u dobima ili okolnostima kada je klasično 'poslovno' kreditiranje (putem banaka) teško izvedivo ili preskupo.

Radi implementacije najoptimalnijeg modela financiranja malog i srednjeg poduzetništva (MSP) kod nas, potrebno je učiti na iskustvima drugih zemalja, čak i onih na 'kraju svijeta', primjerice Malezije i Novog Zelanda, koje poduzetništvo predmnijevaju kao izvore stvaranja novih vrijednosti i poticanja zapošljavanja.

Potpora poduzetnicima u Maleziji…

Vlada u Maleziji, zemlji u kojoj su zalaganje i časnost preduvjeti za obavljanje poduzetništva, poduzela je sve mjere kao bi poduzetnicima proširila dostup kapitalu (financiranju), kao i iznašla 'bezbolne' tehnike korištenja malih dugovanja (metode analogne mikrokreditu).
Tako je jedna banka u toj zemlji, prema dostupnim podacima, uspostavila fondove za poduzetnike s tim da je godišnja kamata niža od tržišne (izmedju 3,75%-5%). Cilj je da posebni gospodarski sektori dostupe poduzetnicima izvore financiranja po prihvatljivim uvjetima, te da pokrenu poduzetništvo zemlje, odnosno održavaju rast i razvoj sa svim pozitivnim učincima (zaposlenost, rating,izvoz itd. - kod njih naime ne postoje stotine tisuća ljudi koji sanjaju o visokim plaćama, privilegijama i drugim beneficijama stečenim radom ili neradom u u tzv. višem administrativnom sektoru).
Poduzetništvo je izuzetno rizičan životni izbor pa se zbog toga u toj zemlji postupak financiranja kod investicijskih fondova za poduzetnike odlikuje sljedećim karakteristikama:- poduzetnicima se daju krediti, ne donacije, fondovi preuzimaju kreditni rizik (kod financijera, ako su drugi nego fondovi); - glavni kriterij je komercijalna vrijednost proizvoda ili usluge, uz provedivost i isplativost poslovnog plana;- pritom se u obzir posebno uzimaju poduzetnikov karakter, mogućnost otplate, njegov ulog u projekt i spremnost da projekt realizira, poslovne okolnosti i sl.

Potpora poduzetnicima u Maleziji

Poduzetnicima su, nadalje, dostupni i sljedeći fondovi :
Fond za malu i srednju industriju - s ciljem promicanja djelatnosti MSP u izvoznim i domaćim tržištima; Fond za hranu - s ciljem da se poveća proizvodnja hrane u zemlji; Fond za nove poduzetnike - cilj je već po nazivu jasan , i dr.
Država tu nije stala nego je pokrenula i Korporaciju za kreditne garancije (Credit Guarantee Corporation) za prosperitetna ili (društveno, tržišno) potrebna poduzetništva koja nemaju zahtjevane kolaterale ili ih,pak, imaju u simboličnim količinama. Poduzetnici koji uzimaju kredit preko ove Korporacije vezani su za ugovor o kreditu, a Korporacija im pomaže u razumnom upravljanju i otplatom kredita.

...a kako to rade u Novom Zelandu

Struktura podrške malim i srednjim poduzetnicima (MSP) u Novom Zelandu ide još dalje, tako da su poreznim, fiskalnim i drugim proračunskim mjerama uspjeli omogućiti više od 200 izvora financijske podrške poduzetnicima svih dobi.
Posebna podrška odnosi se na sakupljanje kapitala za početak poduzetništva potrebnog za pokrivanje troškova dok se poduzetništvo ne etablira i stvori kredibilitet (ili komercijalni rating) za tržišno financiranje.
Pažnja se takodjer pridaje i financiranju obrtnog kapitala, prijelaznog (mostovnog) kapitala (potonje se inače zove hard money, doslovce u prijevodu s engl: 'teški novac') za razvoj poduzetništva, potom za pokrivanje troškova nabavke, najma ili leasinga potrebne opreme, poslovnog prostora, plaća i svega što je potrebno za normalno funkcioniranje jednog poduzetništva.
Za te svrhe postoje brojne organizacije, ali navesti ćemo samo dvije:
-BIZ, za usluge poslovnog planiranja, računovodstva i supervizije,
-BIZ info, One Stop poslovne informacije širom zemlje.

____________________________________________________________

Tekst 9:

ULAGAČI U PODUZETNIŠTVO (1)

Uz sve tehnike internog financiranja (poput pozornosti na cash-flow (tijek novca), stanje dužnika, zadržavanje dobiti radi reinvestiranja i dr.), ipak je glavni izvor financiranja za većinu malog i srednjeg poduzetništva (MSP-a) vanjski - putem zaduživanja ili prodaje udjela.
Poduzetnicima su na dostupu brojne kvalitetne brošure o prikladnosti vrsta financiranja (primjerice, kada je potreba za likvidnošću velika, onda je zainteresiranost ulagača u poduzetništvo mala, pa se poduzetnici trebaju okrenuti dužničkom načinu financiranja investiranja i sl.)

Više o ulagačima u poduzetništvo

Ulaganje u udjele poduzetništva (venture capital, equity) od početne dobi nadalje može biti pasivno i aktivno, a ulagači u poduzetništvo dijele se na privatne ulagače, fondove za rizična ulaganja i korporativne ulagače (pr: ako se traži kooperant).
Ulagači u poduzetništvo, ne očekuju instantnu zaradu jer poznavaju 'odrastanje' poduzeća ili projekata, ali u vremenu od tri do sedam godina očekuju visoki povrat na svoju investiciju ( povrat može biti i brži jer zavisi o sektoru poduzetništva,nap.p.).
Oni ipak sudjeluju u riziku kad nitko drugi neće (banke itd.), omogućavaju svojim kapitalom materijalizaciju projekta, pa zaslužuju nagradu, posebice što poduzetnici-pokretači imaju pravo prvokupa njihova udjela.

Poduzetničke organizacije upozoravaju poduzetnike na prednosti i nedostatke takve vrste financiranja:

PREDNOSTI:

- Financiranje je omogućeno u stuaciji kada klasični načini nisu mogući; - Ograničena izloženost prema poremećajima na tržištu kapitala poput promjene kamatnih stopa i sl.; - Strateški dotok kapitala iz nezavisnog izvora; - Otvara se nova razina poslovnih poznanstava; - Mogućnost angažmana visoko profiliranih direktora čiji rad predstavlja novostvorenu vrijednost; - Povećanje kreditnog ratinga i ocjene sposobnosti, i drugo.

NEDOSTATCI:

- Poduzetnik gubi autonomnost u vlasništvu nad poduzetništvom i donošenju odluka,
- Postoji stalni pritisak ulagača usmjeren na povrat uloženog novca i ostvarivanja visoke (ugovorene) premije dobiti,
- Potreba utvrdjivanja uvjeta izlaza ulagača iz investicije nakon prosječno 3-5 godina, što ponajviše zavisi o profilu poduzetništva i ulaganja,
- Mogućnost osobnih sukoba, poglavito ako se investitor odluči aktivirati u upravljanju poduzetništvom,
- Za ulagača su potrebna sofisticiranija izvješća o poslovanju,
- Visoka cijena kapitala za reotkup udjela investitora obzirom na godišnju premiju (kamatu), i dr.

Parametri (očekivanja) ulagača

Kreditoru će u normalnim uvjetima biti važan posao poduzetnika, učiniti će sve da uspije i u skladu s tim pronalaziti individualna rješenja.
Poduzetnik pred bankarima i ulagačima, treba jasno dati odgovore na najkrucijalnija pitanja, uz dokumentaciju koja se zahtjeva:
- Koliko mu novaca treba i kako će ga potrošiti, - kako će taj novac pomoći njegovom poslu da se razvije i etablira, - koliko novca može redovito otplaćivati obzirom na obveze i projekcije u Poslovnom planu, te koji su kolaterali, ima li 'scenarij' za izlaz ako se okolnosti pogoršaju, čak i za najgoru moguću situaciju.
- Financijere će, dakako,zanimati životopis, sposobnost, znanje, predanost, oduševljenje i profesionalnost poduzetnika, jer se svaki posao svodi na čovjeka i ono što taj čovjek napravi ili ne napravi. Ne postoji pravilo o tome što najviše zanima one koje poduzetnicima posudjuju novac, ali ulagači će biti zainteresirani u menadžerske sposobnosti poduzetnika, imovinu, obveze (postojeći krediti s sl.), koliko je novaca već uložio u poduzetništvo, odnos imovine poduzetništva prema obvezama (krediti i dr.), procjena isplativosti područja odredjenog poduzetništva…

Razlozi odbijanja poduzetnika

Ukoliko financijer ili kreditodavatelj odbije poduzetnika, najčešći su razlozi:
a) Poslovni plan je bio neprofesionalno napravljen ili nedoradjen,
b) Nema dovoljno imovine ili udjela u Planu,
c) Cash-flow će biti nedovoljan za vraćanje obroka kredita,
d) Područje ili industrija planiranog poduzetništva doima se previše rizičnom,odnosno neisplativom,
e) Menadžmentu nedostaju potrebno znanje i sposobnost,
f) Sporni su kolaterali ili (ukupna) sigurnost ulaganja.

Stoga poduzetnik treba pred ulagačem u poduzetništvo jasno staviti na znanje da:
- upravo njegovo poduzetništvo/projekt itd. može postati dominantno unutar tog gospodarskog sektora te da će unutar tri do pet godina od dana ulaganja postati visoko profitno (odnosi: troškovi/dobit; povrat na uloženoi sl.,);
- stvoriti uvjete za mogućnost javne ponude; ostvariti rast od 25% + godišnje; nositi se s konkurencijom i ostvariti definiranu klijentelnu grupu i prodajne kanale.

Menadžment kod većih malih i srednjih poduzetništava (makar bi trebalo kod svakog poduzetništva, ali kod manjih u obliku iznajmljenih usluga) sastoji se od izvršnog direktora, financijskog direktora, glavnog menadžera operative, menadžera za prodaju i marketing.
Ulagači u udjele prosperitetnog poduzetništva očekuju od poduzetnika da im predstavi kao svoj najjače adute:
Poduzetnik im treba navesti sve koncepte ostvarivosti, komercijalnosti i odnosa proizvoda/usluge prema kupcima ili korisnicima, kako bi se zadovoljile potrebe većine grupa ciljanih konzumenata.

Važne prednosti / jedinstvenosti poduzetništva (ukoliko iste postoje)

Poduzetnik treba navesti po čemu je njegov proizvod/usluga poseban u odnosu na druge slične, odnosno dokazati da nije riječ o zloporabi patenta, prava itd., kako taj proizvod može biti komercijalniji od postojećih te u čemu leži njegova prednost pred drugim.
Poduzetnik, u želji da materijalizira projekt, ne smije razgovarati na način da će on i svi koji rade živjeti na kruhu, vodi i zraku dok se poduzetništvo 'ne uhoda', jer to jednostavno nije moguće i vodi ka raspadu. Poduzetnik treba minimalizirati potrebe i troškove kao svoj obol sudjelovanja u riziku projekta, ali ne po cijenu nemogućnosti ostvarenja projekta zbog bolesti, pothranjenosti, nemogućnosti komunikacije s poslovnim partnerima i sl.
Važno je još jednom napomenuti da svako poduzetništvo ima svoju pred-dob koja sadrži pripremu za pokretanje poduzetništva, rad na pripremi, razvoju i ostvarenju proizvoda/usluge, poslovnog plana, marketinga itd. U toj se dobi može puno napraviti, jer ponekad status registracije ne utječe na kvalitetu onog u što uloženo.
Poduzetnik treba objasniti ulačima u kojem je nišeu tržišta njegov proizvod/usluga realno i objektivno komercijalno potencijalan.
Poduzetnik treba iznaći sustave kontrole rizika nad svim što se može objektivno dogoditi tijekom dobi investicije te ponuditi i kraći vremenski okvir izlaska na tržište proizvoda i usluga. Druga će strana biti vrlo sretna ako postoji mogućnost predugovora za kupovinu proizvoda/usluge, pismo spremnosti za distribuciju i sl. To su sve vrijednosni papiri koje nose (makar uvjetnu) obvezu, koja ospokojuje ulagače.
Ulagači će biti još sretniji kada spoznaju da je poduzetnik iznašao načine smanjivanja rizika koji mogu nastati.

'Bolje Indijanac sa svijećom nego Nikola Tesla s žaruljom'

Poduzetnici mogu biti genijalni, ali ako netko to već nije napravio, ulagači se pitaju zašto to nitko to već nije napravio.
Bitno je naglasiti da nijedan poduzetnik ne smije očekivati da bilo tko uloži u projekt u koji on ne želi ništa uložiti, odnosno najviše sukladno svojim mogućnostima.To bi bilo smiješno, zar ne?
Takvo je paleolitsko razmišljanje, na žalost, još uvijek često kod nas što je razlog zašto se neke investicije u poduzetništvo ne ostvare ili razviju. Stoga, izmedju poduzetnika i financijera/ulagača mora postojati odredjena 'kemija', što je drugi naziv za povjerenje. Poštenje je zadnja crta svega. Poduzetnik ne smije ništa sakrivati od ulagača koji mu je sve omogućio. Odnos mora biti korektan i častan (fair), a takav mora biti i s bankama jednom kada poduzeće postane poslovni komitent neke banke.

____________________________________________________________

Tekst 10:

ULAGAČI U PODUZETNIŠTVO (2):
VRJEDNOVANJE PROJEKTA

Ulagači u poduzetništvo predstavljaju aorte zemalja zakrčenih u monetarnim i fiskalnim problemima, jer predstavljaju financijere protoka ideja, rada i razvoja.
Pritom presudnu ulogu nose postupak ulaganja u nova poduzetništva i korektno vrjednovanje poduzetništva u dobi kapitalizacije.

Vrjednovanje poduzetništva

Udruženja ulagača (poput European Private Equity and Venture Capital Association iz Bruxellesa) očitovala su se i službenim izdanjima koje sadrži vodiče za vrjednovanje kod investicija, ponajprije pretpostavke korektnog (fair) vrjednovanja, parametrizacije vrjednovanja, metodologiju vrjednovanja i sl.
Vrjednovanje je suštinski čin kod ulagača obzirom da kod ovakove vrste ulaganja vrijede neka druga pravila nego kod banaka i drugih uskokolateriziranih kreditora.
Ulagač treba ponajprije izabrati prikladnu metodologiju ulaganja u odnosu na cijenu prethodnog ulaganja, iznijeti objektivno procijenjenu neto vrijednost imovine poduzeća u koje ulaže, diskontirani tijek novca ili zarade u poduzeću, diskontirani tijek novca investicije, industrijski benchmark (kriteriji učinkovitosti i uspjeha upravljanja, ustroja, razvoja funkcionalnosti i dizajna proizvoda/usluge /u neku ruku i vrste brandiranja proizvode/usluge itd. kod sličnih poduzeća u sličnim uvjetima u industriji/), postojeće tržišne cijene za proizvode, usluge, poduzetništva u sektoru i sl.
'Rizično ulaganje' uvijek je podložno posebnim zahtjevima svake investicije, a ulagač može financirati poduzetništvo putem unutarnjeg ulaganja u poduzeće, mosnim financiranjem kada je potrebno zatvoriti financijske rupe do kojih je došlo (napr. privremenim gubitkom likvidnosti radi razvoja proizvoda/usluge tijekom perioda u kojem se kapital nije obrtao, Mezzanine kreditima u razvijeniju dob poduzetništva itd.), te drugim načinima koji zavise o dobi, likvidnosti i solventnosti poduzetništva.
Korektna ili fair vrijednost je vrijednost za koju se imovina može utržiti izmedju dvije informirane i dragovoljne stranke u jednoj transakciji, a da se pri tomu vodi računa s obje strane kako se skrivanjem informacija ili lažnim informacijama predstavi stvarna operativna ili neka druga vrijednost imovine koju ulagač kupuje ili čiji razvoj financira.
Postupkom utvrdjivanja fair cijene, odnosno procjene vrijednosti poduzetništva ili imovine,definira se vrijednost (hipotetska) koju bi netko na tržištu platio za imovinu poduzetništva, udjel u imovinu i sl. Važno je napomenuti da se pritom ne procjenjuje vrijednost koju bi investitor dobio u slučaju prisilne likvidacije poduzetništva ili prodaju istog pod nepovoljnim uvjetima.
Procjenu obično obavlja procjenitelj prema prirodi ulaganja, činjenicama i odnosu na ukupan investicijski portfelj, čime procjenitelj treba doći do najispravnijeg zaključka za ulagača.
Postupak i metodologija su zamršeni i složeni, pa makar bih je mogao izložiti, o tome drugom prigodom, ovaj Prilog je tek uvod u cjelovite vrste i načine financiranja MSP.

Što ulagači žele

Ulagačima je važno utvrditi postoji li i kakva je održivost zaradjivanja, odnosno kakav je diskont utrživosti vlasništva na tržištima u odnosu na stvarnu i uloženu vrijednost.
Ulagač se mora uvjeriti da je za svoju investiciju dobio punu vrijednost, a poduzetnik početnik zasigurno neće ispuniti ulagačeva očekivanja. Stoga, kako bi izbjegao moguće neugode, ulagač investira kapital i svoje ili znanje nekog drugog u poduzetništvo.
Kao prvo, ulagač će 'roentgenski' snimiti menadžment – upravljačku strukturu i/ili pojedince - poduzetništva (ukoliko ima više menadžera osim poduzetnika) i poduzeti sve mjere kako bi upravljački tim napredovao i uložio više svog kapitala u poduzetništvo (kao dokaz vjere i odgovornosti) te injektirao strogu financijsku disciplinu glede raspolaganja budžetom, operativnim i razvojnim troškovima itd.
Poslovni planovi poduzetnika služe svima kao orijentir, a u slučaju da se posao ne odvija iz raznih razloga kao što je predvidjeno, ulagači neće oklijevati i odmah će prodati ili likvidirati poduzetništvo.
Kod ulagača u poduzetništvo kapital se u pravilu privlači u tzv. rundama. Svaka 'runda' uobičajeno traje oko šest mjeseci, jer će i hrvatski poduzetnici koji budu aplicirali za ovakav način financiranja brzo uvidjeti da ulagači u poduzetništvo imaju ogroman broj ponuda projekata za financiranje u svakom trenutku.
Ipak, kod inovativnijih i komercijalno prosperitetnih projekata navedeno trajanje kapitaliziranja projekta ili poduzetništva drastično se smanjuje.
Svaki poduzetnik treba valorizirati svoj projekt ili poduzetništvo kako bi znao koliko mu novca (kapitala) treba i kolika je korektna vrijednost poduzetništva, udjela i odnosa istog prema investiciji. Ulagači nerijetko, posebice ako nemaju iskustva u nekom sektoru, traže za svoj ulog nefairdobit.
S druge strane, poduzetnici često precijene potencijalnu vrijednost udjela svoga poduzetništva pa traže nekorektnu visinu investicije u odnosu na udio u vlasnosti koje se odriče.
Zbog toga je kvalitetan i realni poslovni plan od temeljnog značaja, jer isti najpreciznije označava ili barem projicira vrijednosti.
Poželjno je da poduzetnik prodaje vrstu financijskog paketa, dakle ne više samo proizvod ili uslugu. Paket mora biti privlačan i konkurentan u odnosu na rizik, dobit, likvidnost i sl.
Poduzetnik treba opsežno obraditi podatke koji će mu, kao i ulagaču,podastrijeti jasnu projekciju koliko novca treba, namjenu novca, tijek novca (cash-flow), obveznu strategiju izlaza za ulagača, kao i opcije savladavanja poslovnog rizika u slučaju najgoreg scenarija, razvoja poduzetništva, roka za moguću Otvorenu javnu ponudu u nekom daljnjem stadiju, upravljanja gotovinom itd.
Poduzetnik treba uvijek očitovati vrijednost poduzetništva ili projekta prije ulaganja i poslije ulaganja. Isto će utjecati i na vrstu ugovora izmedju ulagača i poduzetnika.

__________________________________________________________

Tekst 11:

ULAGAČI U PODUZETNIŠTVO (3):
POSLOVNI ANGJELI

Poslovni angjeli uzdižu misli i organiziraju identitet naroda prema jedinstvenim proizvodima i uslugama. Takvi Angjeli za razliku od drugih ulagača u poduzetništvo ulažu svoj novac u najranije dobi nekog projekta kada nitko drugi ne želi. Mnogim su se siromašnim piscima ti ulagači doimali poput pravih angjela, pa je odatle nastao njihov naziv.

Zanimljivo je da su se Poslovni angjeli (ili Angjeli ulagači) pojavili početkom XX stoljeća kada su velikodušno i dragovoljno financirali siromašne kazališne pisce pa su se očigledno piscima ti 'ulagači',koji su bili imućni i vizionari, doimali poput pravih angjela.
Usto Angjeli su nerijetko aranžirali postavljanje predstava koje bi kasnije požnjele veliki uspjeh.
Novi poduzetnici pri lansiranju svoga projekta ili poduzetništva nemaju izbora oko izvora kapitala: to su obitelj, prijatelji ili upravo Poslovni angjeli, obzirom da banke ne kreditiraju poduzetništva bez imovine ili barem uspješne povijesti poslovanja.

S druge strane ulagači u poduzetništvo, a pritom mislimo na fondove (Venture Capital Funds) ili kompanije (Venture Capital Companies/Firms), ulažu za razliku od Angjela uglavnom u više dobi poduzetništva. Nadalje, spomenuti fondovi i kompanije investiraju novcem drugih ljudi (ulagača) dok Angjeli ulažu isključivo svoj novac.

Poduzetnici se na početku svog puta mogu osloniti samo na Angjele koji su svoj imutak zaradili poduzetništvom, pa detaljno poznaju poslovne rizike, konkurenciju poduzetništva u koje žele uložiti te najprikladniju poslovnu i financijsku strukturu potrebnu za uspješan rad poduzetništva.

Angjeli ulažu u početne dobi, te očekuju porast ukupnih vrijednosti koje će u kasnijim stadijima otkupiti drugi ulagači.

Mnogi poduzetnici tvrde kako su Angjeli u neku ruku 'božanstveni' jer investiraju svoj novac u dobi kada nitko drugi ne želi. Naravno, Angjeli investiraju manje svote novca u usporedbi s drugim ulagačima, ali i dobi u koje oni ulažu su manje zahtjevne od kasnijih.

____________________________________________________________

Tekst 12 :


FINANCIRANJE ULAGAČKIM FONDOVIMA I AGENCIJAMA

Za ostvarenje tzv. agencijskog financiranja malog i srednjeg poduzetništva (po EU i SAD standardima godišnjeg prometa i broja zaposlenih) u Hrvatskoj potrebno je dotjerati modele koji će stvoriti sinergiju izmedju svjetskih izvora kapitala za poduzetništvo i domaćih poduzetnika.
Agencije i fondovi za financiranje poduzetništva i projekata, ukoliko s druge strane imaju adekvatne partnere, ponašaju se maksimalno korektno tijekom postupka ulaganja prema poduzetnicima, odnosno njihovim zastupnicima.

'Od 10 milijuna do neograničeno…USD'

Takvi fondovi financiraju ili sudjeluju u financiraju svakog komercijalno isplativog, ostvarivog i održivog projekta, na način da osiguraju prikladnu kamatnu stopu, udjel ili kvazi-udjel koji odgovaraju riziku ulaganja.
Navedenim fondovima lokacija investicije uglavnom ne igra ulogu koji se drže principa 'Novčanik je granica', ali na žalost igra veličina zahtjevanog uloga. Takvi fondovi, a na prijedlog i prema materijalima pripremljenih od odabranih partnera diljem svijeta (s kojim se dogovoraju obrasci i čimbenici pripreme potrebnog materijala i dr.), pozorno analiziraju svaki zahtjev. Ukoliko im se odlično predstavljen projekt svidja iz komercijalnih ili drugih razloga, ti će fondovi, uz konzultacije s agencijama-partnerima, izraditi najpovoljniju varijantu za financiranje projekta unutar trenutačnih i samo njima dostupnih izvora kapitala ( i potpora ili olakšica) u svijetu.
Poduzetnik koji je predao agenciji partneru jednog ili više fondova za tzv. rizično ulaganje, treba samo pričekati na odgovor i procjenu dužnosnika fond(ov)a vrijedi ili uopće što njegov projekt za koji bi 'dao život', ali ne i kuću ili neku drugu imovinu (sic!).
Fondovi svoj posao obavljaju tiho i diskretno, a o svakoj potrebnoj novoj dokumentaciji obavještavaju partner agencije. Svaki je zahtjev drugačiji, stoga i ukupna obrada zahtjeva odredjeno vrijeme, skupljanje potrebnih podataka dubinskog snimanja (due diligence). Aplikanti s dobrim kolateralima, uključujući i jamstva, mogu očekivati brzu reakciju fondova. Ostali trebaju malo pričekati dok se svi elementi potrebni za ulaganje pod takvim uvjetima i za takvu svrhu ne finaliziraju za praktičnu uporabu (ponude i financiranja). Usprkos svemu, reakcije fondova su uglavnom veoma brze od dana primitka zahtjeva.

Prjevare i istine o 'inozemnim 'agencijama'

Malim i srednjim poduzetnicima preporučuje se posrednik, jer bilo je slučajeva da su neuki i nemušti hrvatski poduzetnici i 'poduzetnici' uvjereni u svoju sposobnost,genijalnost itd. sami krenuli u takvu avanturu, a jedan je čovjek poput meni poznatog gospodina K.R.-a izgubio gotovo 5.000 USD samo za usluge tobožnjeg proučavanja isplativosti projekta kojeg je poslao takvom 'fondu'.
Tada je 'agencija', a ne fond kao što se kasnije ispostavilo, zaprimljeni projekt ocijenila nedovoljno osiguranim i zatražili još 4.000 USD za novu provjeru novih dokumenata koje im je gospodin K. R. trebao poslati. Usput, u oglasima na na jednoj misterioznoj Internet stranici piše na engleskom jeziku, uz polupismeni prijevod predstavnika u Hrvatskoj,' Ostvarite kredit od 1.000.000 – 200.000.000 USD za 6.000 USD'. (???)

Za razliku od gorenavedenih lažnih izvora sredstava, istinsko funkcionalni fondovi i posrednici u domicilnim državama poduzetnika uzimaju mali postotak u odnosu na veličinu kredita ili kapitalnu investiciju! Naravno, u slučaju nepotpune ili loše dokumentacije, a potencijalno komercijalnog zahtjeva, naplaćuje se i uskladjivanje dokumentacije prema potrebama izvora kapitala (jamstva, neosigurani krediti itd.)

Prjevare i istine o 'inozemnim 'agencijama'

Kamatne stope uglavnom se vežu za LIBOR (medjubankarsku kamatnu stopu) uvećanu za 1-2 postotna boda, odnosno sa svim provizijama daleko su jeftinije i od najboljeg 'klasičnog' bankarskog komercijalnog kredita za koji se takvi poduzetnici uglavnom niti ne mogu natjecati!!!

Veličina zahtjevanog kapitala i kolaterali utječu na cijenu kapitala, ali primjerice moguće je kredit od 5.000.000-50.000.000 USD kod jednog fonda ostvariti za 1-2% godišnjih kamata iznad LIBOR-a, a sve iznad bliže je 1% kamata iznad LIBOR-a.

Takvi fondovi, dakako, suradjuju s bankama i tržštima vrijednosnih papira te istražuju mjesta gdje postoji tzv. višak kapitala kojeg treba pustiti 'u promet'.

Financiranje putem takvih (ozbiljnih) fondova je brzo, fleksibilno i nadasve ekonomično. Stoga mnogi od takvih fondova (za rizična ulaganja, odnosno ulaganja u poduzetničke projekte) razvijaju i kreditne strategije koje odgovaraju poduzetništvima, a to mogu ostvariti samo razvojem viših i sofisticiranijih usluga u odnosu na oblike kapitala, osiguranja povrata kredita ili ulaganja itd.
Većini poduzetnika diljem svijeta kontakti s tako velikim bankama praktično su nemogući ili bi bili preskupi (uključujući troškove putovanja, uspostave odnosa itd.), pa financiranje putem takvih fondova predstavlja daljnu uštedu.

____________________________________________________________
Tekst 13 :

FINANCIJSKI DERIVATI - EGZOTIČNI INSTRUMENTI KAPITALA


'MILIJUN' NAČINA INOVATIVNOG NEBANKARSKOG FINANCIRANJA PODUZETNIŠTVA:

Odrastanje hrvatskog financijskog tržišta, posebice onog segmenta koji služi poticanju i podršci poduzetništvu, imeplementirati će i nove tehnike i instrumente kapitala koji se emaniraju (deriviraju) iz vrijednosnih papira ili novca. Riječ je o financijskim derivatima koji su još nedovoljno zastupljeni na tržištu u Hrvatskoj obzirom da isti zahtjevaju viši stupanj analize i upravljanja rizicima, kao i projektni menadžment.
Financijski derivati su nova kategorija vrijednosnih papira na tzv. službenom i neslužbenom tržištu jer većina po sadržaju u svrsi predstavlja dobru vjeru u razvoj i komercijalne učinke poduzetništva te služi i povoljnom financiranju odedjenih dobi istih.

Podrijetlo i funkcije derivata

Tim više što financijski derivati, po mišljenju američkog stručnjaka Thomasa Siemensa, podrijetlo vuku iz pradavne Aristotelovoj priče o filozofu Thalesu koji je zaradio novac kupnjom prava uporabe preša za obradu maslina sljedeće sezone.
Derivati su po definiciji i funkciji instrumenti koji omogućavaju učinkovitije upravljanje rizicima na način da se osigura odredjena vrijednost u ugovorenom terminu u budućnosti, ali isti mogu daljnjim trženjem stvarati i samostalne profite na razlici vrijednosti.
Ne smije se zaboraviti činjenica da se potreba derivativima u svrhu ispunjenja njihove temeljne funkcije pojavila u kaosu naftne krize, fluktuacije tečaja i neravnomjernih konjuktura privreda u svijetu, posebice nakon ukidanja vezanih tečajeva valuta u Bretton Woodsu.
Novi su instrumenti, zaključili su vodeći svjetski ekonomisti, trebali omogućiti poboljšanje tržišne učinkovitosti poduzetništava diversifikacijom preuzimanja dijelova rizika koji tako postaju fluidni instrumenti novih vrijednosti.
Iz tog se razloga, uvodjenje derivata u tržišta kapitala smatra trenutačnim uvećanjem ukupnih vrijednosti kapitala radi vrsta instrumenata koji se angažiraju (osiguranja, prava, opcije, futuri itd.)
Postoje službeni derivativi koji su uvršteni u ponudu burza koje je teško semantički prevesti (opcije, swaps-razmjene, forwarding contracts - ugovori s budućim vrijednostima,ugovori unaprijed, futures - buduće terminske vrijednosti i dr.) i (tzv.) neslužbeni ili OTC (Over the Counter) derivativi,koji sadrže sporazum dvije ili više stranaka o postojećoj i budućoj vrijednosti financijskog instrumenta, robe ili inih mjerljivih vrijednosti. Potonji u ovom trenutku možda ponajviše odgovaraju hrvatskim poduzetnicima i ulagačima.

Zašto su financijski derivati neprocjenjivo važni

S primarnim ciljem izbjegavanja tržišnih rizika koji stvaraju volatilnost uvjeta proizvodnje i rada u korist špekulativnih interesa, te kako bi derivati što cjelovitije poslužili ostvarenju komplementarnosti izmedju financijskog i realnog sektora (što je temelj budućnosti svakog naroda i svake države), u Chicagu je 1868. godine započelo trgovanje budućim vrijednostima (futures) za proizvode pšenice, svinjetine i bakra po odredbi čikaškog odbora za trgovinu (Chicago Board of Trade).
Chicago Board Options Exchange, odnosno burza opcija započela je s radom 1971.godine.
‘Black-Scholes’ model opcija (tzv. običnih, 'vanilija opcija') izazvao je interes stručne javnosti 1973. godine i radi činjenice što je u Bretton Woodsu bio napušten sustav fiksiranih tečajeva glavnih svjetskih valuta (SAD su ukinule automatsku vrijednost zlata prema dolaru), te je trebalo uspostaviti drugačiji mehanizam vrijednosti u svijetu novih rizika.

Korisni derivati neprocjenjivo su važni za razvoj poduzetništva Republike Hrvatske, jer sadrže i kategoriju očekivanih vrijednosti, umjesto dosadašnje palete primitivnih investicijskih sredstava osiguranja plasmana. Uvodjenje kategorije derivata u poduzetništvo u Hrvatskoj sadrži promjenu vremenske dioptrije hrvatskog financijskog tržišta (banaka i novih grupa ulagača), jer bi time naglasak kod velikog broja projekata više ne bio na vrijednostima od jučer i danas, nego na vrijednostima od danas i (prema ugovorima,tržištu, kvaliteti programa itd.) realno očekivanim u ugovorenom roku u budućnosti.

Derivati pogodni za podršku poduzetništvu

Derivati su poželjni instrumenti za ulaganje u poduzetništvo, posebice nova (de novo) poduzetništva jer ograničavaju ili čak eliminiraju rizik (ali time i supstancijalnu očekivanu dobit ulagačima).
U jednom tekstu na internetu o financijskim derivatima postavlja se pitanje: Jesu li derivati (posebice futuri) rizični? Autor odgovara analogijom automobila koji mogu biti sigurni ili rizični, pitanje je samo tko ih vozi. Većinu nesreća skrive vozači, ne grješke na automobilima. Sigurnost trgovanja futurima zavisi o strategiji njihova vlasnika, odnosno potpisnika ugovora. Pritom osnovno pravilo glasi: diversificirati (raspršiti) rizik na više instrumenata i ulaganja.
Poduzetnike poglavito zanima mogu li koristiti derivate kao sredstvo namicanja kapitala kad se za istim javi potreba i u kojem obliku, te je li isto zakonski regulirano te što je zapravo financijski derivat u 'praktičnom rječniku'.
Derivati, odnosno 'izvedenice iz nečega'predstavljaju financijske instrumente čija je očekivana isplativost u nekoj točki u budućnosti izvedena iz vrijednosti nečeg drugog, što ne moraju biti samo vrijednosni papir neke korporacije, države i sl.

Derivati (termin 'derivati' u tekstu podrazumijeva Financijske derivate, nap.p..) koji se mogu odnositi, primjerice, na temperaturu u Zračnoj luci u Zagrebu, dvojakih su oblika:
a) obični ili ‘vanilija’ derivati i b) egzotični derivati.

Obični ili 'vanilija' derivati odnose se na ugovore o kupovini ili prodaji neke vrijednosti u budućnosti,a zovu se (vrlo je teško precizno prevesti termine s engleskog jezika obzirom da su isti nastali tek u novije financijsko doba): ugovori unaprijed-unaprijednice (forward/ing/ contracts) i tzv. futuri.

Opcije su ugovori koji sadržavaju ugovorno pravo nekoga da kupi ili proda neku vrijednost o ugovorenoj cijeni u ugovorenoj budućnosti. Naravno, u tim matematičkim postavkama financijskog tržišta postoje i brojni hibridi navedenih običnih (vanilija) derivata, a sve drugo predstavljaju egzotični derivati.

Unaprijednice, ugovori unaprijed (forward contracts) predstavljaju, za razliku od opcije, obvezu jedne stranke ugovora da kupi ili proda neku vrijednost po ugovorenoj cijeni u ugovorenom terminu u budućnosti od druge stranke koja je obvezna prodati ili kupiti ugovorenu vrijednost po ugovorenoj cijeni u ugovorenom terminu.
Ova vrst ugovora vrlo je raširena u izvoznoj industriji, jer se na taj način prevladavaju problemi s tečajevima valuta tako da se stvara pozicija osiguranja uračunatog profita kupovinom opcija na tečaj valute u kojoj se obavlja trgovina po definiranoj cijeni. Takav postupak štiti vrijednost robe za izvoz.
Ova tehnika se zove hedge, odnosno hedgeing i predstavlja za poduzetnike osigurač od tzv. volatilnih (neprijateljskih) uvjeta koji mogu utjecati na smanjenje vrijednosti robe, rada, ukupne platne bilance i dr.

Za razliku od gorenavedenog ugovora, opcije predstavljaju pravo ugovorne stranke da nešto kupi ili proda po ugovorenoj cijeni u ugovorenom terminu u budućnosti. Tzv. call opcija, primjerice na dionicu, daje pravo vlasniku opcije da kupi odredjeni broj dionica po ugovorenoj cijeni u budućnosti; put opcija predstavlja pravo prodaje vrijednosnog papira.
U postupku izdavanja opcija,kao i izvršavanja ili neizvršavanja prava kupnje ili prodaje postoji specijalizirana terminologija koju sada nećemo navoditi, već samo činjenicu da kupovanjem opcija vlasnici vrijednosnih papira osiguravaju vrijednost iste, odnosno premijom opcije smanjuju mogući gubitak na vrijednosti iste.
Stranke u opcijskom ugovori u EUropi uglavnom se drže ugovorenog datuma, dok se u SAD opcije prodaju i kupuju tijekom trajanja ugovora. Treći način postupanja s opcijama predstavljaju tzv. Bermudske opcije koje predstavljaju mješavinu europskih i američkih opcija.

’Mistika’ derivata

Derivat koji je zapravo neprevediv, a stalno se pojavljuje u hrvatskim novinama, poglavito kada su u u pitanju banke u Hrvatskoj - je tzv. swap.
Jedan od hipotetskih primjera kada poduzetnici upotrebljavaju swap: Korisnik kredita (poduzetnik) za kupovinu nekretnine obvezan je po ugovoru na 500.000 kuna, koliko je uzeo za kupovinu kuće, plaćati 30.000 kuna godišnje po promjenljivoj kamatnoj stopi . Ukoliko radi potresa na tržištu, recesije itd. dodje do povećanja kamatnih stopa (jer novac je jedina roba koju banke imaju) i udvostručenja kamatne stope, obroci koje korisnik mora plaćati postaju praktički nesnosni za njegova primanja. U tom slučaju, korisnik može refinancirati svoj kredit na kredit sa fiksnom kamatnom stopom, ali transakcijski troškovi i troškovi pripreme preveliki su teret za opravdanost ovakvog poteza.
S druge strane, swap ugovor na početku uzimanja kredita donosi višestruke prednosti kreditnom korisniku. Naime, korisnik ugovori s bankom plaćanje 500.000 kuna s fiksnom kamatom za vrijeme trajanja kreditne partije. S druge strane, banka u swap ugovoru plaća korisniku svotu od 500.000 kuna s promjenljiivom kamatom tijekom trajanja kreditne partije. Na taj način, korisnik se osigurava od poremećaja na financijskom tržištu i može planirati kreditne obroke prema ugovoru, a usto može ostvariti i odredjenu dobit (manje plaćanje) ako promjenljiva kamatna stopa bude veća pod ugovorene fiksne.
Swap je stoga ugovor kojim se izmenjuju tijekovi novca (cash-flows) za vrijeme trajanja ugovora te u stvarnosti predstavlja portfelj tzv. ugovora unaprijed (forward contracts) i upotrebljava se kod viših iznosa području kamatnih stopa, vlasničkih papira, energije itd.
Egzotični derivati su oni derivati koji se ne mogu stvoriti spajanjem opcija i ugovora unaprijed. Isplativost egzotičnih derivata matematički je složena funkcija vrijednosti iz kojih su izvedeni. Jedna od najvećih korporacija u SAD, Procter & Gamble, izgubila je 1994. godine 160 milijuna US dolara u jednom egzotičnom swapu trezorskih papira.

Definicije derivata u obliku i funkcije unutar ugovorenih paramatera zapravo su beskonačne.
Derivati su instrumenti na tržištima kapitala i gotovo za svaku vrijednost (dionicu, obveznicu, udjel i sl.) postoji derivat koji utječe i na vrijednost onog iz čega je izveden. Najbitnije je da derivati omogućuju sigurnije planiranje investicija, uz minimalni trošak, mirovinskim fondovima i drugim fondovima uglavnom dugoročnim vrijednosnim papirima.

Futurima u budućnost

Futuri su definirani su knjizi 'The Futures Market' koju su napisali H.B., Kok, W.J.Raine i G.E. kao 'ugovor koji je sporazum o kupnji ili prodaji u budućem tržištu ugovorene (standardne) količine i kvalitete ugovorene imovine na ugovoreni datum po ugovorenoj cijeni koja je odredjena na dan sklapanja ugovora, a koju odredjuje tržište u trenutku sklapanja ugovora'.
Derivati omogućuju veći raspon rizičnog djelovanje što većem broju burzovnih špekulanata obzirom da više ne moraju kupovati temeljnu vrijednost nego samo njenu izvedenicu koja stoji fraktal cijene temeljne vrijednosti. Stoga se više vrijednosni papiri niti ne isplaćuju nego samo razlike u cijeni opcija.
Do trgovine prvim futurima došlo je sredinom 19.stoljeća radi poticanja poljoprivrednog poduzetništva i trgovine. Naime, farmeri u Kaliforniji i trgovci u Liverpoolu bili su prisiljeni napraviti takav ugovor jer su spot tržišta (na kojima se kupuje na veliko po trenutačnoj cijeni) za pšenicu i kukuruz bila nepredvidiva za proizvodjače i kupce radi velikih fluktuacija (odstupanja) cijena. Proizvodjači (farmeri) nerijetko bi ustanovili da su poslali pretjeranu količinu robe koja bi spustila cijenu do razina koje bi ukidale svaku dobit. U sezonama kada su žetve zbog vremenskih i drugih uvjeta zakazale, britanski trgovci koji bi doplovili do SAD ustanovili bi da je cijena ponudjene robe 'probila plafon'.
Zbog izbjegavanja takvih nesigurnosti, američki farmeri su s trgovcima postigli ugovor na početku sezone (ili godine) o cijeni i količini robe, a koji bi postao valjan samo ako bi roba stigla u luku (tzv. arrive ugovori ili ugovori koji važe samo po dolasku robe). Ti su ugovori štititili farmere i trgovce od fluktuacije (divljanja) cijena do odredjene mjere, a takva postavka tzv. futura zadržala se do današnjeg vremena.
U tom bi vremenu,medjutim, problem nastao za farmere koji zbog raznih razloga nisu mogli dostaviti robu. S druge strane, u odredjenim sezonama problema bi imali trgovci zbog obilja robe što im je onemogućavalo prodaju robe na dotad ne baš razvijenim i malobrojnim tržištima. Obje su strane trebale tržište na kojima bi prodale svoje ugovor(e)ne obveze trećoj strani, s mogućnošću reotkupa u kasnijem dijelu sezone, godine i sl.
Za svako tržište nametnula se potreba standardizacije ugovornih termina i stvaranje burze koje će regulirati tržište (pojedinih vrsta roba).
Spomenuti 'ugovori unaprijed' iz Kalifornije bili su odskočna daska za stvaranje prijenavedene prve i do danas najveće robne i trgovačke burze na svijetu - burze u Chicagu (Chicago Board of Trade).

Jedna od najvažnijih funkcija derivata (pa tako i futura, vrste derivata) je stvaranje prijenosa rizika, odnosno podjele istog.
Konzervativniji kritičari tržišta derivata opisuju ih kao 'kockarnicu za poslovne ljude'. Ipak, crta koja razlikuje ulaganje od kockanja u mnogim je slučajevima teško primjetna, ali funkcije su stubokom različite: Kockanje predstavlja aktivnost u kojoj onaj koji kocka riskira isključivo radi svog privatnog dobitka, dok su investicije obveza novca ili drugog kapitala prema poduzetništvu što potiče ekonomsku vrijednost mogućnosti rasta privrede i ukupne civilizacijske razine društva, odnosno takva ulaganja imaju korisne efekte na cjelokupno društvo pri čemu riskira pojedini investitor.
Mehanizam podjele rizika (jer o tome je riječ u ulaganju) predmnijeva se kao temeljni način funkcioniranja suvremenog društva.
Najočitiji model podjele rizika predstavljaju osiguravajuća društva koja preuzimaju rizik vatre, zemljotresa, poplave, kradje, gubitka zarade, pravnih radnji, nezgoda itd. Osiguranici im zauzvrat plaćaju obroke (mjesečne, godišnje obroke, odnosno prema potrebi).

Burze vrijednosnih papira takodjer služe za podjelu rizika. Ukoliko pojedini ulagači nisu u stanju podnijeti rizik trgovine vrjednosnim papirima, oni jednostavno prodaju te papire i likvidiraju svoju poziciju na tržištu. S druge strane tržišta derivata služe za smanjenje rizika onima koji žele voditi svoje poduzetništvo usprkos mogućim volatilnim (lošim, neprijateljskim) okolnostima u nekom budućem razdoblju. Gorespomenutim derivatnim ugovorima takvi se poduzetnici osiguraju do podnošljive razine pretpostavljenih okolnosti koje bi im ugrozile rad i poduzetništvo, a time i blagotvorne učinke poduzetništva po društvo (zaposlenost, nove vrijednosti, realna porezna davanja za zdravstvo, školstvo, komunalije, znanost, kulturu, službe reda, vojsku itd.).
Ugovori nisu standardizirani na tržištima derivata, jer pojedine vrijednosti podliježu individualnim okolnostima, pa su to tzv. privatni ugovori. Cijene nisu standardizirane pa je ponekad upitna i učinkovitost takvih tržišta. Naime, ni prodavač ni kupac nikad nisu sigurni jesu li postigli najbolju cijenu.

Razlika izmedju derivata i drugih vrijednosnih papira

Čitatelji se sigurno pitaju koja je razlika izmedju, primjerice, dionica i opcija ili futura? Mala, ali bitna. Dionice su imovina, a opcije i futuri su obični ugovori izmedju dvije stranke. Futuri i drugi derivati su atraktivni pa ih stručnjaci u korporacijama ili investicijskim poduzećima zovu 'sofisticiranim upravljanjem rizikom'.
Ipak, pravi razlog je mogućnost zarade na derivatima koje mogu narasti za 100% unutar nekoliko dana, dok se vrijednost dionice, obveznice ili bilo kojeg druge vrijednosti iz koje je derivat izveden, uvećala za, primjerice,5 posto..
Koliko god gornji opis izgledao komplicirano, tu nema filozofije. Primjer: Poduzetnik kupi proizvodnu halu za 500.000 kuna deponiravši u banku 100.000 kuna,a uzevši kredit od 400.000 kuna. Za godinu dana poduzetnik proda halu za 700.000 kuna i vrati banci kredit od 400.000 kuna (s pripadajućim kamatama, troškovima obrade kredita itd.) i zadrži dobit od oko 160.000 kuna što nije loša godišnja zarada za depozit od 100.000 kuna koje je bilo zapravo jedino 'ulaganje' osobe.
Važno je naglasiti da derivati (futuri itd.) nisu toliko komplicirani kakav je prvi dojam o njima. Princip je isti kao kod svake druge trgovine: kupite derivat po jednoj cijeni i prodajte je po drugoj, ostvarujući pritom dobit ili gubitak.
Poput dionica ili obveznica, ulagač ili burzovni 'igrač' može prodavati derivate koje nema. To se zove short selling (kratka prodaja) što je poglavito moguće kod derivata koji predstavljaju supotpisana ugovorna prava i obveze, ne imovinu. Ulagači i interesenti mogu takodjer trgovati na tzv. margini koji predstavljaju depozite u dobroj vjeri, a koji jamče ispunjenje ugovora za future ili druge derivate.
Svrha ovog teksta nije informiranje o cjelokupnosti burzovnog trgovanja vrijednosnim papirima nego obrada nekih instrumenata koji pomažu financiranju i razvoju poduzetništva.

Financiranje poduzetništva opcijama /pravima

Postoje i složeniji načini financiranja (budućeg) poduzetništva, ali za ovu prigodu navesti ćemo prodaju opcija i prava za buduće udjele u poduzetništvu, projektu, programu i dr., kako bi novac ostvaren prodajom opcija,prava i sl. služio za financiranje djelatnosti pokretanja poduzetništva, pripreme, razvoja i finalizaciju proizvoda/usluge.
Opcije,kao što je napisano, uglavnom predstavljaju pravo, ali ne i obvezu izvršenja.
Reotkupni ugovori predstavljaju način 'kreditiranja' poduzetnika-početnika za nezahtjevnije radove pripreme i proizvodnje (poput medijskih projekata, razvoja softwarea itd.)
Naime, opcija ili možda je bolje reći pravo na udjel u vlasnosti po ugovorenoj cijeni i u ugovorenom razdoblju, predstavlja jeftiniju varijantu za ulagača i poduzetnika.
Za financiranje nekih pripremnih radnji dovoljan je novac od opcija/prava koji je kudikamo manji od veličine udjela. Ali na taj način ulagač stječe pravo kupovine udjela po cijeni koja će biti, barem po prosudbi, poslovnom planu, isplativosti projekta itd. puno niža od stvarne tržišne cijene, odnosno niža od troškova kupovine opcije/prava (putem ugovora) i cijene kapitala do izvršenja.
Na taj način, ulagač zapravo prestaje biti običan venture ulagač (ulagač u poduzetništvo), koji izlazi nakon ugovorenog vremena i uvjeta nego ulagač s opcijom/pravom koji kupuje svoj ostanak u projektu, s tim da poduzetnik ima pravo re-otkupa ili pak re-reotkupa.

____________________________________________________________

Tekst 14:

FINANCIRAJMO PODUZETNIŠTVO – OBVEZNICAMA

Kreditiranje poduzetništva i infrastrukturnih projekta, obavlja se se izdavanjem obveznica. Kupci obveznice kupujući obveznicu za, primjerice, 1.000 kuna dobijaju ugovorom odredjenu godišnju naknadu (kupon, prinos od pr. 6%+). Svota od 1.000 kuna zove se glavna vrijednost (Principal Value) obveznice koja je uplaćena i koja se treba isplatiti vlasniku obveznice na kraju trajanja obveznice, odnosno po njezinom 'sazrijevanju'. Godišnji prinos se zove kupon, a razdoblje na koje je obveznica izdata zove se 'zrelost' obveznice.

Velike mogućnosti obveznica

Financiranje malo ambicioznijih projekata (pr: proširenje zračne luke, kolodvora, shopping centra i multiplex kina, gradjevine itd.) moguće je obaviti putem izdavanja obveznica, a u rizičnijim uvjetima kompanije koje nemaju službeni rating izdavaju tzv. junk obveznica - junk znači smeće- ali neke obveznice i korporacija po terminologiji spadaju u junk obveznice).
Pritom bitno je da svaki poduzetnik izračuna vrijednost kapitala, poglavito kod dugoročnog financiranja te se odluči za optimalno rješenje.
Detaljne informacije su potrebne svakom ulagaču, financijeru i bankama, jer kupci obeznice moraju dobiti i pročitati Prospekt emisije obveznica, a u tom Prospektu trebaju biti jasne (bez navodjenja na krivi zaključak ili očekivanje) informacije o vrsti izdanja, razlogu, financijskom stanju, očekivanim ili uobičajenim prihodima, kuponu (kamatnoj stopi), anuitetu plaćanja, (polugodišnjem,godišnjem, tromjesečnom), konverbilnosti obveznice i dr.

Obveznica se smatra sigurnijim vrijednosnim papirom od dionice jer obećava dobitni postotak, a cijena joj je viša (ili manja, ali to zavisi o emisiji) od početne nominalne. No, i to je uvjetno, o čemu najbolje svjedoče junk obveznice koje zapravo nisu i garancija da će se isplatiti dobit i uplaćena vrijednost, ali kontrola, zakoni i slični mehanizmi sprječavaju (pretjeranu) zlouporabu ovakve vrste vrijednosnog papira.
Poduzetnik izdavanjem obveznica financira svoje potrebe, a kupci obveznica mu posudjuju novac u definiranom vremenskom roku. Zauzvrat poduzetnik im ugovorno obeća premiju (kupon) prema ugovorenim anuitetima i povrat uloženog novca po 'zrelosti' obveznice (prestanku važenja iste).
Trgovanje obveznicama predstavlja ugovor izmedju poduzetnika i ulagača-kupaca obveznice (još jednom napomena da je ovdje riječ o kompleksnijem poslu, te da je ovakav način financiranja prikladniji za srednja i velika poduzetništva od manjih poduzetništava čije su potrebe i mogućnosti nedostatne za emisije vrjednosnih papira). No, bilo je i slučajeva, kao što je tzv. 'Bowie obveznica' čija se vrijednost temeljila na autorskim i drugim pravima te očekivanim budućim prihodima).

Obilježja obveznice i refinanciranje

U ugovoru su istaknute par value vrijednost obveznice (nominalna - odnosno tzv. Face Value - vrijednost po kojoj ih je poduzetnik izdao), navedena kamata (kupon) i vrijeme sazrijevanja (prestanka).
Važno je zapamtiti da Face Value obveznice ponekad ima malo veze s tržišnom cijenom obveznice. Ukoliko poduzetnik izda 100 dionica po napisanoj vrijednosti 1.000 kuna s kuponom, odnosno premijom obveznice (što predstavlja ukupnu nominalnu vrijednost, tzv. Face Value), tržište će odrediti kolika će tržišna cijena obveznice odista biti što zavisi o nizu čimbenika.
U ugovoru mogu biti navedene posebne karakteristike obveznice ako za istim postoji potreba.
Treba naglasiti kako se i kupci obveznice osiguravaju kolateralom (imovinom izdavača obevznice ako se dogodi nešto nepredvidjeno) ili ugovor prestaje važiti - tzv. Default stanje).
Nakon što poduzetnik etablira biznis i počne se služiti raznolikijim i lukrativnijim načinima sakupljanja kapitala, može izdanjem novih obveznica zamijeniti stare obveznice (postupak refinanciranja). Takodjer je moguće da se poduzetnik odluči na raniju isplatu i okončanje postojeće emisije, posebice ako kamatne stope padnu i na taj način financiranje obveznicama postane skuplje od bankarskog.

Karakteristike tržišta kapitala i cijena obveznica

Poduzetnici trebaju potpunije razumjeti financiranje obveznicama na obvezničkim tržištima gdje je dobra gospodarska situacija loša vijest jer se smanjuje ili ukida dobit na obveznicama.
Druga je opasnost stopa inflacije koja je proteklog desetljeća uravnotežena na svjetskim tržištima, ali koja još uvijek predstavlja polugu za razvoj siromašnijih zemalja (financiranje poduzetništva tzv. ciljanom inflacijom).
Inflacija je protivnik investiranja u obveznice jer poništava dobit vlasnicima obveznica koje nose fiksnu godišnju kamatu, a s druge strane inflatorna gibanja nerijetko potaknu poduzetništvo te cijene dionica kompanija počnu rasti.
Aktivna bikovska (Bull) situacija na tržištima kapitala s višim prinosima 'smrt' je za obveznice.
Nadalje, ukoliko vlasnici obveznice odluče prodati svoju obveznicu prije isteka, gube na glavnoj vrijednosti što cijelu dotadašnju investiciju čini upitnom.
Ulagači u obveznice, a to su mirovinski, zdravstveni, investicijski i dr. fondovi (svi fondovi ulažu do odredjene mjere u obveznice, ali postoje i fondovi koji su isključivo orijentirani na ulaganje u obveznice) smrknu se kad osjete da je gibanje na tržištu tako da kompanije polučuju sve bolje rezultate, inflacija raste (nevjerojatno je da je dosad najnaprednija - tržišna - ekonomija povezana za inflaciju kao neminovnost, što je posve krivo, jer 'proizvodjači' novca /banke i dr./ imaju trostruko veću dobit i troškove na samom novcu - kapitalu - nego na funkciji novca /medju kojima je i razvoj poduzetništva/).
Pozitivno je što će mnoge vlade i gradovi uvrstiti kupovinu svojih obveznica kao odbitak od poreza u okviru poreznih zakona u propisa svake zemlje.
Upute za čitanje stanja obveznica u dnevnim novinama, internetu itd. Malo su složenije za ovaj uvodni stupanj informacija o obveznicama, ali ako u novinama,pr. kupac obveznice nekog poduzetništva pročita: 125/12/42 to znači da oni koji su kupili obveznicu za 100 kuna mogu je sada prodati za oko 125 kuna.
Kod obveznica značajna je vrijednost na koju su izdate, i koja piše na njima (Face Value). Prema toj vrijednosti postavljen je kupon, odnosno očekivani godišnji prihod od obveznice.
No, obveznice se rijetko prodavaju za vrijednost na koju su izdate. Obveznicu na 1.000 kuna izdate vrijednosti, u odredjenim okolnostima tijekom trajanja investitor može kupiti za, pr. 850 kuna, što mu onda daje dodatak profitu jer po isteku važenja obveznice, taj će investitor dobiti 1.000 kuna, kao i kupon do kraja trajanja obveznice na 1.000 kuna.
Odredjeni se broj obveznica prodaje odmah ispod vrijednosti izdate na obveznici, a uplaćuje se puna vrijednost po isteku što predstavlja kuponsku naknadu zbog smanjenja troškova financijskih transakcija, isplata itd. tijekom trajanja obveznice, a prema očekivanoj dobiti (tu spada kategorija tzv. Zero Bonds).

____________________________________________________________

Tekst 15 :

FINANCIRANJE PODUZETNIŠTVA U BANKAMA

HRVATSKA STVARNOST:

Banke su konzervativne organizacije kojima je najvažnije osigurati povrat kredita, kamata i 'kreditnih troškova', pa automatski traže kolaterale koji će ih spriječiti od mogućih glavobolja u svezi s poslovanjem kreditnog dužnika uzrokovanim konkurencijom, tehnološkim promjenama, ljudskim konfliktima, ekonomskim okolnostima, strukturom financija…

Što su kolaterali

Temeljne su funkcije kolaterala: smanjenje bilo kakvog rizika u slučaju financijskih ili poslovnih teškoća kreditoprimca, smanjenje troškova obrade kredita i monitoringa u odnosu na poslovni rizik, te povećanje odgovornosti komitenta da ispuni svoje obveze prema banci kreditodavatelju.
Kolaterali, s druge strane, omogućuju korisniku kredita bolje uvjete i širu dostupnost kapitala.
No, što se dogadja s poduzetnicima koji nemaju fizičku imovinu kao kolateral (kuća, stan, strojevi itd.)?
Osnovne informacije o kreditiranju poduzetništva kod banaka u Hrvatskoj postaje dostupnije nego ikada dosad. Pritom, ponavljamo, važno je znati da su banke i poduzetnici na suprotnim pozicijama: banke čuvaju i prodaju tudji novac za svoj profit, a poduzetnici (proizvodni, inovativni, izvozni) stvaraju nove vrijednosti za profit i dobro društva.
Poduzetnici izgradjuju zdravi temelj razvoju jedne države, dok ga banke nerijetko radi obveze prema zakonu, komitentima i štedišama, naprosto 'steriliziraju', jer 'njihov' novac,koji uglavnom i nije njihov nego predstavlja agregate štednje i tekućih računa klijenata, nerijetko predstavlja smisao i funkciju po sebi.
Ipak, uz postojeću ekonomsku politiku, čak je i bankarski novac, koji je kod nas u posljednjih nekoliko desetljeća bio pretežito destimulativnog karaktera (za realni sektor) dostupniji nego ikada dosad. Posjetom banci ili još praktičnije utipkavanjem web stranica putem interneta, svaki će poduzetnik naći pregršt potrebnog materijala i dokumentacije u svezi s zahtjevima za financiranje, poticajima, programima itd.
Na žalost, većina poduzetnika, čiji kolaterali ne podržavaju zahtjeve banaka, na kraju završe pred referentom u nekoj od komercijalnih univerzalnih banka u Hrvatsko i muke poduzetnika u pravilu počinju.
Stoga, svaki poduzetnik treba znati abecedu financiranja poduzetništva, koja se u Hrvatskoj većinom svodi na bankarsko kreditiranje.
Žalosno je da se mnogi poduzetnici-početnici gotovo i ne mogu kreditirati/financirati (osim u slučaju dobivanja jamstva HAMAG-a) zbog nepostojanja prikladnih programa i nepostojanja prikladne strukture.

Što treba znati o bankama

Banke su inače skeptične prema kategoriji poduzetnika, posebice početnika.
Svaki poduzetnik, stoga, treba sebi i drugima olakšati početnu situaciju ispravnim stavom, profesionalnošću, pripremljenošću, znanjem i nadasve poštenjem.
Kao prvo, želi li uopće otplatiti kredit ili neko drugo financijsko rješenje koje njegovo trgovačko društvo (d.o.o.) ili obrt dobije? U Hrvata još je uvijek prisutan jugoslovenski sindrom po kojemu se povrat kredita svodi na problem kreditora, a ne korisnika kredita.
Kad kreditor dodje po naplatu svojih potraživanja, kao i kod bespravne gradnje koja redikulizira one koji su platili sve pristojbe i čekali godinama na početak gradnje, 'očajni' poduzetnik pozove kamere nacionalnih televizija i stavi dvoje djece na prozor.
Taj smo ‘film’, na sreću, već odavno apsolvirali.
Potom, svaki poduzetnik treba dobro analizirati hoće li njegovo poduzetništvo rezultatima biti u stanju isplaćivati obroke i glavnicu kredita (ili nekog drugog financijskog rješenja)?
U suglasju s gorenavedenim, treba odrediti točnu svrhu, ročnost kredita (ili financijskog rješenja), treba se što preciznije utvrditi koliko će kredit (ili neko drugo financijsko rješenje) opteretiti poslovanje poduzetništva, te na kraju, svaki poduzetnik treba razmisliti o najoptimalnijim stvarno mogućim kolateralima za kredit (ili neko drugo financijsko rješenje).
Nije slučajno da banke, ministarstva, ulagači i dr. traže od poduzetnika ili budućeg poduzetnika stavljanje ‘na bubanj’ vrijednih dijelova njegove imovine, kao dokaz vjere u projekt za koji traži financijska sredstva.
Na taj se način zapravo ‘opipava’ ozbiljnost kreditotražitelja, koji u brojnim poduzetničkim ‘projektima’osim brbljanja o ‘sigurnom superprofitu’ zapravo malo što drugo ulažu.
Iznimku ovom pravilu predstavljaju stvarni proizvodni i poljoprivredni programi, poglavito oni izvozno konkurentnih i graditeljskih projekata, te svih poduzetništava koji sadrže robe ili usluge koje su deficitarne u Hrvatskoj.
U svakoj će banci željeti znati kakve su poslovne knjige poduzetnika (ukoliko nije riječ o početniku i novom poduzeću), tko su glavni poslovni partneri i kupci, plaćaju li se obveze na vrijeme, kolika je pokrivenost polica osiguranja, postoje li dugovanja…
Bankama i ulagačima su nadasve važni karakter i etičnost poduzetnika, kao i njegov/njezin osjećaj odgovornosti i obveze.

Ali tu mukama poduzetnika još nije kraj

Potom, banke će zanimati i stanje poduzetništva, bilanca poduzetništva (ukoliko nije riječ o novom poduzeništvu, ali za to ionako još nema rješenja u Hrvatskoj), kakav je tijek kapitala (cash-flow), je li previše novca vezano za trajnu imovinu, postoji li hipotekarni kredit, leasing opreme i sl.
Zatim slijedi izbor pravog kredita. Odgovara li poduzetniku kreditna linija (u sklopu nekog od programa), kredit s dugoročnijom otplatom ili kratkoročni kredit?
U svijetu, kao što smo naveli u uvodu, postoje tzv. osigurani i neosigurani krediti. ‘Neosigurani’ krediti su, izmedju inih, krediti kada se banci,odnosno izvoru kapitala, ne daje klasičan kolateral, već banka ili neki drugi izvor kapitala odobrava kredit zbog komitentskog odnosa s poduzetnikom koji je zatražio kredit, njegovog dobrog stanja, ugleda i sl.
'Osigurani' krediti su vrst kredita kod kojih banka zatraži kolateral za otplatu kredita,kamate i troškova. Kolaterale za poduzetnike predstavljaju kredibilan jamac, nekretnine i pokretnine koje se kupuju kreditom, roba, potraživanja, narudžbe s ugovorenom uplatom, police životnog osiguranja, dionice, obveznice,depoziti i sl.
Ponovimo još jednom da je tržište ‘poduzetničkog kapitala’ (venture capital market) posve drugačija priča, jer tu sudionici dijele rizik s poduzetnikom na način da postaju udjelnici u projektu s strategijom izlaza, odnosno u trenutku isplate uloženog i ugovorene premije.

____________________________________________________________

Tekst 16 :

POTICAJI PODUZETNICIMA U HRVATSKOJ (ARHIVA 2005-06)


VIŠE INFORMACIJA O KONKRETNIM POTREBAMA: ivan@cda.hr

Za kraj, obavijesti koje će svakog poduzetnika radovati. Naravno, riječ je o poticajima, prije svega na državnoj razini, koje promiče Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (MINGORP) kroz programe i ustrojne privilegije poduzetnicima, kao i Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) u odnosu na bankarske klasične 'poslovne' kredite .
MINGORP je upravo dostavilo prijedlog novog Zakona o poticajima koji bi se po odobrenju Hrvatskog sabora aktivirao početkom 2007. godine.

No, za orijentaciju polaznicim a Seminara-radionice u ovom tekstu navesti ću neke obrasce dosadašnjih poticaja.

HBOR se prilagodio poduzetnicima...

Obzirom da je izvoz jedina orijentacija (pre)zaduženih Hrvata, Hrvatksa banka za obnovu i razvitak (HBOR) običava nuditi osiguranje izvoza od političkih i komercijalnih kredita, uz pokriće do 85% za kratkoročne poslove (u financijskom svijetu razdoblje do 1 godine, a u ovom slučaju uglavnom oko 180 dana) i 95% za srednjoročno dugoročne poslove. Mogu se osigurati potraživanja u koje ulaze pojedinačna,kontinuirana isporuka jednom inozemnom kupcu ili više kupaca; štete tijekom proizvodnje; kredit ; kredit dobavaljaču; ulaganja u inozemstvo; kredit za pripremu izvoza i dr.
Za nove poduzetnike ohrabrujuće je da HBOR kreditno potiče utemeljenja pravne osobe malog i srednjeg poduzetništva, direktno kreditira početnike, kreditira poticanje razvitka malog i srednjeg poduzetništva, financira poticajne mjere za samozapošljavanje i dr.
Navedeni krediti, maksimalno uprilagodjeni poduzetniku, predstavljaju uz veliki broj drugih programa i kreditnih linija, potporu i poticanje za grupu poduzetnika koja se u Hrvatskoj nema kome obratiti, jer uglavnom ne zadovoljava (kolateralne) zahtjeve komercijalnih banaka.

…a MINGORP pruža potporu

Ministarstvo gospodarstva,rada i poduzetništva (MINGORP) otišlo je još dalje u profiliranju kredita za područja ugrožena ratnim i demografskim okolnostima (pr. od posebne državne skrbi); tradicionalne obrte koji nestaju, ljude zrelije ili mladje dobi koji su (ostali) bez posla, a iskustvom znanjem i vještinom ne zadovoljavaju poslovnim zahtjevima suvremenog doba (makar je i to upitno, ali se u svakom slučaju putem škola i internet učenja treba provesti doobrazovanje i aktiviranje prerano umirovljenih djelatnika) ; inovativne proizvode i sl.
MINGORP pruža kroz svoju Hrvatsku agenciju za malog gospodarstvo (HAMAG) i druge povezne organizacije jamstva za (bankarske) kredite propulzivnim i komercijalno potencijalnim projektima, organizirajući mrežu konzultanata koji sudjeluju od početnih dobi pripreme uistinu opravdanog poduzetništva.
MINGORP,nadalje, povoljno financira/kreditira restrukturiranje poduzetništava; marketinške aktivnosti kako bi poduzetnici što prije dosegli zatražene standarde razmišljanja i poslovanja (u društvu blagostanja u kojem ponuda premašuje potražnju promidžba je važan čimbenik za razliku od društvene socijalističke tvorevine koja je zapravo predstavljala društvo nedostatka robe i usluga pa marketing i nije bio potreban); edukaciju u poduzetništvu; poduzetničke potporne institucije; poduzetničke inkubatore; nove zadruge (u sklopu prikladnog programa), razvoj zadrugarstva (kroz istoimeni projekt); uvodjenje clustera (Projekt 'Zajednički proizvod'); inovacije i nove proizvode obiteljsko poduzetništvo u turizmu, i dr.

____________________________________________________________

Tekst 17 :

KATEGORIJE MIKRO, MALOG I SREDNJEG PODUZETNIŠTVA U EUROPSKOJ UNIJI


Što EU smatra mikro, malim i srednjim poduzećima?

Obzirom da će Hrvatska uskoro potpisati povelju o malim i srednjim poduzećima, dobro je znati da je Europska unija još 8. svibnja 2003. godine prihvatila nove definicije o mikro, malim i srednjim poduzećima, modernizirajući na taj način definicije koje su važile od 1996. godine.

Što se promijenilo, što je ostalo isto?

U definiciji mikro, malih i srednjih poduzeća korištena su dva kriterija:
* broj zaposlenih
* financijski kriterij (visina prihoda ili bilančna vrijednost imovine).

Kriterij broja zaposlenih u novoj je definiciji ostao nepromijenjen, ali je značajnije povišen financijski kriterij, i to zbog utjecaja inflacije u razdoblju od 1996. godine do 2003. godine, ali i povećane produktivnosti rada.

Novi kriteriji određuju sljedeću kategorizaciju malih poduzeća:
mikro poduzeća: (u 1996. godini nije postojala definicija o mikro poduzećima):
* broj zaposlenih: manje od 10 zaposlenih
* financijski kriterij: od 2 do 10 milijuna Euro prihoda I/ili do 2 milijuna Euro bilančne imovine

Malo poduzeće:
broj zaposlenih: manje od 50 zaposlenih
financijski kriterij: od EUR10 do 50 milijuna prihoda (u staroj definiciji EUR7 milijuna) ili do EUR10 milijuna bilančne imovine (u staroj definiciji EUR5 milijuna.

Srednje poduzeće:
broj zaposlenih: manje od 250 zaposlenih
financijski kriterij: od 50 do 250 milijuna Euro prihoda (u staroj definiciji 40 milijuna Euro) ili do 43 milijuna Euro bilančne imovine (u staroj definiciji 27 milijuna Euro).

Zašto je došlo do promjene definicije?

Europska unija želi pojačati efikasnost svojih programa i programa zemalja članica u području poticanja razvoja mikro, malih i srednjih poduzeća, jer ta poduzeća čine 99 % svih poduzeća u Europskoj uniji i takva poduzeća su okosnica zapošljavanju u Europskoj uniji. Prema riječima Erkki Likkaneena, dužnosnika Europske unije za poduzetništvo, sektor malih i srednjih poduzeća je ključ inovativnog i poduzetničkog djelovanja, a time i osiguranja konkurentnosti Europske unije. Bolja definicija poduzeća s obzirom na veličinu omogućava lakše identificiranje njihovih potreba i razvoj efikasnijih politika za rješavanje specifičnih problema koji nastaju upravo zbog njihove (ne)veličine.

Izvor: Prof. dr. sc. Slavica Singer

____________________________________________________________

Tekst 18:

OSIGURANJA PODUZETNIKA I PODUZETNIŠTVA

Stupanj razvijenosti financiranja poduzetništva i podrške poduzetnicima, dakako, ovisi i o opsegu osiguravateljskih usluga kojih u Hrvatskoj uopće nema ili postoje samo deklarativno.

Izuzetak je Hrvatska banka za obnovu i razvitak koja osigurava kredite izvoznicima putem nekoliko linija.

Uz nedovoljno razvijeno osiguranje kredita, štednih uloga (depozita) tragično je stanje tzv. osiguravateljske industrije u Hrvatskoj u odnosu na malo i srednje poduzetništvo, poglavito nova poduzetništva.

Hrvatski poduzetnici su posve zanemareni jer urodjenici iz zapadnih 'razvijenih' zemalja smatraju da su varijacije životnog osiguranja dostatne za ispunjavanje potreba hrvatskoih neinformiranih ljudi (‘zahvaljujući’ 40-godišnjem socijalizmu na prijelazu u komunizma).

Ne samo oni, nego i korisnici usluga tzv. poslovnog bankarstva u Hrvatskoj, koje je zapravo antipoduzetničko (U stvarnosti, dosadašnja situacija, uz sudjelovanje MMF-a i Svjetske banke, zovu se monetarna i svekolika okupacije naroda jedne zemlje).

Upravljanje rizikom u poduzetništvu i ulaganju (bankarstvu, osiguravajućim društvima, investicijskim poduzećima i društvima za upravljanje otvorenim i zatvorenim fondovima, i dr.) ključno je za reguliranje cijene ukupnih činidbi poduzetništva, vrjednosnih papira i novca.

Bit ovog teksta je ukazati na nepostojanje relevatnog osiguravateljskog instrumentarija za poduzetnike koji mogu poslužiti pred kreditorima i ulagačima kao kolateral sprječavanja nerealizacije poslovnog plana ili neke druge radnje koja je financirana eksternim izvorima (ulagačkim; bankarskim; i dr.).

Malo (i srednje poduzetništvo) treba biti osigurano velikim brojem vrsta polica, a svrishodnost i korisnost uporabe ponudjenih instrumenta (osiguranja) ponajviše zavise o profilu poduzetništva.

Tako primjerice, za poduzetnike trebaju postojati police koje ga osiguravaju od odgovornosti od nesretnog slučaja u javnosti koje treće osobe mogu povesti protiv poduzetnika u slučaju da neka poslovna aktivnost ili proizvod uzrokuju, primjerice, tešku ozljedu ili smrt neke osobe.

Takodjer, potrebne se i malo slojevitije police osiguranja managementa nekog poduzetništva za sprječavanje naknada šteta koje mogu nastati radi neprofesionalnosti, gubljenje intelektualne imovine,gubitak dokumenata, nepoštenja i tome sl.

Potom, poduzetnici moraju imati dostup polici koja ih štiti od odgovornosti pred zaposlenikom u slučaju da isti podigne tužbu zbog ozljede na radnom mjestu ili bolesti za koju se utvrdi da je rezultat rada.

U (razvijenijem) svijetu postoje i police, koje bi nadasve dobro došle hrvatskoj managerskoj kasti, a odnosi se na policu osiguranja od nesposobnosti, neznanja itd. u radu, ukoliko se za iste ne iznadje da su bile uvjetovane višom silom i izočnošču namjere.
Svaki direktor poduzetništva treba biti osiguran policom koja ga štiti od šteta uzrokovanih, primjerice, njegovom nepažnjom.
Naravno, temelj osiguranja poduzetništva su police koje štite od poslovnih rizika, ali prije što ih obradimo, spomenimo da poduzetnik mora imati policu (ili police, štogod je praktičnije) za osiguranje opreme, nekretnina i sadržaja u nekretninama (namještaja, aparata, umjetnina itd.), šteta na vozilima (full-kasko je najpreporučljiviji), te protiv mogućih pravosudnih troškova koje mogu izazvati tužbe protiv poduzetništva, poduzetnika itd.
Uz navedene, moguće je osigurati kompjutersku opremu, prijenosnu elektronsku opremu….

Faktoring služi (uglavnom) za osiguranje naplate kod izvoznih partnera (kupaca), a financijski derivati (opcije, futuri, hedgeing) za definiranje pozicije radi osiguranja protiv loših ili nepredvidjenih dogadjanja na tržištu roba, vrijednosnih papira i rada.

Ozbiljno osiguravajuće društvo s referentima i vlasnicima koji nešto znaju o poslovnim rizicima (U koje spadaju i posebni politički rizici, kao i rizici od gubitka vrjednosti neke domicilne valute u kojima se vrši plaćanje u odnosu na EUR, USD, YEN i dr. – takvim vrstama osiguranja bave se specijalizirana osiguravateljska društva), trebaju donijeti poduzetniku komaparativne prednosti zbog sniženja mogućih i vjerojatnih rizika kod investicije.

U slučaju nepostojanja dostatnog kredibiliteta poslovnog partnera čije radnje u lošoj namjeri mogu prouzročiti nestabilnost poduzetnika (i njegovih kooperanata itd.), poduzetnik se može osigurati u diskontnoj prodaji dugovanja prema kompanijama koja se bave tom, u svijetu, krajnje legalnom financijskom djelatnošću.

Ukoliko je poduzetnik graditelj, treba osiguravati svaku etapu (dob) gradnje i anagažirati (ne pasivizirati) kapital.

Takodjer, poduzetnici-početnici o čijrem radu i čijim sposobnostima zavisi uspjeh poslovnog plana, mogu sebe osigurati u slučaju nesreće, bolesti i sličnog trajnog ili privremenog onesposobljavanja,s time da svota na koju su osigurani treba odgovarati visini ulaganja s prinosima investitora ili banaka. Na taj način, imajući u vidu i početnu imovinu poduzetništva koja uključuju i intelektualni kapital (prava, projekti, inovacije itd.), izvori kapitala bi trebali biti osigurani od tzv. volatilnosti tržišta, odnosno nepovoljnih dogadjanja na tržištima vrijednosnih papira i novca koja utječu na cijenu novca, odnosno fiskalna politika, nerijetko i pod pritiskom zatečene monetarne situacije, odlučuje o poduzetničkoj proaktivnosti instrumenata na tržištima kapitala. Više kamatne stope središnje banke i prinosi na državne obveznice destimuliraju rizičnije investicije, i obrnuto.

Lepeza osiguranja zadire i u banke, odnosno korisnike kredita ili vlasnike vrijednosnih papira.

Za banke i poduzetnike postoje sofisticiraniji načini (u odnosu na ukupan mehanizam rada i ustroja) osiguranja kredita, ali i od nepoželjnih učinaka dugovanja.Usluge osiguranja kredita omogućuju svježe informacije poslovnim strankama, blagovremeno uočavanje mogućih problematičnih situacija, kalibriranje rješenja u cilju postizanja optimalne situacije za stranke, te omogućuje stranci prednosti koje proizlaze iz police kreditnog osiguranja, kao što su dostup slojevitijem načinu naplate dugovanja i pravnoj logistici potrebnoj za izvršenje istog. Pritom su moguće prodaje kreditne obveze putem specijalizirane aukcije ili ponude, pri čemu se krediti definiraju prema veličini, kvaliteti, vrsti, zastupljenim i zatraženim kolateralima i naravno području korisnika kredita, odnosno kreditodavatelja.

U svakom slučaju, suština ovog teksta za poduzetnike je prihvaćanje činjenice i prakse da su osiguranja predvidjena za svaku dob poduzetništva, projekta, radnje i sl. Zašto ih još činjenično nema kod nas, treba upitati iz dosadašnjih vlada koje steriliziraju ili nepovratno poklanjaju hrvatska bogatstva.

____________________________________________________________

Tekst 19:

KREDITIRANJE NEZAPOSLENIH – POTICANJE PODUZETNIČKOG POTENCIJALA

Funkcija ovog teksta je ukazivanje na dosadašnju neučinkovitu politiku poticanja poduzetništva i radnog aktiviranja nezaposlenih u Republici Hrvatskoj, poglavito poduzetništava u ranim dobima, zbog nepostojanja prikladnih financijskih inicijativa, mikrokreditnih programa i praktične podrške, što posljedično utječe na rast stope nezaposlenosti i pasiviziranja nacionalnog budžeta čije fiskalne mjere ne služe stvaranju novih vrijednosti nego financiraju održavanje postojećeg negativnog stanja.

Nezaposlenost, osim dramatičnog utjecaja na ljudske sudbine, osjećaja nepotrebnosti, nemogućnosti civilizacijskog življenja i osobne istrošenosti, što se zrcali i na nelagodi ukupnog društva, snažno utječe i na poduzetničke cikluse. Zadovoljavanje i najminimalnijih prava nezaposlenih stvara fiskalno i monetarno dezinvesticijsko okružje i uskoro upravljači javnom imovinom u cilju uvećanja iste za opću dobrobit (to se u zemljama bivše Jugoslavije još uvijek zove - vlast,vladanje, nap.p.) upadaju u slijepi krug, poglavito ukoliko što ranije ne poduzmu barem dio nezaposlenih sposoban za pokretanje i razvoj poduzetništva.

Podrška, financiranje i kreditiranje nezaposlenih u svrhu poticanja samozapošljavanja predstavlja jedini izlaz iz teške situacije danas, zapravo preduvjet razmišljanja o ikakvoj pozitivnoj budućnosti hrvatskog naroda koja ne znači obnavljanje gospodarskog ropstva nakon stoljeća pod terorom genocidnih Osmanlija, te potom vladavine 'Austrougarima', Srbima i dr. nad Hrvatima.

Isprva, definirajmo tko se smatra nezaposlenim, medju kojim se kriju deseci tisuća vjerojatnih malih poduzetnika? Nezaposlenim, se smatraju 'osobe koje su sposobne za rad ali ne mogu naći posao'. Nezaposlenim se smatraju osobe koje nemaju stalno radno mjesto i primanja, a aktivno traže posao. Nezaposlenost je uglavnom povezana s neimaštinom, a stanje postaje tim ozbiljnije za nezaposlenu osobu ukoliko je izgubljeni posao bio primaran ili jedini izvor prihoda.
Nastavak trajanja nezaposlenosti uobičajeno se razvija u oblike poput siromaštva, zaduženosti i izraženih fizičkih i psihičkih problema.

Trajanjem nezaposlenosti čovjek gubi smisao u životu, gubi ambiciju samoostvarenja, nedostaje mu cilj, radost postignuća, ostvarenja, dokazivanja pred društvom.
Takav čovjek prestaje biti suvremeni čovjek, on postaje sjena koja vegetira, frustriran okolnostima, nemoći i nemogućnosti razvijanja sebe, svojih sposobnosti koje bi na koncu prerasle u novostvorenu vrijednost društvu.

Nezaposlen osoba postaje trošak na grbači sadašnjih i budućih poreznih obveznika, upada u ravnodušje, a društvo niti upravljačke strukture ne pokušavaju poduzeti tog nezaposlenika u korist društva.

Za nezaposlene u Hrvatskoj de facto nema kredita

Nezaposleni Hrvati, kojih je otprilike oko 300.000+, ne računajući one koji glume zaposlenost u političkim i daljnjim javnim (političko)administrativnim službama, svojim bi angažmanom u funkciji istinskih poduzetnika trebali biti jedan od ključnih čimbenika razvoja i gospodarskog zamaha na svakoj razini u Hrvatskoj, od lokalne, regionalne do nacionalne.
Naravno, mnogim od tzv. kriznih grupa nezaposlenih starijih od 45 godina s neaplikativnim radnim iskustvom i nedovoljno ažuriranim znanjem i sposobnostima, kao i mladim s više traženog znanja ali bez iskustva, treba se pružiti potpora kroz stručno osposobljavanje doobrazovanje, dokvalifikaciju i stažiranje, posebice kod nezaposlenika koji se odluče upustiti u objektivno izvedivo poduzetništvo - 'sveti gral', srce opstanka svakog naroda.

No, što se dogadja u Hrvatskoj, koja je preplavljena stranim univerzalnim banakama s praktički nekvalitetnim i nerazvojnim kapitalom u odnosu na podršku nezaposlenim?

Financira li ili kreditira li netko u RH nezaposlene?

Odgovor je: uglavnom nitko!!
Na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, uz mnoge naizgled obećavajuće programe, zapravo ne postoji nijedan izvediv program za samozapošljavanje, odnosno (samo)kreditiranje. Vlada RH je bila ukinula prethodni program poticanja zapošljavanja (namijenjen poslodavcima) radi neučinkovitosti i funkcionalnog varanja svih poreznih obveznika (koji su zapravo - država). Kako još nema novih poticajnih mjera, zaboravlja se da je najvažnija odgovornost Vlade osiguravanje zakonskih uvjeta i drugih uvjeta potrebnih za nesmetani razvoj poduzetništva.
S druge strane, prava nezaposlenih glede novčanih naknada nedovoljno su riješena, tako da i mogući krediti na temelju naknade, odnosno po zapošljavanjaju kasnije plaće rijetko dolaze u obzir. Bizarno je da kredite nezaposlenim, barem deklarativno, 'daje' samo jedna štedno kreditna zadruga u okviru gotovinskih kredita (kod kojih inače korisnicim akredita iznos kredita prema oročenom depozitu iznosi 1:3), ali uz garanciju tri jamca (umjesto dva kao kad kredit uzimaju zaposleni ili umirovljenici).
That's it, narode!!!
Takva 'bodljikava žica' razdvaja nezaposlene, a ubrzo i društvo, od civilizacije rada, uspjeha, materijalnih pretpostavki za podizanje obitelji, i nadasve stvaranje novih društvenih vrijednosti proizvodima, uslugama, novom zaposlenošću, izvozom…Dakle, nezaposleni i njihove obitelji mogu prestati biti trošak na grbači naroda te ukoliko im se omogući kvalitetna podrška pozitivno utjecati na katastrofalnu platnu bilancu RH koja je rezultat izočnosti svake iole razumnije ekonomske politike osim antiniflacijskih mjera prije 12-13 godina koja je zapravo samo preduvjet za razvoj propulzivnog ekonomskog sustava, a ne sustav.
Svaki poduzetnik i zaposlenik svojim poreznim davanjim pokreće skrb o ljudima, hrvatsku znanost, zdravstvo, kulturu, infrastukturu, komunalije, pravično i učinkovito pravosudje, stvarnu trodiobu vlasti (upravljanja državom koja predstavlja autohtoni narod i sva bogatstva unutar medjunarodno priznatih granica), brigu o životinjskom i biljnom svijetu…

Stoga, problem nezaposlenosti i velikog budžetskog tereta može se riješiti jedino poticanjem istinskog proizvodnog i izvoznog poduzetništva s djelotvornom posljedicom porasti stope zaposlenosti umjesto da se to radi kao dosad na trošak društva i poduzetnika ranijim umirovljivanjima i prijevremenim mirovinama dečkima od 30-ak,40-ak godina, čime se nominalno 'smanjivala ' nezaposlenost, a pojačavao porezni pritisak i obveze države - dakle sviju nas, jer mi smo država.
Činjenično, posljednih desetak i više godina gotovo da se nitko ne brine o nezaposlenima koji nemaju svog zastupnika i čije se najbolje poduzetničke godine gase neiskorištene.
Najbolnije odjekuje u novčarskom tremanu nezaposlenih čije potencijale nitko ne želi iskoristiti za ukupnu dobrobit društva.

Financiranje nezaposlenih poduzetništvom u razvijenim zemljama

Mogućnost kreditiranja nezaposlenih izaziva jezu i nevjericu kod komercijalnih banaka, opsjednutih potrebom za rudimentarnim kolateralima, uz klasično neznanje i administrativno nagrizajuće ravnodušje nadležnih o kojima zapravo ovisi sudbina sviju nas.
U razvijeni(ji)m državama (SAD, EU, Kanada itd.), problem nezaposlenih osoba rješava se na društvenoj razini (putem inicijativa, fondova, poduzetničkih programa i sl.) i prilagodjenim kreditiranjem.
Takve se inicijative, primjerice u SAD, odnose na ekonomski razvoj, strukturne radove, obrazovanje itd. Vlada SAD itekako se brine o svojim nezaposlenim putem bespovratne pomoći i potpore u programima za gospodarske razvojne projekte, stvarajući poslove osobama s minimalnim prihodima (naknadama) poglavito u infrastukturnim sektorima kao što su gospodarski razvoj, komunalni razvoj (gradnja, obnavljanje,zaštita od vatre i dr.), zaštita od elementarnih nepogoda (poplava), obrazovanje, poduke itd.
Nezaposlenim su na raspolaganju i kompjuterski programi za stalno traganje (putem interneta) za izvorima pomoći i bespovratnih sredstava, što je posebice korisno za buduće ili nove poduzetnike.
U Velikoj Britaniji, pak, usluge za poduzetnički razvoj okrenute su i prema nezaposlenima, a uključuju specijilizirane razvojne urede,inicijative, donatore i programe potaknute fiskalnim mjerama, koji nezaposlenim pružaju praktičnu pomoć, informacije o poslu i gospodarstvu, registracije, savjete i sl. kako bi se nezaposleni poduzeo u aktivnog člana društva koji svojim radom, znanjem i idejama doprinosi društvu.
Centri (poput, primjerice, The Centre for Developing Connections), pomažu novim poduzetnicima u spoznavanju i osvarivanju poslovnih prigoda. Usluge takvih centara uključuju poslovne savjete i informacije, vodiče kroz karijeru…
Zaklada Princes Trust - Business omogućava nezaposlenim ili djelomično zaposlenim mladjim ljudima izmedju 18 do 30 godina financiranje tzv. niskim kreditima nepovratnim sredstvima ili 'mekanim' kreditima.
Razvojne agencije (pr: South East England Development Agency) pružaju (i) nezaposlenim široki raspon podrške u poslu i investicijskih usluga. Cilj takvih agencija je je osnaženje lokalnih ekonomija niskom korisnih inicijativa koje uvećavaju proizvod te regije i stopu zaposlenosti.
Važnu ulogu pritom obnašaju i financijske institucije koje se uglavnom bave tzv. mikrofinanciranjem i mikrokreditiranjem.
Nezaposleni u razvijen(ij)im zemljama imaju pravo na kredite raznih vrsta, pogotovo jer nezaposlenost ne može trajati godinama bez nade (odnosno, sve manje nade ukoliko se nezaposlena osoba ne doobrazuje i sl.), a ljudska prava u ljudskom društvu najučinkovitije se očituju kada radnik ostane bez posla (pri spomenu ljudskih prava, mislim na stvarna ljudska prava, a ne ona politički nametnuta ili izmišljena homoseksualaca, manjina koje su palili i uništavali Hrvatsku i sada se vraćaju u kuće koje su im obnovili porezni obveznici zbog 'pritisaka niz EU' i sl., nap.p.).
Nezaposlena osoba u razvijen(iji)im državama ne postaje manje vrijedna u društvu, takvu osobu ne ismijavaju niti ju malogradjanski žale, nego je žurno aktiviranje takve osobe prioritetni cilj upravljača državnom imovinom .

Praksa kreditiranja nezaposlenih

Nakon što jedna osoba izgubi posao, računi joj i dalje dolaze, a nema ih odakle platiti. I tako mjesec za mjesecom. Zbog toga su uvedeni i krediti za nezaposlene koji se odnose na osobe koje ne mogu normalnim načinom dobiti kredit, a ispunjavaju sve karakteristike nezaposlenih (osoba koja nema stalno radno mjesto i primanja, aktivno traži posao itd.).
U tzv. socijalnim državama zemalja osnivačica EU, nezaposlena osoba dobija naknadu (kao i u Hrvatskoj) ukoliko ispunjava uvjete.
No, nezaposlena osoba ne može pokrenuti poduzetništvo s takvom minimalnom količinom novca namjenjenoj za preživljavanje te osobe do pronalaska novog posla. Stoga ta osoba mora uzeti kredit koji se razliku po cijeni (efektivna kamatna stopa, troškovi kredita) razlikuje od 'normalnog' kredita.
U Velikoj Britaniji i SAD veliki broj financijskih kompanija i banaka (posebice tzv. charity banaka) kreditira ili financiura nezaposlene. Visina kamatne stope povezana s razinom rizika povrastka kredita što je razlog da je uobičajena kamatna stopa kredita za nezaposlene viša od drugih.
Na sreću, zakoni i propisi ograničavaju davatelje kredita u visini kamatnih stopa kao i općih kreditnih uvjeta jer se dogadjalo da korisnici kredita (za nezaposlene) zbog dugovanja uzrokovanih kamatnim stopama gube nekretnine i drugu založenu imovinu. U današnjem vremenu dostupnosti podataka na internetu, svaki budući zatražitelj i korisnik kredita može putem kalkulatora izračunati raspon kamatnih stopa kod većine kreditora.
Za kolateral se obično uzima nekretnina koju nezaposlena osoba može priložiti, kako bi dobivao kreditne obroke prema procjenjenoj i stvarnoj vrijednosti nekretnine. Drugi je način da se nezaposlena osoba koristi kreditom samo u alarmantnim slučajevima, a u brojnim slučajevima nezaposlena osoba kao korisnik kredita želi podmah cijeli kredit u odnosu na stvarnu vrijednost založene nekretnine.
No, što se dogadja ako nezaposlena osoba, posebice ukoliko je tek završila fakultet ili neku drugu školu, nema svoju nekretninu kao kolateralni zalog u dobroj vjeri?

Krediti za revitalizaciju radnih kapaciteta nezaposlenih

Još jednom, gospodarski razvoj nije ostvariv niti održiv s ogromnim brojem nezaposlenih osoba koje svakim danom nerada i nemogućnosti razvijanja svojih znanja gube svoju konkurentnost na tržištu rada i opću društvenu korisnost. Situacija je tim teža ukoliko nezaposlene osobe nemaju nekretninu i ovisne su o naknadi koju prima kao nezaposlena osoba.
Hrvatski zavod za zapošljavanje omogućava primanje naknade onim koji su prijavom na Zavod radili najmanje 9 mjeseci u posljednja 24 mjeseca. No, što je s naknadama onim koji još nisu radili, koji su radili, ali ih poslodavac nije prijavio?
Rješenje za veliki broj takvih nezaposlenih rješenje je samozapošljavanje, ali to nije moguće bez prikladnog način financiranja i posvemašnje podrške svakoj dobi samozapošljavanja.
U svakom slučaju, bilo gdje na svijetu, naknada nije dovoljna da nezaposleni zadrže dotadašnji način života. Ukoliko nemaju valjani kolateral, nezaposlene osobe u Velikoj Britaniji, koja je po mom mišljenju najcjelovitije riješila podršku malom i srednjem poduzetništvu i radu, tj . nezaposlenosti, pribjegavaju tzv. neosiguranom kreditu s višom kamatnom stopom. Pri tomu, a što je posve razumljivo, kreditori kontaktiraju urede za nezaposlene kontaktiraju radi prikupljanja potrebnih podataka. Kreditori nezaposlenih nakon obrade individualiziranog zahtjeva, a u slučaju odobravanja kredita, uračunavaju više efektivne kamate radi rizika.
Funkcija krediti za nezaposlene, osim onih za pokretanje poduzetništva, odnosi se primarno na refinanciranje dugovanja, zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, kupovinu opreme (kompjutera itd.), automobila i sl. Obzirom da su uredni prihodi preduvjet za dobivane 'normalnog' kredita, nezaposleni nikad ne bi bili u prigodi dobiti bilo kakav kredit. Ipak, ukoliko su trenutačno nezaposlene osobe bili uredni kreditni obveznici, banke i kreditori će im izaći u sustret i u doba nezaposlenosti ( i to bez stvarnih kolaterala).
Naravno, uz višu cijenu novca.

Gotovinski krediti u razvijenim zemljama ne diskriminiraju osobe prema statusu (ne)zaposlenosti. Ipak, kreditori, uzimajući u obzir rizik posudbe naplaćuju na takvu vrstu kredita i iznimno visoke kamate.
Tu treba istaknuti i Pay-Day Loan, odnosno kredit koji se odnose na obroke plaće ili naknade korisnika kredita. Prednosti takvog i većine gotovinskih kredita su brza dostupnost, manjih su veličina i uglavnom se vežu za naknadu koje korisnik kredit dobiva mjesečno ili tjedno (Velika Britanija) kao nezaposlena osoba.
Ipak, s takvim kreditima nezaposlene osobe ne mogu započeti poduzetništvo.

Mikrokreditima do svog posla: kako to rade (i) u susjednim zemljama

Temeljni ciljevi mikrokreditiranja su promicanje samozapošljavanja i mikropoduzetništva, putem povećanja raspoloživih kreditnih sredstva i drugih poslovnih usluga. Prioritet je pružanje pomoći najugroženijim ekonomskim grupama koje nemaju pristup tradicionalnim, komercijalnim izvorima sredstava – bankama, kako bi prešli s ovisnosti o humanitarnoj pomoći na aktivno zapošljavanje.

Mikrokreditiranje služi za financiranje osnovnih ljudskih potreba i pokretanje tzv. mikro poduzetništva.
Mnogi nezaposleni koriste upravo ovakav sustav financiranja koji je jeftiniji od klasičnog bankarskog, a za koji se nezaposleni uglavnom niti ne mogu nadmetati. Financiranje početne dobi poduzetništva je najrizičnije i zbog toga ga banke izbjegavaju. Nezaposlenima je problem nepostojanje prikladnog kolaterala, pa je stroga potrebna promjena u tretmanu nezaposlenih u funkciji radnog i poduzetničkog aktiviranja nezaposlenih. Naime, dosad se nezaposlenim praktički pomagalo da budu neaktivni izdvajanjem iz poreza zaposlenih. Što bi se dogodilo kada bi dio novca bio upotrebljen za podršku početnim dobima poduzetništava nezaposlenih? To bi nezaposlenima zasigurno omogućilo blagi odmak od ovisnosti o pomoći društva, a društvo bi dinamiziralo.
Pogledajmo kako problem zapošljavanja nezaposlenih pokušavaju riješiti u objektivno nerazvijenijim i gospodarski inferiornijim susjednim zemljama. Tako, primjerice, program Zavoda za zapošljavanje HB Mostar navodi da 'potiče samozapošljavanje otvaranjem samostalne obrtničke, ugostiteljske, trgovinske i druge radnje, osnivanje poduzeća ili otpočinjanje neke druge samostalne poslovne djelatnosti, kojom nezaposlena osoba trajnije rješava problem svoga zapošljavanja'.
Zavod financijski podupire programe samozapošljavanja kojima nezaposlena osoba trajno rješava problem svog zaposlenja. Temeljni ciljevi mikrokreditiranja su promicanje samozapošljavanja i mikropoduzetništva, putem povećanja raspoloživih kreditnih sredstva i drugih poslovnih usluga. Prioritet je pružanje pomoći najugroženijim ekonomskim grupama koje nemaju pristup tradicionalnim, komercijalnim izvorima sredstava – bankama, kako bi prešli sa ovisnosti o humanitarnoj pomoći na aktivno zapošljavanje.
Stoga, mikrokreditiranje u manje razvijenim BiH i donedavnoj SiCG za cilj drži osposobljavanje i podržavanje razvoja kapaciteta financijski održanih mikrokreditnih institucija, koje će ciljanu klijentelu – nezaposlene, moći dugoročno opsluživati. Sredstva za mikrokredite su osigurana kao kredit od Svjetske banke te kao donatorska sredstva vlada: Italije, Nizozemske, Švicarske, Austrije, Japana, UNHCR-a, USAID-a i drugih nevladinih organizacija iz svijeta. Tako su se primjerice u SiCG 'krediti mogli koristiti samo za profitabilna mikropoduzetništva (oni to nazivaju:'mikrobiznis) ili za aktivnosti stjecanja prihoda u domaćinstvu'. Sredstva se također mogu koristiti za nabavku potrebnih osnovnih sredstava i financiranje obrtnih sredstava, financiranje aktivnosti u poljoprivredi, preradi poljoprivrednih i drugih proizvoda, usluženim aktivnostima, trgovini i proizvodnji manjeg obujma.
Ovlaštene mikrokreditne organizacije utvrdjuju visinu kredita sukladno potrebama i mogućnostima mikropoduzetništva koja se financiraju. Prema standardima, maksimalni iznos kredita za prvi kredit je oko 2.500 eura , a nadalje prosječna visina kredita može biti do 5.000 eura. Rokovi otplate ovise od vrste aktivnosti i mikropoduzetništva, rokovi otplate se kreću oko 12 mjeseci.
Kamate na mikrofinanciranje organizacije utvrdjuju temeljem troškova pružanja usluga, rizika vezanog uz prirodu posla klijenta, kao i da se posao klijentu isplati. Kamate su pozitivne, što znači da su veći od inflacije i da osiguravaju mikrokreditnim organizacijama pokrivanje svih operativnih troškova. Glede instrumenata osiguranja kredita, mikrokreditne organizacije traže vrstu instrumenta osiguranja kredita koja najviše odgovara mogućnosti korisnika zajma i koja adekvatno pokriva rizik koji ide uz prirodu aktivnosti posla korisnika, po tome prihvatljivi kolaterali osiguranja predstavljaju zajednička jamstva korisnika, supotpisnici, imovinska jamstva i sl.
Mikrokrediti se, u svakom slučaju, rabe kao sredstvo poticanja poduzetništva i radnog aktiviranja nezaposleniih, što im je jedan od temeljnih ciljeva. Tako je običaj da fondovi za zapošljavanje odobravaju kredite od 5.000-20.000 eura, s kamatnom stopom od 1% godišnje, rokom otplate 3.5 godina, a vrijeme počeka iznosi godinu dana.
Korisnik kredita je (bio) obvezan registrirati poslovnu djelatnost, odnosno poduzetništvo obvezu, zaposliti sebe i broj djelatnika u suglasju s radnim planom kojeg je predao, namjenski trošiti sredstva, održavati broj zaposlenih koji je navedenu u zahtjevu za mikrokredit (jer to je funkcija kredita) i sl, inače kredit se gasi i proglašava dospjelim.
Najvažnije je da aplikanti za ovu vrst mikrokredita moraju biti evidentirani kao nezaposleni i njihov projekt mora biti ekonomski opravdan i osiguravati otvaranje novih radnih mjesta.

____________________________________________________________

Tekst 20:

INFORMACIJE O OTVORENOJ I ZATVORENOJ (JAVNOJ) PONUDI KAO NAČINU FINANCIRANJA NOVOG PODUZETNIŠTVA

Koliko hrvatskih poduzetnika, čak i njihovih odvjetnika,čije se jedino 'intelektualno' umijeće svodi na potkupljivanje sudova i postignuće zastare predmeta za (ne)djela u privatizaciji i pljački naroda, poznaje postupak i tehnike javne otvorene ili zatvorene ponude čiji je cilj financiranje novog ili postojećeg poduzetništva?

Privatne ponude potencijalnim ulagačima, koji svojim kapitalom (novcem, uslugama, opremom, nekretninama, pravima, vezama i dr.) mogu pokrenuti poduzetništvo, imaju svoja pravila i zakonitosti uspjeha.

Prije svega, potrebni su detaljan i kvalitetan poslovni plan (iz kojeg se izvodi i Prospekt) s proizvodom, uslugom, načinom poslovanja, konkurentnim troškovnikom i objektivno projiciranom dobiti, koji služe kao temelj budućim ulagačima.

Privatne ponude se za ulagače svode na ponudu kupnju udjela u (budućem) poduzetništvu po dogovorenim uvjetima. Pri tomu najvažnije je za poduzetnike da, ukoliko nije riječ o nekoj iznimnoj ili inovativnoj zamisli, patentu, obavljenim radnjama itd., pokažu dobru vjeru koja se očituje ponajviše u spremnosti sudjelovanja u riziku imovinom ili nečim drugim.

Poslovni plan ili Prospekt koji sadržava Sažetak, Uvod, Opis tržišta, Životopis managementa ponudjenog poduzetništva te cjelovit opis projekta koje se kapitalizira otvorenim i zatvorenim javnim ponudama, kao i detaljno obrazloženje sa statistikama i projekcijama projekta, proizvodu/usluzi, aspektima, načinu uporabe kapitala, sažetak budžeta, projekcije prihoda (što je značajno za de novo poduzetništva), marketinški plan i analizu, pisma namjere i sporazume, ozbiljnije referentne članke iz industrije, informacije o kontaktu (adresa, broj telefona, emaila itd.).

Nerijetko se sposobniji poduzetnici, koji k tomu imaju još i propulzivan projekt, 'naoružaju' i opcijama, relevantnim memorandumima ili sporazumima (koji su uglavnom uvjetni), osiguranjima - od životnih kako bi se osigurali investitori u slučaju bolesti ili nesreće poduzetnika, odnosno managera, do poslovnih koji jamče završetak projekta u kojeg su ulagači uložili, primjerice završetak gradnje zgrade, snimanja i montaže filma – potonje se zove Completion Bond - te raznih referentnih potvrda koje se odnose na projekta potrebni su radi dokazivanja formalnog statusa.

Poduzetnici se služe stručnim službama koje pozivaju potencijalne ulagače, ali zakoni zemalja EU i SAD su restriktivni u odnosu na broj mogućih ulagača koje se pri takvoj vrsti ponuda može kontaktirati za financiranje odredjenog projekta. Stoga, poduzetnici mogu ponudi pristupiti i znatno neformalnije, te napisati na prospektu 'Samo za informaciju', što ne predstavlja službenu ponudu ulagačima.

Ulagači mogu biti aktivni i pasivni, što ovisi o obliku organizacije prikupljanja potrebnih sredstava.

Svaki ulagač zahtjeva od poduzetnika da mu pismeno i usmeno iznese ustroj poslovanja, način plasmana proizvoda/usluge, opise referentnih tržišta, detaljan opis proizvoda/usluge ili pak projekta, strukturu financiranja, te ponajviše odgode plaćanja (Deferrals) za upravljački tim i one koji su započeli poduzetništvo.

Ulagače ponajviše zanima hoće li poduzetnik biti sposoban završiti projekt, odnosno predmet njihova ulaganja, hoće li se i kada njihova investicija vratiti, kolika će biti zarada (u najrealnijoj mogućoj projekciji), makar osobno dostavljam tri moguće financijske projekcije – onu na razini povrata uloženih sredstava /Break-even/, srednje uspješnu i vrlo uspješnu - te kakvi su društvena i duhovna vrijednost, kao i korisnost predmeta investiranja, što ponekad donosi dodatni i nematerijalni profit ulagačima.

Inače, poduzetnicima ne preporučujem da sami organiziraju ovakve ponude sa svim potrebnim materijalima iz razloga što će zasigurno, obzirom na izočnost tržišta poslovnih ponuda u nas i u regiji, pa i u velikom dijelu EU gdje su gradjani još uvijek 'vezani' za banke opće prakse, napraviti neku od elementarnih pogrješaka.

Ulagačima se takodjer može smatrati ljude koji dostupe materijalna dobra i sl. s plaćanjem po ostvarenju dobiti, čime oni nisu više prodavači proizvoda ili usluga nego i ulagači koji se izlažu riziku, pa prema tomu i poduzetnik treba odrediti koliki je njihov korektan udjel u cijeloj investiciji (Pro Rata).

Poduzetnik ni jednog trenutka ne smije mogućim ulagačima 'prodavati maglu' netočnim informacijama i 'zašećerenim' projekcijama (u poslovnom svijetu poznato kao: blue skying), što je inače temeljna odlika političkog 'poduzetništva' u nas,a i u svijetu (tomu i EU-rokratizam).

Ukoliko se ponuda temelji na budućim rezultatima, poželjno je da su projicirani primici ulagačima dokazivi uvjetnim predugovorima/pismima namjera pravnih osoba s relevantnim financijskim kredibilitetom. U slučaju ispunjavanja uvjeta navedenih u Pismu namjere ili Predugovoru isti prerastaju u ugovor o, primjerice, dugoročnoj kupnji, koja se prema važećim standardima, obnavlja svaku godinu.

Radi složenosti radnji, poduzetnicima savjetujemo angažiranje poslovnih savjetnika ili servisa za pripremu materijala i organiziranje javnih ili zatvorenih ponuda.

O načinima organiziranja javnih ponuda u narednim tekstovima, ali najvažnije je da poduzetnik shvati kako u doživljaju njegove ponude pred potencijalnim ulagačima više od 50 posto utjecaja kod potencijalnih ulagača stvara ukupan vizualni utisak, nešto manje od 40 posto ono što se kaže, a oko 7 posto način na koji se ponuda predstavi i argumentira.

Naravno, za kvalitetnu prezentaciju potreban je i prikladan prostor, s udobnim sjedalima, sustavom za projekciju, buffet osvježenje za kasniju neformalniju priču i sl. U takovim prigodama, poduzetnik treba izazvati sinergiju medju uzvanicima, elegantno se riješiti 'pametnjakovića' koji će stalno dosadjivati s polubudalastim ( a naizgled ozbiljnim) pitanjima…

Poduzetnik, ukoliko uopće dodje do ove razine predstavljanja projekta ozbiljnim i potencijalnim ulagačima, treba i ponekad reći 'ne' ukoliko bi angažman odredjenog ulagača mogao izazivati probleme.

Kod izvodjenja takvih zakvorenih ponuda, važno je da poduzetnik bude stvarno 'tamo', da se pogledom 'spaja' sa svakim uzvanikom (a ne da nervozno leti očima lijevo-desno, što je dokaz nestabilnosti), da govori jasno i na očekivanoj razini (bez puno 'uličizama' ili nastojanja stvaranja zajedništva kroz kliše vulgarizama ili izlizane paradigme), te da mimikom ruku i gestikulacijom lica uvjeri uzvanike u činjenicu da je posve podredjen projektu, poduzetništvu ili onome što je predmet ponude.

Na kraju ponude, poduzetnik treba svakom uzvaniku detaljno odgovoriti na pitanje, te nastojati dobiti odredjenu vrstu odgovora o njihovom interesu, kako bi se stvorila približna slika o (ne)uspjehu ponude.

Poduzetniku koji razmišlja o organiziranju Zatvorene ponude kao načina financiranja svog poduzetništva ili projekta, najvažnije je da zna kako svaki (potencijalni) ulagač bježi od siromaštva i trči prema obilju. Ukoliko ulagači shvate kako poduzetnik nema novaca u džepu, oni odmah posumnjaju kako će dio njihova novca biti utrošen za standard života poduzetnika koji će kupiti vozilo za poduzeće (svoj prijevoz) i sl.

Poduzetnicima, posebice novim poduzetnicima, najteže je dobiti prvi novac. Nitko ne želi investirati prvi. Ali ako poduzetnik, primjerice, stvori uvjete za iskazivanje postojanja prvog kapitala, što mogu biti odgode plaćanja, odnosno ulaganje rada, opreme, materijala i dr. bez naknade koja će biti isplaćena tek po ostvarenju neto profita poduzetnika , to je već prvi kapital i pokazatelj da netko vjeruje u projekt.

Inače, omjer mogućih ulagača, odnosno potencijalnih kandidata u odnosu na one koji su zainteresirani saslušati ponudu, iznosi izmedju 1:5 do 1:12 (a može biti puno gore). Stoga je potrebna što preciznija identifikacija mogućih ulagača,sadržajni telefonski razgovori, dopisi, mailovi itd. što uglavnom iznad posobnosti poduzetnika (ukoliko nije riječ o hrvatskom 'poduzetništvu' u kojoj druga strana troši gradski ili državni novac poreznih obveznika – ovakve su ponude najsladje hrvatskim 'brokerima', posebice one koji zadužuju državu). Pritom isti zaboravljaju da smo država mi, Hrvati,dakle svako od nas, tj da država nije krdo birokrata, politokrata i sl.

Inače u svijetu razvijenog tržišta kapitala, usluga pripreme dokumentacije, prema prethodno dostavljenom poslovnom planu, pa čak i rad na poslovnom planu kako bi isti zadovoljio kriterije, s procjenom korektne cijene udjela (dionica, udjela u trg. društvima itd.) stoji izmedju EUR/USD 3 - 6.000. Pri tomu se izradjuju sheme plasmana običnih i povlaštenih dionica/udjela, zaštita od odgovornosti, zaštita kapitala, načini i prioriteti isplate (s tim da ulagači uvijek imaju prednost, a poduzetnik dolazi na red tek nakon zadovoljenja svih bruto troškova i podjele neto dobiti).

Savjetnici ili agencije koji se time bave izradjuju potrebne materijale (tzv. memorandume predmeta plasmana privatnom ponudom), skrbe se o najkorektnijoj procjeni vrjednosti predmeta ponude kako bi mogli odrediti vrijednosti udjela/dionica ili drugih vrijednosnih papira. Naravno da se cijene ponude razlikuju ukoliko se uspije kapitalizirati predmet ponude putem zatvorene ponude ili ukoliko se objavi javna ponuda dinica.

U svakom slučaju poduzetnici moraju biti svjesni da je potrebna dokumentacija koja će legalizirati cijeli postupak i napraviti ga ozbiljnim neovisno tko će biti izvor kapitala (obitelj, prijatelji, angjeli investitori, firme koje ulažu itd.).

Poduzetnici, puni entuzijazma i nepatvorene vjere, često upadaju u nevolju radi krive procjene ili pretenzija. Ukoliko poduzetnik krivo predstavi bilo koju projekciju, ne definira rizike, ne podiijeli materijale potencijlanim ulagačima i na kraju propadne, odvjetnici ulagača 'koji su krivo shvatili i bili uvjereni kako im je zajamčena dobit od ---- kn godišnje' pritisnuti će i iscijediti zadnju imovinu poduzetnika.

Ozbiljnije ponude su regulirane propisima i zakonima u EU i SAD, ali za naše poduzetnike kudikamo su važniji praksa i propisi koji se odnose na ponude malih poduzetništava. Svaki poduzetnik, prije svega, treba uštedjeti na nepotrebnim formalnim i skupim uslugama koje se vežu za otvorene ponude, pa stoga treba svoju ponudu postaviti mudrije, odnosno pokušati ispitati puls mogućih ulagača prije nego što pokrene skupi postupak ponude koja ujedno i ograničava u slučaju neuspjeha.
Otvorene ili zatvorene ponude putem interneta novija su pojava, makar su reakcije na njih prično dvojbene obzirom na nepriznavanje takovih ponuda od industrije vrijednosnih papira. Drugim riječima, poduzetništva koja organiziraju ponude uglavnom nisu uvrštena u nijednu od relevantnijih burzi. Stoga se takve Otvorene ponude putem interneta u pravilu doživljavaju sa sumnjom, makar kompanije koja se bave ulaganjem novca ulagača (venture capital firms) drže uvijek otvorene oči da im ne promakne neka prosperitetna mogućnost.

Inače, savjet poduzetnicima bio bi da pokušaju s kombinacijom raznih dostupnih i inovativnih načina financiranja, miksajući najoptimalniju-financiranje na dug (kreditima itd.), s prodajom udjela u pojedinim dobima poduzetništva, kao i apliciranju za moguće poticaje, skrbeći pritom načinom dobrog gospodara o tijeku novca (cash flow), potraživanja i dugovanja kao i na imovinu poduzetništva (trajnu i sl.)

____________________________________________________________

Tekst 21 :

SEKURITIZACIJA INTELEKTUALNE IMOVINE - NOVI IZVOR NOVCA ZA PODUZETNIŠTVA

O novoj komercijalnoj valorizaciji intelektualne imovine (autorska i srodna prava; patenti; zaštićeni znakovi; poslovne tajne; brandovi i dr.) detaljnije ću elaborirati u sljedećim tekstovim, poglavito o odnosu Intelektualne imovine (eng. Intellectual Property – kratica: IP) kao kolaterala za nebankarsko i bankarsko financiranje malih i srednjih poduzetništva i projekata čija temeljna imovina sadrži tržišno eksploatativnu Intelektualnu imovinu.
IP spada u tzv. nematerijalnu imovinu, te posljednih sedam-osam godina predstavlja novi trend u financiranju poduzetništ(a)va. Naime, posudjivanje novca kreditom ili putem izdavanja vrijednosnih papira (uglavnom obveznica) polako prerasta u poslovno-financijski fenomen, posebice u svjetskoj glazbenoj industriji

Pojam tzv. IP sekuritizacije (definicije sekuritizacije kasnije u tekstu) odnosi se na sakupljanje sredstava (novca; kapitala) putem izdavanja emisije vrijednosnih papira koji su kolaterizirani s Intelektualnom imovinom. Temeljne osobine navedene vrste imovine predstavljaju objektivno realni tijek novca (prihoda) uporabom proizvoda koji se temelje na Intelektualnoj imovini koja je temelj izdavanja vrijednosnog papira (primjerice: patenti, glazbena prava koja prihoduju prodajom CD-ova s glazbom, emitiranjem na radiju i televiziji itd.) ili pak očekivane prihode u budućnosti, odnosno tijekom trajanja obveznice.

Ova vrsta tržišta još je uvijek mala zbog ograničenog broja prodavača i kupaca, ali se očekuje da se s razvojem kreativne ekonomije, novog stadija informatičke ekonomije, kojoj je oslonac znanje, veliki broj prikladnih novih poduzetništava moći financirati s sloncem na svoju tržišno realno isplativu Intelektualnu imovinu (riječ je o start-up poduzetništvima, jer kod HAMAG-a i sličnih birokratskih tvorevina novim se poduzetništvima smatraju poduzetništva s najmanje jednogodišnjom, pozitivnom bilancom i tomu slično).

Na žalost, konvencionalno i unifomirano posudjivanje novca od banaka i sličnih institucija za večinu poduzetnika još je uvijek glavni vanjski izvor financiranja. Praksa financiranja poduzetništva s osiguranjem u Intelektualnoj imovini još nije uobičajena u svijetu, a kamoli u bankama u Hrvatskoj gdje za referente misaoni proces predstavlja ispunjavanje virmana.
Financiranje na temelju Intelektualne imovine u razvijenim tržištima ostvarivo je ukoliko poduzetnik može dokazati likvidnost koju ostvaruje komercijalizacija te imovine. Naravno, poduzetnici s takvom vrstom imovine trebaju dokazati i trajnost te imovine kao i njenog tržišnog potencijala i iskoristivosti za vrijeme trajanja financijskog aranžmana, te i značaja te imovine koja u svakom slučaju kao kategorija postaje sve važnija u sadašnjoj 'Internet ekonomiji'.

Intelektualna imovina je s druge strane vrsta tzv. subjektivne imovine obzirom da njena procjena vrijednosti zavisi od vlasnika te imovine i izvora financija. Etablirane vrjednosne mjere postoje, ali i one su previše subjektivne ili ih sudionici na tržištu kapitala nedovoljno razumiju.

Stoga je procjena stvarne vrijednosti takve imovine preduvjet za svaki ozbiljniji pokušaj njena kapitaliziranja. Upitno je koliko su u tome uspjele tzv. Bowie obveznice koje su predstavljale instrument stvoren sekuritizacijom očekivanih prihoda od komercijalne eksploatacije autorskih prava pjesama Davida Bowie-a tijekom trajanja obveznice. Ovaj je primjer predstavljao jednu od prvih većih sekuritizacija Intelektualne imovine na svjetskom tržištu kapitala.

Ovakve vrste vrijednosnih papira, prirodno, spadaju u vrst tzv. junk obveznica (engl. junk znači: smeće), a takve obveznice karakterizira nepostojanje rejtinga (rating), tj. visoke ocjene vrjednovanja te predstavljaju nesigurne obveznice s potencijalnim visokim prinosom. Kreditni rejting im je u pravilu vrlo nizak, ispod Baa/BBB.

Broj čitatelja se pita što zapravo znači termin 'sekuritizacija' koji je tako često u uporabi u Hrvatskoj, uglavnom prigodom zaduživanja države, drugim riječima sviju nas, sadašnjih, prošlih i budućih poreznih obveznika koji JESMO država.

Sekuritizacija predstavlja aranžiranje i homogeniziranje jednog financijskog instrumenta (primjerice: komercijalno utrživih autorskih prava) u novi tržišno prihvatljiv vrijednosni papir (obveznicu; dionicu itd.). Kod postupka sekuritizacije vlasnici vrijednosnih papira, odnosno društvo koje organizira upravljanjem emisije ili investicijskog fonda, preuzima sva prava za vrijeme trajanja vrijednosnog papira i prihoda usmjerava prema vlasnicima vrijednosnih papira u suglasju s obvezama definiranih prigodom emitiranja vrijednosnog papira i tijekom trajanja vrijednosnog papira.

Za poticanje ulagača u financiranje, primjerice komercijalnog razvoja odredjene Intelektualne imovine, nude se brojne pogodnosi poput Zero Coupon Bonda, odnosno obveznice koja nema svoju godišnju premiju, nego je premija za trajanje obveznice uračunata zu kupovnu cijenu.

Prije navedene pojave Bowiejeve obveznice sekuritizacija nematerijalnih vrijednosti odnosila se uglavnom na realno očekivane rente nekretnina, kupoprodajne ugovore, ugovore za nabavu i sl. Financijsko tržište je bilo upoznato i pripravno na rizike koji su proizlazili iz ovakvih sekuritizacija. No, usprkos pojedinim pionirskim pokušajima, tržišta još uvijek nisu dovoljno upoznata s budućim očekivanim izvorima prihoda autorskih prava poput licencnih tantijema ili drugih objektivno vjerojatnih tijekova novca koji su učinak komercijalne eksploatacije Intelektualne imovine.

U takvoj tržišnoj sekuratizaciji Intelektualne imovine vlasnik ili aranžer sakupi sve izvore i načine prihoda i spoji ih u novi instrument koji se još na tržištima zove instrument za specijalnu namjenu (Special-Purpose Vehicle) koji se oblikuje za izdavanje vrijednosnog papira podržanog Intektualnom imovinom na koju se odnosi.

Dug koji se stvori izdavanjem vrijednosnog papira i uplatom ulagača servisira se prihodima koju stvara Intelektualna imovina na kojoj se temelji i koju zapravo kolateralizira izdati vrijednosni papir.

Vlasnik Intelektualne imovine u slučaju svog bankrota ne gubi i Intelektualnu imovinu, jer je ona isključena iz njegova vlasništva za vrijeme trajanja obveznice (i duže). Naime, za vrijeme trajanja obveznice koja se temelji na odredjenoj intelektualnoj imovini, vlasnik te imovine prestaje biti njenim vlasnikom, a vlasnici obveznice mogu postati i trajnim vlasnikom Intelektualne imovine na kojoj se temelji obveznica, ne samo prihoda te imovine.

Dakle, sekuratizacija Intelektualne imovine je financijska tehnika koja vlasnicima imovine omogućava ostvarenje financijske koristi za ustupanje tantijeme, licencne prihode itd,. za vrijeme trajanja obveznice vlasnicima vrijednosnog papira (obveznica itd.).

Za uspjeh takve sekuratizacije potrebno je da prihodi budu objektivno očekivani i da rizici ulaganja budu razumljivi ulagačima (i izdavačima vrijednosnog papira koji se temelji na odredjenoj Intelektualnoj imovini i očekivanim prihodima od te imovine za vrijeme trajanja obveznice).

Intelektualna imovina može biti utržena, dakako, na više načina uz navedenu sekuritizaciju. Poduzetništvo koje je vlasnik te imovine može: sklopiti licencne ili franšizne ugovore; prodati imovinu drugom poduzetništvu; stvoriti tzv. zajednička ulaganja (Joint Ventures) pri čemu poduzetnik unosi tu imovinu kao svoj udjel, i dr.

Glede sekuratizacije glazbene i filmske industrije, talijanska kompanija je 1999. sekuritizirala (prihode) nekoliko filmova, medju inim i neke filmove o tajnom agentu James Bondu. Izdanje je podržano budućim prihodima filmova, tj. ukupne utržive Intelektualne imovine.

Diskografske kompanije upotrebljavaju pozajmice koje su podržane udjelom kreditodavatelja u postotku budućih prihoda kao jedan od učestalih načina da se opskrbi novcem za, primjerice, marketing grupe proizvoda diskografske kompanije.

Financijski fantazisti iznalaze neočekivane načine da bilo što pretvore u vrijednosne papire kojima se može trgovati, od obveznica za katastrofe, nagradama na lutriji, kreditima za vozila… Sažeto, riječ je o vrijednosnim papirima koji se temelje na budućim objektivno očekivanim prihodima.

Glede glazbene industrije neki su ugledniji izdavači pribjegli sekuritiziranju svojih kataloga pjesama poput pr. Chrysalis iz Velike Britanije (60 milijuna funti sterling), a po svoj prilici i druge će kompanije slijediti ovaj primjer kako bi unaprijed kapitalizirale svoju imovinu.
Naime, kod obveznica rizik snose ulagači, podržani kolateralima koji se u tom slučaju pretvaraju u njihovu (trajnu ili ugovorom drugačije odredjenu) imovinu.

____________________________________________________________

Tekst 22 :

FISKALNE I MONETARNE FORMULE ZA IZLJEČENJE GOSPODARSTVA (REPUBLIKE HRVATSKE)

Ljude koje vladaju,odnosno upravljaju bogatstvima autohtonog naroda na području medjunarodno priznatih granica u svrhu uvećanja općeg dobrostanja, a ne znaju kamo idu, svaki put će odvesti ka cilju, poglavito onom koji je štetan interesu hrvatskog naroda.

U suvremenoj državi znanja i komunikacija u realnom vremenu, poluge koje odredjuju, korigiraju i stimuliraju poduzetništvo zovu se fiskalna politika, koja se odnosi na potrošnju kojom vlada pruža dobra i usluge gradjanima kao i načine financiranja navedenih troškova, te monetarna politika čija je najvažnija svrha postizanje i osiguranje održivosti stabilnih cijena.
No, za razliku od fiskalne politike, učinci monetarne politike obično su kratkoročni i odredjenom smislu,'vatrogasni'.
Nerijetko se dogadja da ugledni ekonomisti suprotstave ciljeve dvaju navedenih politika zahtjevajući primjerice ciljanu nisku inflaciju kojom se navodno može potaknuti investicijski ciklus i revitalizacija zapošljavanja, porast nacionalnog proizvoda i poduzetništva u zemlji okruženoj bodljikavom žicom monetarne politike (postojećih obveza korisnika kredita i sl.).

Fiskalna politika financira se porezima i posudjivanjem (zaduživanjem) putem zajmova, kredita, izdavanja obveznica i sl. na domaćem i inozemnom tržištu kapitala.
Oporezivanje se provodi na brojne načine, od oporezivanja dobiti fizičkih i pravnih osoba, porezom na dodatnu vrijednost koji državi pruža izvor likvidnosti za ispunjavanje svojih obveza te posebim porezima na odredjenu grupu roba i usluga (cigarete, alkoholna pića itd.).
Stupanj zaduženosti države utječe na ekonomski program koji kod zaduženih država prestaje biti investicijski (što je paradoks per se, jer samo osnaženo poduzetništvo stvara platformu novih vrijednosti iz kojih država izdvaja za otplatu dugova), te posljedično na fiskalnu i monetarnu politiku. Potonja se trenutačno u Hrvatskoj suočava s javnim dugom i zaduživanjem privatnih i pravnih osoba, ponekad iznad njihovih stvarnih mogućnosti u odnosu na sudjelovanje u stvaranju postojećih i skorašnjih novih vrijednosti (riječ je uglavnom o potrošačkim kreditima ostvarenim putem kreditnih kartica, ili kreditiranja vozila, opreme i sl, ).

Sukobi u ciljevima

Vlade u demokratskim društvima reagiraju na nastalu situaciju različitim mjerama, osobito ako su politički izbori blizu, pa nastoje smanjiti negativne efekte nekog poslovnog ciklusa i stvoriti uvjete za tečniju 'sliku života' mjerama, ponekad u relativnoj suprotnosti s postojećom fiskalnom i monetarnom politikom, kako bi podigli nacionalni dohodak.
Potrošnja države očituje se novcem uloženim na isporuku roba i usluga te na prijenosu sredstava na sve razine vlade (lokalna, županijska,regionalna). Novac koji vlada (u Hrvatskoj je uvriježen pojam:'država') potroši djeluje, dakako, stimulirajuće na ekonomiju. Vlada si može dozvoliti i potrošnju u vremenu recesije što omogućava preživljavanje gospodarstva i obnovu povjerenja potrošača (u takvim vremenima gradjani štede).
Fiskalna, a ponekad i monetarna politika, mogu igrati pozitivnu ulogu u odnosu na zatečenu socijalnu situaciju u zemlji, pa sjećanje na takve 'politike' za vrijeme bivše Jugoslavije izaziva u ljudima začudno ugodni spomen: kada bi došlo do krize, a ona je bila stalna zbog netržišnih politika, fiskalnom, odnosno monetarnom politikom, stvorila bi se inflacija tiskanjem (štampanjem,sic!) bezvrijednog novca koji bi se rabio za nerentabilan nastavak rada poduzeća, statistički bi se utvrdio porast zaposlenosti,potrošnje i održavanja umjetne (pseudo)ekonomske idile te slavio drug Tito i bratstvo i jedinstvo uz sudjelovanje velikog broja predstavnika trenutačne hrvatske 'političke elite'.
Uvjetovano stanje u kojem su novac, monetarna i fiskalna politika protivnici kategorijama prava na rad, životu dostojnog čovjeka, učinkovitosti poduzetništva i gospodarstva, doživjelo je vrstu antiklimaksa tijekom tzv. keynesianske teorije (i prakse) po kojoj je država u vrijeme recesije trebala igrati proaktivnu ekonomsku ulogu (što se protivi načelima tržišne ekonomije). John Keynes, inače legendarni špekulant, formulirao je ulogu država SAD i Europe za vrijeme Velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća, u kojoj su glavni problemi bili provizije na privatne kredite i negativni učinci tečajeva valuta.
Keynesova teorija je (još uvijek) privlačna za političare, obzirom da vlada troši novac za vrijeme gospodarske recesije i pomaže ljudima kada trebaju pomoć, što je na odredjeni način društveni vrhunac fiskalne politike. Svaki će se društveno svjesni političar u takvim okolnostima teško oduprijeti pokušaju pravednije redistribucije novca od jedne grupe na drugu grupu ljudi u čemu leži bit fiskalne politike zapadnih društava u kojima se porezima nastoje prebaciti sredstva ljudi koji žive u imaštini na grupe ljudi koji žive u siromaštvu.

Primjer afirmativne uporabe fiskalne politike u korist ljudi protiv profita predstavljao je potez Trudueaove vlade u Kanadi koja je za vrijeme naftne krize 1978. godine prisilila svoju državu Albertu na prodaju nafte i plina stanovnicima središnje Kanade ispod cijene koju bi Alberta mogla dobiti na otvorenom medjunarodnom tržištu. Ova je radnja činjenično predstavljala prebacivanje novca koji su mogli (i trebali) imati stanovnici Alberte (da su bili prodali naftu i plin na tržištu) u korist stanovnika Ontaria i Quebeca.

Fiskalna politika uglavnom pokriva robe,usluge i plaćanja koje služe javnom dobru. Vlade nastoje pružiti optimalnu 'količinu' javnih usluga i proizvoda te prikupiti novac što korektnijim oprezivanjem fizičkih i pravnih osoba kako bi se financirao njen rad u funkciji općeg dobra, obzirom da se u svakodnevnom životu čak ni susjedi jedne ulice ne mogu dogovoriti treba li im jedan ili pet policajaca za očuvanje potrebne sigurnosti. Veliki broj stanovnika te ulice ne bi dragovoljno platili ni lipe za svoju sigurnost i stoga je potrebna intervencija vlade (države) kako bi se problem riješio na opću korist.
Optimalni i korektni udjel gradjana (poreznih obveznika) u plaćanju usluga javnog dobra svaka vlada odredjuje po normativima društva kojem služi (zapamtite ovaj termin: vlada služi društvu, ne vlada njime!)

Na žalost, fiskalna politika svudje u svijetu ima i svojih mračnih strana, što se najilustrativnije ogleda u načinu kako političari nagradjuju prijatelje, rodbinu i partnere zapošljavanjem u javnim službama, ugovorima i (nelegalnim) narudžbama, sve na štetu društva koje nije u toj grupi nepošteno privilegiranih.

Fiskalna politika - s politiziranjem

Političari ponekad imaju ideološke ciljeve koje trebaju ispuniti, pa mjerama fiskalne politike nameću više poreze osobama s visokim primanjima, a osobe s niskim primanjima zauzvrat oslobadjaju poreznih davanja. Vlade, nerijetko, kako bi postigle ljepšu sliku o svome (ne)radu i (ne)sposobnosti pribjegavaju zaduživanju novca putem emisija vrijednosnica i sl. na domaćem ili inozemnom tržištu ukoliko nemaju dovoljno prihoda iz izvora oporezivanja i sl. (primjerice, prihoda od privatizacije).
Svaka će razina vlade biti prisiljena posuditi novac u odredjenom trenutku, a zaduživanje može nositi i negativne kontraindikacije ukoliko se vlada pretjerano zaduži, jer svake godine treba plaćati visoke kamate koje utječu na raspodjelu sredstava i uglavnom onemogućuju poticajne mjere za poduzetništvo. Nadalje, vlada time stavlja naglasak na potrošnju u tom trenutku umjesto u budućnosti što automatski umanjuje vrijednost buduće potrošnje.
Vlade se nerijetko zadužuju u inozemstvu, što ih čini ranjivim u odnosu na medjunarodna tržišta kapitala (hrvatska brodogradnja, primjerice, ima problem narudžbi za nove brodove u US dolarima, a repromaterijal i tekuće obveze plaća u eurima). Što je veća zaduženost vlade zbog financiranja fiskalne politike, izloženija je napadu špekulativnog kapitala koji utječe na uspostavljanje visokih kamata i usporavanje poduzetništva. U nastalim okolnostima od države se traže poticajne mjere za oživljavanje gospodarstva, ali vladu koja je hendikepirana visokim kamatama i niskom likvidnošću nitko neće financirati u pokušaju obnavljanja gospodarstva osim po najgorim uvjetima. Ovakav je ciklus uništio ekonomije Trećeg svijeta i Brazila.
S druge strane možda je i mudro posudjivati novac u trenucima pada ekonomije kako bi se gospodarstvo 'podiglo' pa se posudjeni novac vraćao za vrijeme ekonomskog rasta ili booma. Takvo se zaduživanje, za razliku od većine hrvatskog, zove kvalitetnim jer promiče stvaranje nove vrijednosti.
U svakom slučaju, vodjenje fiskalne politike vrlo često nalikuje šetnji po minskom polju

Dosezi monetarne politike

Monetarnu politiku zovu još i praktičnom politikom, a služi održavanju stabilnih cijena na način da očekivane promjene u cijenama svojom veličinom ne utječu na funkcioniranje poduzetništava i kućanstava. Vrijeme hiperinflacija definitivno je iza nas, a postupkom globalizacije i ujedinjavanja država stabilnost cijena promaknula se u najvažniji cilj središnjih banaka u svijetu. Učinci monetarne politike, očitovane u kamatnim stopama, najuočljivije su u cijenama.
Naime, promjena kamatne stope (eskontne stope), kao i medjubankarske stope utječe na potražnju, troškove (proizvodnje, distribucije, prodaje) te na cijene proizvoda, usluga i transakcija. Ukoliko vlada odluči potaknuti potražnju (potrošnju) za robama i uslugama snižavanjem kamatnih stopa, nacionalni proizvod raste neko vrijeme, ali ne za dugo i ubrzo prestaje utjecaj (isključivo) monetarne politike na ukupan održiv rast obujma nacionalnog proizvoda.
Što bi se dogodilo da,teoretski, hrvatska središnja banka odluči tiskati trostruko više novca nego što je trenutačno u optjecaju? Gradjani bi gotovo odreda pohrili u kupovinu, a nacionalno gospodarstvo ne bi bilo u stanju proizvesti toliku količinu roba i usluga. Stoga bi poduzeća i tvornice morale povećati proizvodnju kako bi zadovoljile pojačanu potražnju i unutarnji nacionalni proizvod bi se povećao, ali istovremeno bi se kao rezultat stvorenih okolnosti povećale cijena sirovina, proizvodnje (dodatna oprema, radna snaga i dr.) te bi cijene, nakon kratke stanke, opet išle prema gore.
Suština navedenog primjera je dokaz kako se jednom od glavnih alatki monetarne politike (kamatnim stopama) može djelovati isključivo kratkoročno, tj. utjecati na ponudu i potražnju, ali ne može se promijeniti stvarna sposobnost gospodarstva (sjećate li se wunderkinda Jefrrey Sachsa koji je bio savjetnik za smanjenje i ukidanje inflacije?).
Danas je spoznato da se umjetnim vladinim mjerama poticanja potražnje putem povećane državne potrošnje (primjerice, infrastrukturnim radovima) ili drastičnim smanjenjem kamatnih stopa, dolazi do gubitka vrijednosti, povećanja cijena i otpuštanja radnika, tako da je moderna ekonomija napustila i ovakve tehnike privremenog održavanja optimizma nacije.

Fiskalna i monetarna politika kao poluga razvoja poduzetništva

Ipak, stručnjaci koji ne ovise o diktatu izvana, mogu pribjeći tehnici temeljenoj na odnosu povećanog obujma nacionalnog proizvoda i sitne inflacije u ciljanom kratkoročnom roku. Nježna sposobnost rukovodjenja realno održivim porastom proizvoda u datim okolnostima, tj. izbjegavanja okolnosti kada nacionalni proizvod raste prebrzo, može stvoriti uvjete istinskog porasta nacionalnog gospodarstva (što se posebice odnosi za najvažnije resurse države-realni i izvozni sektor,uključujući turizam).
Podsjetimo se da i SAD, zemlja tzv. slobodnog tržišta, ne oklijeva rabiti fiskalne mjere za ostvarenje projiciranog rasta gospodarstva, utječući na poreznu politiku stimuliranjem potrošnje. Nije nevažno,pritom, podsjetiti ministricu Kitarović kako Ustav Europske Unije, osim što izostavlja Boga, jedva da spominje fiskalnu i monetarnu politiku?!.

Za kraj, i akciju 'Kupujmo hrvatsko!', odnosno ‘BUDIMO KROATIVNI’ treba gledati kao dio fiskalne politike Republike Hrvatske.

____________________________________________________________

Tekst 23 :

IZBOR HRVATSKIH LINKOVA ZA NOVAC I PODUZETNIŠTVO

Svaki poduzetnik danas ima prigodu posjetiti internet (web) stranice koje donose kvalitetne informacije o novcu, gospodarstvu i poduzetništvu.
Do svake od njih vodi utipkavanje URL adrese (pr: www.mingorp.hr) ili navigacija linkovima (hiperpoveznicama s jedne Internet stranice na drugu).
Posjetom doljenavedenih internet stranica svaki posjetitelj-poduzetnik može doznati sve o informaciji koju treba na cjelovit i stručan način. Postojeći i budući poduzetnici trebali bi posjetiti i pročitati neke od navedenih stranica (siteova, portala) koje donose korisne, obrazovne i dinamičke materijale.

Ministarstva, institucije i udruge:

www.vlada.hr
www.mingorp.hr
www.mps.hr > Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva
www.hamag.hr
www.mfin.hr > Ministarstvo financija RH
www.hnb.hr > Hrvatska narodna banka
www.porezna-uprava.hr
www.hgk.hr> Hrvatska gospodarska komora
www.hok.hr > Hrvatska obrtnička komora
www.e-hrvatska.hr
www.otvorena-vrata.hr
www.hitro.hr
www.ijf.hr > Institut za javne financije
www.eizg.hr > Ekonomski institu Zagreb
www.umis.hr - Udruga malih i srednjih poduzetnika pri HUP


Stranice službenih ministarstva i institucija koje donose obilje informacija i dokumentacije za poduzetnike.Poglavito je korisno posjetiti Ministarstvo gospodarstva,rada i poduzetništva (www.mingorp.hr) i Hrvatsku gospodarsku komoru (www.hgk.hr ), a Državni zavod za statistiku (www.dsz.hr) i Ministarstvo financija (www.mfin.hr) objavljuje informacije koje mogu usmjeravati poslovne planove svakog poduzetnika.Korisne su web stranice Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatske obrtničke komore.


Informacije o trgovačkim društvima:

www.pokreni-posao.hr
www.promatura.hr
www.burza.hr
www.hrvatskiizvoznici.hr
www.zpm.hr , i dr

Web stranice koje donose dodatne korisne informacije o trgovačkim društvima (www.zpm.hr), franšizama (www.promatura.hr), o Udruzi hrvatskih izvoznika (izvoz bi trebao biti cilj većine novih poduzetnika), te radu nekih inkubatora i poslovnih centara u Hrvatskoj.

Novac i financije:

www.poduzetnistvo.org > PREPORUKA!!!
www.biznis.hr
www.poslovni-forum.hr
www.mojnovac.net
www.mojnovac.hr
www.forum.hr
www.burza.hr
www.blog.hr
i dr.

Pravo malo čudo koliko korisnih informacija o novcu, financijskim rješenjim za poduzetnike i ulagače donose ove web stranice. Malo prosurfajte, informirajte se kako bi mogli postaviti kvalitetna i praktički uporabljiva pitanja.

Zakoni, propisi i pravne norme:

www.rrif.hr
www.revizija.hr
www.pravosudje.hr
www.usud.hr
www.vshr.hr
www.croacta.hr
www.legalis.hr
www.sudskapraksa.hr
www.odvj-komora.hr
www.korekt.hr
www.pravnadatoteka.hr
www.jurisprotecta.hr, i dr.

Vjerovali ili ne, pravo je ipak temelj i našeg društva, pa se svaki poduzetnik može upoznati s pravnim formalnostima koji definiraju svaki poduzetnički san, plan i program. Na stranu činjenična legalizacija gospodarskog kriminala u RH (zastare,nedostatak političke volje, fraze 'Tko je jamio,jamio je' itd.) obzirom da svaki poduzetnik o treba poštovati zakone,propise i pravne norme, a loše ispravljati aneksima, izmjenama zakona i sl. instrumentima.

Mediji (internet hiperpoveznice)

www.croatiabiz.com
www.briefing.hr
www.biznet.hr
www.poslovni.hr
www.bankamagazine.hr
www.privredni-vjesnik.hr
www.vecernji.hr
www.vjesnik.hr
www.fokus-tjednik.hr
www.liderpress.hr
www.business.hr
www.business.hr

Svaki polaznik treba uskladiti brojne izvore referentnih polsovnih informacija u suglasju sa svojim potrebama.

Kako izabrati pravu metodu financiranja

U odabiru prave metode financiranja treba uvijek krenuti od same osobe koja traži financiranje: karakter zajmotražitelja, njegova trenutačna situacija i njegovi ciljevi bitno utječu na odabir izvora, oblika i metode financiranja. To se odnosi na individualnu, fizičku osobu koja traži odgovarajući oblik financiranja, ali se odnosi i na bilo koju pravnu osobu kojoj je potrebno financiranje.

Financiranje je neizbježno za razvoj bilo kojeg poslovnog subjekta, a zbog svojih efekata na ukupno poslovanje, odluke o financiranju su vrlo ozbiljne i važne za svako poduzeće. Odluke o financiranju pripadaju financijskom menadžmentu, a on kao i svaki drugi menadžment počinje planiranjem. Poslovni plan ili investicijska studija opravdavaju i objašnjavaju financiranje, pokazujući kako će se financijska sredstva iskoristiti i kakvi se poslovni rezultati očekuju. Da bi se projicirani rezultati i ostvarili, važno je, naravno, provesti aktivnosti sadržane u planu. Banke često traže upravo poslovni plan ili investicijsku studiju da bi utvrdile isplati li se odobriti kredit zajmotražitelju. Iako za kratkoročno financiranje nema potrebe za poslovnim planom, osnova za njegovo provođenje treba biti dobro kratkoročno planiranje na istim načelima.

U potragu za financiranjem kreće se tako da se prije svega dobro razmotri trenutna situaciju u kojoj se nalazi pravna ili fizička osoba koja traži financiranje. S obzirom na utvrđeno stanje i planove, odnosno ciljeve, treba utvrditi visinu potrebnih financijskih izvora te pronaći sve opcije za financiranje. Ispravna odluka o financiranju ne može se donijeti bez procjene i usporedbe alternativnih financijskih mogućnosti.

Pitanje financiranja je jako osjetljivo: ako nismo odabrali adekvatan oblik financiranja, moguće je da ga nećemo uspjeti vraćati u dogovorenim rokovima i pod dogovorenim uvjetima, što može dovesti do ozbiljnih financijskih neprilika. Stoga, pri procjeni i odabiru financijskih alternativa treba biti kritičan i realan, prije svega glede vlastite situacije i mogućnosti, bez obzira na to radi li se o individualnoj ili pravnoj osobi.

Međutim, i kada poduzeće, kao pravna osoba sama za sebe, potražuje kredit ili drugi oblik financiranja, konačnu odluku donijeti će odgovorna individualna osoba. U takvim slučajevima mogući su konflikti interesa, ali je bitno prihvatiti stajalište da se interesi onoga koji odlučuje nikad ne smiju ispriječiti interesu poduzeća. Financiranje uvijek treba biti u interesu onoga na kojeg se odnosi, a u ovom slučaju to je poduzeće.

Iza svake potrebe za financiranjem/kreditiranjem treba stajati jasno definirana namjera za koju će se financiranje iskoristiti, cilj koji se želi postići te učinci koje će izazvati financiranje i uporaba posuđenih sredstava (na prihode, rashode i dobit). Ti učinci moraju biti procijenjeni objektivno. Nerealna procjena opet može dovesti do spomenutih financijskih poteškoća. Financiranje iz tuđih sredstava nikad ne smije postati samo sebi svrhom i koristiti se na prvi znak pomanjkanja sredstava. Bilo interno (iz vlastite akumulacije tvrtke), bilo eksterno (iz izvora izvan tvrtke), financiranje treba biti u funkciji razvoja.

Financiranje se isplati kad je povrat investicije veći od troška kamata koje se moraju platiti po osnovi financiranja.
Primjera radi, uzmimo simbolične veličine financiranja neke investicije.
Pretpostavimo da se financirala na sljedeći način:
Vlastita sredstva: 20 kn
Tuđi izvori financiranja: 80 kn
Ukupno: 100 kn
Trošak kamata: 8%

Ako je povrat na ukupan iznos investicije (20+80 kn) iznosio 10%, investicija se isplatila (10%>8%), a povrat na vlastiti kapital jest znatno veći, nego da je kapital iznosio 100 kn (bez tudjiih izvora financiranja).

Takodjer, trošak kamata je porezno priznati trošak, tako da umanjuje poreznu osnovicu, što daje određenu prednost financiranju tudjim sredstvima u odnosu na financiranje vlastitim sredstvima.
S druge strane, treba gledati ponudu alternativa financiranja kako bi se s obzirom na karakteristike onoga tko traži financiranje i karakteristika investicije (povrat investicije) odredilo koja nam mogućnost najviše odgovara. Sigurno da je najbolja varijanta financiranja s najmanjom kamatnom stopom, ali na konačan izbor utječe mnogo faktora.
Neki od faktora koji utječu na odluku o financiranju su sljedeći:

Vrste financiranja:

Mnogo je vrsta financiranja, ali ovdje usporedimo samo kredit i leasing. Osnovna razlika između njih je što dobra koja financiramo kreditom prelaze u naše vlasništvo (dobijemo financijska sredstva s kojima kupujemo dobra i usluge), dok kod leasinga dobra koja financiramo nisu u našem vlasništvu (u vlasništvu su leasing institucije, a mi ih unajmljujemo). Leasing naknada je najčešće veća od kamata na kredit, ali se u pravilu može isplaćivati iz redovitih prihoda koje ostvarujemo uporabom predmeta leasinga. Iako se kod nas najčešće uzimaju automobili na leasing, predmet leasinga (dobra koja se financiraju leasingom) mogu biti i druga kapitalna dobra (pa čak i cijela industrijska postrojenja). U ugovoru o leasingu moguće je dogovoriti opciju da predmet leasinga nakon isteka razdoblja leasinga prijeđe u vlasništvo najmoprimca.

Brzina dobivanja kredita

Brzina dobivanja kredita ovisi o duljini procedure koja ponajviše ovisi o zajmodavcu ali i o vrsti kredita, visini, namjeni i sl. Na primjer, kod HBOR-a traje nekoliko mjeseci, a komercijalni kredit od banke nekoliko tjedana. Brzina dobivanja kredita utjecat će na odluku o financiranju s obzirom na to koliko je hitno zajmotražitelju da dođe do sredstava.

Naknade i provizije

Kamatna stopa je osnovni trošak kredita i drugih izvora financiranja. Naravno da se pokušava tražiti kredit s nižim kamatnim stopama, premda su relativno uravnotežene za istovrsne oblike financiranja. Osim kamatne stope postoje i određene provizije koje financijske institucije obračunavaju za posredničke usluge koje obavljaju zajmotražiteljima. One su također trošak financiranja, pa su zajmotražitelji prirodno skloni traženju nižih provizija. Međutim, u pravilu - kad neka financijska institucija smanji kamatne stope, poveća provizije.

Poček

Poček je vrijeme od odobravanja kredita i puštanja sredstava u promet do početka otplate. Zajmotražitelji pokušavaju uskladiti plan otplate s povratom od investicije financirane kreditom ili drugim izvorom financiranja. Na tom načelu funkcionira i poček: pokušava se uskladiti vrijeme počeka i vrijeme potrebno da investicija počne ostvarivati povrat.

Instrument osiguranja

Financijske institucije traže određene instrumente kojima se osiguravaju da se posuđena sredstva zaista vrate, čak i onda kad zajmotražitelj ne uspijeva otplaćivati rate u skladu s dogovorenim uvjetima. Najčešće traže kao instrument osiguranja sudužnike, jamce i neku materijalnu imovinu. Za poduzetničke kredite najčešće se kao instrument osiguranja zahtijeva zalog neke nekretnine. Ovisno o tome s kojim instrumentima osiguranja zajmotražitelj može računati, tražit će i adekvatne izvore i vrste financiranja.

Trajanje kredita i vrsta imovine koja se nabavlja

U financijskom menadžmentu postoji načelo da se kratkotrajna imovina financira kratkoročnim izvorima financiranja (do 1 godine), a dugotrajna imovina se financira iz dugoročnih izvora (dulje od 1 godine). U tom smislu i ovi parametri utječu na odluku o financiranju.

Na kraju, ipak treba zaključiti: ne postoji toliko povoljan kredit koji može kompenzirati nedostatak:

* jasne strategije poslovanja,
* kvalitetne investicije ili nekog drugog kvalitetnog cilja koji se financiranjem nastoji zadovoljiti
* te uspješnog poslovnog plana za realizaciju investicije.

Ovim tekstom nastojati ćemo sažeti više puta ponovljene postavke financiranja novog poduzetništva, uz formatiranje načina, tehnika i oblika, od kojih mnogi spadaju u tzv. neslužbene (egzotične) oblike na poslovno-financijskom tržištu. Oblike i tehnike financiranja malog i srednjeg poduzetništva koji su navedeni u prethodnim tekstovima, pak, nemojte poistovjećivati s tzv. tajkunskim modelima 'oligarhije' iz zemalja bivšeg komunizma (pr: SSSR), obzirom da ti obrasci predstavljaju klasičnu javnu pljačku provedenu od političara i legalizaciju kriminala, povrjede ljudskih prava, ustavnih načela i zakonskih normi na štetu općeg dobra.

Poduzetnik treba, prije svega, kada započinje samu zamisao o pokretanju poduzetništva razmisliti o nisci argumenata koji rasvjetljuju njegovu početnu početnu poziciju.

Drugim riječima, poduzetnik treba:

- ocjeniti svoje jače strane i slabosti; postaviti osobne i poslovne ciljeve; razmotriti i odabrati postojeće, moguće i vjerojatne izvore financijskih sredstava za sve dobi poduzetništa;
- adresirati i definirati sve poslovne rizike koji se javljaju ili mogu javiti radi cjelovitijeg informiranja budućih (mogućih i vjerojatnih) ulagača, uključujući i banke;
- odrediti stvarne početne troškove, kao i mjesto rada; napraviti pregled ciljanog tržišta, koji sadržava i makroekonomske trendove koji uvjetuju cijenu kapitala, recesiju ili uzlet gospodarstva i sl.;
- utvrditi tko su stvarni potencijali kupci proizvoda i usluge, na razini koju poduzetnik smatra komercijalno eksploatativnom za svoj proizvod / uslugu;
- uočiti tko su konkurenti i napraviti studiju o konkurenciji, odnosno njihovim proizvodima/uslugama, kao i o ustroju poslovanja, radi unaprijedjivana svog poslovnog procesa i proizvoda/usluga u kvaliteti/cijeni;
- napisati realno ostvarivi promidžbeni plan koji predstavlja investiciju u odnosu na 'pokrivanje' ciljane javnosti i njenu reakciju na proizvod/uslugu, a ne trošak.

Tek nakon ove etape (novi) poduzetnik može prionuti ka tzv. formalnim radnjama za ustoličenje poduzetništva koje sadržavaju:

- izbor najoptimalnijeg oblika poduzetništva (d.o.o., obrt, komanditno društvo, samostalno zanimanje itd.) i registriranje istog (danas je ovaj postupak jednostavniji er postoji servis HITRO pri Financijskoj agenciji, odnosno na internetu);
- odabir stručne pravne službe; odabir naziva poduzetništva za koje postoje striktni propisi; odabir knjigovodje (što je vrlo važno, jer knjigovodstvene uz moguće tržišne ili Goodwill vrijednosti predstavljaju temelj poduzetništva ,a danas postoje knjigovodstvene usluge za najam);
- pripremiti profesionalan, ostvariv i isplativ poslovni plan koji je iskaznica za nove poduzetnike, posebice one bez klasičnih kolaterala; izabrati poslovnu banku, odnosno banku putem koje će poduzetništvo voditi račun i srodne djelatnosti;
- aplicirati za kredit ili drugo financijsko rješenje, rabeći postojeće programe za nepovratna ili poticajna sredstva na nacionalnoj ili lokalnim razinama;
- razgovarati s bankom o mogućnosti otvaranja kreditne linije, kada okolnosti dosegnu razinu primjenjivosti; odabrati osiguravajuće društvo i aplicirati za sve prikladne vrste i police osiguranja (osobne, poslovne) koje osiguravaju poduzetništvo pod iznenadnih okolnosti.

Nakon što se obave gorenavedeni prvi koraci, poduzetnik se, istovremeno razvijajući svoj proizvod/uslugu:
- posvećuje najprimjerenijim izvorima financiranja, od kreditiranja, ulaganja i leasinga za opremu, namještaj, pokretnine, strojeve, poslovni prostor i sl.;
- pribavlja potrebne dozvole za obavljanje djelatnosti (ukoliko su iste potrebne); prijavljuje se službama koje staraju o osobama koje su zaposlene ugovorom o radu (mirovinsko, zdravstveno i dr.);
- priključuje se stručnim organizacijam u zemlji i inozemstvu i sl.

Ipak, u svemu je najvažniji, uz stvarnu pretpostavku da postoji relevantan poslovni plan, proizvod/usluga, kao i poduzetnikovo znanje i sposbnost da ga ostvari.

Svaki novi poduzetnik treba postaviti realno pitanje: Koliko mu novaca stvarno treba za početak poduzetništva?

Svaki poduzetnik će odgovor na ovo pitanje najoptimalnije definirati kada izračuna zašto mu novac treba, te koje vrste kreditnog financiranja najbolje odgovaraju njegovim potrebama, ukoliko vanbankarsko financiranje nije praktično ili izvedivo u njegovu slučaju.

Nove poduzetnike uglavnom proganja problem kolaterala o čemu je sve napisano u drugim tekstovima ovog Bloga , kao i o vrstama financiranja (na dug – kreditom, zajmom i sl. - ili suudjelništvom ulagača u poduzetništvo).

Nadalje, nitko neće uložiti niti lipe ukoliko ukoliko ne postoji program/poslovni plan otplate s investicijskom studijom troškova i realno ostvarivih očekivanih prihoda.

Kao što je već napisano, a što mnogi aplikanti - novi poduzetnici znaju, banke uglavnom kreditiraju poduzetništva s pozitivnom bilancom poslovanja najmanje 24 mjeseca
Mnogi poduzetnici, posebice oni loše informirani i s niskom razinom funkcionalnog obrazovanja, a još uvijek zamračeni netržišnom vokacijom socijalizma, smatraju da je kredit problem kreditora, a ne njihov problem. Zbog toga i silni ‘potresni’ članci o ljudima koji su posudili i spiskali novac te k tome još i cvile kako ih stiskaju kreditori, kamatari i takvima slični.

Takvi (šatro) poduzetnici nisu uspjeli jer su imali loš ili očajan poslovni plan, loš i nekonkurentan proizvod/uslugu te nestručnost i nesposobnost za realizaciju poslovnog postupka i pretakanje istog u komercijalni rezultat. Nerijetko, takvi ‘poduzetnici’, novac ili kapital kojeg su zatražili i dobili, ne upotrebljavaju pravilno, isplaćujući svoje stare dugove i sl.

Poduzetnik (početnik) treba novac za:
- kupovinu opreme i materijal za razvoj i izradu svoga proizvoda/usluge; - troškove plaća i najma poslovnog prostora (ukoliko nije riječ o kreditnom ili leasing aranžmanu);
- kupovinu opreme i trajne imovine i sl.;
- obrtni kapital.

Kapital može biti ‘neosigiran’ i ‘osiguran’ što se razlikuje od slučaja do slučaja, ili od prakse pojedinih zemalja.

’Neosigurani’ krediti mogu biti, primjerice, pozajmice prijatelja i rodbine, krediti putem kreditne kartice ili tzv. neosigurani krediti koji su obradjeni u početnim tekstovima ovog Bloga.
‘Osiguran’ kredit je vrsta kredita koji su osiguravaju plaćanje povrata financijskog aranžmana u slučaju nemogućnosti ili prestanka otplate (oprema, vozila, nekretnine itd.). Uobičajeni kolaterali kod kredita ili drugih financijskih aranžaman su nekretnine poduzetnika, budući prihodi i imovina poduzetništva.

Kreditiranje predstavlja ‘dužničko’ financiranje poduzetništva, a tijekom tog procesa kreditor je pasivan i osigurava svoj plasman kolateralima, a prihod ostvaruje kamatama / premijama i naknadama za pružene usluge.

‘Suudjelničko’ financiranje ulagača u poduzetništvo predmnijeva aktivniju ulogu ulagača u zaštiti svog kapitala,a u ovom sektoru moguće su radnje poput Početne javne ponude (Initial Public Offering), Neposredne javne ponude ciljanoj publici (tzv. Zatvorene ponude ili Direct Public Offering) i dr.
Prednost ovakve vrste financiranja za poduzetnike naprosto je činjenica da ulagači dijele rizik s poduzetnikom što se ulagačima refundira s većom premijom i udjelom u kasnijim tržišnim učincima poduzetništva.

Svaki kapital za poduzetnike (poglavito nove poduzetnike) razlikuje se u cijeni i uvjetima, te posjeduje dobre i loše karakteristike za poduzetnike.

A: Mnogi poduzetnici financiraju svoje poduzetništvo iz vlastite uštedjevine, prihoda i tome slično, što je pozitivno u odnosu na cijenu kapitala (ista doslovce ne postoji), rok vraćanja, cijenu i dostupnost kapitala, ali negativno u odnosu na rizik i gubitak novca, pa i profesionalnost odradjivanja početne dobi poduzetništva.
B: Veliki broj poduzetnika prije početka svog poduzimanja obrati se prijateljima i obitelji, što je idealno po cijeni kapitala, rastezljivim (fleksibilnim) rokovima povrata kapitala, ali nerijetko izazove svadje, trvenja i rezultira u tragičnim ishodima.
C: Ukoliko poduzetnik založi svoju nekretninu ili imovinu poduzetništva kao kolateral, dobija prilično dobru kamatnu stopu kredita, kao i rok otplate, ali njegov je dom, moguće i njegove obitelji, na kocki.
D: Financiranje sitnijih troškova putem kreditne kartice donosi obvezu visoke kamatne stope, kratke rokove otplate, ali i jednostavnost postupka. No, riječ je ipak o mikro-svotama koje se mogu povući putem kreditnih kartica.
E: Početni kapital može se steći i u putem odgode plaćanja, primjerice, naručene robe, ali ta odgoda traje izmedju 30 i 90 dana, pa je taj način takodjer prilično riskantan, poglavito ukoliko ne postoje dokumentirane narudžbe pravnih odoba s jakim bonitetom.
F: Leasing nekretnina takodjer može biti problem za nove poduzetnike, a svaki dostup tzv. poduzetničkom ili rizičnom kapitalu (Venture Capital) donosi svoje ustupke (o tome više u početnim tekstovima ovog Blogastranice).
G: Premije odnosno kamate kod ulagača u poduzetništvo mnogu su više nego kod većine drugih izvora kapitala (pod uvjetom da nije riječ o klasičnim kamatarima), odredjuju se pismenim ugovorima i iznose izmedju 25-40%. Ovaj kapital ne ulazi u male obrte i takva mikro poduzetništva, te zahtjeva investiciju većeg opsega radi zarade dostatne preuzetom riziku.
H: Financiranje opreme stoji izmedju 12-18% godišnje, naravno ako uračunamo cijenu pologa i sličnih početnih davanja gdje god isti postoje. Takva je cijena i za leasing usluge, a rokovi aranžamana su od 3 do 7 godina, odnosno premna programu svake leasing kuće, banke i sl.
I: Uredi ili poduzeća za financiranje/kredite jedva da u Hrvatskoj (legalno) i postoje, ali ukoliko poduzetnik ugovorti aranžman s nekim poduzetništvom koje plasira višak kapitala, shvatiti će da je takva vrst kapitala za njega najskuplja i služi isključivo ukoliko nigdje drugdje ne može doći do kapitala potrebnog za neku dob poduzetništva.
J: Ovdje moramo još jednom navesti Ministarstvo za gospodarstvo, rad i poduzetništvo i njihove programe s niskom (nerijetko, deklarativnih i praktično teško iskoristivih) poticaja i bespovratnih nakanada . No, postupak je uglavnom kompliciran i referentan za isključivo 'best of' poduzetničke projekte.
K: Na kraju, opet spomenimo banke za koje se, na žalost novih poduzetnika, najteže kvalificirati zbog nepostojanja adekvatnih kolaterala ili moguće nedovoljne stručnosti osoba koje ocjenjuju projekte novih poduzetnika.
L: Novi poduzetnici mogu upotrijebiti svoje znanje, rad i vještinu u zamjenu za plaćanje, primjerice, s proizvodačima odredjene opreme, koji ih čak mogu i kreditirati po dogovorenim uvjetima.
Razdoblje razmjene roba i usluga (Barter) još nije ni izdaleka iz nas, pa poduzetnici mogu 'trejdati' svoje početni kapital u zamjenu za potrebnu robu ili usluge
Ovdje priča o financiranju malih poduzetnika ne završava. Ponavljamo, sve počinje s poslovnim planom, a nastavlja se s časnošću, znanjem i sposobnošću poduzetnika. Naime, ukoliko poduzetnik ne može vratiti, primjerice, prvi ili drugi obrok kreditne obveze, treba odmah nazvati kreditora ili ulagača, upoznati ga s problemom i zatražiti potrebno produženje isplate, uz definiranje izvora otplate.
Potom upozoravamo nove poduzetnike da izvori kapitala itekako razlikuju pravog poduzetnika od 'pravog poduzetnika', te odmah prepoznaju blefere, prodavače magle, jer takvi brbljaju bez ikakvog reda i sadržaja, a često bez uporabe mozga, u agresivnoj navali pretjeranog optimizma.

Ulagači će naročito biti zainteresirani u svrhe potrošnje njihova novca kod razvoja poduzetništva.

Novi poduzetnici ne smiju se oslanjati na bankarske kredite u toj dobi poduzetništ(a)va,štoviše, trebaju biti krajnje odgovorni prema izvorima kapitala zbog cijene istog i reperkusija, te stoga trebaju odista minimalizirati sve početne troškove i optimirati trasu ostvarenja konkretnih komercijalnih učinaka od (pra)početka poduzetništva, razvojne dobi do komercijalno utrživog statusa poduzetništva.

Novi poduzetnici, izgriženi u sebi od potrage za početnim kapitalom koji će omogućiti razvoj poduzetništva, ukupnog stresa, napetosti i ciljeva, trebaju se nastaviti ponašati poduzetnički i nakon što izbore prvi kapital.
Iznad svega, poduzetnici moraju održavati maksimalno korektne odnose s izvorom kapitala, pri čemu su blagovremena financijska izvješća preduvjet takvih odnosa. Poduzetnici moraju biti proaktivni u rješavanju mogućih problema, a ne ih skrivati od izvora kapitala, jer kreditori, ulagači i sl. uvijek mogu doći do potrebne dokumentacije po kojoj je razvidno plaća li poduzetnik račune redovito ili ne i tome sl.

Novi poduzetnik treba prije svega uvijek imati 'adut u rukavu', odnosno razmišljati i posložiti o barem nekoliko izvora financiranja u slučaju neočekivanih okolnosti koje mogu poremetiti likvidnost i solventnost poduzetništva.

Novčane obveze mogu se regulirati tako da poduzetnik pokuša izboriti duži rok otplate kupljene opreme ili robe, a druge strane da njegovi klijenti (kupci proizvoda i usluga) plate što prije.
Dakako da postoje algoritmi i obrasci uspješnog financiranja i upravljanja financijama kod (novih) poduzetnika, ali njihova primjena za svaki pojedini slučaj spada u domenu stručnijeg rada ovlaštenih poslovnih ili financijskih savjetnika - Hrvatska udruga savjetnika) prema važećim tarifama.
Navedeni obrasci odnose se na optimalan način financiranja početne dobi poduzetništva (pr. banka, uštedjevina, prodaja udjela prijateljima ili interesntima), ozbiljnost i kredibilnost ostvarenja poslovnog plana, artikuliraju ponašanje poduzetnika radi izbjegavanja sitnozornih pokušaje lažnog predstavljanja okolnosti i impresioniranja izvora kapitala, te instaliraju profesionalni odnos prema izvorima kapitala ili poslovnim suradnicima (klijentima, nabavljačima itd.).

U drugim tekstovima (postovima) ovog bloga/web stranice iznijete su druge kategorije financiranja i standarda poput korektne (fair) vrijednosti u cijeni kredita i ulaganju u udjele poduzetništ(a)va, kao i prepoznavanja stvarne podrške stvarnom proizvodnom i izvoznom poduzetništvu na bilo kojoj razini od one deklarativno-političke.


OVAJ BLOG JE POTAKAO NADLEŽNA MINISTARSTVA, <


SVEUČILIŠTE U SPLITU

Odjel za stručne studije

Studij: Ekonomija

Kolegij: Poduzetničko projektiranje

Nastavnik: mr.sc. Branko Ora

branko.ora@dalmacija.hr




IZVORI FINANCIRANJA MALOG BIZNISA



U V O D


Nakon što se potencijalni poduzetnik odluči za pokretanje vlastitog biznisa i realizaciju svoje poduzetničke ideje, odmah se nameće pitanje kako osigurati kapital (novac) za financiranje pothvata. Najbolja je solucija kada poduzetnik dobije jack pot na Loto-u ili pak kada dobije nasljeđe od dalekoga srodnika iz Amerike. Šalu na stranu, znamo da su rijetki oni koji dobiju na kocki ili, pak, oni koji imaju barbu u Americi. Poneki (vještiji i sretniji) poduzetnik ima stanovitu ušteđevinu ili obiteljsko nasljeđe, što je dostatno za pokretanje vlastitog biznisa. Međutim, puno više je njih koji nemaju dostatan kapital, ili ga uopće nemaju za pokrenuti vlastiti biznis. Pod novcem ne podrazumijevamo samo cash (novac) u ruci ili na bankovnom računu, već isto tako nekretnine koje mogu poslužiti za pokrenuti biznis. To može biti poljoprivredno ili građevinsko zemljište, kuća, poslovni prostor ili pak oprema. Međutim, u svakom slučaju postavlja se pitanje kako doći do dostatne količine novca za ulaganja u osnovna (stalna) sredstva ili, pak, za trajna obrtna sredstva?


Prva pomisao koja vam padne na um može biti pozajmica od bliskog srodnika ili pak prijatelja na privremenom radu u inozemstvu. Međutim, navedenu opciju treba a priori isključiti, jer ako krene po zlu, umjesto srodnika i prijatelja možete vrlo brzo dobiti neprijatelja. S druge, pak, strane svakodnevno nas zasipaju oglasi u novinama ili poštanskim putem, kojima se nudi milijunska zarada pod uvjetom da se uključimo u lanac i uplatimo stanovitu kotizaciju od nekoliko tisuća EUR-a. Primjerice jedno vrijeme su bile u điru ponude anonimnih financijera iz Nigerije koji su nudili da otvorite off shore tvrtku u jednoj od egzotičnih zemlja u Karibima i da na račun uplatite nekoliko tisuća dolara, a za uzvrat su obećavali milijunske zarade. U svim takovim slučajevima radilo se o prodavačima magle i bjelosvjetskim prevarantima koji su među naivnima tražili žrtve. Bilo je pojedinaca koji su naivno nasjeli na takove ponude i potegli do Lagosa u Nigeriji u traganju za fantomskim tvrtkama i milijunskim zaradama i na koncu ostali bez novca i sredstava za povratak iz te daleke afričke zemlje.


No vratimo se temi našeg predavanja! Nas prije svega zanimaju institucionalni izvori financiranja malog biznisa, kao što su bankarske institucije, štedno-kreditne zadruge, osiguravajuća društva, investicijski fondovi, burze i druge institucije tržišta kapitala. Poznavanje financijskih institucija skraćuje lutanje od nemila do nedraga, osigurava povoljnije uvjete financiranja, smanjuje rizik, a poduzetnički poduhvat čini učinkovitijim. U ovom prilogu posebno smo elaborirali pojmove: financijske institucije, kredit i financijska tržišta, dugoročno kreditiranje – kreditiranje poduzetnika, instrumente osiguranja te predočili Nacionalni program poticanja poduzetništva u Hrvatskoj.

1. FINANCIJSKE INSTITUCIJE


Postoji više vrsta financijskih institucija. Američki autori (lit.4, str.97.) razlikuju tri temeljne skupine financijskih institucija: depozitne ustanove, nedepozitne ustanove i financijske paradržavne institucije.


Depozitne ustanove su financijski posrednici koji izdaju instrumente zaduženja, koje nazivaju depoziti. Postoje dvije vrste depozitnih ustanova: poslovne banke i štedne institucije, koje uključuju štedne i kreditne udruge (zadruge), štedionice i kreditne unije. Sve te institucije imaju pravnu osnovu za izdavanje čekova, štednih uloga i oročenih uloga.
Nedepozitne ustanove, nasuprot tome, predstavljaju privatne financijske institucije koje ne primaju depozite. Postoji više nedepozitnih ustanova. Ovdje ćemo istači nekoliko najvažnijih, kao što su: osiguravajuća društva, mirovinski fondovi, uzajamni fondovi i financijska poduzeća.
U paradržavne financijske institucije spadaju različite izvan-proračunske institucije, u koje spadaju: Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR), razni državni fondovi (Fond za regionalni razvoj), Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG) i dr.


Nakon što smo se upoznali sa financijskim institucijama i njihovom podjelom posebno ćemo se pozabaviti dominantnim financijskim institucijama kao što su banke.


Banka se može definirati kao trgovačko društvo koje se bavi primanjem i davanjem novčanih sredstava, tj. posredovanjem u oblasti kredita. U ovoj definiciji ističe se posrednička uloga banke kao institucije koja se bavi davanjem kredita iz sredstava koja se pribavljaju, u prvom redu od deponenata i raznih oblika akumulacije. To je obilježje zaista jedna od najvažnijih sastavnica pojma banka, jer visina danih kredita ovisi u prvom redu od prikupljenih tuđih sredstava, dok vlastita sredstva (temeljni kapital) i pričuve (rezerve) služe uglavnom kao jamstveni fond i fond za investicije.


Banke, slično kao i trgovačke tvrtke, spadaju u trgovačka društva koja se bave razmjenom, s tim što se one ne bave prometom roba već prometom novca. Dakle kao što trgovac kupuje robu da bi je zatim prodao i pri tome ostvario dobit (iz razlike u cijeni), tako i bankar prikuplja tuđi novac da bi ga zatim pozajmio drugome, uz obvezu povrata, i pri tome zaradio na razlici između pasivne i aktivne kamate (kamatna marža). Međutim, ako malo bolje promotrimo djelatnost banaka sa gospodarskog aspekta, vidjet ćemo određene njihove prerađivačke, pa čak i proizvođačke funkcije. Naime, banka putem svog poslovnog mehanizma, a na temelju velikog broja svojih komitenata – deponenata, uspijeva dnevno otkazive i veoma kratkoročne depozite (sredstva po viđenju ili sredstva a vista) pretvoriti u korisno uporabljive kredite. Drugim riječima, ona prerađuje kratkoročnu sirovinu u koristan proizvod tj. kredit (lit.8, str118.).


Ali, banke mogu, ne samo prerađivati sirovinu (sredstva po viđenju) u gotove proizvode (kredite), već i stvarati (emitirati) nova novčana sredstva. Ova svojstva banaka, više nego li ijedna druga, čine ih gospodarskim subjektima sui generis (posebne vrste) i osobite odgovornosti. Ona su od osobite važnosti za razumijevanje procesa koji se odigravaju u novčanoj sferi gospodarstva i za posljedice koje ti procesi izazivaju u materijalnoj (robnoj) sferi.


Kazati da su banke poduzeća za posredovanje kredita, znači istači njihovu bitnu osobinu koja ih razlikuje od drugih poduzeća. Međutim, rečena definicija ima taj nedostatak što ne obuhvaća sve vrste banaka. Naime, novčarske banke kao i banke koje do kreditnih sredstava dolaze emisijom, bilo svojih (dionica) bilo dužničkih (založnica ili obligacija) papira, nisu njome obuhvaćene.


Banke zajedno sa štedionicama čine veliku i dobro razvijenu djelatnost depozitarnih institucija u visokorazvijenim zemljama. Poslovne banke su, svakako, najvažnije do svih depozitnih financijskih ustanova. Tradicionalno, njihov su glavni izvor sredstava depoziti po viđenju. Autori knjige Moderni novac i bankarstvo, R.L. Miller i D.D. VanHoose poslovnu banku definiraju kao depozitnu ustanovu koja je relativno neograničena u svojoj mogućnosti odobravanja poslovnih kredita i kojoj je zakonski dopušteno otvarati čekovne računa.


Hrvatski Zakon o bankama (Narodne novine br. 84/02) ne daje eksplicitnu definiciju banke već banku definira kao financijsku instituciju koja je dobila odobrenje za rad od Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB) i koja je osnovana kao dioničko društvo sa sjedištem u Republici Hrvatskoj (članak 2. Zakona). Iz ove definicije može se razabrati da su banke financijske (novčarske) institucije koje pružaju bankarske usluge te da spadaju u trgovačka društva, odnosno u dionička društva. U članku 3. Zakona pojašnjava se što su to bankarske usluge. Pod bankarskim uslugama predmnijeva se:


primanje novčanih depozita,
odobravanje kredita i drugih plasmana iz prikupljenih depozita u svoje ime i za svoj račun, te
izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca.


Osim opisanih bankarskih usluga banke mogu pružati i ostale financijske usluge u koje spadaju: izdavanje garancija ili drugih jamstava; kreditiranje izvoznih poslova (factoring); financijski najam (leasing); kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova te forfaiting (kupnja od izvoznika srednjoročnih i dugoročnih potraživanja prema inozemstvu); trgovanje u svoje ime i za svoj račun ili u svoje ime a za račun klijenata, što uključuje: trgovanje instrumentima tržišta novca i ostalim prenosivim vrijednosnim papirima; stranim sredstvima plaćanja uključujući mjenjačke poslove; financijskim terminskim ugovorima i opcijama; valutnim i kamatnim instrumentima; obavljanje platnog prometa u zemlji i s inozemstvom; prikupljanje, izrada analiza i davanje informacija o kreditnoj sposobnosti pravnih i fizičkih osoba; izdavanje i upravljanje instrumentima plaćanja; iznajmljivanje sefova i depoa; posredovanje pri sklapanju financijskih poslova, usluge vezane uz vrijednosne papire; upravljanje mirovinskim ili investicijskim fondovima; savjetovanje u pogledu strukture kapitala, poslovne strategije i sličnih pitanja kao i pružanje usluga koje se odnose na stjecanje dionica i poslovnih udjela u drugim društvima i druga značajna ulaganja te druge slične usluge koje su navedene u odobrenju za rad banke.


Osim nabrojanih bankarskih usluga, te ostalih financijskih usluga, banke su ovlaštene za obavljanje pomoćnih bankovnih usluga u koje spada: upravljanje nekretninama, upravljanje i vođenje sustava za obradu podataka ili obavljanje sličnih poslova.





2. KREDIT I FINANCIJSKA TRŽIŠTA


U ekonomskoj znanosti riječ kredit predstavlja realni gospodarsko-pravni pojam pod kojim predmnijevamo određeni dužničko-vjerovnički odnos, utemeljen na ustupanju prava raspolaganja novcem, predmetom (nekretninom ili pokretninom) ili intelektualnim kapitalom, od strane vjerovnika dužniku na određeno vrijeme i pod određenim uvjetima (osiguranje, kamata, rok, način otplate i sl.). Kredit je u stvari jedna privremena usluga koju vjerovnik pruža dužniku time što mu ustupa na raspolaganje određenu kupovnu snagu (novac) ili neki predmet. Kredit dakle, privremeno razlučuje vlastitost od raspolaganja. Ono po čemu se kredit razlikuje od drugih vrsta ustupanja novca ili predmeta (darovanja, nasljeđivanja, dotacija, regresa, subvencije, posudbe i tomu slično), je načelo povratnosti, tj. obveza dužnika da preuzeti kredit, po isteku roka trajanja kreditnog ugovora, vrati vjerovniku.


Na samom početku treba napraviti distinkciju između pojmova kredit i zajam. U svakodnevnoj uporabi ova dva naziva se koriste kao sinonimi. Pa iako se radi o gotovo identičnim pojmovima ipak između njih postoji razlika. Naime svaki kredit je istodobno i zajam, a zajam ne mora biti i kredit. U čemu je razlika? U Ekonomskom leksikonu HLZ-a (lit.2, str.432.) kredit se definira kao određena novčana svota koju financijska institucija – banka i dr., kao kreditor (vjerovnik, zajmodavatelj), ustupa nekoj drugoj osobi (debitoru, dužniku, zajmoprimcu), uz obvezu da mu ih ovaj vrati u dogovorenom roku i plati pripadajuću naknadu – kamatu. Ovaj pojam obuhvaća profesionalne novčane bankovne kredite, pozajmljivanje imovine u bilo kojemu obliku, dužničke vrijednosne papire–obveznice, banknote, blagajničke zapise, komercijalne zapise, nenovčane kredite u obliku akcepata, avala i sl., kreditna pisma, stand-by sporazume, otvorene račune, međusobne poslovne aranžmane poduzeća s prodajom robe, usluga i izvođenja radova uz odgođenu naplatu, potrošačke kredite, izvoz robe s naplatom do 60 ili 90 dana i sl. Za razliku od kredita zajam se definira kao ono što se daje ili uzima uz obvezu da bude vraćeno; gospodarski odnos u kojem zajmodavatelj daje zajmoprimatelju svotu novca ili određenu količinu dobara (lit.2, str.989.). Zajmoprimatelj koristi zajam po svojoj volji ili prema dogovorenoj namjeni, vraća ga u istoj ili uvećanoj količini u ugovorenim razdobljima. Zajam može biti naplatni ili besplatan, odnosno uz plaćanje određene kamate ili beskamatni zajam. Iz citiranih definicija može se uočiti mala razlika između definicija kredit i zajam. Ono po čemu se ova dva pojma razlikuju je kreditor, odnosno zajmodavatelj. U slučaju kredita uvijek se radi o banci ili drugoj financijskoj instituciji, što nije slučaj kod zajmodavatelja, koji može biti i banka i/ili financijska institucija, ali isto tako nebankarske i nefinancijske institucije (fizičke i pravne osobe). Toliko o razlikovanja ova dva pojma, a sada se vratimo našoj temi, kreditu !


Sama riječ kredit potiče od latinskoga glagola credo, što u prijevodu znači vjerujem. Samo podrijetlo riječi ističe, dakle, povjerenje kao značajan sastojak u zasnivanju kreditnog odnosa. Međutim, bitno je da netko nešto ima da bi ga mogao ustupiti drugome. Ali i tada povjerene u osobnost dužnika nije odlučujući čimbenik, a još manje jedini. Ima kreditnih oblika, kao što su ručni zalog (po pravilu radi se o osobnim dragocjenostima) ili hipoteka, kod kojih vjera u osobnost dužnika ne igra skoro nikakvu ulogu, a kod prinudnih zajmova ne postoji čak ni volja za zasnivanje kreditnog odnosa (primjerice kod sudskih presuda). Stoga čimbenik povjerenja u kreditnom odnosu treba shvatiti u relativnom smislu. Povjerenje se odnosi na pravnu sigurnost, na mogućnost naplativosti, na stabilnost novca i sl. U povijesti postoji više primjera da su se kreditni odnosi široko prakticirali u mirnim i skoro potpuno iščezli u nestabilnim vremenima.


Veliki značaj kredita i njegove organizacije, u suvremenom društvu, sastoji se, prije svega, u njegovoj mobilizatorskoj ulozi. Bez organiziranog kreditnog aparata velike količine novca, koje se nalaze neiskorištene u gospodarstvu i kod stanovništva, ostale bi neiskorištene–imobilizirane. Nakon što se mobiliziraju i koncentriraju, ta se sredstva putem bankarskoga kredita plasiraju tamo gdje su najpotrebnija i najkorisnija, uslijed čega kredit ubrzava reprodukciju i doprinosi jačanju proizvodnih snaga. Kredit je veoma učinkovita poluga kojom se usmjerava razvitak čitavoga gospodarstva. Putem kredita vrši se povezivanje između onoga kojemu je novac (kupovna moć) potrebit i onoga koji raspolaže svojim ili tuđim novcem (kupovnom moću). U međunarodnim okvirima kredit dopunjava domaću akumulaciju i omogućuje ubrzani razvoj nedovoljno razvijenih zemalja, dovodeći ih često u ovisnost od zemalja koje izvoze kapital. Kredit angažira sadašnju kupovnu moć u korist stvaranja buduće kupovne moći alocirajući je tamo gdje će postići veću učinkovitost (profitabilnost). U tržišnim gospodarstvima on djeluje u pravcu izjednačavanja profitnih stopa. Kredit pomaže prenošenje vlasništva od jednoga subjekta (pravne ili fizičke osobe) na drugoga i prebacuje teret izgradnje proizvodnih snaga društva na buduće naraštaje (vanjski dug Hrvatske, koji iznosi cca 27 mld. USD vraćat će sadašnji ali i budući naraštaji). Napokon, kredit osigurava održavanje likvidnosti, stalnosti i kontinuiteta proizvodnog procesa time što gospodarskim subjektima osigurava dostatna novčana sredstva potrebita za odvijanje proizvodnoga procesa.


U suvremenom gospodarstvu kredit ima još jednu važnu zadaću, a to je emisija novca. Naime, ukupan volumen bankarskih kredita određuje i ukupnu monetarnu (novčanu) masu u jednoj zemlji, pa je to još jedan razlog za reguliranje (propisivanje) kreditnih aktivnosti banaka od strane središnje banke.



2.1. KREDITNI OBLICI


Ovisno o obliku u kojemu se odobravaju krediti se dijele na naturalne, komercijalne i novčane. Naturalni kredit, tj. kredit u realnim dobrima (žitu, stoci, alatu i sl.) najstariji je oblik kredita. Međutim, on je danas veoma rijedak i susreće se kod primitivnih naroda. Komercijalni kredit daje se u robi i vraća u novcu. U ovu skupinu spadaju svi oblici kupnje robe na kredit (leasing), kao i krediti za kupnju opreme ili izvođenje radova u graditeljstvu. Međutim, najčešći oblik kredita su novčani krediti, tj. daju se i vraćaju u novcu.


U pogledu uporabe kredita, tj. u koji svrhu dužnik koristi odobreni kredit, razlikujemo potrošačke i investicijske kredite. Sa gospodarskog aspekta ova podjela je od osobite važnosti. Naime, potrošački (konzumni) kredit je onaj koji se koristi u cilju povećanja potrošačke moći dužnika. U svojoj biti potrošački kredit je neproizvodan, jer on uvijek djeluje na povećanje potrošnje iznad trenutne platežne sposobnosti dužnika. S druge, pak, strane proizvođački kredit se ne koristi za povećanje potrošačke moći već služi za povećanje proizvođačke snage korisnika. Dok potrošački kredit nepovratno troši postojeću akumulaciju, dotle proizvođački kredit to postiže tek preko povećanja proizvodnje, a time doprinosi povećanju društvene akumulacije.


Proizvođačke kredite dalje dijelimo na obrtne i investicijske kredite. Obrtni kredit je svaki onaj proizvođački kredit koji se uzima u cilju povećanja obrtnih sredstava poduzeća. To je onaj dio ukupnih poslovnih sredstava poduzeća (dio aktive) koji sudjeluje neposredno u proizvodnji stalno mijenjajući svoj fizički oblik ali ne i vrijednost. Obrtna sredstva se pretvaraju – obrću iz materijalnog oblika (robe) u novac, a zatim iz novca u obrtna sredstva (materijalne inpute) i tako u nedogled. Glavna osobina obrtnog kapitala je što se u kratkom roku može pretvoriti u novac i vratiti (likvidirati).


Kredit za osnovna sredstva - je svaki onaj proizvođački kredit koji se uzima u cilju povećanja osnovnih (stalnih) sredstava poduzeća. Osnovna su sredstva onaj dio aktive poduzeća koji se sastoji od materijalne i nematerijalne imovine poduzeća. Materijalna imovina se sastoji od poljoprivrednog ili građevinskog zemljišta, rudnih bogatstava, tvorničkih hala, građevina i poslovnih prostora, opreme, dugoročnih nasada, temeljnoga stada i drugih osnovnih sredstava. Nematerijalna imovina se sastoji od osnivačkih ulaganja, investicijsko-tehničke dokume-ntacije, good villa, image-a, knew how, licenci i sl. Ono što je zajedničko svim osnovnim sredstvima je to da ne mijenjaju svoj oblik već se tijekom vremena troše–otpisuju (amortiziraju) i vraćaju u obliku novca. Drugim riječima osnovna sredstva se ne obrću već tijekom vremena otpisuju–amortiziraju i na taj način vraćaju. Osim osobine da s postupno troše–otpisuju i služe za zanavljanje (modernizaciju) već otpisanih osnovnih sredstava, ova sredstva imaju još nekoliko osobina koje doprinose financijskoj stabilnosti poduzeća. Na sredstva amortizacije se ne obračunava porez na dobit pa se ova sredstva još nazivaju poreznim štitom. A osim toga ona do trenutka zamjene ostaju u poduzeću (na računu) i doprinose poboljšanju likvidnosti poduzeća.


Sa aspekta ročnosti krediti se dijele na tri kategorije: kratkoročne, srednjoročne i dugoročne kredite. Kratkoročni krediti su oni krediti koji dospijevaju od jednog dana pa do godine dana, srednjoročni krediti su oni krediti koji dospijevaju od 1 do 5 godina, a dugoročni su oni krediti koji dospijevaju iznad 5 godina, najčešće do 10 godina, a kada se radi o stambenim kreditima oni dospijevaju do 15 i više godina.


Ovdje treba primijetiti da naše banke sve kredite dijele na kratkoročne kredite do 1 godine dana i dugoročne koji dospijevaju iznad 1 godine.


Sa aspekta vjerovnika, tj. onoga koji daje kredit, kredite možemo podijeliti na: privatne, zadružne, bankarske, javne, domaće i inozemne. A sa aspekta dužnika razlikujemo: fizičke osobe i pravne osobe (zadruge, obrtnici, trgovci, industrijska poduzeća, jedinice lokalne/regionalne samouprave, države itd.).


Sa aspekta osiguranja sve kredite razlikujemo na: osobne i pokrivene (realne) kredite. Osobni kredit je onaj koji se daje jednom osobi ili poduzeću bez posebnog pokrića. Ova vrsta kredita naziva se još i bianco kredit, a u trgovini otvoreni kredit. Pokriveni ili realni kredit je onaj za čije se pokriće uzimaju u zalog realne vrijednosti iz kojih se vjerovnik može naplatiti u slučaju da dužnik ne odgovori svojim obvezama. Mjenični kredit je tipičan osobni kredit, dok hipotekarni, založni, varantni krediti spadaju u skupinu realnih kredita.


Sa aspekta uvjeta otplate razlikujemo: jednokratne, obročne i amortizacijske kredite. Jednokratni krediti su oni koji se o roku vračaju u cjelokupnom iznosu (jednokratno), obročni su oni koji se otplaćuju u ugovorenim otplatnim iznosima, a amortizacijski su oni koji se otplaćuju u mjesečnim, tromjesečnim ili polugodišnjim anuitetima.


Obračun anuiteta obavlja se pomoću dvije metode: putem metode opadajućih anuiteta te metodom jednakih anuiteta. Kod prve metode glavnica se dijeli sa brojem obroka, a kamate zaračunavaju na ostatak duga. Kod druge metode koriste se V - financijske tablice za izračun kamatnog divizora, koji se zatim množi sa glavnicom duga i na taj način se izračunava anuitet koji je jednak tijekom čitavoga razdoblja povrata kredita.

Sa aspekta plaćanja kamate razlikujemo: kamatne i beskamatne kredite, a sa aspekta oblika u kojem je kredit dat razlikujemo gotovinske i bezgotovinske kredite. Prvi (najčešće potrošački) krediti isplaćuju se na gotovinski račun (na štednu knjižicu ili tekući račun) ili pak na ruke. Drugi se isplaćuje sa odobrene kreditne partije u korist žiro računa isporučitelja robe ili usluga. U potonjem slučaju korisnik ispostavlja vjerodostojnu dokumentaciju za plaćanja (predračune, kupoprodajne ugovore ili, pak, privremene ili okončane situacije), a banka izvršava plaćanja na teret otvorene kreditne partije sve dok se kredit ne iskoristi. U bezgotovinske kredite spadaju tzv. garancijski krediti koji se ne daju u novcu već u obliku jamstava, akcepata, rambursa, žiriranja, garancijskih pisama itd.


Daljnja podjela razlikuje kredite na: odobrene, u korištenju i u otplati. Odobreni kredit je kreditni okvir, tj. unaprijed postavljena granica do koje se neki kredit može koristiti. Kredit je u korištenju u unaprijed ugovorenomu roku (od nekoliko mjeseci do godine dana) u kojem se odobreni kredit može koristiti. Tijekom korištenja (roka korištenja) obračunavaju se kamate na izdvojeni (rezervirani), a neiskorišteni iznos kredita. Na iskorišteni dio kredita obračunavaju se interkalarne kamate, koje su najčešće jednake redovitim kamatama. Nakon što se iskoristi cjelokupni odobreni iznos kredit se prenosi u otplatu.


Nadalje, kredite dijelimo na one sa počekom (grace period) i one bez počeka. Kod prve skupine razlikujemo dvije opcije: (1) tijekom počeka ne plaća (vraća) se glavnica, ali se zato naplaćuju kamate, koje su najčešće jednake redovitim kamatama i (2) tijekom počeka ne plaćaju se ni glavnica ni kamate, već se nakon isteka počeka obračunane kamate pripisuju glavnici pa se za taj iznos povećava dug korisnika kredita.


Osim nabrojanih vrsta kredita u praksi se susrećemo sa još nekim specifičnim tipovima kredita, kao što su: poštanski kredit (postkredit), stalnim i povremenim kreditima, namjenskim i nenamjenskim, uvoznih i izvoznih, sanacijskih, sezonskih (primjerice za pripremu turističke sezone ili, pak, poljoprivredni kredit) itd. Poštanski kredit traje od 3 do 5 dana, a otvaraju se između dva kreditna poduzeća. Izraz potiče otuda da bi označio rok koji ovisi od poštanske udaljenosti i vremena koje je potrebno da pokriće stigne poštom. Stalni kredit je onaj koji stalno stoji na raspolaganju korisniku. Namjenski kredit je onaj čija je namjena točno propisana za određene namjene, pa banka pridržava pravo namjenskog korištenja kredita (najčešće investicijski kredit). Za razliku od namjenskog kredita kod nenamjenskog kredita korisnik slobodno koristi kredit po svom nahođenju (najčešće gotovinski kredit).



2.2. FINANCIJSKA TRŽIŠTA


Financijska se tržišta dijele na tržišta novca i tržišta kapitala. Na tržištu novca susreću se ponuda i potražnja kratkoročnih kredita, tj. novca privremeno slobodnog za kratkoročne pozajmice i potrebe u novcu za kratkoročne (obrtne) potrebe. Na tržištu kapitala ponudu čine sredstva koja traže dugoročan plasman, s jedne, i potrebe za investicijske svrhe, s druge strane. Na tržištu novca ulogu regulatora obično obavlja, sa manje ili više uspjeha, središnja banka, dok uvjete na tržištu kapitala determiniraju raspoloživa štednja, konjunkturna kretanja i sl.


2.2.3. Tržišta kapitala – transakcije tržišta kapitala uključuju kupovinu i prodaju vrijednosnih papira s dospijećem od jedne godine ili više. Tržište dionica čini integralni dio tržišta kapitala. Dionice koje kotiraju na tržištu kapitala predstavljaju dugoročne vrijednosne papire zato jer nemaju datuma dospijeća i jer postoje onoliko dugo koliko posluje poduzeće izdavatelj.


2.2.4. Tržišta novca – za razliku od tržišta kapitala koje se sastoji od dugoročnih vrijednosnih papira, tržište novca se odnosi na trgovanje kreditnim instrumentima koji se izdaju na manje od jedne godine. Instrumenti tržišta novca su visoko likvidni i utrživi papiri. Najvažniji instrumenti tržišta novca u Hrvatskoj su pozajmice uz opoziv, koje su koncem 2000. godine činile oko 85% dnevne trgovine, a prosječna kamatna stopa na te pozajmice bila je oko 3%. Na drugom mjestu su tzv. prekonočne pozajmice. Na trećem mjestu su blagajnički zapisi HNB-a u kunama. Zatim slijede trezorski zapisi Ministarstva financija i tako dalje.


Važno je istaći da tržište novca i tržište kapitala nisu strogo odvojena, već sredstva iz jednog struje u drugo upravljajući se uglavnom prema visini ukamaćenja. Nagle promjene u kamatnoj stopi, izazvane špekulativnim motivima banaka ali i odlukama središnjih monetarnih vlasti, odvode kratkoročna sredstva na tržišta kapitala i obrnuto, uslijed čega nastaju ili nagli skokovi ili padovi kursova efekata ili otkazi i restrikcije kratkoročnih kredita, što opet sa svoje strane izaziva poremećaje u proizvodnji i cirkulaciji dobara, a ponekad i do gospodarskih kriza. Ta stihijska dinamika dovodila je u prošlosti do ozbiljnih poremećaja i nezaposlenosti, što je dovelo do državnog intervencionizma, koji u većoj ili manjoj mjeri dovodi do regulacije na tržištima novca i kapitala.



3. DUGOROČNO KREDITIRANJE – KREDITIRANJE PODUZETNIKA


Dugoročno kreditiranje se bitno razlikuje od kratkoročnog kreditiranja. Te razlike se očituju u uvjetima pod kojima se dugoročni kredit odobrava, kvaliteti (dugoročnosti) izvora, cijeni kapitala, manjim ograničenjima od strane monetarnih vlasti i sl. Temeljne su značajke dugoročnog kredita:


a) Visina kamatnih stopa – na dugoročne plasmane uvijek je veća od onih na kratkoročne plasmane, ponekad i nekoliko puta. Na visinu kamatne stope utječu visina kamatne stope na dugoročne depozite (pasivna kamatna stopa), stupanj likvidnosti, stupanj rizika i sl.


b) Dugoročnost – spada u jedan od najbitnijih obilježja investicijskog kredita. Sa aspekta naših banaka svi krediti sa rokom dospijeća iznad jedne godine dana predstavljaju dugoročni kredit. nekada su se dugoročni krediti dijelili na srednjoročne (do pet godina) i dugoročne (iznad pet godina). Za poduzeća korisnike kredita u dugoročne plasmane spadaju svi oni plasmani koji su veći od likvidne (lakoutržive) aktive.


c) Povezanost vjerovnika sa gospodarskom sudbinom dužnika – kod investicijskog kredita vjerovnik (banka) snosi velik rizik poslovnog uspjeha poduzeća (dužnika). Za banke mali dužnici predstavljaju malu brigu, a veliki veliku brigu. Ako mali dužnik padne u teškoće sa servisiranjem kredita za banku nema većih problema, uvijek ostaju instrumenti osiguranja kredita iz kojega se banka može naplatiti. Međutim, ako veliki dužnik padne u teškoće banka će se angažirati sa novim plasmanima i učiniti sve da spasi dužnika, a time i svoja potraživanja. Na taj način banke, silom prilika, postaju ortaci, a ponekad i većinski vlasnici.


d) Individualnost investicijskog kredita – dok je većina kreditnih poslova na novčanom tržištu standardizirana, pa čak unaprijed utvrđena u pogledu pokrića, kamate, otplate i sl., kod investicijskog kredita svi ti uvjeti su individualni i zavise od slučaja do slučaja. Izuzetak čini jedino hipotekarni kredit kod koje su uvjeti uglavnom standardizirani.


e) Relativna vrijednost pokrića – radi visine i dugoročnosti pokriće dugoročnih kredita oslanja se u najvećem broju slučajeva na nepokretnosti (poljoprivredno ili građevinsko zemljište, zgrade, poslovni prostori, instalacije i sl.) i na prijenos u fiducijarnu svojinu strojeva, opreme, alata i sl. Međutim, vrijednost tih objekata u velikoj mjeri ovisi od rente (prinosa) koji donose, a koji su na duži rok podložni većim oscilacijama. Uslijed toga i vrijednost pokrića, ma kako bilo dobro odmjereno, ostaje uvijek upitno. Zemljište, zgrade, strojevi i inventar neke tvornice, koja radi punim kapacitetom, predstavljaju veliku vrijednost, međutim, ako dođe do teškoća u proizvodnji, vrijednost tvorničkih hala i opreme past će daleko ispod njihove nabavne cijene, ponekad u bescjenje. Da ne bi do toga došlo banke se angažiraju dodatnim ulaganjima u modernizaciju kapaciteta ili pak njihovu preorijentaciju. Međutim, iskustvo je pokazalo da je za banke bolje suočiti se sa istinom (gubitkom) nego srljati u daljnje dubioze.


f) Spora unovčivost (monetizacija) pokrića – u svezi sa relativnošću vrijednosti pokrića za banke se pojavljuje još jedan problem, a to je spora i teška unovčivost pokrića kada poduzeće dođe do likvidacije. Taj problem je osobito prisutan kod hrvatskih banaka. Tomu je više razloga. Naime, kada dođe do ovrhe javljaju se problemi sa ulaskom u posjed nekretnine, koja se koristi kao pokriće, a kada se i taj problem riješi ostaje problem prodaje (monetizacije) potraživanja koje odmah gubi na vrijednosti, često ispod 50% tržne vrijednosti.


g) Prebacivanje dugoročnih zajmova na štediše putem emisije dionica – da bi izbjegle velike rizike kojima su izložene banke kod dugoročnih plasmana, u pogledu visine ulaganja, njihove dugoročnosti i neizvjesnosti, ove banke pribjegavaju emitiranju dionice i na taj način dolaze do potrebitih velikih sredstava, a rizike mogućih promašaja prebacuju na brojne male dioničare. I najveći zajam razbija se u sitne i masi dioničara pristupačne dijelove u vidu dionica i obligacija u cilju da se pomoću tih vrijednosnica apsorbiraju ušteđevine. To prevaljivanje ima dva oblika: direktno i indirektno. Kod prvoga se emisijom dionica pojavljuju velika poduzeća. Koja na taj način dolaze do potrebitog kapitala za povrat uloženih sredstava, a u drugom slučaju same banke emitiraju svoje dionice, založnice ili obligacije, i iz ta formiranog kapitala vrše ulaganja. Dolazeći na taj način do sredstava za novo dugoročno kreditiranje, banka istodobno prevaljuje rizik iz svojih ranijih dugoročnih plasmana na nove dioničare ili kupce obveznica ili zadužnica.


h) Povezanost sa tržištem vrijednosnih papira – tržište vrijednosnih papira ima u visoko razvijenim ekonomijama presudnu ulogu na ukupno tržište kapitala. Ono se sastoji u ponudi velikog broja raznih vrijednosnica s jedne strane i potražnje za plasmanom novih kapitala s druge strane. Hoće li se neko poduzeće odlučiti za investicijski kredit (zaduženje) kod banke ili će emitirati vlastite dionice, zavisi, prije svega, od mogućnosti plasmana tih vrijednosnica na tržištu efekata. S druge, pak, strane spremnost ulagača da plasiraju svoj kapital na tržište efekata ovisi o visini rendite (prinosa na vrijednosnice).


i) Neovisnost od utjecaja monetarnih vlasti – za razliku od kratkoročnih bankarskih poslova, koji su pod budnim nadzornom monetarnih vlasti (eskontna stopa središnje banke, obvezne pričuve, limitirani rast kredita i dr.), tržište kapitala je relativno neovisno od utjecaja monetarnih vlasti. Na tržištu efekata susreću se veliki bankarski sindikati, velika etablirana poduzeća te špekulativni kapital željan visoke rendite i kroz bogaćenja na promjenama kursova vrijednosnica.

4. INSTRUMENTI OSIGURANJA


Problem sigurnosti u bankarstvu može se sagledati sa dva motrišta: s jedne strane postavlja se pitanje osiguranja kada je banka dužnik i, s druge strane, kada se banka pojavljuje kao vjerovnik. Drugim riječima postavlja se pitanje: kako će se osigurati deponent i ulagač (štediša) koji svoja sredstva povjerava u banci, i kako će se banka osigurati da njezini dužnici vrate njezina potraživanja. Ova dva problema obično se promatraju odvojeno, međutim, između njih postoji uska veza, jer nijedna banka u svijetu nije u stanju zadovoljiti svoje vjerovnike, ako istodobno njezini dužnici ne servisiraju na vrijeme svoje obveze prema njoj. Drugim riječima, banke su dobre onoliko koliko su dobri njihovi komitenti. Mnoge banke su propale jer su podcjenjivale ovo načelo.


Realni (pokriveni ili osigurani) kredit može biti osiguran različitim instrumentima: pokretnostima, nepokretnostima i zalaganjem ili ustupanjem prava i potraživanja. U nastavku ćemo opisati sedam najčešćih vidova pokrića - osiguranja:


jamstva,
garancije,
ustupanja i zalaganja,
zalaganje prava,
zalaganje robe i drugih pokretnosti,
zalaganje vrijednosnih papira,
ustupanje u fiducijarnu svojinu i
hipotekarno osiguranje.


a) Jamstva – pokriće pomoću jamstva ima tu dobru stranu što nije skopčano sa većim troškovima, pa se stoga često prakticira kada su u pitanju manji zajmovi i na kraći rok. Jamstvo se daje u pismenom obliku i može biti trostruko: dopunsko, kolektivno i samodužničko (jamac – platiša). Ovo treće najviše odgovara banci jer se po njemu jamac odriče zahtjeva da se prethodno pokuša naplata od glavnog dužnika, već dobrovoljno pristaje da sam stupi na mjesto glavnog dužnika čim banka izjavi da joj ovaj više nije dostatan.


Jamstva se najradije traže od članova upravnoga i nadzornoga odbora kod dioničkog društva što, pored imovine društva, uključuje i osobnu odgovornost, zatim od javnih i tajnih ortaka, roditelja i rođaka koji mogu imati utjecaja na samo vođenje poslova.


b) Garancija - se daje za kredite koje podižu građani, gospodarski subjekti ili jedinice lokalne/regionalne samouprave od strane drugih poslovnih banaka, garancijskih agencija i fondova (kada se zadužuju građani i gospodarski subjekti) ili države (kada se zadužuju jedinice lokalne/regionalne samouprave).


Za dugoročne kredite polaganje garancijskog iznosa u određenom postotku (5-10%) služi za pokriće možebitne razlike između stvarnih i predračunskih troškova te za plaćanje anuiteta u slučaju da investicija ne bude završena na vrijeme. Pored, garancijskog pologa, kao posebna vrsta garancije kod investicijskih kredita, služi učešće investitora u određenom postotku (obično između 10-30%) od visine investicije.


c) Ustupanje i zalaganje potraživanja – dešava se da poduzeće dođe u situaciju da mu je potreban kredit za daljnje poslovanje iako i samo ima znatna potraživanja od svojih poslovnih partnera (kupaca). U vremenima konjunkture prodaja robe na poček ne predstavlja veliko opterećenje za poduzeće iz razloga što tada uplate redovito i na vrijeme stižu. Osim toga, jedan dio kupaca plaća svoje nabavke najčešće odmah po prijemu robe u gotovini koristeći se kasa-skontom (popustom). Također, u vremenu konjunkture kupci lako daju pokriće u vidu mjenice (akcepata), koje se bez većih teškoća likvidira o roku. Međutim, u vrijeme poslovnog zastoja i stagnacije (recesije) kupci kupuju robu na otvoren račun, što znači bez osobitog osiguranja i bez čvrstoga roka. U takvim slučajevima jedini put da prodavatelj dođe do novih sredstava je kredit na temelju cesije ili zalaganja svojih potraživanja.


d) Ustupanje i zalaganje prava – ustupanje i zalaganje prava predstavlja dosta rijetku pojavu u bankarstvu, osobito ako imamo u vidu da se pod tim pojmom ne podrazumijevaju potraživanja i vlasnička prava, već se radi o rudarska prava istraživanja, prava eksploatacije i prava na temelju polica osiguranja, kao i prava koja proistječu iz patenata i licenci.


Uvjete cediranja ili zalaganja police osiguranja regulira dotično osiguravajuće društvo, uslijed čega je potrebno da se banka od njega informira. Polica osiguranja kao predmet pokrića ima onoliku vrijednost koliko joj iznosi vrijednost otkupa.


e) Zaloga na robu i druge pokretnosti – pokriće putem zalaganja ili ustupanja pokretnosti je češća pojava u bankarskoj praksi, ali ona se najviše prakticira sa robom i vrijednosnim papirima. Zlato, nakit i druge dragocjenosti služe kao ručna zaloga kod založnih zavoda i ustanova koje njeguju potrošački kredit. Međutim, kod većih banaka, koje za to imaju uvjete (skladišta i depoe), roba također služi kao zalog za odobreni kredit. Puno češći je slučaj da banke umjesto robe, kao zalog koriste robne dokumente (konosman, tovarni list ili skladišnicu-varant). Konosman, tovarni list i varant su dakle tri glavna oblika pomoću kojih se u bankarstvu roba pojavljuje kao kreditno pokriće. Prvi izdaje brodar ili zapovjednik broda, drugo prijevoznik (autoprijevoznik, željeznica, pošta, avioprijevoznik), a treće javni skladištar.


Sva tri dokumenta glase po naredbi ili na donositelja. U tom slučaju ona su prenosiva prostim indosiranjem koje se vrši jednostavnim potpisivanjem.


f) Pokriće u vrijednosnim papirima – pokriće putem vrijednosnih papira je veoma rasprostranjen način osiguranja potraživanja u zemljama sa razvijenim tržištem vrijednosnica. To ima svoje razloge – ugovor o zalaganju sklapa se veoma lako, smještaj vrijednosnih papira u bančin portfelj ne predstavlja nikakve tehničke probleme, a o njihovom bonitetu i vrijednosti banke se jednostavno informiraju putem burzovnih kursova.


Zalaganje vrijednosnih papira regulirano je općim građanskim zakonom (Zakonom o obveznim odnosima, Narodne novine br.53/91), koji općenito vrijedni za zalaganje pokretnosti. Naime predmet zalaganja predstavlja akcesorsko pravo, tj. pravo ovisno o postojanju duga. Sa gašenjem duga gasi se i zaloga te pretvara u ostavu. Vjerovnik ima pravo prvenstva naplate, može je izložiti prodaji, ako je protekao rok (prodaja mora biti javna), ima pravo tražiti dopunu zaloge, ako njezina vrijednost padne ispod iznosa glavnoga duga, koristiti se njezinim prihodima (naplata kupona i sl.), ali i ima dužnost da založenu stvar čuva kao svoju i da se s njom ne može koristiti.


g) Prijenos u fiducijarnu svojinu – osiguranje putem prijenosa u fiducijarnu svojinu prakticira se veoma često iako je to jedna vrsta osiguranja za koju ne postoje jasni zakonski propisi. Naime, dok se jamstva, zaloge, cesije, intabulacija i sl. temelje na pozitivnih propisima (Zakon o obvezatnim odnosima), prijenos u fiducijarnu svojinu predstavlja jednu konstrukciju koju je stvorila poslovna praksa.


Dešava se da neko poduzeće ima veoma dobre poslovne izglede, ali da nema ni jamca, ni potraživanja, ni vrijednosne papire, ni nepokretnosti. U takvoj situaciji banka će se odlučiti za ovaj način osiguranja. Ono se sastoji u tome što poduzeće pismenim putem prenosi svoja vlasnička prava (alati, strojevi, robe ili zalihe, ponekad i čitavu aktivu) na banku, a banka mu drugim ugovorom tu aktivu ustupa na uporabu. Banka nad tom aktivom stječe, prema trećim osobama, neograničenu, a prema poduzeću fiducijarnu svojinu kao pokriće za svoje potraživanje, dok poduzeće zadržava pravo uporabe ali ne i pravo raspolaganja sa ustupljenom aktivom. Obje strane u ovom aranžmanu postižu svoj cilj – banka pokriće, a poduzeće kredit.


h) Osiguranje putem nekretnina (hipoteke)


Osiguranje na temelju nekretnina jedan je od vrlo čestih načina pokrića, osobito kada su u pitanju veći krediti i duži rok otplate. Hipoteka ili intabulacija sastoji se u uknjižavanju (upisu) u sudskim knjigama prava zaloge na jednu određenu nepokretnost, s tim da tako uknjižena tražbina ima prvenstvo naplate iz vrijednosti prodane nekretnine, bez obzira na druge tražbine prema dužniku.


Popularnost hipoteke kao pokrića proizlazi iz njezinih pogodnih osobina – sigurnosti, lake odredivosti vrijednosti pokrića, jasnih zakonskih propisa, mogućnosti prijenosa hipoteka, javnosti duga i pune slobode raspolaganja nekretninom od strane vlasnika i pored postojanja tereta. Sigurnost hipotekarnog osiguranja je veoma velika, veća nego kod drugih oblika osiguranja. Razlog leži u činjenici da su nekretnine same po sebi trajne, a često i neuništive (zemlja). Što se tiče vrijednosti ona se lako utvrđuje pribavljanjem podataka od poreskih vlasti ili osiguravajućih društava. Jasni zakonski propisi čine da ovaj oblik osiguranja zahtjeva najmanja parničenja (dokazivanja). Osim toga, propisi omogućavaju da se jedna postojeća uknjižba lako i brzo prenese na drugoga. Javnost hipotekarnog osiguranja sastoji se u tome što su zemljišne knjige svakom pristupačne i uvijek se mogu pregledati. Konačno, hipotekarni dužnih zadržava pravo vlasništva nad nepokretnom imovinom iako je ona založena. On je može i prodati – otuđiti, a novi kupac je dužan primiti nekretninu sa njezinim uknjiženim teretom. Hipotekarno osiguranje može doći u pitanje samo u dva moguća slučaja: ako se radi o nesretnom slučaju (primjerice požaru) ili pak dođe do pada vrijednosti nekretnina (ratno stanje, recesija i sl.). U oba slučaja banka se može efikasno zaštititi – u prvom slučaju osiguranjem predmetne nekretnine i vinkuliranjem police u korist banke, a u drugom slučaju na taj način što banka uzima kao instrument osiguranja nekretninu čija vrijednost premašuje visinu kredita, ponekad i nekoliko puta.


Hipotekarno pravo se realizira (konzumira) javnom prodajom objekta, a prestaje danom ispisa iz zemljišnih knjiga, po pristanku vjerovnika (banke) i nakon likvidacije tražbine od strane dužnika.


U slučaju kada ne postoji bojazan da će se naplata potraživanja morati naplatiti sudskim putem, ili kada je u pitanju kraći rok, banka može odustati od uknjižbe hipoteke, već se može zadovoljiti privremenim osiguranjem, tj. zabilježbom prava prvenstvenog reda. Ta zabilježba je dostatna za osiguranje bančina potraživanja, a njezino djelovanje je godinu dana.



5. NACIONALNI PROGRAM POTICANJA PODUZETNIŠTVA



Koncem 2004. godine Vlada RH je usvojila projekt Nacionalni program poticanja poduzetništva. Svrha je Programa poboljšati uvjete financiranja malog i srednjeg poduzetništva, pokretanje gradnje poduzetničke infrastrukture (zone, parkovi, inkubatori i sl.), pokretanje tradicijske proizvodnje, izobrazba poduzetnika, nove tehnologije, izvoz i dr. Program se realizira kroz subvenciju kamata te bespovratne potpore za pokriće troškova izrade poslovnih planova, troškova bankarskih naknada, nabave informatičke opreme, troškova obrade tržišta, troškova izobrazbe poduzetnika i dr. Program se sastoji od 30 projekata od kojih navodimo važnije:


Projekt "Lokalni projekti razvoja – poduzetnik",
Projekt izgradnje poduzetničkih zona u JL(P)S,
Projekt "Poduzetnički centri",
Projekt "Branitelji“,
Projekt "Inovacija",
Projekt "Izobrazbe poduzetnika",
Projekt "Poduzetnik početnik",
Projekt "Izvoz",
Projekt "Socijalne usluge",
Projekt "Nova zadruga",
Projekt "Poduzetništvo žena",
Projekt "Poduzetništvo mladih".


U nastavku smo predočili važnije odredbe projekta "Lokalni projekti razvoja - poduzetnik", kao krucijalni projekt za financiranje malih i srednjih poduzetnika, te posebnih skupina, kao što su: branitelji, mladi, žene i socijalne usluge.



LOKALNI PROJEKTI RAZVOJA - PODUZETNIK


Nositelji projekta:
Ministarstvo gospodarstva rada i poduzetništva
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Splitsko-dalmatinska županija i
poslovne banke:


Croatia banka d.d. Zagreb, Ispostava Split

Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Ispostava Split

Hypo-Alpe-Adria bank d.d. Zagreb - Ispostava Split

Nova banka d.d. Zagreb, Ispostava Split

Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Poslovna jedinica Split

Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Ispostava Split

Splitska banka d.d. Split

Volksbank d.d. Zagreb, Ispostava Split

Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Ispostava Split

Ciljevi projekta


poticanje poduzetništva;
poticanje proizvodnje
samozapošljavanje i zapošljavanje;
obrazovanje poduzetnika i dr.


Korisnici projekta su:


obrti
mala i srednja trgovačka društva
zadruge
ustanove


Lokalni projekti uključuju slijedeće projekte:


Socijalne usluge
Branitelje*
Žene
Mlade


* Napomena projekt BRANITELJI odnosi se na:


nezaposlene hrvatske branitelje
nezaposlenu djecu poginulih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja
zaposlene branitelje i djecu poginulih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja koji pokreću vlastiti posao
institucije uključene u realizaciju projekata Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva
poduzetnike koji zapošljavaju branitelje.


Namjena kredita:


kupnja, izgradnja, uređenje ili proširenje objekata
nabava opreme ili pojedinih dijelova opreme
obrtna sredstva u funkciji investicije ili za unapređenje poslovanja do najviše 50% visine traženog kredita
refinanciranje postojećih nepovoljnih kredita.


Ministarstvo, zajedno sa ostalim nositeljima projekta, zadržava pravo praćenja realizacije projekta, kao i kontrolu namjenski utrošenih sredstava.


Uvjeti kreditiranja:


Visina kredita: najniži iznos je protuvrijednost 5.000 EUR-a, a najviši iznos nije određen
Kamatna stopa: 2%
Troškovi obrade kredita: do 0,8%
Depozit: nema ga
Rok otplate: do 10 godina u koji je uključen poček od najviše 2 godine
Instrumenti osiguranja: hipoteka, državno jamstvo (preko Hrvatske agencije malog gospodarstva).


Subvencija kamata:


Korisnici projekta imaju pravo na korištenje subvencija kamata u visini 2% (Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva 1% i Splitsko-dalmatinska županija 1%). Osim navedenih subvencija korisnici imaju pravo na dodatne subvencije kamata, i to:


za socijalne usluge 2%
za branitelje 2%
za žene 2%
za mlade 2%


Zahtjevi za dodatne subvencije podnose se Splitsko-dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu za gospodarstvo, razvitak i obnovu.


Sredstva potpore:


Osim kreditiranja Ministarstvo pruža više potpora korisnicima projekta:

Subvencija troškova izrade poslovnih planova u 100% iznosu do maksimalnog iznosa 7.000,00 kn
Subvencija troškova bankarske naknade za obradu kredita u 100% iznosu
Subvencija nabavke informatičke opreme i pripadajućeg programa u 100% iznosu, do maksimalnog iznosa 10.000,00 kn
Subvencija troškova obrade tržišta proizvoda/usluga u 100% iznosu, do maksimalnog iznosa 10.000,00 kn
Subvencija troškova obrazovanja u poduzetništvu u 100% iznosu, do maksimalnog iznosa 5.000,00 kn

Zahtjevi se podnose na propisanom obrascu i traženom dokumentacijom po objavljenom javnom pozivu Ministarstva

Iz razloga cjelovitijeg dokumentiranja vladinih mjera u pokretanju, poticanju, podršci i razvoju malog i srednjeg poduzetništva, otvorio sam blog kako bi se mogli razmatrati novi i arhivski podaci deklarativnih 'društveno-političkih stavova' i rada pojedinih vlada u Republici Hrvatskoj u odnosu na pokretanje istinskog hrvatskog poduzetništva koje društvu (Hrvatima; Republici Hrvatskoj) priskrbljava novu vrijednost.

Šokantno djeluje spoznaja da 40% od 500 poduzeća koja su ostvarila najbolje komercijalne rezultate u RH u 20005. godini spadaju u trgovačka poduzeća, što jasno profilira makroekonomsku 'strategiju' Vlada u Hrvatskoj .

Moja posjeta gospodinu Ivanu Bračiću, prvom službenom čovjeku malog i srednjeg poduzetništva u Republici Hrvatskoj, zamjeniku ministra Branka Vukelića, koja se zbila prvih dana (N)ove godine, malo me je posramila.Usprkos činjenici da imam više od petnaest godina iskustva, nerijetko vizionarstva,literaturu i 120 Gigabajta (GB) referentnog materijala iz zemlje i cijelog svijeta (praksa, modeli, metode i načini sakupljanja kapitala, usluge, proizvodi, organizacije, fiskalne mjere itd) o praksi i proaktivnoj politici prema svim dobima malog i srednjeg poduzetništva, nisam znao da Ministarstvo kreditira (putem banaka uz subvencioniranu kreditnu kamatu i rok otplate) i poduzetnike-potpune početnike bez bilance njihova poduzetništva (trgovačka društva,obrta itd.)
U takvim, većini poduzetnika jedva poznatim okolnostima, smisao mog angažmana pri Ministarstvu kao vrste informatora i savjetnika u području poticanja, pokretanja i ustrojavanja što cjelovitijeg nebankarskog financiranja poduzetništva u Republici Hrvatskoj, postao je besmislen.

Možda sam bio nepravedan prema normativnim i deklarativnim aktima Vlada RH u odnosu na podršku malom i srednjem poduzetništvu. kao i na trenutačni (do završetka ove fiskalne godine ili trajanja budžeta) izbor ponude za male poduzetrnike početnike.

Stoga,posjetite Hrvatsku banku obnovu i razvitak () i Hrvatsku agenciju za malo poduzetništvu () radi potpunijih informacija o kreditima i jamstvima.

Ovdje donosim izbor iz teksta 'POLITIKA IZ PLANA ZA MALO I SREDNJE PODUZETNIŠTVO' koji je započela prošla Vlada RH, što je u gospodarskoj terminologiji posve nevažno. Spomenimo se stoga temelja kojeg je ugradilo prvo ministarstvo poduzetništva u RH, Ministarstvo za obrt,malo i srednje poduzetništvo, a dosezi podrške poduzetništvu još su uvijek aktualni, uz odredjene promjene koje su nastupile nastankom novih okolnosti.
Javnost je bila posve neupoznata s premisama deklarativne politike prema poduzetništvu - dakle glavnog stvaratelja, uz znanost i kulturu stvarnih novih vrijednosti u društvu - tomu i izbor iz još uvijek važećih postavki radi lakše spoznaje poduzetničkih parametara.

Doljenavedeni podatci većinom sadržavaju statistiku 2003. godine:

- Prema Planu za malo i srednje poduzetništvo (isključujući granu političkog 'poduzetništva',nap.p.) Ministarstvo je osmislilo i realizira obrazovne programe za:
a) poduzetnike – seminari za početnike i tvrtke u rastu
b) savjetnike – osobe u lokalnoj (samo)upravi i potpornim institucijama za poduzetništvo
c) konzultanti – osobe koje pružaju usluge na profesionalnoj osnovi
Seminari se održavaju u poslovnim centrima diljem Hrvatske.
Potporne institucije organiziraju trening seminare za poduzetnike u rastu i razvoju sa slijedećim temama:
(1) Tržište i marketing
(2) Trgovina i moderne tehnike prodaje
(3) Financije računovodstvo i porezi
(4) Uvoz i izvoz robe(proizvoda)
(5) Osiguranje kvalitete
(6) Radni odnosi i motivacije
(7) Planiranje, razvitak i kreditiranje
(8) Sajmovi i prezentacije
(9) Razvoj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva
(10) Zadrugarstvo
(11) Informatika
(12) Organizacija poslovanja
(13) Organizacija i planiranje proizvodnje

Ministarstvo konzultira udruge poduzetnika i druga udruženja u cilju usklađivanja programa i izbjegavanja preklapanja.
Ministarstvo sufinancira obrazovanje, posebice obrazovanje početnika..

-- Službena definicija za mala i srednja poduzeća koja se primjenjuje u Republici Hrvatskoj propisana je Zakonom o poticanju razvoja malog gospodarstva («Narodne novine» 29/2002).
Subjekti malog gospodarstva su fizičke i pravne osobe koje samostalno i trajno obavljaju dopuštene djelatnosti radi ostvarivanja dobiti odnosno dohotka na tržištu.

Malo gospodarstvo čine subjekti koji:
1) zapošljavaju prosječno godišnje manje od 250 radnika
2) u poslovanju su neovisni
3) ostvaruju ukupni godišnji promet do 60.000.000,00 kuna, ili imaju zbroj bilance ako su obveznici poreza na dobit, odnosno imaju dugotrajnu imovinu ako su obveznici poreza na dohodak, u vrijednosti do 30.000.000,00 kuna

- Udio mikro (do 10 zaposlenika), malih (do 50) i srednjih poduzeća (do 250 zaposlenika) u nacionalnom gospodarstvu, u smislu udjela u BDP, zaposlenosti i izvozu:
Sektor malih i srednjih poduzeća u Republici Hrvatskoj čini:
a. obrt
b. trgovačka društva
c. zadruge
d. druge pravne i fizičke osobe koje obavljaju djelatnost sukladno propisima Republike Hrvatske.

Napomena! Doljenavena tablica je smještena u drugačijem grafičkom okružju u izvornoj verziji.

MSP: broj udio u broju zaposlenih zaposleni udio u zapošljavanju
Obrt: 100.532 61.8 241.714 23.7
Zadruge: 795 0.5 4.293 0.4
Mikro: 49.534 30.4 116.431 11,4
Mala trg. dr.: 9.561 5.8 140.602 13.8
Srednja trg. dr.: 1.845 1.1 167.336 16.4
Ukupno SME: 162.267 99.6 670.376 65.7
Velika trg. dr.: 720 0.4 350.617 34.3
Ukupno gosp.: 162.987 100.0 1.020.993 100.0
Podaci se odnose na stanje 30.06.2003. (izvori: DZS, FINA, HGK, HZZO, Obrtni registar i /tadašnji,nap.p./ MOMSP)

Malo gospodarstvo ukupno čini 99,6% svih gospodarskih subjekata i zapošljava 61,1% svih zaposlenih u gospodarstvu. Udio u BDP se procjenjuje na oko 55%, a u izvozu na oko 25%.

- Strategija Vlade u području razvoja malog gospodarstva definirana je Programom razvoja malog gospodarstva 2003-2006.
Programom su utvrđeni strateški ciljevi razvoja malog gospodarstva, potrebni preduvjeti za ostvarenje tih ciljeva, poticajne mjere, nositelji i suradnici za izvedbu svake pojedine mjere, okvirno izvori sredstava i način praćenja. Za operativnu primjenu Programa svake se godine donosi Plan provedbe programa kojim se detaljnije utvrđuju zadaci svakog nositelja u realizaciji pojedine mjere, provedbene aktivnosti, potreban iznos sredstava i način praćenja.
Analizirajući dosadašnja kretanja u malom gospodarstvu, te rezultate provedbe Programa razvoja malog gospodarstva 2001-2004, određeni su slijedeći ciljevi:
povećanje broja subjekata malog gospodarstva,
rast broja zaposlenih u malom gospodarstvu,
povećanje udjela malog gospodarstva u ukupnom gospodarstvu RH (prvenstveno u BDP i izvozu) uz jačanje konkurentnosti, unapređenje tehnološkog razvoja i povezivanje subjekata
jačanje poduzetničkih potpornih institucija i organiziranje izobrazbe za poduzetništvo
snaženje uloge lokalne samouprave u podršci gospodarskom razvoju te uspostavljanje različitih oblika regionalne suradnje.

U kreiranju Programa i obuhvaćenih poticajnih mjera pored Ministarstva za obrt, malo i srednje poduzetništvo i drugih državnih tijela, sudjelovali su još:
Hrvatska gospodarska komora,
Hrvatska obrtnička komora,
Hrvatski savez zadruga,
Hrvatska udruga poslodavaca,
poduzetnički centri, poduzetnički inkubatori i lokalne razvojne agencije te instituti i nevladine udruge

- Državna uprava u ovom procesu ima ulogu sustavnog poticanja i stvaranja povoljnog okruženja za poticanje razvitka poduzetništva kroz edukaciju, te podupiranja privatnog poduzetništvo u cilju društvenog, gospodarskog i kulturnog razvitka u partnerstvu s javnim i privatnim sektorom, županijama i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave.
Jedan od preduvjeta za razvitak malog gospodarstva i uspješnosti u poslovanju jest svakako obrazovanje i adekvatna stručna pomoć. Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo je preko mreže potpornih institucija za malo gospodarstvo (centri za poduzetništvo i poduzetnički inkubatori – koji su regionalni nosioci izobrazbe) implementiralo sustav edukacije/ treninga za poduzetništvo koji uključuje:
a) izobrazbu za savjetnike poduzetništva - certificirano 849 savjetnika poduzetništva (cilj Programa je razvijanje promidžbene i savjetodavne kadrovske strukture na državnoj i lokalnoj razini radi permanentnog obrazovanja, informiranja i osposobljavanja sudionika u okruženju radi osmišljavanja i provođenja mjera i aktivnosti za razvoj malog gospodarstva, s naglaskom na potporu razvoja subjekata malog gospodarstva)
b) izobrazba poduzetnika početnika i poduzetnika u rastu i razvoju (cilj Programa je poduzetnike upoznati s pojmovima iz područja poduzetništva i problemima s kojima će se susretati pri pokretanju vlastitog posla, kako ih rješavati, te ih informirati u vezi poznavanja poslovnog ciklusa, zakonskih okvira i drugih propisa u vezi poslovanja fizičkih i pravnih osoba i Republici Hrvatskoj. Poduzetnicima u fazi rasta i razvitka namjera je osigurati permanentno stručno usavršavanje prenošenjem najnovijih znanja u funkciji stalnog unapređivanja i razvitka malog gospodarstva).
c) stručna i savjetodavna pomoć u malom gospodarstvu (cilj Programa je unapređenje znanja subjekata malog gospodarstva kroz korištenje individualne stručne pomoći djelovanjem konzultanta, čiji je zadatak pomoć pri izradi, planiranju, vođenju i kontroli poslovanja te postupanju u kriznim situacijama i na drugim područjima sa svrhom poboljšanja učinkovitosti subjekata malog gospodarstva).
Do sada je u Program bilo uključeno 150 učenika iz 5 škola. U sklopu Programa «Učeničko poduzetništvo» održana su i tri međunarodna sajma učeničkih tvrtki na kojima su učenici imali priliku za međusobno upoznavanje, razmjenu ideja te prodaju svojih proizvoda. Na sajmu su sudjelovale učeničke tvrtke iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, Norveške i Mađarske.
Osim toga, postoji natječaj za najbolje poduzetnike (šest kategorija: mikro, mali, srednji, inovator, izvoznik i poduzetnica), koji se provodi svake godine, a pobjednici se proglašavaju za vrijeme Nacionalnog savjetovanja za malo gospodarstvo (lipanj svake godine), natječaj «Nova dimenzija» za najbolje partnere ministarstva (općina, grad, županija, banka, zona, inkubator i centar – travanj svake godine), emisija Hrvatske televizije te redovne konferencije i saopćenja za medije.

....Velika pažnja se poklanja i stručnoj literaturi, pa je tako ministarstvo već objavilo: Priručnik za obrt, Priručnik za izvoznike, Vodič za inovatore-poduzetnike, Poslovanje obrtnika i slobodnih zanimanja. U pripremi su: Vodič za trgovačka društva, Zbirka propisa za obrtnike, Vodič za izvoznike i Kako nastupati na inozemnim sajmovima. Sve publikacije ministarstva su za poduzetnike besplatne.
U stvaranju mreže centara za poduzetništvo i razvoja usluga za poslovni razvoj (Business Development Services) prepoznatljiva je i inicijativa Instituta Otvoreno društvo-Hrvatska, čijim programima podrške se sufinancira razvoj unutrašnjeg kapaciteta centara za poduzetništvo (kroz train-the-trainers programe).
Besplatni info telefon (0800 234 505) implementiran je u 19 centara za poduzetništvo na lokalnoj razini.
Obrtni registar je javni registar koji sadrži registarske podatke o obrtima, njihovim vlasnicima, pogonima, djelatnostima, poslovođama, stručnim osobama i statusnim promjenama vezanim uz obrt. U Ministarstvu za obrt,
malo i srednje poduzetništvo formiran je centralni registar koji sadrži registarske podatke o svim obrtima u Republici
Hrvatskoj. Korištenjem Web tehnologije i Intranet/Internet infrastrukture, svi podaci u obrtnom registru se dnevno ažuriraju.. Centralni registar je spreman za objavu na Internetu, gdje će biti dostupan najširoj javnosti. Slična baza podataka se dovršava i za zadruge.
Aktivnosti Hrvatske gospodarske komore na području poticanja poduzetništva realiziraju se putem seminara, treninga,predavanja i radionica, a u cilju stvaranja pozitivne poduzetničke klime koja će pogodovati razvoju malog gospodarstva.
U listopadu 2002. godine je Institut društvenih znanosti «Ivo Pilar» objavio studiju pod naslovom "Analiza utjecaja obrazovnih seminara za poduzetnike-početnike na sudionike seminara i razvoj poduzetništva"…

- Ministarstvo je osmislilo i realizira obrazovne programe za:
a) poduzetnike – seminari za početnike i tvrtke u rastu
b) savjetnike – osobe u lokalnoj (samo)upravi i potpornim institucijama za poduzetništvo
c) konzultanti – osobe koje pružaju usluge na profesionalnoj osnovi
Seminari se održavaju u poslovnim centrima diljem Hrvatske.
Potporne institucije organiziraju trening seminare za poduzetnike u rastu i razvoju sa slijedećim temama:
(1) Tržište i marketing
(2) Trgovina i moderne tehnike prodaje
(3) Financije računovodstvo i porezi
(4) Uvoz i izvoz robe(proizvoda)
(5) Osiguranje kvalitete
(6) Radni odnosi i motivacije
(7) Planiranje, razvitak i kreditiranje
(8) Sajmovi i prezentacije
(9) Razvoj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva
(10) Zadrugarstvo
(11) Informatika
(12) Organizacija poslovanja
(13) Organizacija i planiranje proizvodnje
Ministarstvo konzultira udruge poduzetnika i druga udruženja u cilju usklađivanja programa i izbjegavanja preklapanja.
Ministarstvo sufinancira obrazovanje, posebice obrazovanje početnika….

SIJEČANJ, 2006:

Vratimo se u sadašnje vrijeme. Dok čekamo početak fiskalne godine (koja se razlikuje od kalendarske,nap.p.) i nove programe Ministarstava za gospodarstvo, rad i poduzetništvo, te nove kreditne linije Hrvatske banke za obnovu i razvitak, koji će biti naklonjenije poduzetnicima-početnicima, podsjetimo nove poduzetnike za osnovnu kreditnu liniju-program za potpune poduzetnike početnike.

Za nove poduzetnike postoje linije poticaja utemeljenja poduzetništva, kao i podrške u obliku jamstava, nepovratnih (poticajnih) sredstava, subvencionirane kamate i sl. O novim programima Ministarstva za gospodarstvo, rad i poduzetništvo više od ožujka o.g., a ovu prigodu koristim za navodjenje osnovnih uvjeta za ostvarivanje prava na poticanje utemeljenja malog poduzetništva . Za informacije, kriterije i dokumente o poticajnim programima pogledajte na navedenu web stranicu HBOR-a, odnosno Ministarstva za gospodarstvo, rad i poduzetništvo i Hrvatske agencije za malo poduzetništvo

OBAVIJEST: UPRAVO SE VRAĆAM SA SASTANKA U HBOR-u, DOLJENAVEDENI KREDITNI PROGRAM JOŠ NIJE 'PRORADIO', ČEKAJU SE MIŠLJENJE I DOZVOLA AGENCIJE, TAKO DA ZASAD NA FORMALNO POSTOJEĆI KREDITNI PROGRAM HBOR-a, NOVI PODUZETNICI NE MOGU RAČUNATI.

PROGRAM KREDITIRANJA ZA POTICANJE UTEMELJENJA MALOG PODUZETNIŠTVA - POČETNICI (DIREKTNO KREDITIRANJE I PUTEM POSLOVNIH BANAKA)

1. Cilj Programa kreditiranja
S ciljem poticanja utemeljenja malog poduzetništva, u suradnji s Deutsche Investitions und Entwicklungsgesellschaft m.b.H. iz Kölna, izrađen je Program kreditiranja za poticanje utemeljenja malog poduzetništva. Cilj Kreditnog programa je stvaranje početnih uvjeta za osnivanje novih trgovačkih društava i obrta u svrhu otvaranja novih radnih mjesta. Kreditni program pridonosi gospodarskom rastu i nastanku strukture malog poduzetništva u Hrvatskoj.
2. Tko može zatražiti kredit
Hrvatski državljani koji žele osnovati vlastiti obrt, odnosno trgovačko društvo na području Republike Hrvatske uz sljedeće uvjete:
• registrirana djelatnost (izvod iz sudskog registra, izvod iz obrtnog registra, članstvo u odnosnim komorama i Rješenje nadležnog organa o odobrenju rada),
• stručna i poduzetnička sposobnost za upravljanje trgovačkim društvom ili obrtom,
• aktivno i stalno zaposlenje na odgovornom radnom mjestu u osnovanom trgovačkom društvu ili obrtu nakon realizacije ulaganja,
• dobna granica poduzetnika do 55 godina,
• da nije vlasnik drugog trgovačkog društva ili obrta,
• da nije suvlasnik u drugom trgovačkom društvu ili obrtu s udjelom većim od 30%,
• planirani rezultati poslovanja novoosnovanog trgovačkog društva/obrta koji osiguravaju dovoljno sredstava za otplatu kredita.
Zakonsko pravo na kredit ne postoji.
3. Namjena kredita
Namjena Programa kreditiranja u prvom redu je financiranje novoosnovanih trgovačkih društava ili obrta, a mogu se financirati i investicije kod poduzetnika koji posluju kraće od dvije godine te poduzetnika čiji je obrt ili trgovačko društvo u mirovanju. Također se može financirati preuzimanje dijela postojećeg trgovačkog društva uz uvjet da tražitelj kredita postaje članom rukovodećeg tima te da ima najmanje 35% udjela u vlasništvu.
Kreditirat će se ponajprije izvozni i proizvodni projekti, ulaganja u nove tehnologije te zajednička ulaganja sa stranim partnerima.
Financirati se mogu:
Osnovna sredstva:
• nabava strojeva i opreme,
• preuređenje i dogradnja već postojećih građevinskih objekata,
• ulaganja u dugogodišnje nasade,
• kupnja osnovnog stada ili jata,
• kupnja zemljišta te kupnja ili izgradnja poslovnog prostora.
Obrtna sredstva
• za početak poslovanja najviše do 30% visine ulaganja
Ne financira se:
• trgovačka djelatnost,
• ugostiteljska djelatnost koja se bavi isključivo ili pretežito točenjem pića,
• isključivo obrtna sredstva,
• dijelovi investicije koji služe u osobne svrhe,
• vrijednosni papiri ili neka druga financijska ulaganja.
4. Visina kredita
HBOR može financirati najviše 70% iznosa prihvatljive predračunske vrijednosti investicije, s tim da najniži iznos kredita može biti 10.000 eura, a najviši 250.000 eura. Preostali iznos investicije može se osigurati vlastitim udjelom investitora (u novcu i/ili stvarima), drugim financijskim ili robnim kreditom ili drugim izvorom.
5. Uvjeti kreditiranja
Rok otplate do 12 godina uključujući poček
Poček do 2 godine, iznimno 3 godine za dugogodišnje nasade
Kamatna stopa za krajnjeg korisnika 6%;
4% za subjekte koji ulažu na područja posebne državne skrbi, u poljoprivredu ili na otocima. Područja posebne državne skrbi i otoci utvrđeni su Zakonom o područjima posebne državne skrbi i Zakonom o otocima.
6. Naknade
Naknada za obradu kreditnog zahtjeva
1% od iznosa odobrenog kredita - jednokratno
Naknada za rezervaciju sredstava
0,25% godišnje obračunava se i plaća kvartalno na neiskorišteni iznos kredita, a naplaćuje se 15 dana od isteka kvartala
7. Korištenje kredita
Najduži rok za korištenje kredita je 12 mjeseci. Korištenje kredita slijedi po iskorištenju vlastitih sredstava ili drugih izvora predviđenih za investiciju. Korištenje kredita obavlja se temeljem pravovaljane isplatne dokumentacije (ugovori, računi, predračuni).
HBOR po potrebi obavlja kontrolu utrošenih sredstava i na terenu. U slučaju nenamjenskog korištenja kredita ili davanja neistinite dokumentacije u svrhu odobrenja i korištenja kredita, HBOR će zatražiti povrat cjelokupnog iznosa kredita sa svim zavisnim troškovima.
8. Način otplate kredita i kamata
Krediti se odobravaju u kunama uz valutnu klauzulu. Kamate se obračunavaju proporcionalnom metodom, a obračunavaju se na iskorišteni iznos kredita i u pravilu se naplaćuju mjesečno. Kamata za vrijeme korištenja i počeka se naplaćuje. Kamata na dospjela potraživanja (zatezna kamata) obračunava se u visini redovne uvećane za 50%. Kredit se otplaćuje u pravilu u mjesečnim obrocima.
9. Osiguranje
Ovim programom predviđeno je sljedeće osiguranje od strane korisnika kredita:
a)
• založno pravo na nekretninama. Nekretnina je, s obzirom na svoju procijenjenu vrijednost, pogodna za osiguranje ukoliko je njena prometna vrijednost procijenjena na iznos koji je 1,5 puta veći od iznosa odobrenog plasmana.
• osiguranje nekretnina i/ili pokretnina od rizika kod osiguravajućeg društva te vinkuliranje police u korist HBOR-a,
• mjenice, zadužnice.
Ako korisnik kredita nema dostatna osiguranja u predviđenom omjeru 1:1,5, HBOR će zatražiti instrumente osiguranja predviđene Općim uvjetima za kreditno poslovanje HBOR-a, što znači da će HBOR prihvaćati garanciju Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, garanciju poslovne banke ili sudužnike.
U slučaju traženja garancija, korisnik kredita treba ispuniti sve uvjete za dobivanje garancije u skladu s programima HAMAG-a, odnosno poslovne banke te osigurati instrumente osiguranja sukladno istima.
b)
• za kredite do visine 15.000 eura HBOR može zatražiti samo kreditno sposobne jamce.
Za osiguranje urednog izvršenja obveza po kreditima HBOR će prihvaćati osiguranja u skladu s odredbama Općih uvjeta osiguranja plasmana HBOR-a i Odluke o općim uvjetima kreditnog poslovanja HBOR-a.
Ako se radi o kreditiranju putem poslovnih banaka, o instrumentima osiguranja odlučivat će poslovna banka i HBOR.
10. Kako podnijeti zahtjev za kredit
HBOR kredite po ovom Programu kreditiranja odobrava direktno korisniku kredita ili putem poslovnih banaka koje preuzimaju odgovornost za kredite koje odobravaju.
Prije podnošenja zahtjeva za kredit, podnositelj zahtjeva je obvezan završiti seminar za poduzetnike - početnike. Seminar se organizira tijekom vikenda u trajanju od ukupno 25 sati. Prijava za seminar se podnosi na obrascu prijavnice za seminar (obrazac u privitku).
Nakon završetka seminara za poduzetnike - početnike, podnositelj zahtjeva će dobiti Certifikat o završenom seminaru i obrazac Zahtjeva za kredit. Tada može uputiti kreditni zahtjev i ostalu kreditnu dokumentaciju, i to na jedan od dvaju načina:
a) odluči li se za kreditiranje putem poslovnih banaka, dokumentaciju treba uputiti u jednu od poslovnih banaka prema popisu poslovnih banaka za suradnju (popis u privitku),
b) odluči li se za direktno kreditiranje, dokumentaciju također treba uputiti prema popisu poslovnih banaka za suradnju na provođenju direktnog kreditiranja (popis u privitku).
11. Dokumentacija potrebna za obradu zahtjeva
• preslik certifikata o završenom seminaru,
• popunjen i potpisan kreditni zahtjev s opisom ulaganja,
• preslik osobne iskaznice,
• domovnica,
• životopis s prikazom profesionalnog razvitka,
• dokaz o stručnoj osposobljenosti (preslik radne knjižice),
• potvrda da nije kažnjavan ili pod sudskom istragom,
• poslovni plan, predračuni, ponude za opremu, odnosno specifikacija tehničkih ulaganja i građevinskih radova, kod građevinskih projekata: lokacijska, odnosno građevinska dozvola, ako je zakonom propisana),
• rješenje o upisu obrta u obrtni registar (obrtnica) ili registracija trgovačkog društva najkasnije do odobrenja kredita,
• potpisni kartoni za sve račune,
• zemljišno-knjižni izvadak za nekretninu koja se daje kao osiguranje, ne stariji od 30 dana,
• procjena nekretnina izrađena od strane ovlaštenog sudskog vještaka,
• ostala financijska i investicijska dokumentacija na zahtjev HBOR-a.
Nakon realizacije ulaganja korisnik kredita dužan je dostaviti dokaz o stalnom zaposlenju u novoosnovanom trgovačkom društvu ili obrtu (preslik radne knjižice).
Kreditni zahtjevi koji nisu u skladu s kriterijima Kreditnog programa neće se razmatrati.
12. Ostalo
U okviru ovog kreditnog programa na odgovarajući način primjenjuje se Odluka o općim uvjetima kreditnog poslovanja HBOR-a, Opći uvjeti osiguranja plasmana HBOR-a, Odluka o kamatnim stopama HBOR-a i Pravilnik o načinu obračuna kamata, Odluka o naknadama za usluge koje obavlja HBOR i Pravilnika o obračunu naknada te odredbe ostalih akata HBOR-a i odluke nadležnih tijela HBOR-a.
Sve potrebne informacije mogu se dobiti u HBOR-u, Direkcija za malo i srednje poduzetništvo na telefone 01/4591-672, 4591-627, 4591-630 ili na Internet stranici HBOR-a http://www.hbor.hr/www.hbor.hr.

Datum zaprimanja u HBOR-u i
Reg. broj HBOR-a:

Program kreditiranja za poticanje utemeljenja malog poduzetništva – početnici

ZAHTJEV ZA KREDIT PUTEM POSLOVNE BANKE

Poslovna banka

Traženi iznos kredita u kunama

Matični broj:

Ulica i broj:

Poštanski broj i mjesto:

Kontakt osoba:
Telefon:
Fax:
E-mail:

(slovima)
Ugovor o poslovnoj suradnji:


1. PODACI O KRAJNJEM KORISNIKU

Ime i prezime krajnjeg korisnika kredita:
Naziv trgovačkog društva / obrta:
Ulica i broj: Godina osnivanja:
Poštanski broj i mjesto: Matični broj krajnjeg korisnika kredita:
Županija krajnjeg korisnika: Naziv djelatnosti i brojčana oznaka djelatnosti (NKD):
Pravno ustrojbeni oblik organizacije:
Veličina (ZoR): JMBG:
Kontakt osoba:
E-mail: Telefon:

Datum zaprimanja u HBOR-u i
Reg. broj HBOR-a:


Program kreditiranja za poticanje utemeljenja malog poduzetništva – početnici

ZAHTJEV ZA KREDIT PUTEM POSLOVNE BANKE

Poslovna banka

Traženi iznos kredita u kunama

Matični broj:

Ulica i broj:

Poštanski broj i mjesto:

Kontakt osoba:
Telefon:
Fax:
E-mail:

(slovima)
Ugovor o poslovnoj suradnji:

2. PODACI O KRAJNJEM KORISNIKU

Ime i prezime krajnjeg korisnika kredita:
Naziv trgovačkog društva / obrta:
Ulica i broj: Godina osnivanja:
Poštanski broj i mjesto: Matični broj krajnjeg korisnika kredita:
Županija krajnjeg korisnika: Naziv djelatnosti i brojčana oznaka djelatnosti (NKD):
Pravno ustrojbeni oblik organizacije:
Veličina (ZoR): JMBG:
Kontakt osoba:
E-mail: Telefon:
Fax:


TEMELJNI KAPITAL (sukladno Izvodu iz Sudskog registra od godine): (u kn)

Struktura vlasništva krajnjeg korisnika na dan
Osnivači Udjel u novcu/pravima/stvarima Broj dionica Udjel u %

Ukupno

Povezana društva (tj. društva koja su u vlasništvu krajnjeg korisnika ili njegovih vlasnika u bilo kojem postotku) na dan
Naziv tvrtke Udjeli Broj dionica Udjel u %


Računi krajnjeg korisnika*:
Naziv banke Broj računa


*(u prvi red navesti glavni račun, a zatim ostale račune)

Djelatnici Trenutno zaposleni na dan Planirano*
Stalni djelatnici
Sezonski djelatnici
Ukupno
*(u kolonu planirano unijeti podatke o promjenama broja zaposlenih kao rezultatu ulaganja koja se kreditiraju)

Područje od posebne državne skrbi (sukladno N.N. 138/02 i N.N 26/03):
Poljoprivreda:

O novom komercijalnoj valorizaciji intelektualne imovine (autorska i srodna prava; patenti; zaštićeni znakovi; poslovne tajne; brandovi i dr.) detaljnije ću elaborirati u sljedećim tekstovim, poglavito o odnosu Intelektualne imovine (eng. Intellectual Property – kratica: IP) kao kolaterala za nebankarsko i bankarsko financiranje malih i srednjih poduzetništva i projekata čija temeljna imovina sadrži tržišno eksploatativnu Intelektualnu imovinu.

Tekst o osnovnim informacijama u pogledajte na
IP spada u tzv. nematerijalnu imovinu, te posljednih sedam-osam godina predstavlja novi trend u financiranju poduzetništ(a)va. Naime, posudjivanje novca kreditom ili putem izdavanja vrijednosnih papira (uglavnom obveznica) polako prerasta u poslovno-financijski fenomen, posebice u svjetskoj glazbenoj industriji (više o hrvatskom doprinosu eri sekuritizacije autorskih prava: , što je vrsta revolucionarne koncepcije za početni katalog autorskih i srodnih prava).

Pojam tzv. IP sekuritizacije (definicija sekuritizacije kasnije u tekstu) odnosi se na sakupljanje sredstava (novca; kapitala) putem izdavanja emisije vrijednosnih papira koji su kolaterizirani s Intelektualnom imovinom. Temeljne osobine navedene vrste imovine predstavljaju objektivno realni tijek novca (prihoda) uporabom proizvoda koji se temelje na Intelektualnoj imovini koja je temelj izdavanja vrijednosnog papira (primjerice: patenti, glazbena prava koja prihoduju prodajom CD-ova s glazbom, emitiranjem na radiju i televiziji itd.) ili pak očekivane prihode u budućnosti , odnosno tijekom trajanja obveznice.
Ova vrsta tržišta još je uvijek mala zbog ograničenog broja prodavača i kupaca, ali se očekuje da se s razvojem kreativne ekonomije, novog stadija informatičke ekonomije, kojoj je oslonac znanje, veliki broj prikladnih novih poduzetništava moći će se financirati s sloncem na svoju tržišno realno isplativu Intelektualnu imovinu (riječ je o start-up poduzetništvima, jer kod HAMAG-a i tvorevina novim se poduzetništvima smatraju poduzetništva s najmanje jednogodišnjom, pozitivnom bilancom i tomu slično).

Na žalost, konvencionalno i unifomirano posudjivanje novca od banaka i sličnih institucija za većinu poduzetnika još uvijek je glavni vanjski izvor financiranja. Praksa financiranja poduzetništva s osiguranjem u Intelektualnoj imovini još nije uobičajena u svijetu, nekmoli u bankama u Hrvatskoj gdje za referente misaoni proces predstavlja ispunjavanje virmana.
Financiranje na temelju Intelektualne imovine u razvijenim tržištima ostvarivo je ukoliko poduzetnik može dokazati likvidnost koju ostvaruje komercijalizacija te imovine. Naravno, poduzetnici s takvom vrstom imovine trebaju dokazati i trajnost te imovine kao i njenog tržišnog potencijala i iskoristivosti za vrijeme trajanja financijskog aranžmana, te i značaja te imovine koja u svakom slučaju kao kategorija postaje sve važnija u sadašnjoj 'Internet ekonomiji'.
Intelektualna imovina je s druge strane vrsta tzv. subjektivne imovine obzirom da njena procjena vrijednosti zavisi od vlasnika te imovine i izvora financija. Etablirane vrjednosne mjere postoje, ali i one su previše subjektivne ili ih sudionici na tržištu kapitala nedovoljno razumiju.
Stoga je procjena stvarne vrijednosti takve imovine preduvjet za svaki ozbiljniji pokušaj njena kapitaliziranja. Upitno je koliko su u tome uspjele tzv. Bowie obveznice koje su predstavljale instrument stvoren sekuritizacijom očekivanih prihoda od komercijalne eksploatacije autorskih prava pjesama Davida Bowie-a tijekom trajanja obveznice. Ovaj je primjer predstavljao jednu od prvih većih sekuritizacija Intelektualne imovine na svjetskom tržištu kapitala.
Ovakve vrste vrijednosnih papira, prirodno, spadaju u vrst tzv. junk obveznica (engl. junk znači: smeće), a takve obveznice karakterizira nepostojanje rejtinga (rating), tj. visoke ocjene vrjednovanja te predstavljaju nesigurne obveznice s potencijalnim visokim prinosom. Kreditni rejting im je u pravilu vrlo nizak, ispod Baa/BBB.

Broj čitatelja se pita što zapravo znači termin 'sekuratizacija' koji je tako često u uporabi u Hrvatskoj, uglavnom prigodom zaduživanja države tj. svih nas, sadašnjih, prošlih i budućih poreznih obveznika koji JESMO država.

Sekuritizacija predstavlja aranžiranje i homogeniziranje jednog finnacijskog instrumenta (primjerice: komercijalno utrživih autorskih prava) u novi tržišno prihvatljiv vrijednosni papir (obveznicu; dionicu itd.). Kod postupka sekuritizacije vlasnici vrijednosnih papira, odnosno društvo koje organizira upravljanjem emisije ili investicijskog fonda, preuzima sva prava za vrijeme trajanja vrijednosnog papira i prihoda usmjerava prema vlasnicima vrijednosnih papira u suglasju s obvezama definiranih prigodom emitiranja vrijednog papira i tijekom trajanja vrijednosnog papira.

Za poticanje ulagača u financiranje, primjerice komercijalnog razvoja odredjene Intelektualne imovine, što je upravo slučaj s projektom kataloga Hit Industria (d.o.o., u osnivanju), nude se brojne pogodnosi poput Zero Coupon Bonda, odnosno obveznice koja nema svoju godišnju premiju, nego je premija za trajanje obveznice uračunata zu kupovnu cijenu (Hit Industria će primjerice obveznicu od nominalne - face value- početne vrijednosti EUR100 prodavati za oko EUR32-40. Takva obveznica poput većine drugih spada u tzv. baby obveznice čija je nominalna vrijednost manja od USD 1.000,00).

Prije pojave Bowiejeve obveznice sekuritizacija nematerijalnih vrijednosti odnosila se uglavnom na realno očekivane rente nekretnina, kupoprodajne ugovore, ugovore za nabavu i sl. Financijsko tržište je bilo upoznato i pripravno na rizike koji su proizlazili iz ovakvih sekuritizacija. No, usprkos pojedinim pionirskim pokušajima, tržišta još uvijek nisu dovoljno upoznata s budućim očekivanim izvorima prihoda autorskih prava poput licencnih tantijema ili drugih objektivno vjerojatnih tijekova novca koji su učinak komercijalne eksploatacije Intelektualne imovine.

U takvoj tržišnoj sekuratizaciji Intelektualne imovine vlasnik ili aranžer sakupi sve izvore i načine prihoda i spoji ih u novi instrument koji se još na tržištima zove instrument za specijalnu namjenu (Special-Purpose Vehicle) koji se oblikuje za izdavanje vrijednosnog papira podržanog Intektualnom imovinom na koju se odnosi.

Dug koji se stvori izdavanjem vrijednosnog papira i uplatom ulagača servisira se prihodima koju stvara Intelektualna imovina na kojoj se temelji i koju zapravo kolaterizira izdati vrijednosni papir.

Vlasnik Intelektualne imovine u slučaju svog bankrota ne gubi i Intelektualnu imovinu, jer je ona isključena iz njegova vlasništva za vrijeme trajanja obveznice (i duže). Naime, za vrijeme trajanja obveznice koja se temelji na odredjenoj intelektualnoj imovini, vlasnik te imovine prestaje biti njenim vlasnikom, a vlasnici obveznice mogu postati i trajnim vlasnikom Intelektualne imovine na kojoj se temelji obveznica, ne samo prihoda te imovine.

Dakle, sekuratizacija Intelektualne imovine je financijska tehnika koja vlasnicima imovine da omogućava ostvarenje financijske koristi za ustupanje tantijeme, licencne prihode itd,. za vrijeme trajanja obveznice vlasnicima vrijednosnog papira (obveznica itd.).

Za uspjeh takve sekuratizacije potrebno je da prihodi budu objektivno očekivani i da rizici ulaganja budu razumljivi ulagačima (i izdavačima vrijednosnog papira koji se temelji na odredjenoj Intelektualnoj imovini i očekivanim prihodima od te imovine za vrijeme trajanja obveznice).

Intelektualna imovine može biti utržena, dakako, na više načina uz navedenu sekuritizaciju. Poduzetništvo koje je vlasnik te imovine može: sklopiti licencne ili franšizne ugovore; prodati imovinu drugom poduzetništvu; stvoriti tzv. zajednička ulaganja (joint ventures) pri čemu podzuzetnik unosi tu imovinu kao svoj udjel, i dr.

Glede sekuritizacije glazbene i filmske industrije obzirom ( osobno već osam mjeseci radim na pripremi sadržaja imovine i načina sekuratizacije navedenog Kataloga,a početak neposredne javne ponude očekuje se u ožujku 2006.), napominjem da je talijanska kompanija 1999. sekuritizirala (prihode) nekoliko filmova, medju inim i neke filmove o tajnom agentu James Bondu. Izdanje je podržano budućim prihodima filmova, tj. ukupne utržive Intelektualne imovine.

Diskografske kompanije upotrebljavaju pozajmice koje su podržane udjelom kreditodavatelja u postotku budućih prihoda kao jedan od učestalih načina da se opskrbi novcem za, primjerice, marketing grupe proizvoda diskografske kompanije.

Financijski fantazisti iznalaze neočekivane načine da bilo što pretvore u vrijednosne papire kojima se može trgovati, od obveznica za katastrofe, nagradama na lutriji, kreditima za vozila… Sažeto, riječ je o vrijednosnim papirima koji se temelje na budućim objektivno očekivanim prihodima.

Glede glazbene industrije neki su ugledniji izdavači pribjegli sekuritiziranju svojih kataloga pjesama poput pr. Chrysalis iz Velike Britanije (60 milijuna funti sterling), a po svoj prilici i druge će kompanije slijediti ovaj primjer kako bi unaprijed kapitalizirale svoju imovinu.
Naime, kod obveznica rizik snose ulagači, podržani kolateralima koji se u tom slučaju pretvaraju u njihovu (trajnu ili ugovorom drugačije odredjenu) imovinu.

Što EU smatra mikro, malim i srednjim poduzećima?

Obzirom da će Hrvatska uskoro potpisati povelju o malim i srednjim poduzećima, dobro je znati da je Europska unija 8. svibnja 2003. godine prihvatila nove definicije o mikro, malim i srednjim poduzećima, modernizirajući na taj način definicije koje su važile od 1996. godine.

Što se promijenilo, što je ostalo isto?
U definiciji mikro, malih i srednjih poduzeća korištena su dva kriterija:
* broj zaposlenih i
* financijski kriterij (visina prihoda ili bilančna vrijednost imovine).

Kriterij broja zaposlenih u novoj je definiciji ostao nepromijenjen, ali je značajnije povišen financijski kriterij, i to zbog utjecaja inflacije u razdoblju od 1996. godine do 2003. godine, ali i povećane produktivnosti rada.

Novi kriteriji određuju sljedeću kategorizaciju malih poduzeća:
mikro poduzeća: (u 1996. godini nije postojala definicija o mikro poduzećima):
broj zaposlenih: manje od 10 zaposlenih
financijski kriterij: od 2 do 10 milijuna Euro prihoda I/ili do 2 milijuna Euro bilančne imovine

Malo poduzeće:
broj zaposlenih: manje od 50 zaposlenih
financijski kriterij: od 10 do 50 milijuna Euro prihoda (u staroj definiciji 7 milijuna Euro) ili do 10 milijuna Euro bilančne imovine (u staroj definiciji 5 milijuna Euro).

Srednje poduzeće:
broj zaposlenih: manje od 250 zaposlenih
financijski kriterij: od 50 do 250 milijuna Euro prihoda (u staroj definiciji 40 milijuna Euro) ili do 43 milijuna Euro bilančne imovine (u staroj definiciji 27 milijuna Euro).

Zašto je došlo do promjene definicije?
Europska unija želi pojačati efikasnost svojih programa i programa zemalja članica u području poticanja razvoja mikro, malih i srednjih poduzeća, jer ta poduzeća čine 99 % svih poduzeća u Europskoj uniji i takva poduzeća su okosnica zapošljavanju u Europskoj uniji. Prema riječima Erkki Likkaneena, funkcionera Europske unije za poduzetništvo, sektor malih i srednjih poduzeća je ključ inovativnog i poduzetničkog djelovanja, a time i osiguranja konkurentnosti Europske unije. Bolja definicija poduzeća s obzirom na veličinu omogućava lakše identificiranje njihovih potreba i razvoj efikasnijih politika za rješavanje specifičnih problema koji nastaju upravo zbog njihove (ne)veličine.

Nove definicije rezultat su vrlo opsežne javne rasprave u zemljama članicama Europske unije. Razlog za raspravu o definiciji poduzeća s obzirom na veličinu bio je bolje sinhroniziranje različitih vladinih programa prema raznim kategorijama poduzeća. Ovo se posebno odnosi na vladine programe usmjerene na promociju poduzetništva, investiranja i rasta, pristupa rizičnom kapitalu, eliminiranju administrativnih prepreka i povećanje pravne zaštite u funkcioniranju takvih poduzeća, ali i stimuliranje suradnje u obliku clustera ili drugog vida umrežavanja.

Kada će se nove definicije početi primjenjivati?
Da bi se osigurala dobra pripremljenost politika na razini EU i zemalja članica usmjerenih ka poticanju poduzetništva, inovativnosti i konkurentnosti mikro, malih i srednjih poduzeća, planirano je da se nove definicije počnu primjenjivati od 1. siječnja 2005. godine, ostavljajućiza prilagođavanje zakonodavstva i politika 18 mjeseci od dana prihvaćanja nove definicije.

Sljedeći put o tome što nova definicija mikro, malih i srednjih poduzeća znači za poduzetnike, vladine politike, financijske institucije i institucije transfera znanja (sveučilišta) u Europskoj uniji i u kakvu situaciju stavlja nas.

Prof. dr. sc. Slavica Singer (više info:

Ovaj put samo komentar bivšeg ministra gospodarstva [B]dr. Ljube Jurčića o potrebi planiranja poduzetničkog razvoja:[/B]

Na godišnjem savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista svi su u prvi plan stavljali stopu gospodarskog rasta kao nužan uvjet razvoja Hrvatske. Predstavnici Vlade stopu gospodarskog rasta navodili su usput. Rast koji vodi prema punoj zaposlenosti ne događa se ni slučajno ni djelovanjem tržišta.
Nacionalno je gospodarstvo složen sustav. Rastom taj sustav postaje sve složeniji. Jednostavnije razumijevanje gospodarskog sustava svodi se na shvaćanje tog sustava kao mehanizma s većim ili manjim brojem međusobno povezanih poluga i polugica. Predočavanja gospodarskog sustava kao mehanizama u kojem se vide međuovisnosti poluga i polugica prvi je, ali važan korak u razumijevanju gospodarstva. Značenje takvog razumijevanja jest shvaćanje da se pritisak na bilo koju polugu ili polugicu s većim ili manjim intenzitetom prenosi na ostale dijelove sustava.
Ekonomska nam analiza služi da vidimo (pojednostavnjenu) sliku gospodarskog sustava s njegovim međuovisnostima. Ekonomska se politika treba koristiti slikom ekonomske analize kako bi znala na koje poluge i kojom snagom treba pritisnuti kako bi se postigli željeni ekonomski, pa onda i društveni i politički ciljevi. Gospodarski je rast prvi cilj ekonomske politike vlada svih suverenih država. Drugi je cilj puna zaposlenost, odnosno što niža stopa nezaposlenosti. Podciljevi koji na neki način te osnovne ciljeve dugoročno osiguravaju unutrašnja su i vanjska ravnoteža.

Oduzimanje građanima

Ekonomska politika najviše vremena troši na pronalaženje sredstava i instrumenata za ostvarenje visokih stopa rasta. Više stope rasta nužan su uvjet za rast standarda stanovništva. Više stope rasta omogućuju veće plaće, veće mirovine, bolju zdravstvenu uslugu, bolje školstvo. Omogućuju povrat duga umirovljenicima bez negativnijih posljedica za budući gospodarski i društveni razvoj.
Primjerice, 5%-tni rast omogućuje realni rast plaća za jedan posto, realni rast mirovina za jedan posto, smanjenje deficita za jedan posto, da se u školstvo i zdravstvo uloži po jedan posto realno više itd. Jedan posto u sadašnjim je hrvatskim uvjetima više od dvije milijarde kuna. Nedavno povećanom participacijom u zdravstvu namjerava se prikupiti oko 400 milijuna kuna. Za tih 400 milijuna smanjuje se raspoloživi dohodak stanovništva i njegov standard jer sada građani moraju plaćati uslugu koju dosad nisu plaćali. Vladi je očito bilo lakše uzeti od stanovništva te milijune nego pronaći instrumente kako podići nacionalni dohodak za taj iznos, koji je manji od 0,25% bruto-domaćeg proizvoda.
Na upravo završenom godišnjem savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista svi su ekonomisti u prvi plan stavljali stopu gospodarskog rasta kao nužan uvjet razvoja Hrvatske, a predstavnici su Vlade stopu gospodarskog rasta navodili usput. Kreatori ekonomske politike ne smiju očekivati stopu rasta gospodarstva, oni je moraju planirati. Rast koji vodi prema punoj zaposlenosti ne događa se ni slučajno ni samo djelovanjem tržišta. On se ostvaruje mjerama ekonomske politike.

Zamka socijalne neosjetljivosti

Tržišni mehanizam povećava efikasnost tržišnih subjekata. Jaki postaju još jači. Slabiji postaju još slabiji. Visok profit kao jedini cilj legitiman za poduzetnika onemogućuje dugoročno održiv društveni i gospodarski razvoj. Tržište omogućuje efikasnost, ali ne osigurava socijalnu osjetljivost i zaštitu prirode. Socijalna neosjetljivost stvara društvene napetosti, a neravnomjerna raspodjela dohotka ograničava potrošnju, što ograničava i dugoročni rast gospodarstva.
Prekomjerno iskorištavanje prirodnih bogatstva i nedopuštene štetne emisije dugoročno sužavaju granice proizvodnih mogućnosti, a kratkoročno povećavaju troškove proizvodnje. Na taj se način onemogućuje dugoročno održiv rast, a on predstavlja razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih generacija i ne ugrožava mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe.
Loši poznavatelji ekonomije i ekonomskih sustava, a osobito ekonomske povijesti stavljaju državu nasuprot tržištu. Suprotstavljaju potpunu slobodu (liberalizam) Smithova efikasnog tržišta i 'nevidljive ruke' Keynesovu državnom intervencionizmu. Neoliberalisti kažu: 'Zaboravite Keynesa, prepustite sve tržištu, ono će sve riješiti'. Sljedbenici Keynesa pak kažu da je za razvoj potrebno više državnog intervencionizma. Ekonomska povijest i sadašnjost potvrđuju neodrživost tih ekstremnih stavova.

Tržište savršeno u savršenim uvjetima

Dobri poznavatelji ekonomske teorije i ekonomske povijesti znaju da je zadatak državnog intervencionizma u tržišnim uvjetima stvoriti uvjete za jače djelovanje tržišnih zakona. Naime, tržište savršeno djeluje u savršenim uvjetima. Što su uvjeti manje savršeni, i tržište djeluje manje savršeno. To je u ekonomskoj teoriji poznato više od sto godina, a nešto kraće u ekonomskoj praksi.
Državna se intervencija usmjerava prema područjima gdje je tržište manjkavo. Razvijenije zemlje u pravilu imaju razvijene tržišne sustave. U manje razvijenim zemljama i tržišta su manje razvijena pa je potrebna veća uloga države u stvaranju tržišnih uvjeta i izgradnji fizičke i institucionalne infrastrukture.
Izgradnja fizičke infrastrukture (cesta, energetike, željeznice, telekomunikacija) u najvećoj mjeri završava kad zemlja postigne desetak tisuća dolara po stanovniku. Zbog toga je i udio države u bruto-domaćem proizvodu u toj fazi razvoja relativno veći. Nizak dohodak, mala kupovna moć i mala potražnja nisu stimulativni za privatni sektor da gradi skupe infrastrukturne objekte s dugim rokom povrata.
A ta je infrastruktura nužna za razvoj i gospodarstva i tržišta. Njezinom se izgradnjom stvaraju uvjeti za razvoj privatnog sektora i smanjuje se potreba države za daljnjim ulaganjem u fizičku infrastrukturu. Na taj se način mijenja udio državnoga i privatnoga.
Uz to za svaki viši stupanj razvoja gospodarstva država je dužna osigurati infrastrukturu, infrastrukturne proizvode i obrazovanje. Nove tehnologije i novi proizvodi zbog održivog razvoja traže i nove poticaje i novu regulaciju. I jedno i drugo mora biti u rukama države. Programi Apolo, Ratovi zvijezda, Airbus i sl. projekti su kojima su se stvorile tehnologije i proizvodi koji se danas koriste u 'civilnim' djelatnostima. Svi se oni, kao i mnogi drugi, provode u državnom aranžmanu.

Deset godina recesije

Danas je na sceni utrka između Amerike, Europe i Japana u stvaranju infrastrukture za industrije XXI. stoljeća. Budući da su to najveći pothvati u ljudskoj povijesti, njih direktno i indirektno mogu financirati samo države. Rijetke su situacije u povijesti kada je samo tržište dovelo do pune zaposlenosti. Uvijek je to bilo uz intervenciju države. U tom području država je imala dvojaku ulogu: u uređenju tržišta rada i mjerama koje su direktno ili indirektno povećavale potražnju za radom. Država je u većini zemalja najveći investitor.
Državna potrošnja u pravilu se kreće od 30% pa do više od 50% bruto-domaćeg proizvoda. Jednopostotno povećanje državne potrošnje u situaciji nepotpune zaposlenosti, ako je dobro isplanirano, može znatno smanjiti nezaposlenost. I razvijene zemlje na sam nagovještaj recesije posežu za tom mjerom.
Hrvatska je s visokom stopom nezaposlenosti u recesiji već desetak godina. Prije nekoliko godina počela je faza oživljavanja kojom je nezaposlenost smanjena s 400 tisuća na oko 300 tisuća. Međutim, već se dvije godine broj nezaposlenih zadržava na toj razini, što upućuje na stagnaciju gospodarske aktivnosti. I ekonomska teorija i ekonomska povijest uče nas da tržište bez državne intervencije neće riješiti hrvatsku nezaposlenost. Da je moglo, već bi riješilo.
[LINK=http://www.liderpress.hr]
Liderpress.hr[/LINK] - 23.11.2005

Napomena: Umoljavam čitatelje da obvezno pogledaju tekstove od 1-17 koji detaljnije (makar još uvijek samo informativno) obradjuju nebankarske i bankarske načine financiranja MSP.

Svaki (ozbiljni i društveno korisni) poduzetnik trebao bi biti upoznat s financiranjem dobi poduzetništva, od (pred)početne do kasnijih dokapitalizacijskih.

'Kritična masa' je definicija razine spoznaje i i svijesti grupe ljudi dostatne za pokretanje postupka radi rješavanja problem.

U okviru postojećih okolnosti, u klasične i inovativne izvore sredstava za poduzetništvo za sve ozbiljne i poštene poduzetnike u Hrvatskoj, uključujući i nove poduzetnike, postoji program po kojem HBOR sudjeluje u kreditiranju pripreme osnivanja poduzetništva kao (su)udjelnik u vlasnosti poduzetništva.

Leasing je dobar način financiranja dijela potreba novog poduzetništva, obzirom da leasingomogućava punu iskoristivost opreme bez ulaganja prijeko potrebnog kapitala u kupnju.

Za poduzetnike u SAD postoje i tzv. financijski fondovi za razvoj društva – komune, okružja (Community Development Financial Institutions – CDFIs), obzirom da se u SAD shvaća da zdravo, proizvodno ili izvozno poduzetništvo služi kao temelj opstanka obitelji, grada, regije, države, jer to gospodarstvo hrani i koristoljubne politokrate koja se zavukla u svaku poru, kod nas primjerice u Hrvatski sabor, Vladu, lokalne samouprave...

Za poljoprivrednike, slobodne profesije, obrtnike, kao i poduzetnike na početku u razvijenom svijetu (koji razvija svoje poduzteništvo i onda izvozi u našu zemlju) postoje i mikro-krediti koji imaju svoja pravila, ali i skuplju cijenu.

Banke takodjer financiraju svoje poduzetnike (čak i nove) kreditima u koje spadaju i tzv. neosigurani krediti. Kod nas toga uglavnom nema, da ne govorimo o uslugama 'popravljanja' odnosno remonta kredita, instrumenata za dostizanje fair vrijednosti kredita, konsolidacije dugovanja itd.

Bankarski krediti mogu se temeljiti i na vrijednosti opreme uz njenu amortizaciju i učinak za vrijeme trajanja kreditne obveze poduzetnika.

Poduzetnici, pa i početnici (makar je kod banaka pojam 'novi poduzetnici' prilično nejasan jer ispada da početnici trebaju raditi barem jednu godinu prema zahtjevanim izvješćima) mogu koristiti i kredite u programima Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva (), kao i jamstva (). Na žalost, u Hrvatskoj još nema društava za privatna jamsta (Jamstvena društva ili fondovi) koja u svom potfelju izrade optimalan suodnos imovine, potraživanja, obveza, projekcije bilančnih stavaka, solventnosti i likvidnosti korisnika usluga – takav sam program – Portfelj: Europlus – osobno napravio 1999. godine.

Jedan od egzotičnijih načina predstavlja financiranje kao predujam budućih realno očekivanih izvora prihoda, od primjerice prava, patenata licencija, direktne prodaje itd. (Primjer: Microsoft).

Vlada SAD organizira u okviru svoji poreznih akata i podakata mogućnost stvaranja kritične mase ulagača u konkurentno poduzetništvo, a u dobre 'dečke' cijele te aktivne investicijske industrije spadaju Angjeli ulagači (o njima je napisano više u posebnom blog postu).

Podrška financiranju novih poduzetništava može biti i servis za tzv. elektronsko spajanje poduzetnika i ulagača, kao i zainteresranih stranaka za naplatu potraživanja, otkup dugovanja, trgovinu, partnerstvo u izvršenju nekog posla i sl.

Za nove poduzetnike poslovni inkubatori predstavljaju idealnu uštedu u početnim troškovima vodjenja poduzetništva.

Zatvorene i otvorene javne ponude su,dakako, učinkovit način stjecanja potrebnih sredstava bez rizika vraćanja sredstava obzirom da je takvo financiranje udjelničko, a ne dužničko, odnosno ulagači snose rizik, a zauzvrat dobijaju očekivanu stopu povrata dobiti i udjel u vlasnosti.

Usprkos svemu gorenavedenom, situacija u svezi s financiranjem novih poduzetništava svugdje je, a posebice u Republici Hrvatskoj, kritična. Početno financiranje, po definiciji, predstavlja prikupljanje količine novca (kapitala) koje omogućava razvoj zamisli ili namjere u konkretniji oblik. Financiranje poduzetništva na početku treba biti kvalitetno, jeftino i brzo izvedivo. Problem nastaje i ukoliko poduzetnik nema svoju imovinu, a visoko valorizira potencijale svoje zamisli, patenta i sl. dok ulagač preuzima cijeli novčani rizik.

Poduzetništvo je povezano s pojmom i praksom rizika, pa zbog toga poduzetnici u svakoj zemlji, jer svi su povezani sudbinom nevidljive niti, nastoje financirati početne troškove svojim sredstvima, odnosno prodavajuće dijelove svoje imovine koja im je funkcionalno nepotrebna, tj. smanjujući tekuće troškove, uzimajući hipotekarne kredite, posudjivajući novac kolateraliziran životnim osiguranjem (pri tomu, važno je raspitati se kod osiguravajućeg društva kada takvo osiguranje ima novčanu vrijednost u odnosu na uplaćeno i spremiju osiguranja), uporabom kreditnih kartica, i sl.

KREDITI: Kredit po definiciji predstavlja ugovorni sporazum po kojem korisnik kredita (osoba koja posudjuje novac) dobija vrijednost odmah i otplaćuje ga pozajmitelju po ugovorenim uvjetima koji uključuju naknadu cijene novca (kamata), jer je novac u ovom slučaju roba. Kredit, nadasve, predstavlja odnos korisnika kredita prema kreditodavatelju (banke, kartičarske kuće, drugih izvora), te se odnosi na količinu novca kojeg će kreditodavatelj posuditi korisniku kredita. Navedeni odnos se temelji na informaciji o sposobnosti urednog opsluživanja obveze od strane (budućeg) korisnika kredita.
Ključni elementi za ostvarenje kreditnog aranžmana su vjera kreditora u sposobnost ili dokazane karakterne vrline korisnika kredita, njegovu urednost o opsluživanju obveza, dovoljan tijek novca (cash flow) koji jamči ispunjavanje obveza (ovo se odnosi ina poduzetnike, a za fizičke osobe pojam cash flow je ograničen na stalna i honorarna proimanja), te neto vrijednost (zadovoljavajući odnos imovina, potraživanja i dugovanja, vrste kolaterala za osiguranje povrata i ukupni uvjeti glede korisnika kredita i ekonomske situacije).

POSLOVNI INKUBATORI: Odlično rješenje na poduzetništva u pretpočetku ili na početku. Inkubatori 'udomljuju' više poduzetništava pod istim krovom, smanjujući cijenu najma prostora i usluga, od tajničkih, računovodstvenih i dr., te u optimiranijim uvjetima nude i dostup poduzetničkom kapitalu u početnim dobima.

FONDOVI ZA RAZVOJ DRUŠTVENO KORISNIH/POTREBNIH PODUZETNIŠTAVA: Ovi fondovi koji su posebice etablirani u SAD, služe kako bi omogućili kredite poduzetništvima koja se prema bankarskim kriterijima smatraju 'nekomercijalnim', odnosno rizičnim za bankarsko poslovanje. Kredite ovih fondova koriste nova ili postojeća poduzetništva koja mogu dokzati sposobnost vraćanja kredita, ali ne mogu koristiti bankarske kredite zbog poroblema s kreditima u prošlosti, veličine zahtjeva, ograničenoj imovini vlasnika (poduzetništva) ili kolaterala (u odnosu na veličinu kredita) i sl.
Više od tisuću takovih fondova u SAD svake godine posudjuje poduzetništvima više od milijardu USD. Ovo je idealan izvor za poduzetništva u razvoju, koja mogu dokazati da će njihovo poslovanje pozitivno utjecati na stvaranje poslova u nekom okruženju (gradu, području, državi) te da će njihovim poslovanjem okružje stvoriti platformu za izbjegavanje gospodarske recesije.
Krediti ovakovih fondova su skuplji od bankarskih jer su i rizičniji (prosječno 0,5 do 3 kamatna postotna boda), ali veliki se broj takovih kredita tijekom vijeka trajanja pokaže boljim riješenjem od drugih načina financiranja za poduzetnike.
Fondovi podvrgavaju poslovanje poduzetništava i radne planove tradicionalnoj kreditnoj analizi, pri čemu poduzetništvo koje zahtjeva financijsko rješenje mora poglavito dokazati fokusiranost na namjenu kredita i učinke rada (s osiguranjima koje pospješuju provodjenje plana).

ZATVORENA / CILJANA JAVNA PONUDA (DIRECT PUBLIC OFFERING): Ova ponuda predstavlja prodaju udjela individualnim ulagačima, a primjenjuje se na postojeća i nova poduzetništva. Najvažnija osobina poduzetništava koja se nude ovakovom ponudom posjedovanje je proizvoda/usluge koja je potrebna potencijalnom tržištu te kvalitete koja je korisna društvu. Milijuni i milijarde USD investiraju se u nova poduzetništva, makar je ovaj način financiranja optimalan kod proširenja poslovanja.
Iako je Zatvorena ponuda jeftinija od otvorene Početne (Inicijalne) javne ponude (IJP), na kraju je mnogo skuplja jer i ulagači žele mnogo veći udjel u vlasnosti, obzirom da ne postoje aranžer niti investicijska banka kao kod IJP-a.

MIKROKREDITI: Mikrofinanciranje (instrumenti: mikrokrediti, mikro kreditne kartice itd.) je poduzeto radi financiranja mikrogospodarstva svake zemlje ( a ne samo siromašnih zemalja Trećeg svijeta kako su to političari u Hrvatskoj interpretirali u svome blasfemičnom neznanju) kojeg čine kućna poduzetništva (poljoprivreda), slobodna zanimanja , mali obrti, razvoj projekata (pr. studenata i sl.) i mala trgovačka društva.
Mikrofinanciranje služi za kreditiranje obrtnog kapitala, uredsku opremu, potrošni materijal, popravke i trajnu imovinu (strojeve, vozila itd.).
U razvijenim zemljama mikrokredite omogućuje neprofitni posrednici (primjerice, u SAD postoji oko 170 takvih organizacija). Mikrokrediti su idealno rješenje za nova ili novija poduzetništva koja nemaju vijek poslovanja i kolaterale koje potražuju banke, .
Cijena takvih kredita je dogovorna s posrednikom, ali je obzirom na uvjete viša od banaka. Kredit se nastoji kolaterizirati s što širim opsegom imovine, opreme, ugovora i osobnih jamstava poduzetnika kojorisnika kredita.
Prednost mikro kredita su male svote koje banke ne posudjuju, odnosno skupo naplaćuju.

PRIVATNA KREDITNA JAMSTVA: Poduzetništva u (pred)početku nemaju dovoljan broj odgovarajućih kolaterala za izvore financiranja (poglavito, bankarskog) te se predočavanjem privatnog jamstva izdatog iz kredibilnog izvora smatra dostatnim kolateralom za financijsko riješenje poduzetništvu, ponajviše kredit.
Navedena jamstva se izdaju za odabrana poduzetništva čiji čimbenici (proizvod, usluga, radna snaga i intelektualni kapital, ustroj rada itd.) jamče pozitivne učinke unutar 12 mjeseci koliko traje jamstvo po bankarskim standardima. Nakon tog razdoblja, poduzetništvo mora učincima svog poslovanja biti sposobno podići vrijednost temeljnog kapitala (uključujući imovinu poduzetništva) za otplaćivanje kreditne obveze i jamstva, odnosno poduzetništvo treba biti u stanju podići kredit na temelju rezultata svoga poslovanja.
Ukupna cijena jamstva i kredita zasigurno je viša od klasičnog kredita, ali poduzetnik ne gubi udjele u vlasnosti nad poduzetništvom, što takav način financiranja poduzetništva čini povoljnim u odnosu na financiranje prodajom udjela.
No, rizik kod jamaca je isti kao i kod onih koji sudjeluju u financiranju poduzetništva stjecanjem udjela, tako da je ovaj način financiranja (posebice) novih poduzetništava optimalan za poduzetnike.

FINANCIRANJE NA TEMELJU PROJEKCIJE BUDUĆIH PRIHODA/TANTIJEMA: Ovu ćemo tehniku pobliže opisati u sljedećim tekstovima jer se odnosi na naš projekt kojeg ćemo provesti u veljači 2006., a koji uključujuje katalog globalno utržive intektualne imovine (prava i proizvoda), kolateriziranog s policama životnog osiguranja.
Ulagači dobijaju dio ugovorenih ili objektivno projiciranih dobiti, kao i vrijednost imovine (koja će u ovom slučaju biti konvertibilna u prava na vlasnost udjela, dionica,prava i dr.) kao nagradu za financiranje rada, proizvodnje i plasmana proizvoda/usluga koji će stvarati prihode.
Ovakav način financiranja isplativ je za nov(ij)a poduzeća koja su jeftina u ustroju i organizaciji rada te mogu dokazati visoku stopu budućeg bruto prometa i neto dobiti
Mnogi stručnjaci smatraju ovakav način financiranja dobrim (uvjeti su previše kompleksni da bi ih sada obradjivali za svaku industriju), jer poduzetništvo ustupa samo dio buduće vrijednosti sadašnjim ulagačima bez kojih te vrijednosti ni bilo.
Ulagači zapravo poduzetniku daju predujam za (očekivane, ugovorene i tome sl.) buduće prihode. No, i ulagači tu zauzimaju svoju win-win (svi pobjednici) poziciju, jer u slučaju komercijalne propulzivnosti proizvoda/usluge, prihodi u budućnosti od direktne prodaje, licencija, prava itd. mogu biti stostruko veći od ulaganja (Microsoft i neke tehnološke kompanije poput Googlea najbolji su primjer ulagačke učinkovitosti ovakove vrste financiranja poduzetništva).
Poduzetnicima je ovakav način ulaganja priličan jer se kapital u trenutku ulaganja ne stelizira udjelima, kolateralnim obvezama i sl. nego se koristi u najvećem mogućem obujmu za plasman i marketing proizvoda/usluge.

INICIJALNA (POČETNA) JAVNA PONUDA: O ovoj temi, kao i svim drugim načinima financiranja više u prethodnim tekstovima (blog postovima). Ukratko, Početna ili Inicijalna javna ponuda predstavlja prodaju dionica (ili obveznica) putem aranžera na tržištu kapitala (to su uglavnom tzv. investicijske banke i nositelji projekta - tzv. Underwriteri). Nova poduzetništva će time postati predmetom trgovanja na burzama koje odgovaraju obujmu Ponude (tako se primjerice manje tehnološke kompanije izlistavaju na [B]Nasdaq SmallCap[/B] kategoriji tehnološke burze u New Yorku).
Nova poduzetništva trebaju dokazati potencijal razvoja u visoko profitne kompanije. Ovakve ponude se ponekad upotrebljavaju za financiranje istraživanja i razvoja, ali je kudikamo porivlačnije da se komercijalni efekti iščitaju što ranije. IJP je i naskuplji način financiranja poduzetništva, jer stoji najmanje oko 25% početnog udjela u svakoj kompaniji, uz cijene usluga i razne troškove koji se mogu popeti do 20% ukupne vrijednosti.
Naravno, IJP se provodi samo za projekte veličine veće od 30-40 milijuna kuna, a poduzetnici se za nju odlučuju: a) ukoliko ne mogu privući kapital iz drugih investicijskih izvora; b) ukoliko bi sazivanje sastanaka s potencijalnim ulagačima bilo vremenski preopsežno; c) ukoliko ne žele vraćati kredite i pasivizirati kapital; d) poduzetništva s dionicama i vrijednosnim papirima na tržištima imaju veći ugled; e) pomoću dionica (trezorskih, povlaštenih i dr.) poduzetnici mogu zuadržati svoje najbolje zaposlenike; f) javna poduzetništva su vrijednija od drugih; te činjenice da se poduzetnici emisijom vrijednosnih papira barem nominalno obogate.

ELEKTRONSKO SPAJANJE PODUZETNIKA I POTENCIJALNIH ULAGAČA: Postoje brojni servisi koji spajaju ili omogućavaju komunikaciju izmedju poduzetnika i postojećih ulagača.
Nerijetko, ovakvi poslovni servisi nude usluge kompenzacija, prijeboja, otkupa dugovanja itd. izmedju dvije ili više stranaka, ali u ovom slučaju riječ je o lociranju, prije svega, angjela ulagača za poduzetnike u odnosu na područje ili nišu ulagača.
Servisi ovakve vrste prilično su jeftini dok se odnose na dostup popisu ulagača. Ukoliko je, pak, riječ o slojevitijem 'spajanju' koje sadržava otkup dugovanja ili strukturiranje investicija, usluge su kudikamo skuplje i vezane su uz ukupnu veličinu angažiranog kapitala.
Prednost za svakog poduzetnika, obzirom da novac ne poznaje granice, leži u činjenici da takvi servisi registriraju i kontaktiraju isključivo ozbiljne ulagače.

Stupanj razvijenosti financiranja poduzetništva i podrške poduzetnicima, dakako, ovisi i opsegu osiguravateljskih usluga kojih u Hrvatskoj uopće nema ili postoje samo deklarativno.

Izuzetak je Hrvatska banka za obnovu i razvitak i pojedine tzv. poslovne banke koja osigurava kredite izvoznicima putem nekoliko linija ili kreditnih programa.

Uz nedovoljno razvijeno osiguranje kredita, štednih uloga (depozita) tragično je stanje tzv. osiguravateljske industrije u Hrvatskoj u odnosu na malo i srednje poduzetništvo, poglavito nova poduzetništva.

Dok urodjenici iz zapadnih 'razvijenih' zemalja smatraju da su varijacije životnog osiguranja dostatne za ispunjavanje potreba hrvatskog neinformiranog civilnog krda u Hrvatskoj(40-godišnjem socijalizmu na prijelazu u komunizma, zahvaljujući), poduzetnici su posve zanemareni.

Ne samo oni, nego i korisnici usluga tzv. poslovnog bankarstva u hrvatskoj, koje je zapravo antipoduzetnički i antihrvatski orijentirano ( a takvo bankarstvo se vodi kao direktno inozemno ulaganje, što je jezovito, jer se prodaja magle kroz papiriće osiguranja, zvuka i bankarskih usluga na najnižoj poduzetničkoj razini kod nas zove investicijom). U stvarnosti, trenutačna se situacija, uz sudjelovanje MMF-a i Svjetske banke, zove monetarna i svekolika okupacije naroda jedne zemlje.

Upravljanje rizikom u poduzetništvu i ulaganju (bankarstvu, osiguravajućim društvima, investicijskim poduzećima i društvima za upravljanje otvorenim i zatvorenim fondovima, i dr.) ključno je za reguliranje cijene ukupnih činidbi poduzetništva, vrjednosnih papira i novca.

Bit ovog teksta je ukazati na nepostojanje relevatnog osiguravateljskog instrumentarija za poduzetnike koji mogu poslužiti pred kreditorima i ulagačima kao kolateral sprječavanje nerealizacije poslovnog plana ili neke druge radnje koja je financirana eksternim izvorima (ulagačkim; bankarskim; i dr.).

Malo (i srednje poduzetništvo) treba biti osigurano velikim brojem vrsta polica, a svrishodnost i korisnost uporabe ponudjenih instrumenta (osiguranaj) ponajviše zavise o profilu poduzetništva.

Tako, primjerice, za poduzetnike trebaju postojati police koje ga osiguravaju od odgovornosti od nesretnog slučaja u javnosti koje treće osobe mogu povesti protiv poduzetnika u slučaju da neka poslovna aktivnost ili proizvod uzrokuju, primjerice, tešku ozljedu ili smrt neke osobe.

Takodjer potrebne se i malo slojevitije police osiguranja managementa nekog poduzetništva za sprječavanje naknada šteta koje mogu nastati radi neprofesionalnosti, gubljenje intelektualne imovine,gubitak dokumenata, nepoštenja i tome sl.

Potom, poduzetnici moraju imati dostup polici koja ih štiti od odgovornosti pred zaposlenikom u slučaju da isti podigne tužbu zbog ozljede na radnom mjestu ili bolesti za koju se utvrdi da je rezultat rada.

U (razvijenijem) svijetu postoje i police, koje bi nadasve dobro došle hrvatskoj managerskoj kasti, a odnosi se na policu osiguranmja od nesposobnosti, nezannaj itd. u radu, ukoliko se za iste ne iznadje da su bile uvjetovane višom silom i izočnošču namjere.

Svaki direktor poduzetništva treba biti osiguran policom koja ga štiti od šteta uzrokovanih, primjerice, njegovom nepažnjom.

Naravno, temelj osiguranja poduzetništva su police koje štite od poslovnih rizika, ali prije što ih obradimo, spomenimo da poduzetnik mora imati policu (ili police, štogod je praktičnije) za osiguranje opreme, nekretnina i sadržaja u nekretninama (namještaja, aparata, umjetnina itd.), šteta na vozilima (full-kasko je najpreporučljiviji), te protiv mogućih pravosudnih troškova koje mogu izazvati tužbe protiv poduzetništva, poduzetnika itd.

Uz navedene, moguće je osigurati kompjutersku opremu, prijenosnu elektronsku opremu….

Faktoring služi (uglavnom) za osiguranje naplate kod izvoznih partnera (kupaca), a financijski derivati (opcije, futuri, hedgeing) za definiranje pozicije radi osoiguranja protiv loših ili nepredvidjenih dogadjanja na tržištu roba, vrijednosnih papira i rada.

Ozbiljno osiguravajuće društvo s referentima i gazdama koji nešto znaju o poslovnim rizicima (U koje spadaju i posebni politički rizici, kao i rizici od gubitka vrjednosti neke domicilne valute u kojima se vrši plaćanje u odnosu na EUR,USD,YEN i dr. – takvim vrstama osiguranja bave se specijalizirana osigurateljska društva), trebaju donijeti poduzetniku komaparativne prednosti zbog sniženja mogućih i vjerojatnih rizika kod investicije.

U slučaju nepostojanja dostatnog kredibiliteta poslovnog partnera čije radnje u lošoj namjeri mogu prouzročiti nestabilnost poduzetnika (i njegovih kooperanata itd.), poduzetnik se može osigurati u diskontnoj prodaji dugovanja prema kompanijama koja se bave tom, u svijetu, krajnje legalnom financijskom djelatnošću.

Ukoliko je poduzetnik graditelj, treba osiguravati svaku etapu (dob) gradnje i angažirati (ne pasivizirati) kapital.

Takodjer, poduzetnici-početnici o čijem radu i čijim sposobnostima zavisi uspjeh poslovnog plana, mogu sebe osigurati u slučaju nesreće, bolesti i sličnog trajnog ili privremenog onesposobljavanja,s time da svota na koju su osigurani treba odgovarati visini ulaganja s prinosima investitora ili banaka. Na taj način, imajući u vidu i početnu imovinu poduzetništva koja uključuju i intelektualni kapital (prava, projekti, inovacije itd.), izvori kapitala bi trebali biti osigurani od tzv. volatilnosti tržišta, odnosno nepovoljnih dogadjanja na tržištima vrijednosnih papira i novca koja utječu na cijenu novca, odnosno fiskalna politika, nerijetko i pod pritiskom zatečene monetarne situacije, odlučuje o poduzetničkoj proaktivnosti instrumenata na tržištima kapitala. Više kamatne stope središnje banke i prinosi na državne obveznice destimuliraju rizičnije investicije, i obrnuto.

Lepeza osiguranja zadire i u banke, odnosno korisnike kredite ili vlasnike vrijednosnih papira.

Za banke i poduzetnike postoje sofisticiraniji načini (u odnosu na ukupan mehanizam rada i ustroja) osiguranja kredita, ali i od nepoželjnih učinaka dugovanja.Usluge osiguranja kredita omogućuju svježe informacije poslovnim strankama, blagovremeno uočavanje mogućih problematičnih situacija, kalibriranje rješenja u cilju postizanja optimalne situacije za stranke, te omogućuje stranci prednosti koje proizlaze iz police kreditnog osiguranja, kao što su dostup slojevitijem načinu naplate dugovanja i pravnoj logistici potrebnoj za izvršenje istog. Pritom su moguće prodaje kreditne obveze putem specijalizirane aukcije ili ponude, pri čemu se krediti definiraju prema veličini, kvaliteti, vrsti, zastupljenim i zatraženim kolateralima i naravno području korisnika kredita, odnosno kreditodavatelja.

U svakom slučaju, suština ovog teksta za poduzetnike je prihvaćanje činjenice i prakse da su osiguranja predvidjena za svaku dob poduzetništva, projekta, radnje i sl.

2005:

Koliko hrvatskih poduzetnika poznaje postupak i tehnike javne otvorene ili zatvorene ponude čiji je cilj financiranje novog ili postojećeg poduzetništva?

Privatne ponude potencijalnim ulagačima koji svojim kapitalom (novcem, uslugama, opremom, nekretninama, pravima, vezama i dr.) mogu pokrenuti poduzetništvo imaju svoja pravila i zakonitosti uspjeha.

Prije svega, potrebni su detaljan i kvalitetan poslovni plan (iz kojeg se izvodi i Prospekt) s proizvodom, uslugom, načinom poslovanja, konkurentnim troškovnikom i objektivno projiciranom dobiti, koji služe kao temelj budućim ulagačima.

Privatne ponude se za ulagače svode na ponudu kupnju udjela u (budućem) poduzetništvu po dogovorenim uvjetima. Pri tomu najvažnije je za poduzetnike da, ukoliko nije riječ o nekoj iznimnoj ili inovativnoj zamisli, patentu, obavljenim radnjama itd., pokažu dobru vjeru koja se očituje ponajviše u spremnosti sudjelovanja u riziku imovinom ili nečim drugim,

Poslovni plan ili prospekt koji sadržava Sažetak, Uvod, Opis tržišta, životopis Managementa ponudjenog poduzetništva te cjelovit opis projekta koje se kapitalizira otvorenim i zatvorenim javnim ponudama, kao i detaljno obrazloženje sa statistikama i projekcijama projekta, proizvodu/usluzi, aspektima, načinu uporabe kapitale, sažetak budžeta, projekcije prihoda (što je značajno za de novo poduzetništva), marketinški plan i analizu, pisma namjere i sporazume, ozbiljnije referentne članke iz industrije, informacije o kontaktu (adresa, broj telefona, emaila itd.).

Nerijetko se sposobniji poduzetnici, koji k tomu imaju još i propulzivan projekt, 'naoružaju' i opcijama, relevantnim memorandumima ili sporazumima (koji su uglavnom uvjetni), osiguranjima - od životnih kako bi se osigurali investitori u slučaju bolesti ili nesreće poduzetnika, odnosno managera, do poslovnih koji jamče završetak projekta u kojeg su ulagači uložili, primjerice završetak gradnje zgrade, snimanja i montaže filma – potonje se zove completion bond - te raznih referentnih potvrda koje se odnose na projekta potrebni su radi dokazivanja formalnog statusa.

Poduzetnici se služe stručnim službama koje pozivaju potencijalne ulagače, ali zakoni zemalja EU i SAD su restriktivni u odnosu na broj mogućih ulagača koje se pri takvoj vrsti ponuda može kontaktirati za financiranje odredjenog projekta. Stoga, poduzetnici mogu ponudi pristupiti i znatno neformalnije, te napisati na prospektu 'Samo za informaciju', što ne predstavlja služenu ponudu ulagačima.

Ulagači mogu biti aktivni i pasivni, što ovisi o obliku organizacije prikupljanja potrebnih sredstava.

Svaki ulagač zahtjeva od poduzetnik da mu pismeno i usmeno iznese ustroj poslovanja, način plasmana proizvoda/usluge, opise referentnih tržišta, detaljan opis proizvoda/usluge ili pak projekta, strukturu financiranja, te ponajviše odgode plaćanja (deferrals) za upravljački tim i one koji su započeli poduzetništvo.

Ulagače ponajviše zanima hoće li poduzetnik biti sposoban završiti projekt, odnosno predmet njihova ulaganja, hoće li se i kada njihova investicija vratiti, kolika će biti zarada (u najrealnijoj mogućoj projekciji), makar osobno dostavljam tri moguće financijske projekcije – onu na razini povrata uloženih sredstava /Break-even/, srednje uspješnu i vrlo uspješnu - te kakvi su društvena i duhovna vrijednost, kao i korisnost predmeta investiranja, što ponekad donosi dodatni i nematerijalni profit ulagačima.

Inače, poduzetnicima ne preporučujem poduzetnicima da sami organiziraju ovakove ponude sa svim potrebnim materijalima iz razloga što će zasigurno, obzirom na izočnost tržišta poslovnih ponuda u nas i u regiji, pa i u velikom dijelu EU gdje su gradjani još uvijek 'zavezani' za banke opće prakse, napraviti neku od elementarnih pogrješaka.

Ulagačima se takodjer može smatrati ljude koji dostupe materijalna dobra i sl. s plaćanjem po ostvarenju dobiti, čime oni nisu više prodavači proizvoda ili usluga nego i ulagači koji se izlažu riziku, pa prema tomu i poduzetnik treba odrediti koliki je njihov korektan udjel u cijeloj investiciji (pro rata).

Poduzetnik ni jednog trenutka ne smije mogućim ulagačima 'prodavati maglu' netočnim informacijama i 'zašećerenim' projekcijama (u poslovnom svijetu poznato kao: blue skying), što je inače temeljna odlika političkog 'poduzetništva' u nas,a i u svijetu (tomu i EU-rokratizam).

Ukoliko se ponuda temelji na budućim rezultatima, poželjno je da su projicirani primici ulagačima dokazivi uvjetnim predugovorima/pismima namjera pravnih osoba s relevantnim financijskim kredibilitetom. U slučaju ispunjavanja uvjeta navedenih u Pismu namjere ili Predugovoru isti prerastaju u ugovor o, primjerice, dugoročnoj kupnji, koja se prema važećim standardima, obnavlja svaku godinu.

Radi složenosti radnji, poduzetnicima savjetujem angžiranje poslovnih savjetnika ili servisa za pripremu materijala i organiziranje javnih ili zatvorenih ponuda.

O načinima organiziranja javnih ponuda u narednim tekstovima, ali najvažnije je da poduzetnik shvati kako u doživljaju njegove ponude pred potencijalnim ulagačima više od 50 posto utjecaja kod potencijalnih ulagača stvara ukupan vizuelni utisak, nešto manje od 40 posto ono što se kaže, a oko 7 posto način na koji se ponuda predstavi i argumentira.

Naravno, za kvalitetnu prezentaciju potreban je i prikladan prostor, s udobnim sjedalima, sustavom za projekciju, buffet osvježenje za kasniju neformalniju priču i sl. U takovim prigodama, poduzetnik treba izazvati sinergiju medju uzvanicima, elegantno se riješiti 'pametnjakovića' koji će stalno dosadjivati s polubudalastim (a naizgled ozbiljnim) pitanjima…

Poduzetnik, ukoliko uopće dodje do ove razine predstavljanja projekta ozbiljnim i potencijalnim ulagačima, treba i ponekad reći 'ne' ukoliko bi angažman odredjenog ulagača mogao izazivati probleme.

Kod izvodjenja takovih zakvorenih ponuda, važno je da poduzetnik bude stvarno 'tamo', da se pogledom 'spaja' sa svakim uzvanikom (a ne da nervozno leti očima lijevo-desno, što je dokaz nestabilnosti), da govori jasno i na očekivanoj razini (bez puno 'uličizama' ili nastojanja stvaranja zajedništva kroz kliše vulgarizme ili izlizane paradigme), te da mimikom ruku i gestikulacijom lica uvjeri uzvanike u činjenicu da je posve podredjen projektu, poduzetništvu ili onome što je predmet ponude.

Na kraju ponude, poduzetnik treba svakom uzvaniku detaljno odgovoriti na pitanje, te nastojati dobiti odredjenu vrstu odgovora o njihovom interesu, kako bi se stvorila približna slika o (ne)uspjehu ponude.

Poduzetniku koji razmišlja o organiziranju Zatvorene ponudem kao načina financiranja svog poduzetništva ili projekta, najvažnije je da zna kako svaki (potencijalni) ulagač bježi od siromaštva i trči prema obilju. Ukoliko ulagači shvate kako poduzetnik nema novaca u džepu, oni odmah posumnjaju kako će dio njihova novca biti utrošen za standardu života poduzetnika koji će kupiti vozilo za poduzeće (svoj prijevoz) i sl.

Poduzetnicima, posebice novim poduzetnicima, najteže je dobiti prvi novac. Nitko ne želi investirati prvi. Ali ako poduzetnik, primjerice, stvori uvjete za iskazivanje postojanja prvog kapitala, što mogu biti odgode plaćanja, odnosno ulaganje rada, opreme, materijala i dr. bez naknade koja će biti isplaćena tek po ostvarenju neto profita poduzetnika (deferral), to je već prvi kapital i pokazatelj da netko vjeruje u projekt.

Inače, omjer mogućih ulagača, odnosno potencijalnih kandidata u odnosu na one koji su zainteresirani saslušati ponudu, iznosi izmedju 1:5 do 1:12 (a može biti puno gore). Stoga je potrebna što preciznija identifikacija mogućih ulagača,sadržajni telefonski razgovori, dopisi, mailovi itd. što uglavnom iznad posobnosti poduzetnika (ukoliko nije riječ o hrvatskom 'poduzetništvu' u kojoj druga strana troši gradski ili državni novac poreznih obveznika – ovakve su ponude najsladje hrvatskim 'brokerima', posebice one koji zadužuju državu). Pritom isti zaboravljaju da smo država mi, Hrvati,dakle svako od nas, tj. da država nije krdo birokrata, politokrata i sl.

Oni nisu vlast, oni su upravljači narodnim bogatstvom s punom materijalnom i kaznenom odgovornošću. Njihova su stvarana svrha i funkcija, makar je to bilo u SFRJ i danas u RH posve neuočljivo, časno, dostojanstveno i prosvjetljeno upravljanje bogtastvima države – naroda – u cilju uvećavanja općeg bogatastva u korist iskonskog naroda na njenom tlu.

Inače u svijetu razvijenog tržišta kapitala, usluga pripreme dokumentacije, prema prethodno dostavljenom poslovnom planu, pa čak i rad na poslovnom planu kako bi isti zadovoljio kriterije, s procjenom korektne cijene udjela (dionica, udjela u trg. društvima itd.) stoji izmedju EUR/USD 3 - 6.000. Pri tomu se izradjuju sheme plasmana običnih i povlaštenih dionica/udjela, zaštita od odgovornosti, zaštita kapitala, načini i prioriteti isplate (s tim da ulagači uvijek imaju prednost, a poduzetnik dolazi na red tek nakon zadovoljenja svih bruto troškova i podjele neto dobiti).

Savjetnici ili agencije koji se time bave izradjuju potrebne materijale (tzv. memorandume predmeta plasmana privatnom ponudom), skrbe se o najkorektnijoj procjeni vrjednosti predmeta ponude kako bi mogli odrediti vrijednosti udjela/dionica ili drugih vrijednosnih papira. Naravno da se cijene ponude razlikuju ukoliko se uspije kapitalizirati predmet ponude putem zatvorene ponude ili ukoliko se objavi javna ponuda dinica.

U svakom slučaju poduzetnici moraju biti svjesni da je potrebna je doikumentacija koja će legalizirati cijeli postupak i napraviti ga ozbiljnim neovisno tko će biti izvor kapitala (obitelj, prijatelji, angjeli investitori, firme koje ulažu itd.).

Poduzetnici, puni entuzijazma i nepatvorene vjere, često upadaju u nevolju radi krive procjene ili pretenzija. Ukoliko poduzetnik krivo predstavi bilo koju projekciju, ne definira rizike, ne podiijeli materijale potencijlanim ulagačima i na kraju propadne, odvjetnici ulagača 'koji su krivo shvatili i bili uvjereni kako im je zajamčena dobit od ---- kn godišnje' pritisnuti će i iscijediti zadnju imovinu poduzetnika.

Ozbiljnije ponude su regulirane propisima i zakonima u EU i SAD, ali za naše poduzetnike kudikamo su važniji praksa i propisi koji se odnose na ponude malih poduzetništava.

Svaki poduzetnik, prije svega, treba uštedjeti na nepotrebnim formalnim i skupim uslugama koje se vežu za otvorene ponude, pa stoga treba svoju ponudu postaviti mudrije, odnosno pokušati ispitati puls mogućih ulagača prije nego što pokrene skupi postupak ponude koja ujedno i ograničava u slučaju neuspjeha.

Otvorene ili zatvorene ponude putem interneta novija su pojava, makar su reakcije na njih prično dvojbene obzirom na nepriznavanje takovih ponuda od industrije vrjednosnih papira. Drugim riječima, poduzetništva koja organiziraju ponude uglavnom nisu uvrštena u nijednu od relevantnijih burzi. Stoga se takve Otvorene ponude putem interneta u pravilu doživljavaju sa sumnjom, makar kompanije koja se bave ulaganjem novca ulagača (venture capital firms) drže uvijek otvorene oči da im ne promakne neka prosperitetna mogućnost.

Inače, moj savjet poduzetnicima bio bi da pokušaju s kombinacijom raznih dostupnih i inovativnih načina financiranja, miksajući najoptimalniju financiranje na dug (kreditima itd.) s prodajom udjela u pojedinim dobima poduzetništva, kao i apliciranju za moguće poticaje, skrbeći pritom načinom dobrog gospodara o tijeku novca (cash flow), potraživanja i dugovanja kao i na imovinu poduzetništva (trajnu i sl.)

PODRŠKA PODUZETNIŠTVU U KANADI

Krenimo u razvijene zemlje gdje se podrška i financiranje malog i srednjeg poduzetništva naširoko i opsežno provodi.Uz ogroman broj organizacija, institucija, financijskih kompanija, banaka, kreditnih 'uniona' (tamošnjih verzija štedno-kreditnih zadruga) i ulagača u svakoj državi Kanade, postoji opći konzensus što treba uraditi za razvoj poduzetništva kao sredstva jačanja i opstanka naroda i države.
Što je moguće jer tamo nema političara koji su politiku promaknuli u svoj biznis, provodeći često i negativnu selekciju u meritornim javnim službama gdje su uhljebljeni mnogi ljudi bez znanja, morala i sposobnosti.
Drugim riječima,uvjeti za poduzetnike u Kanadi normalniji i dostupniji. 'Opletimo', stoga, načine financiranja poduzetnika u Kanadi, u čemu postoje i odredjene inovativnosti u odnosu na druge zemlje.
Poslovna razvojna banka Kanade (The Business Development Bank of Canada-BDC) predstavlja najvećeg ulagača tehnikom kvazi-vlasništva malog i srednjeg poduzetništva (MSP) ispod milijun USD u Kanadi. BDC obično investira godišnje oko USD 100 milijuna u više od 500 kompanija.
BDC igra ulogu našeg HBOR-a, ali kudikamo cjelovitije. Ako upravo započinjete s poduzetništvom, a proizvod,usluga, poslovni plan i sl. su prosperitetni, BDC će primijeniti posebna financijska rješenja za poduzetništva u ranoj dobi, kombinirana s profesionalnim savjetima zbog formatiranja poduzetništva u ozbiljnu poslovnu jedinicu, a naravno i zbog zaštite uloženog kapitala.
BDC, nadalje, nudi rješenja za potrebe preuzimanja nekog poduzetništva, nekretnina, kupovine nove ili već upotrebljavane opreme, zemlje i gradnje itd. Banka nudi nisku rješenja i instrumenata za podršku rastu i razvoju poduzetništva u odnosu na obrtni kapital, refinanciranje postojećih obveza, planiranje proizvodnje ili rada, marketing-prodaju-distribuciju, izvoz, te pomoć u oblikovanju e-businessa koji postaje sve važniji (obzirom na razvoj internet aplikacija i pojeftinjuje radni postupak, a proširuje tržište), kontrolu kvalitete proizvoda itd.
Nije nevažno spomenuti da su tamošnji ŠKZ-ovi odobrili čak 18% ukupnih malih kredita (i ispod milijun USD). Kanadski poduzetnici posebice koriste leasing (pr.2001:USD 32,4 milijarde), a nerijetko i factoring, makar se ovom tehnikom financiranja služe prvenstveno veliki izvoznici.
Napomenimo da je prema dostupnim podacima u Kanadi 1,5 milijuna MSP u Kanadi, te da ta poduzetništva jamče gospodarski razvoj zemlje.U Kanadi, poput EU, SAD i drugih zemalja, više od 80 posto poduzetništva (oko 90 posto) čini malo poduzetništvo (1-4 zaposlena), odnosno gotovo svako poduzetništvo je - malo poduzetništvo. Čak 58% MSP spadaju u 'kućna' poduzetništva (glede mjesta obavljanja posla).
Poduzetništva srednje veličine (većinom industrijski proizvodjači) predstavljaju dva posto ukupnog poduzetništva u Kanadi (u SAD,primjerice, 5 posto).
Što se financija tiče, za poduzetnike u ranoj dobi poduzetništva (dakle u sjemenskoj dobi-preddobi, početnoj dobi-start-up dobi i sl.), postoje dva izlaza.Neformalni investitori (prijatelji, rodbina, kreditne kartice, kredit kolateraliziran imovinom) i BDC, ali vjerojatnije rizični kapital ulagača u poduzetništvo (venture capital):
Rizični kapital (ulaganje u poduzetništvo,nap.p.) jedno je od brojnih sredstava za financiranje MSP u Kanadi. Razlika je, što smo već obradili u nekoliko tekstova, u tome što drugi izvori financiranja traže kolaterale u imovini poduzetnika/štva, budućim uplatama, zgradama itd. MSP koja rade barem godinu do dvije, te su u višoj mezzanine dobi, najčešće upotrebljavaju modele financiranja kao što su leasing (opreme, ureda itd.) i tzv. tehniku kvazi-vlasništva ulagača (quasi equity). Potonje financiranje omogućava fleksibilnu otplatu obroka kroz relativno duži rok i osigurava sudjelovanje u dobiti poduzetnika. Za razliku od navedenih, rizični kapital je potpuno neosiguran i ulaže se isključivo u potencijal poduzetničkog projekta i tome sl.
Metoda kvazi-vlasništva upotrebljava se uglavnom kod poduzetništva koje nije u ranoj dobi, a sadrži mješavinu izmedju kreditiranja i vlasništva udjela. Takav je način privlačniji kompanijama s ograničenim potencijalom rasta, no dubinski izračuni su preopsežni za ovaj informativni pregled financiranja i podrške MSP-u u Kanadi.
Rizični kapital je upravo ono što treba Hrvatskoj (ali ne onaj, primjerice Škegre i Questusa, jer takvi 'ulagači' ne ulažu zapravo ništa nego se financiraju, poput provedene 'privatizacije' i 'pretvorbe', imovinom kupljenom ispod realne cijene).
Jedan moj prijatelj upravo razvija informatički sustav i optička rješenja, ali to traži rad i period inkubacije dok se poizvod ne ponudi i ne započnu komercijalni efekti. Upravo u toj dobi razvoja i pripreme, poslovni angjeli, rizični kapital, poprima svoju društveno korisnu funkciju.
Taj informatičar i njegovi dečki, koji imaju i obitelji, nemaju kolaterale za banke ili druge vrste 'klasičnog' financiranja. Ali ako bi željeli aplicirati projekt ulagačima u inozemstvu, a ovdje je riječ o Kanadi, morali bi udovoljiti zahtjevima ulagača u poduzetništvo:
1. Ulagači su zainteresirani isključivo za brzorazvojnu koncepciju poduzetništva, temeljenu na prednosti pred konkurencijom i vjeri da će poduzetništvo zauzeti očekivani udjel tržišta. Zapamtite: u Kanadi ni bilo gdje drugdje takvi ulagači nemaju nikavo osiguranje osim vjere u projekt, poduzetnike, kvalitetu i jedinstvene prodajne osobine proizvoda/usluge.
2. Prodajna orijentacija proizvoda/usluge mora biti globalno eksploatativna i izvozna.
3. Očekivani godišnji prihodi na uloženo kreću se (u Kanadi) izmedju 35-40% u razdoblju od tri do sedam godina, odnosno barem prihodi koji odgovara riziku ulagača.
4. Proizvodi/usluge moraju biti raznoliki i što polivalentniji tako da moguće recesije tržišta u jednom sektoru ne ugroze investiciju.
5. Kanadski ulagači bi od navedenog informatičara i njegove ekipe tražili dokaze čvrstog i uvjerljivog rukovodjenja projektom, te stručnost u tehničkom, marketinškom i financijskom sektoru poslovanja.
6. Ulagač bi očekivao minimalno do trećine vlasnosti (u ugovorenom roku i uvjetima), ali ovaj udio zavisi o veličini uloženog kapitala i drugim čimbenicima.
Pokretanje novog poduzetništva zahtjeva nisku financijskih alatki tijekom ciklusa postojanja, odnosno razvojnh dobi.

Iako se MSP-ovi u Kanadi uglavnom služe dužničkim financiranjem (krediti), za početnike s potencijalno obečavajućim projektom jedini način financiranja krije se u tzv. neformalnim investitorima (prijatelji, rodbina, itd), odnosno ulagačima u poduzetništva rane dobi (poslovni angjeli).
Rizik ulaganja je različit u svakoj dobi poduzetništva, pa se ulagači u Kanadi orijentiraju prema okolnostima na tržištu te vrste kapitala. Ukoliko su, primjerice, dionice početne ponude kompanija (IPO-Initial Public Offer)na burzama previsoke onda se ulagači 'spuštaju' na poduzetništva u ranim dobima.
Statistika u Kanadi možda daje za pravo onima koji se po svaku cijenu žele 'ugurati' u neku državnu službu i ne razmišljati do kraja života o ničemu, je dvije od pet kompanija MSP-a ne 'preživi' drugu godinu rada.
Poduzetništva u ranoj dobi uglavnom se financiraju iz poduzetnikove imovine, štednje, kreditnom karticom ili kreditnom linijom.
Samo se 29 posto poduzetništava u početnoj dobi financira komercijalnim kreditima ili kreditima relevantnih financijskih institucija, a odbijenice iskusi 40 posto poduzetnika u ranoj dobi dok ukupan postotak odbijenica svih MSP iznosi 13 posto.
Većina novih poduzetnika ne 'preživi' na tržištu, prosjek poslovanja MSP, poglavito novih MSP, prema službenim statistikama u Kanadi iznosi oko šest godina.
U Kanadi postoji i tzv. subordinirano financiranje (subordinate financing), koje je hibrid karakteristika dužničkog financiranja i financiranja stjecanjem udjela. Korisnik kredita obvezan je isplatiti kredit, s tim da je dio cijene kredita u definiran u fiksnoj kamati (kuponu). No, ovakav način financiranja ima svoju posebnost. Sličnost s ulaganjem u udjel poduzetništva leži u činjenici da se otplata kredita temelji na tijeku kapitala (cash flow), a ne na kolateralnoj pasivizaciji imovine poduzetništva. Za vrijeme trajanja angažmana kreditodavatelj ima isključivo pravo na pregled svih uplata i prihoda poduzetništva te obročno izdvajanje istih pa mu je poduzetnik je zbog toga podložan. Ova se metoda zove i 'strukturno financiranje', 'mezzanine financiranje' i vrlo je česta u financiranju MSP.
Uvjerili smo se još jednom u putešestvije poduzetnika, posebice onih koji tek započinju,ali zato institucije u Kanadi nude svu moguću pripremu poduzetniku.Tako mu se primjerice iz ureda države Alberta objašnjavaju najvažnije premise poduzetničke prakse, od prvih 'dječjih' koraka, nadalje.
Zanimljiva je informacija koja se odnosi na potrebu osiguranja poduzetništva čime se stječe odgovornija pozicija prema ulagačima i izvorima kapitala.
U jednom izvješću u Kanadi s olakšanjem se uočava kako su se i klasične financijske institucije poput banaka, tzv. trustova, osiguravajućih društava, štedno kreditnih zadruga (credit unions) i fondova preobrazili u novim uvjetima informatičke tehnologije i globalizacije usluga, te postaju pristupačnije poduzetničkim potrebama.

Razvoj malog i srednjeg poduzetništva (MSP) od stožernog je značaja za Europsku Uniju, predstavlja temeljnu postavka Ujedinjenih naroda, kao i svake razumne države (SAD,Kanada, Afrika, Kina, itd.) čiji su čelnici spoznali kako se snaga njihove zemlje mjeri po broju nacionalno deficitarnih i globalno prepoznatljivih proizvoda i usluga, sa svim blagotvornim učincima koje MSP polučuje u zapošljavanju,zdravstvu,obrazovanju znanosti,kulturi,komunalijama,športu itd.
Prema nalazima Europske komisije, mikro, malo i srednje poduzetništvo predstavlja kičmu gospodarstva EU, tvoreći oko 99% ukupne ekonomije i zapošljavajući 65 milijuna ljudi.

Razumljivo, kriteriji kategorizacije poduzetništva u EU su drugačiji od hrvatskih pa u mikro poduzetništvo spadaju poduzetničke jedinice koje zapošljavaju do 10 ljudi i imaju godišnji promet (turnover) do 2 milijuna eura, mala poduzeća zapošljavaju do 50 ljudi s godišnjim prometom do 10 milijuna eura, a srednja poduzeća zapošljavaju do 250 ljudi s godišnjim prometom do 50 milijuna eura, što dakako nadmašuje hrvatske standarde veličina.

Shodno tome, specijalizirane (nad)državne, regionalne,lokalne i privatne agencije, investicijski fondovi s MSP portfeljom i razvojne banke, s niskom legislativnih i poreznih mjera (olakšice, subvencije, donacije itd.), pružaju punu podršku poduzetnicima u svakoj dobi, od sjemenske do
Dokapitalizacijske,istovremeno nastojeći ubrzati i pojeftiniti postupak registracije i početaka rada pojedinog poduzetništva (24 do 72 sata), olakšati položaj na tržištu, izmedju inog, organiziranjem medjunarodne poduzetničke mreže (pr:SME Global) te da na njima primjerene načine sudjeluju u stvaranju nacionalnog proizvoda i dohotka.

U Hrvatskoj se pak neprestano blokira(o) razvoj (sekundarnih) tržišta kapitala koji predstavlja preduvjet zamašnjaka poduzetništva. Postojeći monopol banaka oduzima istinskim poduzetnicima svaku (praktičnu) financijsku nade, obzirom da oni se tretiraju kao smetnja profilu etabliranih i uspješnih hrvatskih 'gospodarstvenika',odnosno uvoznika, osiguravajućih društava,banaka i telekoma.

Obzirom da je objektivni rizik temelj postojanja i rada pravog poduzetnika, pogledajmo kako je o kako je podrška poduzetništvu ustrojena u nekim zemljama u svijetu.

24 sata u službi malog poduzetništva

Small Business Administration iz SAD predstavlja jednu od najbolje organiziranih nezavisnih državnih agencija za potpunu brigu o MSP u području zastupanja,upravljanja, nabavke opreme i drugih vrijednosti te financiranja,posebice kroz program poslovnih kredita (Business Loan Program), predstavljanja projekata ulagačima u poduzetništvo (poduzetnički fondovi, investicijske kompanije, privatni ulagači) te financijskim modelima prilagodjenih poduzetnicima.
Agencija,primjerice, Programom malog poduzetništva omogućava istinsku podršku svakom poduzetniku, pa i onom koji je na odredjen način neravnopravan u odnosu na druge.Ovdje nećemo spominjati visoku razinu stručnih savjeta, specijaliziranih članaka i drugih akademskih uradaka namijenjenih poduzetnicima,koliko 'egzotične' (za naše prilike) proizvode te agencije poput primjerice Disaster Assistance(Pomoć u nevolji),koja se odnosi na pomoć u obnavljanju poduzetništva nakon komercijalne propasti ili teških situacija.
Dostup prikladnim financijama glavni je problem gotovo svakog poduzetnika, pa je i SBA posvetila veliku pozornost izvorima financija,koji čine jamstva te Agencije, na temelju kojih se izadaju krediti kod banaka prikladnog profila ( uglavnom tzv. community bank,koje imaju uz svoju komercijalnu i širu društvenu funkciju) te ulaganja tzv. poduzetničkog kapitala (venture capital).
SBA organizira izlaz na tržište poduzetnicima, ugovara im poslove u SAD, pruža stručnu pomoć putem organizacije SCORE koju čine stručnjaci u mirovini, utječe na rezultate rada malog i srednjeg poduzetništva i programom Small Business Innovation Research (Istraživanje inovativnosti malog poduzetništva),povezuje ih s kompanijama za financiranje malog poduzetništva, nudi posebne obveznice (Surety Bond ), stara se o tinejdžerskima poduzetnicima kao i ženama poduzetncama kroz posebne programe, te naravno i ljudima smanjenih fizičkih sposobnosti.
Poput Hrvatske, SAD preko SBA itekako vodi računa o svojim ratnim veteranima,osiguravajućim im povoljne kredite, a jedan od navedenih 'egzotičnih' specijaliteta te Agencije, uz stalno informiranje i obrazovanje poduzetnika o primjerice elektroničnom poslovanju, predstavljaju tzv. krediti niske dokumentacije (Low Doc Loans) koji su namijenjen poduzetnicima s prosperitetnim projektima, ali bez odgovarajućih komercijalnih kolaterala.
SBA financira poduzetnike i putem 10-godišnjih tzv. neosiguranih kredita za koji se izdaju posebni vrijednosni papiri (debentures).
Nerijetko, uz agencije postoje i razvojne banke za financiranje MSP i izvoz. U Kanadi razvojna banka Business Development Bank of Canada nudi raznovrsne usluge svim veličinama poduzetnika poput dugoročnih kredita s povoljnim uvjetima, mikro kredite od 25.000 do 50.000 USD (o mikrofinanciranju iscrpnije u jednom od slijedećih brojeva), program za mlade pooduzetnike, poduzetničke kredite pri kojima privremeno preuzimanje adekvatnog dijela vlasnosti zamjenjuje kolaterale, kao i kredite za produktivnost, inovaciju i izvoz koji se razlikuju od klasičnih bankarskih kredita.
Uz navedenu podršku poduzetništvu, treba još spomenuti i Small Biz Centre, kao i nisku informativnih službi i sedrtviosa (poput www.esmallbiz.com) koji poduzetnicima donose sve potrebne informacije.

Britanski agencijski poduzetnički val

BizHelp24 je jedan od nakorisnijih privatnih agencijskih servisa za poduzetnike u Velikoj Britaniji, obzirom da ih isti opskrbljuje svakom potrebnom informacijom u svezi osnivanja poduzeća, pravnih akata, registracije, zakona i propisa, svakodnevnih novosti, financiranja, obavljanja poslova u kući,e-poslovanju, bankrotu itd.
BizHelp24 donosi poduzetnicima relevantne informacije i elektronske obrasce, te servis za konsolidaciju dugovanja (usluga koja je inače vrlo popularna u svijetu), besplatan poslovni software (pr: za izradu poslovnih planova) i cjelovite informacije o marketingu, poslovnom pravu, upravljanju kreditima, izvorima poslovnih financija, (primjerice: tenant loans, kredita koji predmnijeva nepostojanje klasičnih kolaterala), naplati potraživanja, franšizama i sl.
Taj servis daje odlične praktične savjete kako osnovati pokrenuti poduzeće, ali agencija StartUp Co UK ponajbolje instruira poduzetnike kako osigurati potreban kapital kroz financiranje dugovanjem (debt financing) ili prodajom udjela u projektu (equity financing), što predstavljaju dvije krucijalne metode financiranja poduzetništva.
Pritom ne treba smetnuti s uma kako važnu ulogu u financiranju prve faze malog ili srednjeg poduzetništva obavljaju tzv. poslovni angjeli (Busines Angels),koje tvore izmedju inih odvjetnici, doktori, poslovni ljudi s viškom kapitala i drugi. Poslovni angjeli ulažu u projekt kada je financiranje istog teško ili praktično nemoguće ostvariti financiranje projekta klasičnim kreditima.
Ni vlada Ujedinjenog Kraljevstva ne ostaje po strani, nego Uredom za trgovinu i Industriju (Department for Trade and Industry) te agencijom Ureda Small Business Service (od 2000.godine) pruža široki spektar rješenja financiranja poduzetništva, sve do aktiviranja poduzetničkog kapitala.Tako SBS učinkovito sudjeluje u izgradnji poduzetničkog društva. Ovaj ustroj pomoći poduzetnicima je prirodan, obzirom na činjenicu da u Britaniji postoji nešto manje od 4 miliijuna poduzetništava od kojih mikro, mala i srednja poduzeća čine 99 posto ukupnog broja poduzeća.

MSP-izirane čak i siromašne države

‘Viroza’ podrške malom i srednjem poduzetništvu nije zaobišla ni najmnogoljudnije i najsiromašnije zemlje Azije i Afrike. Čak i vlasti u Kini, desetljećima izoliranoj zemlji, uvidjaju važnost razvoja i financiranja MSP putem specijaliziranih agencija.
U toj državi MSP je sudjelovao s čak 72,2 posto izvoznih proizvoda (1998 g.). Od 140 milijuna ljudi zaposlenih u industriji,oko 100 milijuna odnosno 75,5 posto je zaposleno u MSP. Stoga je glavni zadatak kineskih vlasti omogućiti prikladno financiranje poduzetništva, obzirom da i u Kini preko 9o posto poduzetništava spada u kategoriju MSP.
Stoga se Kina posljednjih godina okrenula ka učinkovitijem financiranju MSP putem poreznih olakšica, direktnih inozemnih investicija (DFI), otvaranja prema specijaliziranim američkim agencijama poput Small Business Investment Company (SBIC) ili Overseas Private Investment Corporation (OPIC), Australian Innovation Investment Program, te drugim modelima prikladnog investiranja u MSP.
U Indiji, Small Industries Development Bank of India (SIDBI), dakle banka za razvoj malog poduzetništva, ulaže direktno u mala poduzeća putem svog poduzetničkog fonda (venture fund). Slična pozornost poticanju MSP vrijedi i za Nigeriju gdje je registrirano da MSP uprihodjuje do 30 posto ukupnog bruto proizvoda i sudjeluje s 58% ukupne zaposlenosti.
Nadalje, vlada u Indoneziji vlada potiče tamošnje banke na financiranje poduzetništva, preporučujući da najmanje 20 posto portfelja tih banka sadrže depoziti, krediti i druge financijske radnje povezane s MSP. Tako je Bank Rayat Indonesia, kolaterale napravila dostupnim poduzetnicima, skračujući postupak kreditne procedure, držeći da je dobar rad takvih poduzeća u interesu banke i cijelog društva.
U Meksiku su takodjer u punoj funkciji dvije razvojne banke, NAFIN (za proizvodnju) i Bancomext (za izvoz) koje osiguravaju sredstva i drugu pomoć MSP.
Ukupan je dojam je da se u cijelom svijetu, ugroženom klimatskim promjenama nesagledivih posljedica po ukupno društvo, stvara pozitivno okružje za razvoj poduzetništva.

(članak- arhiva 2004:Ekonomija iza zavjese-Ivan Ostoja

Ljude koje vladaju,odnosno upravljaju bogatstvima autohtonog naroda na području medjunarodno priznatih granica u svrhu uvećanja općeg dobrostanja, a ne znaju kamo idu, svaki put će odvesti ka cilju, poglavito onom koji je štetan interesu domicilnog naroda.
U suvremenoj državi znanja i komunikacija u realnom vremenu, poluge koje odredjuju, korigiraju i stimuliraju poduzetništvo zovu se fiskalna politika, koja se odnosi na potrošnju kojom vlada pruža dobra i usluge gradjanima kao i načine financiranja navedenih troškova, te monetarna politika čija je najvažnija svrha postizanje i osiguranje održivosti stabilnih cijena.
No, za razliku od fiskalne politike, učinci monetarne politike obično su kratkoročni i odredjenom smislu,'vatrogasne'.
Nerijetko se dogadja da ugledni ekonomisti suprotstave ciljeve dvaju navedenih politika zahtjevajući primjerice ciljanu nisku inflaciju kojom se navodno može potaknuti investicijski ciklus i revitalizacija zapošljavanja, porast nacionalnog proizvoda i poduzetništva u zemlji okruženoj bodljikavom žicom monetarne politike (postojećih obveza korisnika kredita i sl.).
Fiskalna politika financira se porezima i posudjivanjem (zaduživanjem) putem zajmova, kredita, izdavanja obveznica i sl. na domaćem i inozemnom tržištu kapitala.
Oporezivanje se provodi na brojne načine, od oporezivanja dobiti fizičkih i pravnih osoba, porezom na dodatnu vrijednost koji državi pruža izvor likvidnosti za ispunjavanje svojih obveza te posebim porezima na odredjenu grupu roba i usluga (cigarete, alkoholna pića itd.).
Stupanj zaduženosti države utječe na ekonomski program koji kod zaduženih država prestaje biti investicijski (što je paradoks per se, jer samo osnaženo poduzetništvo stvara platformu novih vrijednosti iz kojih država izdvaja za otplatu dugova), te posljedično na fiskalnu i monetarnu politiku.Potonja se trenutačno u Hrvatskoj suočava s javnim dugom i zaduživanjem privatnih i pravnih osoba, ponekad iznad njihovih stvarnih mogućnosti u odnosu na sudjelovanje u stvaranju postojećih i skorašnjih novih vrijednosti (riječ je uglavnom o potrošačkim kreditima ostvarenim putem kreditnih kartica, ili kreditiranja vozila, opreme i sl, ).

Sukobi u ciljevima

Vlade u demokratskim društvima reagiraju na nastalu situaciju različitim mjerama, osobito ako su politički izbori blizu, pa nastoje smanjiti negativne efekte nekog poslovnog ciklusa i stvoriti uvjete za tečniju 'sliku života' mjerama, ponekad u relativnoj suprotnosti s postojećom fiskalnom i monetarnom politikom, kako bi podigli nacionalni dohodak.
Potrošnja države očituje se novcem uloženim na isporuku roba i usluga te na prijenos sredstava na sve razine vlade (lokalna, županijska,regionalna). Novac koji vlada (u Hrvatskoj je uvriježen pojam:'država') potroši djeluje, dakako, stimulirajuće na ekonomiju. Vlada si može dozvoliti i potrošnju u vremenu recesije što omogućava preživljavanje gospodarstva i obnovu povjerenja potrošača (u takvim vremenima gradjani štede).
Fiskalna, a ponekad i monetarna politika, mogu igrati pozitivnu ulogu u odnosu na zatečenu socijalnu situaciju u zemlji, pa sjećanje na takve 'politike' za vrijeme bivše Jugoslavije izaziva u ljudima začudno ugodni spomen: kada bi došlo do krize, a ona je bila stalna zbog netržišnih politika, fiskalnom,odnosno monetarnom politikom, stvorila bi se inflacija tiskanjem (štampanjem,sic!) bezvrijednog novca koji bi se rabio za nerentabilan nastavak rada poduzeća, statistički bi se utvrdio porast zaposlenosti,potrošnje i održavanja umjetne (pseudo)ekonomske idile te slavio drug Tito i bratstvo i jedinstvo uz sudjelovanje velikog broja predstavnika trenutačne hrvatske 'političke elite'.
Uvjetovano stanje u kojem su novac, monetarna i fiskalna politika protivnici kategorijama prava na rad, životu dostojnog čovjeka, učinkovitosti poduzetništva i gospodarstva, doživjelo je vrstu antiklimaksa tijekom tzv. keynesianske teorije (i prakse) po kojoj je država u vrijeme recesije trebala igrati proaktivnu ekonomsku ulogu (što se protivi načelima tržišne ekonomije). John Keynes, inače legendarni špekulant, formulirao je ulogu država SAD i Europe za vrijeme Velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća, u kojoj su glavni problemi bili provizije na privatne kredite i negativni učinci tečajeva valuta.
Keynesova teorija je (još uvijek) privlačna za političare, obzirom da vlada troši novac za vrijeme gospodarske recesije i pomaže ljudima kada trebaju pomoć, što je na odredjeni način društveni vrhunac fiskalne politike. Svaki će se društveno svjesni političar u takvim okolnostima teško oduprijeti pokušaju pravednije redistribucije novca od jedne grupe na drugu grupu ljudi u čemu leži bit fiskalne politike zapadnih društava u kojima se porezima nastoje prebaciti sredstva ljudi koji žive u imaštini na grupe ljudi koji žive u siromaštvu.
Primjer afirmativne uporabe fiskalne politike u korist ljudi protiv profita predstavljao je potez Trudueaove vlade u Kanadi koja je za vrijeme naftne krize 1978. godine prisilila svoju državu Albertu na prodaju nafte i plina stanovnicima središnje Kanade ispod cijene koju bi Alberta mogla dobiti na otvorenom medjunarodnom tržištu.Ova je radnja činjenično predstavljala prebacivanje (transferiranje ) novca koji su mogli (i trebali) imati stanovnici Alberte (da su bili prodali naftu i plin na tržištu) u korist stanovnika Ontaria i Quebeca.
Fiskalna politika uglavnom pokriva robe,usluge i plaćanja koje služe javnom dobru. Vlade nastoje pružiti optimalnu 'količinu' javnih usluga i proizvoda te prikupiti novac što korektnijim oprezivanjem fizičkih i pravnih osoba kako bi se financirao njen rad u funkciji općeg dobra, obzirom da se u svakodnevnom životu čak ni susjedi jedne ulice ne mogu dogovoriti treba li im jedan ili pet policajaca za očuvanje potrebne sigurnosti.Veliki broj stanovnika te ulice ne bi dragovoljno platili ni lipe za svoju sigurnost i stoga je potrebna intervencija vlade (države) kako bi se problem riješio na opću korist.
Optimalni i korektni udjel gradjana (poreznih obveznika) u plaćanju usluga javnog dobra svaka vlada odredjuje po normativima društva kojem služi (zapamtite ovaj termin: vlada služi društvu, ne vlada njime!)
Na žalost, fiskalna politika ima i svojih mračnih strana, što se najilustrativnije ogleda u načinu kako političari nagradjuju prijatelje, rodbinu i partnere zapošljavanjem u javnim službama, ugovorima i (nelegalnim) narudžbama, sve na štetu društva koje nije u toj grupi nepošteno privilegiranih.

Fiskalna politika-s politiziranjem

Političari ponekad imaju ideološke ciljeve koje trebaju ispuniti, pa mjerama fiskalne politike nameću više poreze osobama s visokim primanjima, a osobe s niskim primanjima zauzvrat oslobadjaju poreznih davanja. Vlade, nerijetko, kako bi postigle ljepšu sliku o svome (ne)radu i (ne)sposobnosti pribjegavaju zaduživanju novca putem emisija vrijednosnica i sl. na domaćem ili inozemnom tržištu ukoliko nemaju dovoljno prihoda iz izvora oporezivanja i sl. (primjerice, prihoda od privatizacije).
Svaka će razina vlade biti prisiljena posuditi novac u odredjenom trenutku, a zaduživanje može nositi i negativne kontraindikacije ukoliko se vlada pretjerano zaduži, jer svake godine treba plaćati visoke kamate koje utječu na raspodjelu sredstava i uglavnom onemogućuju poticajne mjere za poduzetništvo.Nadalje, vlada time stavlja naglasak na potrošnju u tom trenutku umjesto u budućnosti što automatski umanjuje vrijednost buduće potrošnje.
Vlade se nerijetko zadužuju u inozemstvu, što ih čini ranjivim u odnosu na medjunarodna tržišta kapitala (hrvatska brodogradnja, primjerice, ima problem narudžbi za nove brodove u US dolarima, a repromaterijal i tekuće obveze plaća u eurima). Što je veća zaduženost vlade zbog financiranja fiskalne politike, izloženija je napadu špekulativnog kapitala koji utječe na uspostavljanje visokih kamata i usporavanje poduzetništva. U nastalim okolnostima od države se traže poticajne mjere za oživljavanje gospodarstva, ali vladu koja je hendikepirana visokim kamatama i niskom likvidnošću nitko neće financirati u pokušaju obnavljanja gospodarstva osim po najgorim uvjetima. Ovakav je ciklus je uništio ekonomije Trećeg svijeta i Brazila.
S druge strane možda je i mudro posudjivati novac u trenucima pada ekonomije kako bi se gospodarstvo 'podiglo' pa se posudjeni novac vraćao za vrijeme ekonomskog rasta ili booma. Takvo se zaduživanje, za razliku od većine hrvatskog, zove kvalitetnim jer promiče stvaranje nove vrijednosti.
U svakom slučaju, vodjenje fiskalne politike vrlo često nalikuje šetnji po minskom polju

Dosezi monetarne politike

Monetarnu politiku zovu još i praktičnom politikom, a služi održavanju stabilnih cijena na način da očekivane promjene u cijenama svojom veličinom ne utječu na funkcioniranje poduzetništava i kućanstava. Vrijeme hiperinflacija definitivno je iza nas, a postupkom globalizacije i ujedinjavanja država stabilnost cijena promaknula se u najvažniji cilj središnjih banaka u svijetu. Učinci monetarne politike,očitovane u kamatnim stopama, najuočljivije su u cijenama.
Naime, promjena kamatne stope (eskontne stope), kao i medjubankarske stope utječe na potražnju, troškove (proizvodnje, distribucije, prodaje) te na cijene proizvoda,usluga i transakcija. Ukoliko vlada odluči potaknuti potražnju (potrošnju) za robama i uslugama snižavanjem kamatnih stopa, nacionalni proizvod raste neko vrijeme, ali ne za dugo i ubrzo prestaje utjecaj (isključivo) monetarne politike na ukupan održiv rast obujma nacionalnog proizvoda.
Što bi se dogodilo da,teoretski, hrvatska središnja banka odluči tiskati trostruko više novca nego što je trenutačno u optjecaju? Gradjani bi gotovo odreda pohrili u kupovinu, a nacionalno gospodarstvo ne bi bilo u stanju proizvesti toliku količinu roba i usluga. Stoga bi poduzeća i tvornice morale povećati proizvodnju kako bi zadovoljile pojačanu potražnju i unutarnji nacionalni proizvod bi se povećao, ali istovremeno bi se kao rezultat stvorenihh okolnosti povećale cijena sirovina, proizvodnje (dodatna oprema, radna snaga i dr.) te bi cijene,nakon kratke stanke, opet išle prema gore.
Navedeni primjer je dokaz kako se jednom od glavnih alatki monetarne politike (kamatnim stopama) može djelovati isključivo kratkoročno, tj. utjecati na ponudu i potražnju, ali ne može se promijeniti stvarna sposobnost gospodarstva (sjećate li se wunderkinda Jefrrey Sachsa koji je bio savjetnik za smanjenje i ukidanje inflacije?).
Danas je spoznato da se umjetnim vladinim mjerama poticanja potražnje putem povećane državne potrošnje (primjerice, infrastrukturnim radovima) ili drastičnim smanjenjem kamatnih stopa, dolazi do gubitka vrijednosti,povećanja cijena i otpuštanja radnika, tako da je moderna ekonomija napustila i ovakve tehnike privremenog održavanja optimizma nacije.
Ipak, stručnjaci koji ne ovise o diktatu izvana, mogu pribjeći tehnici temeljenoj na odnosu povećanog obujma nacionalnog proizvoda i sitne inflacije u ciljanom kratkoročnom roku. Nježna sposobnost rukovodjenja realno održivim porastom proizvoda u datim okolnostima, tj. izbjegavanja okolnosti kada nacionalni proizvod raste prebrzo, može stvoriti uvjete istinskog porasta nacionalnog gospodarstva (što se posebice odnosi za najvažnije resurse države-realni i izvozni sektor,uključujući turizam).
Podsjetimo se da i SAD, zemlja tzv. slobodnog tržišta, ne oklijeva rabiti fiskalne mjere za ostvarenje projiciranog rasta gospodarstva, utječući na poreznu politiku stimuliranjem potrošnje.
Nije nevažno,pritom, podsjetiti ministricu Kitarović kako Ustav Europske Unije, osim što izostavlja Boga, jedva da spominje fiskalnu i monetarnu politiku?!.
Za kraj, i na akciju 'Kupujmo hrvatsko!', odnosno 'Budimo kroativni' treba gledati kao dio fiskalne politike Republike Hrvatske.

Funkcija ovog teksta je ukazivanje na neučinkovitu politiku poticanja poduzetništva i radnog aktiviranja nezaposlenih u Republici Hrvatskoj, poglavito u poduzetništima ranih dobi, zbog nepostojanja prikladnih financijskih inicijativa, mikrokreditnih programa i praktične podrške, što posljedično utječe na rast stope nezaposlenosti i pasiviziranja nacionalnog budžeta čije fiskalne mjere ne služe stvaranju novih vrijednosti nego očigledno financiraju održavanje postojećeg negativnog stanja.

Nezaposlenost, osim dramatičnog utjecaja na ljudske sudbine, osjećaja nepotrebnosti, nemogućnosti civilizacijskog življenja i osobne istrošenosti, što se zrcali i na nelagodi ukupnog društva, snažno utječe i na poduzetničke cikluse. Zadovoljavanje i najminimalnijih prava nezaposlenih stvara fiskalno i monetarno dezinvesticijsko okružje i uskoro upravljači javnom imovinom u cilju uvećanja iste za opću dobrobit upadaju u slijepi krug, poglavito ukoliko što ranije ne poduzmu barem dio nezaposlenih sposoban za pokretanje i razvoj poduzetništva.

Podrška, financiranje i kreditiranje nezaposlenih u svrhu poticanja samozapošljavanja predstavlja jedini izlaz iz teške situacije danas, zapravo preduvjet razmišljanja o ikakvoj pozitivnoj budućnosti hrvatskog naroda koja ne znači obnavljanje gospodarskog ropstva nakon stoljeća pod 'Austrougarima', Srbima…
Isprva, definirajmo tkose smatra nezaposlenim, medju kojim se kriju deseci tisuća vjerojatnih malih poduzetnika? Nezaposlenim, se smatraju 'osobe koje su sposobne za rad ali ne mogu naći posao'. Nezaposlenim se smatraju osobe koje nemaju stalno radno mjesto i primanja, a aktivno traže posao. Nezaposlenost je uglavnom povezana s neimaštinom, a stanje postaje tim ozbiljnije za nezaposlenu osobu ukoliko je izgubljeni posao bio primaran ili jedini izvor prihoda.
Nastavak trajanja nezaposlenosti uobičajeno se razvija u oblike poput siromaštva, zaduženosti i izraženih fizičkih i psihičkih problema.
Trajanjem nezaposlenosti čovjek gubi smisao u životu, gubi ambiciju samoostvarenja, nedostaje mu cilj, radost postignuća, ostvarenja, dokazivanja pred društvom.
Takav čovjek prestaje biti suvremeni čovjek, on postaje sjena koja vegetira, frustriran okolnostima, nemoći i nemogućnosti razvijanja sebe, svojih sposobnosti koje bi na koncu prerasle u novostvorenu vrijednost društvu.
Nezaposlen osoba postaje trošak na grbači sadašnjih i budućih poreznih obveznika, upada u ravnodušje, a društvo niti upravljačke strukture ne pokušavaju [B]poduzeti tog nezaposlenika u korist društva.[/B]

Za nezaposlene u Hrvatskoj nema kredita

Nezaposleni Hrvati, kojih je otprilike oko 300.000+, ne računajući one koji glume zaposlenost u raznim službama, svojim bi angažmanom u funkciji zaposlenika ili istinskih poduzetnika trebali biti jedan su ključnih čimbenika razvoja i gospodarskog zamaha na svakoj razini u Hrvatskoj, od lokalne, regionalne do nacionalne.
Naravno, mnogim od tzv. kriznih grupa nezaposlenih starijih od 45 godina s neaplikativnim radnim iskustvom i nedovoljno ažuriranim znanjem i sposobnostima, kao i mladim s više traženog znanja ali bez iskustva, treba se pružiti potpora kroz stručno osposobljavanje doobrazovanje,dokvalifikaciju i stažiranje, posebice kod nezaposlenika koji se odluče upustriti u objektivno izvedivo poduzetništvo - 'sveti gral', srce opstanka svakog naroda.
No, što se dogadja u Hrvatskoj, koja je preplavljena stranim univerzalnim banakama s praktički nekvalitetnim i nerazvojnim kapitalom u odnosu na podršku nezaposlenim? Financira li ili kreditira li netko nezaposlene?
Odgovor je: uglavnom nitko!!
Na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, uz mnoge naizgled obečavajuće programe, zapravo ne postoji nijedan izvediv program za samozapošljavanje, odnosno (samo)kreditiranje. Nedavno je Vlada RH ukinula i program poticanja zapošljavanja (namijenjen poslodavcima) radi neučinkovitosti i funkcionalnog varanja svih poreznih obveznika (koji su zapravo - država). Kako još nema novih poticajnih mjera, zaboravlja se da je najvažnija odgovornost Vlade osiguravanje zakonskih uvjeta i drugih uvjeta potrebnih za nesmetani razvoj poduzetnistva.
S druge strane, prava nezaposlenih glede novčanih naknada nedovoljno su riješena, tako da i mogući krediti na temelju naknade, odnosno po zapošljavanjaju kasnije plaće rijetko dolaze u obzir. Bizarno je da kredite nezaposlenim, barem deklarativno, 'daje' samo jedna štedno kreditna zadruga u okviru gotovinskih kredita (kod kojih inače korisnicim akredita iznos kredita prema oročenom depozitu iznosi 1:3), ali uz garanciju tri jamca (umjesto dva kao kad kredit uzimaju zaposleni ili umirovljenici).
That's it, narode!!!
Takva 'bodljikava žica' razdvaja nezaposlene, a ubrzo i društvo, od civilizacije rada, uspjeha, materijalnih pretpostavki za podizanje obitelji, i nadasve stvaranje novih društvenih vrijednosti proizvodima, uslugama, novom zaposlenošću, izvozom…Dakle, nezaposleni i njihove obitelji mogu prestati biti trošak na grbači naroda te ukoliko im se omogući kvalitetna podrška pozitivno utjecati na katastrofalnu platnu bilancu RH koja je rezultat izočnosti svake iole razumnije ekonomske politike osim antiniflacijskih mjera prije 12-13 godina koja je zapravo samo preduvjet za razvoj propulzivnog ekonomskog sustava, a ne sustav.
Svaki poduzetnik i zaposlenik svojim poreznim davanjim pokreće skrb o ljudima hrvatsku znanost, zdravstvo, kulturu, infrastukturu, komunalije, pravično i učinkovito pravosudje, stvarnu trodiobu vlasti (upravljanja državom koja predstavlja autohtoni narod i sva bogatstva unutra medjunarodno priznatih granica), brigu o životinjskom i biljnom svijetu…
Stoga, problem nezaposlenosti i velikog budžetskog tereta može se riješiti jedino poticanjem istinskog proizvodnog i izvoznog poduzetništva s djelotvornom posljedicom porasti stope zaposlenosti umjesto da se to radi kao dosad na trošak društva i poduzetnika ranijim umirovljivanjima i prijevremenim mirovinama dečkima od 30-ak,40-ak godina, čime se nominalno 'smanjivala ' nezaposlenost, a pojačavao porezni pritisak i obveze države - dakle sviju nas, jer mi smo država.
Činjenično, posljednih desetak i više godina gotovo da se nitko ne brine o nezaposlenima koji nemaju svog zastupnika i čije se najbolje poduzetničke godine gase neiskorištene.
Najbolnije odjekuje u novčarskom tremanu nezaposlenih čije potencijale nitko ne želi iskoristiti za ukupnu dobrobit društva.

Financiranje nezaposlenih - praksa u razvijenim zemljama

Mogućnost kreditiranja nezaposlenih izaziva jezu i nevjericu kod komercijalnih banaka, opsjednutih potrebom za rudimentarnim kolateralima, uz klasično neznanje i ravnodušje nadležnih o kojima zapravo ovisi sudbina sviju nas.
U razvijeni(ji)m državama (SAD, EU, Kanada itd.), problem nezaposlenih osoba rješava se na društvenoj razini (putem inicijativa, fondova, poduzetničkih programa i sl.) i prilagodjenim kreditiranjem.
Takve se inicijative, primjerice u SAD, odnose na ekonomski razvoj, strukturne radove, obrazovanje itd. Vlada SAD itekako se brine o svojim nezaposlenim putem bespovratne pomoći i potpore u programima za gospodarske razvojne projekte, stvarajući poslove osobama s minimalnim prihodima (naknadama) poglavito u infrastukturnim sektorima kao što su gospodarski razvoj, komunalni razvoj (gradnja, obnavljanje,zaštita od vatre i dr.), zaštita od elemtrarnih nepogoda (poplava), obrazovanje, poduke itd.
Nezaposlenim su na raspolaganju i kompjuterski programi za stalno traganje (putem interneta) za izvorima pomoći i bespovratnih sredstava, što je posebice korisno za buduće ili nove poduzetnike.
U Velikoj Britaniji, pak, usluge za poduzetnički razvoj okrenute su i prema nezaposlenima, a uključuju specijilizirane razvojne urede,inicijative, donatore i programe potaknute fiskalnim mjerama, koji nezaposlenim pružaju praktičnu pomoć, informacije o poslu i gospodarstvu, registracije, savjete i sl. kako bi se nezapsoleni poduzeo u aktivnog člana društva koji svojim radom, znanjem i idejama doprinosi društvu.
Centri (poput, primjerice, The Centre for Developing Connections), pomažu novim poduzetnicima u sppoznavanju i osvarivanju poslovnih prigoda. Usluge takvih centara uključuju poslovne savjete i informacije, vodiče kroz karijeru…
Zaklada Princes Trust - Business omogućava nezaposlenim ili djelomično zaposlenim mladjim ljudima izmedju 18 do 30 godina financiranje tzv. niskim kreditima nepovratnim sredstvima ili 'mekanim' kreditima.
Razvojne agencije (pr: South East England Development Agency) pružaju (i) nezaposlenim široki raspon podrške u poslu i investicijskih usluga. Cilj tzakvih agencija je je osnaženje lokalnih ekonomija niskom korisnih inicijativa koje uvećavaju proizvod te regije i stopu zaposlenosti.
Važnu ulogu pritom obnašaju i financijske institucije koje se uglavnom bave tzv. mikrofinanciranjem i mikrokreditiranjem (što u Hrvatskoj još ne postoji usprkos projektu u kojem sam aktivno sudjelovao s tadašnjim Ministasrstvom za obrt, malo i srednje poduzretništvo čija je svrha bila pokretanje mikro banke za poduzetnike,nap.p.).
Nezaposleni u razvijen(ij)im zemljama imaju pravo na kredite raznih vrsta, pogotovo jer nezaposlenost ne može trajati godinama bez nade (odnosno, sve manje nade ukoliko se nezaposlena osoba ne doobrazuje i sl.), a ljudska prava u ljudskom društvu najučinkovitije se očituju kada radnik ostane bez posla (pri spomenu ljudskih prava, mislim na stvarna ljudsk aprava, a ne ona politički nametnuta ili izmišljena homoseksualaca, manjina koje su palili i uništavali Hrvatsku i sada se vraćaju u kuće koje su im obnovili porezni obveznici zbog 'pritisaka niz EU' i sl., nap.p.).
Nezaposlena osoba u razvijen(iji)im državama ne postaje manje vrijedna u društvu, takvu osobu ne ismijavaju niti ju malogradjanski žale, nego je žurno aktiviranje takve osobe prioritetna cilj upravljača državnom imovinom .

Kreditiranje nezaposlenih

Nakon što jedna osoba izgubi posao, računi joj i dalje dolaze, a nema ih odakle platiti. I tako mjesec za mjesecom. Zbog toga su uvedeni i krediti za nezaposlene koji odnose se na osobe koje ne mogu normalnim načinom dobiti kredit, a ispunjavaju sve karakteristike nezaposlenih (osoba koja nema stalno radno mjesto i primanja, aktivno traži posao itd.).
U tzv. socijalnim državama zemalja osnivačica EU, nezaposlena osoba dobija naknadu (kao i u Hrvatskoj) ukoliko ispunjava uvjete.
No, nezaposlena osoba ne može pokrenuti poduzetništvo s takvom minimalnom količinom novca namjenjenoj za preživljavanje te osobe do pronalaska novog posla. Stoga ta osoba mora uzeti kredit koji se razliku po cijeni (efektivna kamatna stopa, troškovi kredita) razlikuje od 'normalnog' kredita.
U Velikoj Britaniji i SAD veliki broj financijskih kompanija i banaka (posebice tzv. charity banaka) kreditira ili financiura nezaposlene. Visina kamatne stope povezana s razinom rizika povrastka kredita što je razlog da je uobičajena kamatna stopa kredita za nezaposlene viša od drugih.
Na sreću, zakoni i propisi ograničavaju davatelje kredita u visini kamatnih stopa kao i općih kreditnih uvjeta jer se dogadjalo da korisnici kredita (za nezaposlene) zbog dugovanja uzrokovanih kamatnim stopama gube nekretnine i drugu založenu imovinu. U današnjem vremenu dostupnosti podataka na internetu, svaki budući zatražitelj i korisnik kredita može putem kalkulatora izračunati raspon kamatnih stopa kod većine kreditora.
Za kolateral se obično uzima nekretnina koju nezaposlena osoba može priložiti, kako bi dobivao kreditne obroke prema procjenjenoj i stvarnoj vrijednosti nekretnine. Drugi je način da se nezaposlen osoba koristi kreditom samo u alarmantnim slučajevima, a u brojnim slučajevima nezaposlena osoba kao korisnik kredita u brojnim slučajevima želi podmah cijeli kredit u odnosu na stvarnu vrijednost založene nekretnine.
No,što se dogadja ako nezaposlena osoba, posebice ukoliko je tek završila fakultet ili neku drugu školu, nema svoju nekretninu kao kolateralni zalog u dobroj vjeri?

Krediti za radnu revitalizaciju nezaposlenih

Još jednom, gospodarski razvoj nije ostvariv niti održiv s ogromnim brojem nezaposlenih osoba koje svakim danom nerada i nemogućnosti razvijanja svojih znanja gube svoju konkurentnost na tržištu rada i opću društvenu korisnost. Situacija je tim teža ukoliko nezaposlene osobe nemaju nekretninu i ovisne su o naknadi koju prima kao nezaposlena osoba.
Hrvatski zavod za zapošljavanje omogućava primanje naknade onim koji su prijavom na Zavod radili najmanje 9 mjeseci u posljednja 24 mjeseca. No, što je s naknadama onim koji još nisu radili, koji su radili, ali ih poslodavac nije prijavio?
Rješenje za veliki broj takvih nezaposlenih rješenje je samozapošljavanje, ali to nije moguće bez prikladnog način financiranja i posvemašnje podrške svakoj dobi samozapošljavanja.
U svakom slučaju, bilo gdje na svijetu, naknada nije dovoljna da nezaposleni zadrže dotadašnji način života. Ukoliko nemaju valjani kolateral, nezaposlene osobe u Velikoj Britaniji, koja je po mom mišljenju najcjelovitije riješila podršku malom i srednjem poduzetništvu i radu, tj . nezaposlenosti, pribjegavaju tzv. neosiguranom kreditu s višom kamatnom stopom. Pri tomu, a što je posve razumljivo, kreditori kontaktiraju urede za nezaposlene kontaktiraju radi prikupljanja potrebnih podataka. Kreditori nezaposlenih nakon obrade individualiziranog zahtjeva, a u slučaju odobravanja kredita, uračunavaju više efektivne kamate radi rizika.
Funkcija krediti za nezaposlene, osim onih za pokretanje poduzetništva, odnosi se primarno na refinanciranje dugovanja, zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, kupovinu opreme (kompjutera itd.), automobila i sl. Obzirom da su uredni prihodi preduvjet za dobijane 'normalnog' kredita, nezaposleni nikad ne bi bili u prigodi dobiti bilo kakav kredit. Ipak, ukoliko su trenutačno nezaposlene osobe bili uredni kreditni obveznici, banke i kreditori će im izaći u sustret i u doba nezaposlenosti ( i to bez stvarnih koalaterala).
Naravno, uz višu cijenu novca.
Gotovinski krediti u razvijenim zemljama ne diskriminiraju osobe prema statusu (ne)zaposlenosti. Ipak, kreditori, uzimajući u obzir rizik posudbe naplaćuju na takvu vrstu kredita i iznimno visoke kamate.
Tu treba istaknuti i pay-day loan, odnosno kredit koji se odnose na obroke plaće ili naknade korisnika kredita. Prednosti takvog i većine gotovinskih kredita su brza dostupnost, manjih su veličina i uglavnom se vežu za naknadu koje korisnik kredit dobija mjesečno ili tjedno (Velika Britanija) kao nezaposlena osoba.
Ipak,s takvim kreditima nezaposlene osobe ne mogu započeti poduzetništvo.

Mikrokreditima do svog posla; kako to rade (i) u susjednim zemljama

Temeljni ciljevi mikrokreditiranja je promicanje samozapošljavanja i mikropoduzetništva, putem povećanja raspoloživih kreditnih sredstva i drugih poslovnih usluga. Prioritet je pružanje pomoći najugroženijim ekonomskim grupama koje nemaju pristup tradicionalnim, komercijalnim izvorima sredstava – bankama, kako bi prešli s ovisnosti o humanitarnoj pomoći na aktivno zapošljavanje.
Mikrokreditiranje služi za financiranje osnovnih ljudskih potreba i pokretanje tzv. mikro poduzetništva.
Mnogi nezaposleni koriste upravo ovakav sustav financiranja koji je jeftiniji od klasičnog bankarskog, a za koji se nezaposleni uglavnom niti ne mogu nadmetati. Financiranje početne dobi poduzetništva je najrizičnije i zbog toga ga banke izbjegavaju. Nezaposlenim je problem nepostojanje prikladnog kolaterala, pa je stroga potrebna promjena u tretmanu nezaposlenih u funkciji radnog i poduzetničkog aktiviranja nezaposlenih. Naime, dosad se nezaposlenim praktički pomagalo da budu neaktivni izdvajanjem iz poreza zaposlenih. Što bi se dogodilo kada bi dio novca bio upotrebljren za podršku početnim dobima poduzetništava nezaposlenih? To bi nezaposlenima zasigurno omogućilo blagi odmak od ovisnosti o pomoći društva, a društvo bi dinamiziralo.
Pogledajmo kako problem zapošljavanja nezaposlenih pokušavaju riješiti u objektivno nerazvijenijim i gospodarski inferiornijim susjednim zemljama. Tako, primjerice, program Zavoda za zapošljavanje HB Mostar navodi da 'potiče samozapošljavanje otvaranjem samostalne obrtničke, ugostiteljske, trgovinske i druge radnje, osnivanje poduzeća ili otpočinjanje neke druge samostalne poslovne djelatnosti, kojom nezaposlena osoba trajnije rješava problem svoga zapošljavanja'. Zavod financijski podupire programe samozapošljavanja kojima nezaposlena osoba trajno rješava problem svog zaposlenja. Temeljni ciljevi mikrokreditiranja je promicanje samozapošljavanja i mikropoduzetništva, putem povećanja raspoloživih kreditnih sredstva i drugih poslovnih usluga. Prioritet je pružanje pomoći najugroženijim ekonomskim grupama koje nemaju pristup tradicionalnim, komercijalnim izvorima sredstava – bankama, kako bi prešli sa ovisnosti o humanitarnoj pomoći na aktivno zapošljavanje.
Mikrokreditiranje u BiH i i bivšoj SiCG za cilj drži osposobljavanje i podržavanje razvoja kapaciteta financijski održanih mikrokreditnih institucija, koje će ciljanu klijentelu – nezaposlene, moći dugoročno opsluživati. Sredstva za mikrokredite su osigurana kao kredit od Svjetske banke te kao donatorska sredstva vlada: Italije, Nizozemske, Švicarske, Austrije, Japana, UNHCR-a, USAID-a i drugih nevladinih organizacija iz svijeta. Tako se primjerice u SiCG 'krediti se mogu koristiti samo za profitabilna mikropoduzetništva (oni to nazivaju:'mikrobiznis) ili za aktivnosti stjecanja prihoda u domaćinstvu'. Sredstva se također mogu koristiti za nabavku potrebnih osnovnih sredstava i financiranje obrtnih sredstava, financiranje aktivnosti u poljoprivredi, preradi poljoprivrednih i drugih proizvoda, usluženim aktivnostima, trgovini i proizvodnji manjeg obujma.
Ovlaštene mikrokreditne organizacije utvrdjuju visinu kredita sukladno potrebama i mogućnostima mikropoduzetništva koja se financiraju. Prema standardima, maksimalni iznos kredita za prvi kredit je oko 2.500 eura , a nadalje prosječna visina kredita može biti do 5.000 eura. Rokovi otplate ovise od vrste aktivnosti i mikropoduzetništva, rokovi otplate se kreću oko 12 mjeseci.
Kamate na mikrofinanciranje organizacije utvrdju temeljem troškova pružanja usluga, rizika vezanog uz prirodu posla klijenta, kao i da se posao klijentu isplati. Kamate su pozitivne, što znači da su veći od inflacije i da osiguravaju mikrokreditnim organizacijama pokrivanje svih operativnih troškova. Glede instrumenata osiguranja kredita, mikrokreditne organizacije traže vrstu instrumenta osiguranja kredita koja najviše odgovara mogućnosti korisnika zajma i koja adekvatno pokriva rizik koji ide uz prirodu aktivnosti posla korisnika, po tome prihvatljivi kolaterale osiguranja predstavljaju zajednička jamstva korisnika, supotpisnici, imovinska jamstva i sl.
Mikrokrediti se, u svakom slučaju, rabe kao sredstvo poticanja poduzetništva i radnog aktiviranja nezaposleniih, što im je jedan od temeljnih ciljeva. Tako je običaj da fondovi za zapošljavanje odobravaju kredite od 5.000-20.000 eura, s kamatnom stopom od 1% godišnje, rokom otplate 3.5 godina, a vrijeme počeka iznosi godinu dana. Korisnik kredita je obvezan registrirati poslovnu djelatnost, odnosno poduzetništvo obvezu, zaposliti sebe i broj djelatnika u suglasju s radnim planom kojeg je predao, namjenski trošiti sredstva, održavati broj zaposlenih koji je navedenu u zahtjevu za mikrokredit (jer to je funkcija kredita) i sl, inače kredit se gasi i proglašava dospjelim. Najvažnije je da aplikanti za ovu vrst mikrokredita moraju biti evidentirani kao nezaposleni i njihov projekt mora biti ekonomski opravdan i osiguravati otvaranje novih radnih mjesta.

Poduzetništvo je srce svake zemlje, generator dobrostanja ili depresije, napretka ili zastoja. Poduzetništvo je, uz životna, duhovna i emotivna zadovoljstva, zapravo sve što imamo, jer bez proizvoda i usluga poduzetnika ne bi bilo ni nas kakvi jesmo.
Istinsko, proizvodno, izvozno i inovativno poduzetništvo treba shvatiti kao obvezu prema životu,svom narodu i bližnjima te stoga pogodovanje stvaranju cjelovitijeg povoljnijeg okružja malom i srednjem poduzetništvu (MSP) predstavlja misiju i cilj spasa domovine i hrvatskog naroda.
Učinci poduzetništva za hrvatski narod danas u miru jednaki su onim našim junacima i žrtvama u Domovinskom ratu kojeg se danas malo tko (od odgovornih) sjeća.
U trenutačnoj općoj apatiji pučanstva uzrokovanoj i proizvedenoj iz vrhova društvene vertikale, društveno korisno poduzetništvo je izlaz za sve nas, ono je nešto više od posla i novca. Poduzetništvo je doprinos društvu u kojem poduzetnici, radnici, ulagači i banke žive. Poduzetništvo stvara život jedne obitelji, ulice,mjesta, grada, regije, države,svijeta.Poduzetništvo je središnja vrijednost našeg samoostvarenja. Njime omogućujemo znanstvenike, umjetnike, profesore, škole,vrtiće, zaustavljanje izumiranja naroda, pravičnije i učinkovitije pravosudje i službe javnog reda, vojsku, zdravstvo, ekologiju i čistu prirodu, naprednije komunalije, kvalitetnije stanove i kuće, ceste, prijevoz, ljepši život svima.

Poduzetništvo se ne radi, za poduzetništvo se živi, žrtvuje.

Nije tajna da razvoj malog i srednjeg poduzetništva predstavlja ogledalo civilizacijske razine države i naroda. Generacije Hrvata su indoktrinirane (zatupljivane) tzv. socijalističkom tezom kako je poduzetništvo 'društveno štetno'; iste su generacije vegetirale svoje radni vijekove kao beskorisni referenti u nekom SOUR-u ili OUR-u, ili pak kao 'politički radnici'. Tomu treba pripisati neefikasnost razmišljanja i lijenost duha Hrvata starije dobi,nesklonost većine pučanstva da se svakodnevno naoružava i ažurira informacijama, pokuša spoznati elementarne postulate tržišnog poduzetništva.
Više od polovine Hrvata želi (ne)raditi u nekoj državnoj službi (javnom sektoru), nastaviti znati malo ili ništa i buljiti u nekakve reality show-ove koji predstavljaju krajnje debiliziranje mozga i eliminaciju bilo kakve korisne mentalne aktivnosti.
Stoga, željeli ili ne, jedini način na koji hrvatski narod može prevladati (do)sadašnje probleme predstavlja razvoj svjesnosti o važnosti domaćeg poduzetništva i autentičnog proizvoda/usluge koji su konkurentni u inozemnim razmjerima (po kvaliteti; inovativnosti; korisnosti; dizajnu; cijeni i dr.), kao i o činjenici da razvijanjem istinskog proizvodnog poduzetničkog znanja i 'duha' Hrvatska nadrasta donedavnu socijalističku ideološku anatemu poduzetništva kao 'orudja imperijalističkog zla' i tome slično, a europskoj Hrvatskoj oduvijek neprilično.

Strateška važnost poduzetništva

Ekonomija predstavlja zbir svih naših proizvodnih (stvaralačkih) i potrošačkih radnji. Mjerenje bogatstva države, kao i stvarne jačine njene valute (osim matematičkih i antinflacijskih metoda kao u RH) usmjerava se ka nacionalnom proizvodu-poduzetništvu. Bez poduzetnika danas ne bi bilo ni naroda ni državnog dobrostanja.
Osnovni čimbenici poduzetništva su: a) Zemljište, pogoni,oprema i ured, b) Rad, c) Kapital, d) Poduzetnički duh, inovatorstvo, znanje i upornost,upornost i upornost.
Razvoj malog i srednjeg poduzetništva (MSP) strateška je orijentacija Ujedinjenih naroda, Europske Unije, Svjetske banke i Vlade RH, obzirom da MSP čini više od 97% ukupnog broja poduzetništava i zapošljava više od 70% ukupne radne snage predstavljajući izvor dobrostanja ili recesije, napretka ili malodušja svake civilizirane zemlje.
Kategorizacija veličine poduzetništva obavlja se prema godišnjem prometu i broju zaposlenih (malo poduzetništvo uključuje i tzv. mikro poduzetništvo – seoska gospodarstva, odvjetnike, liječnike itd.), a parametri se razlikuju prema stupnju razvoja države (standardi SAD i EU daleko su iznad kategorija Republike Hrvatske). Za informaciju o sudbinski važnoj ulozi MSP, primjerice u SAD, predstavlja podatak da 99% svih poduzetništava spada u malo poduzetništvo koje zapošljava oko 52 % ukupne radne snage. Malo poduzetništvo u SAD (i drugdje) služi stvaranju novih radnih mjesta i inoviranju ustroja poslovanja, proizvoda i usluga, te predstavlja 51% ukupnog proizvoda privatnog sektora, 96% svih izvoznika (s oko 29.5% ukupne vrijednosti izvezene robe), a kućna poduzetništva čine 53 % malih poduzetništava.
Mala poduzeća u SAD proizvode 55% ukupnih inovacija, a medju inovacijama stvorenim malim poduzetništvom u XX stoljeću u SAD spadaju zrakoplov, kasetofon, magnetofon, kompjuter, leće za oči, pacemaker za srce, patent za hlače i dr.
Sektori u kojima MP djeluju su izvoz, malo- i veleprodaja,usluge (knjigovodstvo, nekretnine, osiguranje, servisi za popravak automobila, televizija i kompjutera, fotokopiranje, praonice rublja i dr.), proizvodnja te poduzetništvo visoke tehnologije (najbolji primjer za potonje je Michael Dell koji je počeo slagati kompjutere na Univerzitetu u Teksasu dok mu je bilo 19 godina, a danas njegova kompanija Dell Computer ima godišnji promet oko 15 milijardi USD).

Investicijski ciklusi koji život znače

Pritom treba naglasiti kako su prioritetna svrha i funkcija vlada u svakoj prosvjetljenoj državi omogućavanje kvalitetnih investicijskih ciklusa, odnosno 'proizvodnje' novca fiskalnim i inim mjerama namijenjenih kvalitetnijem financiranju malog i srednjeg poduzetništva obzirom da isto tvori srce svakog naroda.
Tomu služe i prikladni načini financiranja svake dobi (etape,faze) poduzetništva u bilo kojem pravnom obliku (trgovačko društvo, obrt i sl.). Financiranje MSP obavlja se zaduživanjem (uzimanjem kredita) ili ustupanjem udjela zainteresiranom ulagaču ili ulagačima.
U nastalim uvjetima hrvatski poduzetnici, posebice novi, preuzimaju ulogu junaka koji su hrvatskom narodu,u četničkoj i svekolikoj oružanoj i političkoj agresiji na Domovinu, izborili samostalnost. Ta samostalnost ubrzo je 'izgubljena' u miru zbog nedostatka prikladnih i pravičnih ekonomskih politika. Stoga su hrvatski poduzetnici, poglavito oni izvozno i proizvodno orijentirani, posljednja brana posvemašnjoj 'okupaciji' resursa, nezacvisnosti,potencijala, talenta i učinkovite autonomnosti Republike Hrvatske.
Hladna stvarnost današnjeg svijeta koji se kreće ubrzanije nego ikad, u uvjetima neizvjesnijim nego ikad dosad, u kojem je funkciju oružja preuzela ekonomska dominacija, prisiljava hrvatski intelektualni kapital i poduzetničku energiju na pokretanje iz mrtvila ukoliko želimo izbjeći ono najgore što se već djelomice dogadja: neizvjesnu mirovinu, svojevrsno ropstvo pod novim stranim vlasnicima hrvatskih strateških resursa o kojim nam ovisi život poput voda, zemlje, mora i banaka, a time i političke moći, kao i oduzimanja agensa povijesnog dostojanstva, čak i dokazive istine.

U ovom blog-postu (dijelu Priloga) donosimo cjelovite uvodne informacije o teoriji i praksi financiranja malog i srednjeg poduzetništva (MSP).
Pritom treba se svaki poduzetnik, svaki novi ili budući poduzetnik voditi mišlju je li čovjeka kavog danas znamo napravilo poduzetništvo, te čuvenu izreku Alberta Einstein po kojoj zlo u društvu ne čine samo oni koji su zli (u bilo kojem smislu, što se posebice odnosi na političare), nego oni, tisuće puta brojniji od tih zlih ljudi, koji su dozvolili da se to zlo radi.
Toliko o hrvatskoj 'nemoći', 'političkom ravnodušju,'bezizlazju'…
Ovaj će Prilog energičnijim poduzetnicima (ili budućim poduzetnicima), sa smislom i vizijom u životu biti itekako koristan za početnu informaciju o prikladnom stvarnom financiranju MSP obzirom da su hrvatski poduzetnici desetljećima bili osudjeni na (pseudo)bankarsko ili državno financiranje koje je normativno i funkcionalno u sukobu s svrhom samog poduzetništva.
Ni danas, unatoč trudu sadašnjeg Ministarstva za gospodarstvo, rad i poduzetništvo, kao i prethodnog Ministarstva,okolnosti za poduzetnike, nisu strukturno reformirane, posebice u odnosu na razvijenost i primarnog i sekundarnog tržišta kapitala u Hrvatskoj koji u slojevitosti i praktičnoj korisnosti nerijetko predstavljaju (n)ovčarstvo za poduzetnike.

Kriza zbog izočnosti ekonomskih programa

Možda ova definicija zvuči deklarativno grubo, ali nježna je u usporedbi s učincima iste na svakodnevne nepopravljive štete po sadašnjost i budućnost Hrvata i Republike Hrvatske, pogoršanja materijalnog, informativnog,demografskog i svekolikog civizacijskog stanja naroda.
Iz tog smo razloga odlučili informirati poduzetnike o aplikativnim (primjenjivim) vrstama financiranja za svaku dob (etapu,fazu) poduzetništva, nastojeći pritom biti što ažurniji glede kreditnih linija i druge proizvoda i usluga banaka u Hrvatskoj namijenjenih poduzetnicima.
U ovom trenutku banke u RH pokazuju mali, ali vrijedni iskorak u odnosu prema poduzetnicima,uključujući nove ili mlade poduzetnike.
Temeljne informacije u Prilogu odnose se na informacije na konkretne informacije o poduzetništvu i radove potrebe za započinjanje poduzetništva, cjelovitom financiranju i podršci poduzetništvu, te bankarskom financiranju poduzetništva. Ipak, ponajviše će biti riječi o nebankarskom financiranju s inovativnim i višenamjenskim instrumentima kapitala.
Hrvatska se nalazi u kritičnoj situaciji uzrokovanoj nedostatku stvarnih i pozitivnih ekonomskih politika nakon završetka netržišnog i gospodarski nakaznog višedesetljetnog komunističkog režima koji je radi tzv. 'socijalnog mira' opteretio Hrvatsku 'društvenim vlasništvom' i silnim referentima bez pravog posla ( a mnogi zaposlenici još uvijek nemaju adekvatnog znanja otrebnog za konkurentnost u globalnom okružju), te naravno petogodišnjeg rata (agresije četnika na Hrvatsku).

Hrvati 'peglaju' kartice i kupuju(ne)hrvatsko

Pritom ne treba zaboraviti ni postojeću euforiju pučanstva u odnosu na mahnito 'peglanje' kreditnih i inih kartica čemu su dakako pridonijeli gotovo polustoljetna insuficijencija kupovanja (shoppinga) i uvezeno 'potrošačko' bankarstvo financiranja uvozne i ine robe koje je, zauzvrat, zanemarilo potpuniju podršku raznim dobima poduzetnika.
Hrvatske vlade ili bolje rečeno vlade u Hrvatskoj, boreći se na operativnoj razini s posljedicama socijalističke netržišne 'privrede', traumama i štetama nastalim srpskom agresijom i pohlepom grupe ljudi (osvajanja što većeg udjela u javnoj imovini koja je bila stvarana generacijama),svojim su (ne)djelovanjem utjecale na gubitak poduzetničkog duha u Hrvata (osim 'poduzetništva' koje se odnosi na trgovinu, uvoz, osiguranje,banke itd. - drugim riječima,'peglanja magle' u odnosu na stvaranje kvalitetnog nacionalnog proizvoda i platne bilance).
Rezultat je rekordni poražavajući dug (jer se njime nisu poticale novostvorene hrvatske vrijednosti), gubitak monetarne samostalnosti i (ras)prodaja strateških resursa pretvarajući tako potencijalno dinamičnu Hrvatsku i ponosni hrvatski narod u zemlju sluganski ovisnu o odlukama činovnika iz Euro(sr)pske Unije i multilateralnih organizacija. Krajnji cilj EU je bio i (još uvijek) jeste dokazati kako se na ovim prostorima od 1990. nadalje vodio gradjanski rat, a ne invazija naoružanih Srba na nenaoružane narode Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Potonjima, poglavito Hrvatima, čak su i Ujedinjeni narodi vetom su uskratili pravo iz Povelje UN o odbrani od agresije (toliko u UN i zadnjem Predsjedniku Predsjedništva SFRJ).

San Hrvata - u mirovinu ili državni sektor

Krajnji učinak svega navedenog je da je hrvatski narod danas, toksiniran nerijetkim slučajevima političkog 'poduzetništva' (korupcijama, monopolom odlučivanja i dr.), švercerskom i kriminalnom 'tajkunizacijom' koja je povrijedila ne samo nepotpune zakone RH, nego i ustavna i ljudska prava, gubitkom stvarnih kriterija rada i uspjeha u životu, kao i potajno organiziranim medijskim pranjem mozga suludim reality programima poput 'Big Brothera', masovno odustao od poduzetništva, osim trgovine, uvoza i 'brzopoteznih poslova' na granici zakona.
Prosječan Hrvat, uglavnom nedovoljno obrazovan i necjelovito informiran,neprosvijetljen i poluprimitivan u usporedbi s civilizacijskom vertikalom vremena, umjesto o samoostvarenju poduzetništvom danas sanja o mirovini s 40 godina kao i ugodnoj službi u javnom i političkom sektoru (mjesto referenta ili više) kao mjeru hrvatskih općeprihvaćenih vrijednosti.
Ukoliko se navedena promjena na nacionalnoj, regionalnoj, lokalnoj i obiteljskoj razini u Hrvatskoj ne dogodi danas, hrvatsko pučanstvo zavijek će biti gurnuto u ponor neznanja, nefunkcionalnih sposobnosti,siromaštva, te mu prijeti izumiranje.

Svaku dob (etapu;fazu) poduzetništva u praktičnom svijetu kapitala formatira i prikladno financiranje, pa svaki poduzetnik mora biti svjestan stupnjeva razvoja svog poduzetništva kako bi se pravodobno okrenuo ka vjerojatni(ji)m izvorima financiranja u odnosu na rizik, (ne)unesene kolaterale i tome sl.

Dobi razvoja i financiranja poduzetništva su sljedeće:

1.Sjemenska: glavna kvaliteta ove dobi su odlična ideja, patent ili prigoda.
2.Početna: poduzetnički program i poslovni postupak se definiraju i počinju provoditi.
3.Prva dob: pokreće se proizvodnja proizvoda/usluge koji se pokazuju konkurentnim na tržištu, ciljna grupa kupaca je utvrdjena, pa je ova dob poduzetništva zapravo najomiljenija kod ulagača u poduzetništvo.
4.Druga dob: prodaja se razvija, marketing pojačava, a imovina poduzetništva (pr: trgovačkog društva) povećava. U toj etapi uobičajeno dolazi do problema s likvidnošću, ali sofisticiranim se menadžmentom takvi problemi nadrastaju, nerijetko i najmom usluga profesionalnih menadžera.
5.Treća dob (Mezzanine): poduzetništvo se razvija u svim segmentima, uspjeh postaje očit, te generira drugu generaciju prizvoda, marketing i distribuciju. U ovoj su dobi su nerijetko potrebne financijske premosnice (mostovni krediti, bridge financing) i daljnje financiranje za treću generaciju proizvoda/usluge.
6.Dokapitalizacija: u ovoj se dobi poduzeće dokapitalizira na način da se pretvara u dioničko društvo ili se prodaju udjeli, a ulagači u poduzetništvo ili tzv. rizični ulagači (venture capitalists) ostvaruju dobit u razlici vrijednosti.

Hrvatski poduzetnici trebaju,prije svega,spoznati kako postoje bankarski i nebankarski izvori kapitala koji su potrebni za podršku i financiranje svake dobi poduzetništva, počevši od pred-početne (sjemenske), početne, mezzanine i daljnjih kapitalizacijskih dobi, kao i činjenicom da se u početnoj dobi poduzetništva financijskom potporom ističu tzv. Poslovni angjeli, uglavnom fizičke osobe (doktori, odvjetnici,imućniji obrtnici i sl.) koje ulažu u dobi poduzetništava kada nitko drugi neće.

Vanbankarska 'egzotika' financiranja poduzetništva

U slučaju naprednijeg početnog stadija nekog poduzetništva, što ovisi o kvaliteti i konkurentnosti proizvoda ili usluga, nerijetko se putem ovlaštenih službi organizira i sekuratizacija vrijednosnih papira (dionica, obveznica i dr.) Otvorenom javnom ponudom (za svekoliku javnost),odnosno Neposrednom (javnom) ponudom (za ciljanu grupu ulagača).
Financiranje poduzetništva odvija se dvojako: a) putem zaduživanja (kod banaka ili drugih kreditora koje zauzvrat traže kolaterale što može pasivizirati imovinu korisnika kredita i stoga ne odgovara dinamičnom profilu poduzetništva) i b) putem prodaje udjela poduzetništva ulagačima (privatnim osobama, fondovima koji plasiraju rizični kapital i sl.) na ugovorom odredjeni rok i uvjete izlaska ulagača iz investicije.
U razvijenijim primarnim (emitiranje vrijednosnih papira) i sekundarnim (tržišna cijena vrijednosnih papira) tržištima kapitala nego što je to još uvijek primalno hrvatsko, vanbankarskom financiranju poduzetništva trebaju se pridodati i brojni 'egzotični' instrumenti kapitala poput obveznica, tzv. junk dionica (za poduzeća bez tržišnog ratinga), financijskih derivata (prava, opcije i dr.) kojim se financiraju odredjene dobi poduzetništva ili projekata, koje nemaju uvjete za 'klasično' bankarsko financiranje.

Izloženost banaka

Financiranje malog i srednjeg poduzetništva (MSP) u Hrvatskoj svedeno je uglavnom na komercijalne banke, što je iskonska pogrješka. Banke su po vokaciji i funkciji trgovci tudjim novcem, za njih je novac roba,cilj i smisao, prioritet predstavlja sigurnost plasmana novca, dok je istinskim poduzetnicima novac ipak samo sredstvo potrebno za funkcioniranje i razvoj njihova poduzetništva.
Novac nijednom istinskom i društveno korisnom poduzetništvu nije primarni cilj nego predstavlja rezultat poslovnih radnji.
Hrvatski poduzetnik,čija je uloga u domovini još nedovoljno vrjednosno naglašena, trebao bi ostvariti širi dostup nebankarskom financiranju poduzetništva putem tzv. Poduzetničkog (rizičnog) kapitala (venture capital) koji se investira u nove ideje, projekte i nova poduzetništva koja brzo rastu, stručnost osoba i potencijal projekata.
U ovom trenutku, a jačanjem interesa banaka u Hrvatskoj za kvalitetnijom podrškom MSP-u, sukladno skorašnjoj primjeni Basela II (novog standarda upravljanja rizikom), uzdamo se da će i banke prepoznati potrebu za promjenama u sadržajnoj kvaliteti kolaterizacije kredita za poduzetnike.
S druge strane, hrvatski poduzetnici moraju spoznati činjenicu kako banke u koje ljudi deponiraju svoj novac imaju obvezu sigurnosti kreditnog plasmana,a poduzetnici uglavnom spadaju u rizičnu grupu. Banke stoga traže materijalnu 'izloženost' poduzetnika radi povećanja njegove odgovornosti, pa odredjuju kolaterale koji direktno utječu na imovinsko stanje poduzetnika – budućeg korisnika kredita.
U poduzetnički razvijenijim financijskim tržištima od hrvatskog, nadalje, postoje kategorije poput 'osiguranog' i 'neosiguranog' kredita. Potonja metoda uključuje agenciju koja prati stanje na tržištu kapitala i prema poslovnom planu odredjuje mogući optimalan izvor kapitala za poduzetnika-aplikanta u odnosu na relevantnu ponudu u zemlji ili inozemstvu.
Istovremeno,'neosigurani' kredit može biti i kredit koji banka odobrava svom dugogodišnjem solidnom komitentu, te osim tekućeg računa i najavljenih uplata, ne traži dodatne kolaterale ili jamstva.

Izvori financija za poduzetništvo

U Hrvatskoj, kao i u svakoj drugoj zemlji koja ima u odredjenoj mjeri reguliran odnos prema potrebama poduzetništva, postoje jamstvene agencije ili uredi koji odobravaju odobrenim projektima ili poduzetništvima jamstva za dio zatraženog kredita, uz uvjete koji se razlikuju u svakoj zemlji. U Hrvatskoj se tim bavi Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG), a funkciju bi mogli obavljati i tzv. i Jamstveni fondovi na lokalnoj ili regionalnoj razini.
Za poduzetnika je bitno da, uz pomoć takvog jamstva, te drugim aktivnim kolateralima – ponajviše kvalitetnim poslovnim planom – može ostvariti svoj cilj i dobiti bankovni kredit.
Državne službe na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini diljem svijeta, uz privatne agencije sa sličnom svrhom, pokušavaju pružiti ukupnu podršku poduzetnicima, od informativne, pravne,financijske, izvozne itd.
U svakoj naprednijoj državi poduzetnicima su na raspolaganju i razvojne banke (pr.: Hrvatska banka za obnovu i razvitak) koje nisu klasične komercijalne banke već su pokrenute radi pogodovanja infrastrukturnim radovima, financiranju ili posredovanju financiranja iz istovrsnih medjunarodnih izvora, kao i subvencijama na kamatne postotne bodove i sl. za razvoj i poticanje poduzetništva na nerazvijenim područjima i druge svrhe.
Ministarstva poduzetništva u svakoj su zemlji, pa pa tako i u Hrvatskoj (jednoj od rijetkih zemalja u kojoj ne postoji autonomno ministarstvo MSP) izgradile mrežu agencija, centara, izvora poticajnih i nepovratnih sredstava, savjetnika i dr. s ciljem unaprijedjenja ukupnih uvjeta i okružja (fiskalnih i dr.) kao i rada poduzetništava.
Za kraj ovog kratkog uvoda u abecedu podrške i financiranja poduzetništva ponovimo kako izvori financiranja poduzetništva zavise o dobi i statusu poduzetništva ili projekta, a najzastupljeniji su: komercijalne i poslovne banke, štednja, kreditne kartice, prodaja imovine, konvertibilna dugovanja, poslovni angjeli, špekulativni ulagači, zaposlenici,osigurani i ‘neosigurani’ krediti, investicijske kompanije, sekuratizacija vrijednosnih papira, donacije, poticajna i nepovratna sredstva (potpora) gdje god se isto iznadje za društveno korisno, partnerstva, poduzetnički leasing, subvencije (za pojedine industrije, regije i izvoz), prikladni fondovi (pr: EU fondovi) itd.
Žalosno je što u Hrvatskoj još ne postoje otvoreni ili zatvoreni poduzetnički proaktivni investicijski fondovi koji se fokusiraju na razvoj i kapitalizaciju perspektivnih poduzetničkih investicija u Hrvatskoj, nego isti (dionički fondovi) kupnjom financijskih instrumenata (poput dionica Coca Cole, Siemensa itd.) potiču gospodarstva razvijenih zemalja.
Za poduzetnike koji započinju poduzetništvo s atraktivnom imovinom (proizvodom, uslugom i sl.) preporučuje se i metoda otvorene javne ponude (za svekoliku javnost) kao i zatvorenu ponudu za ciljane potencijalne ulagače.

Hrvatskim poduzetnicima u pravilu nedostaje cjelovito poznavanje problematike financiranja novog poduzetništva.
Velikom broju takvih 'poduzetnika' kojim je zgužvana hrvatska poduzetnička scena niti ne pada na pamet stručno pripremiti objektivno profitabilne projekte tako da ih nitko razuman zbog logičkih razloga (komercijalnih, korisno-društvenih itd.) neće odbiti. Takvi 'poduzetnici' u velikom broju slučajeva proždrljivo 'nagrnu' na fantomske poticaje, nepovratna sredstva prije nego što predaju potrebnu dokumentaciju.

Definirati izvore kapitala

Svako novo poduzetništvo treba početne financije, ali poduzetnik nikad ne smije smetnuti s uma da ga ne smije podkapitalizirati (pr: na štetu svoje realne plaće ili sl.), jer nijedno poduzeće ne može realno uspjeti ukoliko nema početni budžet koji ne predvidja profit godinu (realnije do dvije) od dana početka rada.
Toliko naime treba za kvalitetan i cjelovit razvoj proizvoda, poslovnog postupka, prodajnih kanala, marketinga, kontakata itd.
Svaki se poduzetnik ponajprije treba odlučiti na najučinkovitiji pravni status poduzetništva (obrt; trgovačko društvo; slobodno zanimanje i dr.) u odnosu na ciljeve i parametre poduzetništva, tj. hoće li biti vlasnik ili suvlasnik poduzeća, hoće li ući u partnerstvo (pr. strateško) ili ortakluk s nekim što odmah umanjuje njegov utjecaj u poduzetništvu ili će inkorporirati poduzetništvo u dioničko društvo,naravno koliko za to postoji razumna podloga, odnosno velebno komercijalan proizvod ili usluga. Ukoliko se na (ne)sreću tako nešto dogodi, poduzetnik gubi samostalnost u odlučivanju i zavisi o dioničarima koji su (su)vlasnici.
Poduzetnici ponajprije moraju utvrditi cilj i pristupačna sredstva razvoja. Kao obrazac navedimo da u SAD tijekom početnog stadija poduzetništva postoji i medjukorporativni oblik, tj. Subchapter S Corporation, namijenjen manjim poduzetnicima koji se svejedno žele (in)korporirati, a u čijem se knjigovodstvu profiti i gubici korporacije tretiraju kao profiti i gubici pojedinačnih vlasnika dionica.
U takve korporacije ulažu investitori koji trebaju otpis od poreza za period tijekom kojega će pokretač korporacije snositi gubitke (priprema, razvoj, osvajanje tržišta, reklama, troškovi poslovanja itd.). Nakon što takva korporacija 'stane na svoje noge' i počne donositi profit, pokretač otplaćuje dioničare. Pravni oblik korporacije može se promijeniti prema potrebi, a za pokretača i menadžera korporacije najugodnije je što ga dioničari (prema propisima) moraju pustiti da vodi korporaciju kako on misli da je najbolje.
Ipak, da sad ne idemo dublje u poduzetničke 'trikove' navedimo kako su izvori (pred)početnog kapitala su uglavnom privatna uštedjevina (može i grupe bližnjih), prijatelji, rodbina, banke i kreditne zadruge, te ulagači u poduzetništvo.

(Početni) troškovi poduzetništva

Znamo da postoje i poticajna i nepovratna sredstva i sl. za odredjene programe, kategorija poduzetnika i područja, ali kada se kreditoru predaje zahtjev za financiranje poduzetništva treba voditi računa o pokrivanju doljenavedenih troškova (medju inim):
§ Troškova osnivanja i pokretanja,
§ Trajne imovine (namještaj i sl.) i opreme,
§ Preinake i dekoriranja uredskog ili prostora za proizvodnju,
§ Prijevoza i instalacije opreme, razmještanja namještaja i druge trajne,odnosno fiksne imovine,
§ Plaća direktora, kao i svih drugih potrebnih plaća i honorara,
§ Troškova najma (prostora,opreme, vozila itd.),
§ Potrošne uredske robe i dnevnih (operativnih) troškova poslovanja,
§ Telefonskih linija,telefona i telefaksa, uz sofisticiranije spajanje na Internet,
§ Ugovaranja osiguranja (životna,poslovna, osiguranje nekretnina, opreme, pokretnina, za poslovne
komercijalne i političke rizike itd.),
§ Ugovora o radu i uplata propisanih davanja za zdravstveno i mirovinsko osiguranje,
§ Knjigovodstvenih, pravnih i drugih usluga,
§ Novca u blagajni (po potrebi),
§ Promidžbe, i drugo.

Za odredjene vrste poduzetništva moguće je dio potrebnog budžeta zatražiti iz donatorski izvora i zaklada (pr: INA-ine godišnje donacije), te resursa potpora i poticaja.

Početne poduzetničke radnje

Poduzetnik, a poglavito novi poduzetnik, treba prići svakom izvoru novca, a ponajviše bankama i drugim ozbiljnim izvorima financiranja poduzetništva, s formatiranim zahtjevom koji u pravilu sadrži:
• Sažetak Poslovnog plana,
• Sektor i vrstu posla, proizvoda/usluge, te istraživanje o tržištu, odnosno tržištima na koja cilja poduzetnikov proizvod / usluga,
• Veličinu i namjenu kredita, te izračun koliko će novca (kapitala) trebati za rad u prvoj godini,
• Izračune otplate,a da se pritom ne dovodi u opasnost poslovanje poduzetništva,
• Postotak udjela u poduzetništvu za koje se uzima kredit/financijsko rješenje koji se stavlja u dobroj vjeri na raspolaganje kreditoru u slučaju neplaćanja. Nijedna banka ili ulagač ne voli raspolagati s više of 50% udjela kako bi poduzetnik-korisnik kredita bio stalno motiviran,
• Vrijednosnicu ili kolateral. U slučaju poduzetnik namjerava kreditom kupiti novu ili rabljenu opremu, potrebno je kreditoru ili ulagaču pružiti podatke o stvarnoj tržišnoj cijeni te opreme. Banke često traže i zalog imovine ili dijela imovine vlasnika poduzetništva, odnosno korisnika kredita,
• Informaciju o poduzetniku, životopis, kreditne reference,
• Porezne izjave u posljednje 2-3 godine (ukoliko nije riječ o mladom ili novom poduzetniku),
i drugo, prema potrebi.

Što još treba priložiti

Za druge dobi, namjene i oblike kreditiranja poduzetništva potrebno je priložiti:

A) Za novo poduzetništvo
- Poslovni plan,
- Životno osiguranje i osiguranje od nesretnog slučaja koje se vinkulira na kreditora,
- Ugovor na leasing ili kupovinu nekretnine, pokretnine, opreme i sl.,
- Podatke o poduzetništvu, partnerima (ukoliko isti postoje), ugovore o franšizi, i dr.

B) Za kupovinu postojećeg poduzetništva:
- Informacije o kupovini (stjecanju prava na vlasnost ili vlasnosti nad postojećom poduzetništvom) koje sadrži poslovnu povijest (poslovanje) poduzetništva; ime poduzetnika koji prodaje poduzetništvo i razloge prodaje svoga poduzetništva; trenutačnu bilancu; trenutačnu izjavu o dobitku-gubitku; porezna izvješća posljednje tri godine (ili kraće, što ovisi o tome koliko dugo poduzetništvo postoji); tijek kapitala (cash-flow) za proteklu godinu; kopiju prodajnog ugovora s detaljima imovine poduzetništva kojeg se kupuje što uključuje popis i vrijednost trajne imovine: opis opreme; licencije, goodwill (vrlo važan dio koji uglavnom ne ulazi u knjigovodstveno vrjednovanje - samo da navedemo primjer goodwill vrijednosti: Medijska korporacija EMI Thorp je kupila gramofonsku kompaniju Virgin Records za 560 milijuna funti sterling, dok je knjigovodstvena vrijednost Virgin Records iznosila oko 30 milijuna funti sterling); troškove poslovanja; leasing i kupovne ugovore; i dr.

C) Širenje postojećeg poduzetništva:
- Poduzetnik treba predati informaciju o poslovanju poduzetništva; trenutačnu bilancu; izjavu o trenutačnom dobitku - gubitku; izjavu o tijeku kapitala (cash-flow) protekle godine; porezna izvješća za protekle tri godine (ukoliko poduzetništvo nije kasnije pokrenuto); leasing i kupoprodajne ugovore; poslovni plan; životno osiguranje i osiguranje od nesretnih slučajeva; projekcije o profitu i gubitku (po mjesecima za jednu godinu); projekcije tijeka kapitala; bilancu s objašnjenjima i daljnjim projekcijama i dr. po zahtjevu i potrebi.


Knjigovodstvo i marketing - osnove poduzetništva

Svaki poduzetnik treba pridati važnost kvalitetnom knjigovodstvu jer isto omogućuje uvid u zaradu ili gubitak poduzetništvu. Samo se na temelju stvarnih činjenica mogu donositi solidnije menadžerske odluke, privlačiti kapital, nikad ne odstupiti od važećih zakona i propisa, te na kraju uvijek znati koliko poduzetništvo vrijedi i za koliko ga može prodati.
Usprkos činjenici da je marketing preduvjet uspjeha poduzetništva, mali su poduzetnici u Hrvatskoj još uvijek prilično neodlučni po tom pitanju (smatraju ga nepotrebnim troškom jer vjeruju da bi se njihov proizvod trebao prodavati sam od sebe na temelju kvalitete, cijene ili trenutačnog deficita na tržištu).
A. U poduzetničkoj stvarnosti, svaki iole ozbiljniji poduzetnik bilo koje veličine treba,prije svega, imati kvalitetne, otmjene i decentne vizit karte, a ne šarene, sjajne i jeftine karte koje ga odmah identificiraju.
B. Logo (zaštitni znak,žig,trademark) poduzetništva takodjer je bitan. Stoga, ukoliko se poduzetnika ne razumije u pravila dizajna, značaj simbola, boja i sl. ne smije se petljati i ugrožavati vizuelni identitet
C. Ozbiljni poslovni partneri i kupci očekuju od poduzetnika prikladnu brošuru, atraktivno upakiranu i s korisnim informacijama o poduzetniku, proizvodima, poduzetništvu, cijenama, bonusima itd., pa je svrha takve brošure, u elektronskom (internet) ili tiskanom izdanju, ponosno predstavljanje svrhe (misije), ciljeva, rada, proizvoda i usluga odredjenog poduzetništva.
D. I za kraj, svaki se poduzetnik uvijek treba posvetiti i tzv. alternativnim (rezervnim) tržištima koja imaju kapacitet konzumiranja vaših proizvoda/usluga. Mlijeko se, primjerice, ne mora prodavati samo u samoposlugama i hipermarketima, postoji barem devet drugačijih i cjenovno/operativno jednako učinkovitih načina.

Neovisno o izvoru kapitala svaki poduzetnik, poglavito novi poduzetnik, treba se držati osnovnih pravila :

1. TREBA ODREDITI CILJ: Strategija poduzetništva je nedvosmislena - Bez cilja nema ni puta. Ukoliko poduzetnik na početku nema krajnji, dugoročni i usto kratkoročni cilj, s cijelom grupom ciljeva ‘u hodu’, neka ne riskira svoju, možda i sudbinu svoje obitelji ili prijatelja (jer 'kamatari' su pravilo kod takvih poduzetnika koji lutaju i gube novac ). Cilj je potreban kako bi poduzetnik na odredjeni način i izmjerio svoj uspjeh.

Zvuči nevjerojatno,ali jedno izvješće iz SAD tvrdi da manje od 5 posto ljudi i poduzetnika ikada napiše svoje ciljeve i načine njihova ostvarenja.

Poduzetnici se očito plaše pisanja ciljeva jer ih to na neki način obvezuje u ostvarenju tih ciljeva. Zar nije ugodnije, kao što se dogadja u u hrvatskim kafićima i sličnim mjestima, slušati tisuće ‘genijalaca’ koji bi bi uspjeli da nije bilo 'onako’ ili ‘koji su mogli…’ itd., itd.?
Pravilo je da nijedan od njih, kao i rijetko koji poduzetnik, ima napisane ciljeve. A ciljevi se mogu mijenjati jednom kad su napisani, u suglasju s nastalim okolnostima. Mogu postati više, ali i manje spektakularni. No, napisani ciljevi uvijek moraju postojati. Tek tada poduzetnik može željeti više, jer ukoliko nema napisani cilj, svaki ga put dovodi do cilja.Ili nepostizanja cilja.

2. ROČNOST CILJEVA: Ciljevi su kratkoročni i dugoročni, a treba ih prilagoditi okolnostima. U poslovnim planovima, primjerice jedne komercijalne banke, ciljevi su trogodišnji, odnosno uobičajenije petogodišnji te se na njima temelje financijski planovi, studije itd. Poduzetnik u svom poslovnom planu može imati jednogodišnje, trogodišnje itd. ciljeve, ali prava kreditna partija, odnosno najprikladnije dugoročno financijsko rješenje, nije moguće bez dugoročnog - ponekad i strateškog - cilja. Do cilja vode mali koraci, a svaki poduzetnik treba postaviti mjerila koja odredjuju uspješnost puta prema cilju.

3. 'BENCHMARKING' - PROCJENA USPJEŠNOSTI: U ’industriji procjene uspješnosti’ rabi se i tehnika tzv. benchmarkinga što je postala omiljena fraza današnjih poslovnih ljudi, ali i takva tehnika mjerenja pridonosi uspješnijem razlučivanju o tome kreće li se poduzetnik prema cilju kao što je planirao, a u okviru postojećih uvjeta i okolnosti, odnosno unutar razlika izmjerenih po parametrima benchmarkinga ili pak treba promjene u poslovnoj strategiji.

4. CILJEVI MORAJU BITI DEFINIRANI: Ciljevi moraju biti vrlo odredjeni, definirani, ne pretjerano ’širokopojasni’ (pr: moj će kafić imati više posjetitelja i sl.). Moraju biti ostvarivi, ne smiju ’niski’ i biti prelako ostvarivi, jer to dovodi do tzv. poduzetničke lijenosti. Ciljevi trebaju odgovarati sposobnosti, intelektualnom nadahnuću, spremnosti na žrtvu i vizionarnosti poduzetnika. Upornost je pritom jedna od glavnih vrlina, a druga je neprestano preispitivanje i analiziranje zadatih ciljeva, obzirom da ih poduzetnici u broju slučajeva uvelike prevladaju.

Kako pripremati - poduzetništvo

Kako bi se gorenavedeno ostvarilo, poduzetnik mora odraditi, i to marljivo, zadatak pripreme za poduzetništvo. Navesti ćemo neke od neminovnih ili potrebnih ’tehničkih’ koraka do početka aktivnog rada poduzetništva.
1a) Prije nego što se upusti u poduzetništvo, poduzetnik treba ispravno procijeniti svoje prednosti (proizvoda,usluge, ustroja rada, kontakata itd.) i slabosti. Naravno, na papiru treba imati svoje ciljeve. To je već dobar početak. Poduzetnik potom odredjuje moguće realne izvore financija (bankarski,nebankarski, poticajna sredstva itd.). Ovaj je dio najteži, jer sve je tako blizu, novaca naizgled svugdje, ali ipak ga ima na dostupu vrlo malo, poglavito za nove poduzetnike.
Poduzetnik treba, nadalje, identificirati financijske (komercijalne) i druge rizike svog poduzetništva, uvidjeti gdje postoje mogućnosti probijanja planiranog budžeta, kada se i u kojim okolnostima može javiti problem nekikvidnosti,nesolventnosti itd.
Bez detaljnog izvješća o rizicima poduzetnik može zaboraviti na sve moguće ulagače i banke koji moraju biti obavješteni o rizicima.
Poduzetnik treba realno odrediti početne troškove poduzetništva, s ukupnim troškovima registracije, plaćama zaposlenika, najma ureda ako isti treba iznajmiti, nabavke ili leasinga potrebnih nekretnina, opreme, razvoja proizvoda i usluge, marketinga, poslovnih troškova kontakata s partnerima itd. Uvidom u buduće projicirane troškove odmah se stvori jasnija slika koji se troškovi mogu smanjiti, ukinuti i revidirati.
Potom poduzetnik treba odlučiti koja mu je najpripadnija poslovna lokacija (za ured, proizvodnu halu itd.), a kad je sve to odradio, zna koliko će ga sve to stajati pa se može posvetiti istraživanju tržišta, identificiranju svojih vjerovatnih klijenata (kupaca, mušterija), konkurencije (proučavajući sadržaj,prednosti i slabosti iste) te može prionuti izradi marketinškog plana čija je primarna svrha isticanje prednosti poduzetnikovih proizvoda i usluga u odnosu prema sličnim na nekoj lokaciji ili konkurencije u širem smislu.
2a) Poduzetnik sada ima jasniju ideju o svemu što ga čeka i što će (ili treba) napraviti. Posao (biznis) prestaje biti san, slatke riječi koje mjesecima kolaju u prijateljskim društvima već postaje gorka pilula.
Poduzetnik ponajprije treba odrediti najprikladniji oblik poduzetništva (d.o.o., obrt, k.d.- komanditno društvo, d.d., itd.), izabrati naziv za poduzetništvo, kao i odvjetnika koji će ‘pratiti’ poduzetništvo potrebnom dokumentacijom, ugovorima i stručnim radnjama. Poduzetnik potom pregovara o najmu usluga računovodje, priprema poslovni plan (odredjeni broj poslovnih savjetnika i bankarskih ‘stručnjaka’ rade ove planove po istom obrascu, mijenjaju samo nazive, neka slova i brojke i tragično je da neki od takvih planova prodju u bankama, a neki superkvalitetni ne prodju, nap.p.), raspituje se o izvorima financijskih rješenja (najčešće bankarski kredit) te za mogućnost dobivanja jamstva, agenta osiguranja (životno, poslovno, nekretnine, pokretnina, opreme itd.), otvara poslovni račun...
3a) Nakon aktiviranja poduzetništva i stjecanja prvog kapitala (ugovori, prava itd.), poduzetnik će vjerojatno u svojoj (tzv. poslovnoj) banci otvoriti kreditnu karticu za pravne osobe, uzeti odredjenu potrebnu opremu na leasing, nabaviti namještaj i uredsku opremu, ispuniti potrebnu dokumentaciju za Poreznu upravu, pridružiti se prikladnim organizacijama (pr: HGK, Udruga ugostitelja itd.)…
Dakle, u dobi pripreme za poduzetništvo obavlja se što više radnji prije nego što se poduzetništvo registrira, obzirom da su troškovi pripreme kudikamo jeftiniji dok registrirano poduzetništvo ne postoji. Kvalitetna priprema jedna je od tajni uspješnih poduzetništava. To se nikad ne smije zaboraviti.
Bez temeljite pripreme svaki će budući poduzetnik ostati nesudjeni ili postati propali poduzetnik (osim ako ga ne prati sreća ravna jackpotu ili kriminalne radnje nadležnih lokalnih ili državnih službi kao,primjerice, kod podizanja tri kata ogromne zgrade u centru grada bez gradjevinske dozvole-Split, Lazarica,nap.p.). Stoga se svi poduzetnici – sanjari i njima slični trebaju koncetrirati na pripremu poduzetništva (ustroja rada) kvalitetan i komercijalno dokaziv (u bližem okružju, regiji, državi, svijetu) proizvod ili uslugu, sa svim posebnostima koje ga čine jedinstvenim i cjenovno prihvatljivim, te organizaciju pripreme, izrade i razvoja (navedenog proizvoda ili usluge), izračune, dokaze ili projekcije izvedivosti i isplativosti (feasibility), popis prodajnih kanala, specifičnih marketinških taktika i sl.

Novac, definitivno, nije sve, ali itekako odredjuje što je 'sve'.

Poduzetnici u Republici Hrvatskoj i Europskoj Uniji hendikepirani su (infra)strukturnom nepripremljenošću prikladnih mehanizama financiranja raznih dobi poduzetništava.
No, to nipošto nije razlog poduzetnicima za odustajanje od sna, namjere i ambicije da svojim poštenim, nerijetko i inovativnim radom i projektima samoostvare sebe, uzvise časnost svog imena, obitelji, omoguće svojoj djeci i bližima ugodniji život, ojačaju svoje bliže okružje i nadasve Domovinu novim zapošljavanjem, vrijednostima i utjecajem na ukupno materijalno poboljšanje statusa Hrvata.
S istinskim prizvodnim i izvoznim poduzetnicima Hrvatska jača novim vrijednostima i prihodima, umjesto da se poduzetnički umrtvljeni Proračun 'osposobljava' zaduživanjem i smanjivanjem minalnih prava brojnih zaslužnih Hrvata ove zemlje i gasi svaka nada u imućniju budućnost.

Priprema poduzetništva za financiranje

Najbitnije je odrediti koje je financijsko rješenje najoptimalnije za početnu dob (kojoj pripada i pretpočetna dob pripreme) poduzetništva. U Hrvatskoj postoji simboličan broj mogućnosti pa se poduzetništvo uglavnom i ne započne obzirom da nedostaju bitne karike u lancu financiranje sjemenske i početne dobi poduzetništva.
Postoje razne 'kreativne' i kreativne varijable o financiranju poduzetništva, ali kratka statistika o uobičajenom prosjeku izvora kapitala za novo poduzetništvo u svijetu, barem prema statističarki Judith Kautz, navodi kako se 72% takvih poduzetništava financira privatnom uštedjevinom, 45% putem banaka, 28% pomoću prijatelja i obitelji,10% privatnim ulaganjem, 7% kreditima koji su podržani državnom garancijom,te samo 1% ulagačima u poduzetništvo (fondovi i kompanije).
Konvencionalno je stajalište banaka da ne treba kreditirati nova poduzetništva bez ijednog klasičnog kolaterala ili nedovoljnim kolateralima obzirom na previsoki rizik.
Ipak, takvi krediti postoje, uglavnom u suradnji s nadležnim Ministarstvom ili primjerice, u Hrvatskoj HBOR-om, te da se takav kredit može ostvariti u slučaju kvalitetne pripreme.
Zapravo svaki se novi poduzetnik treba držati sljedećih principa kada pristupa izvoru kapitala, neovisno je li isti bankarski ili nebankarski (makar je potonji preporučljiviji za tu dob poduzetništva):
a. Proučiti proizvod/uslugu ; procijeniti okvirnu financijsku potrebu koja bi pokrivala troškove razvoja,izrade, marketinga i plasmana projekta/usluge, ukupnog organizacijskog ustroja (uključujući i najam usluga - tzv. outsourcing ) i dr.,
b. Napisati prikladni Poslovni plan i Ponudu (ukoliko je riječ o nebankarskim izvorima kapitala) u kojoj će poduzetnik jasno predočiti potencijalnim ulagačima kojima nudi projekt/poduzetništvo,izmedju inog, što mogu dobiti, a koliko izgubiti (obvezno treba navesti rizike),
c. Pripremiti detaljan financijski troškovnik i projicirane objektivno realne prihode, pri čemu se kriterij 'objektivno realnih' utvrdjuje prema referentnim proizvodima/uslugama, ili potrebi za istim na planiranom tržištu u svakoj od razvojnih etapa,
d. Dokazati učinkovitost u održavanju troškova na planiranoj ili nižoj razini što je od presudne važnosti za izvore kapitala (da se ne dogodi incident kod,primjerice, odobravanje kredita,jamstva, ulaganja ili nekog financijskog rješenja za poduzetništvo, da poduzetnik kojega su financirali odmah kupi najskuplji Mercedes 'za potrebe poduzetništva' - bilo je i takvih slučajeva u Zagrebu, nap.p.),
e. Predstaviti sve navedeno izvoru kapitala, na što moguće atraktivniji i tehnološki savršeniji način, kako bi se ulagači - izvor kapitala mogli brzo i pregledno uvjeriti u rizik i kvalitetu ponudjenog,
f. Zatvoriti aranžman s izvorom kapitala ugovorom, kreditnim sporazumom i sl., do čega dolazi uobičajeno tek unutar nekoliko tjedana od sastanka/predstavljanja projekta, odnosno nakon što izvor kapitala pažljivo i 'dubinski' (vrsta tzv. due dilligence) prouči ponudi i svoja rješenja, prijedloge itd.,
g. Suštinski je važno da svaki nouveau (novi) poduzetnik pripremi i precizno definira svoje poduzetništvo, prednosti investiranja u njegovo poduzetništvo u odnosu na postojeća i očekivane kamatne stope na tržištu kapitala i profite na tržištima vrijednosnih papira,i sl.

Predstavljanje projekta pred izvorima kapitala

Od presudne je važnosti da poduzetnik upotrebljava jasne i nedvosmislene termine, ali još je važnije odrediti koliko je kapitala stvarno potrebno, primjerice za prvu operativnu godinu poduzetništva. Zarada, ukoliko do iste dodje, treba predstavljati početni kapital u drugoj godini rada poduzetništva, a što se definira ugovorom s izvorom kapitala, jer je ulagačima i poduzetnicima u interesu da poduzetništvo solidarnom žrtvom (u odnosu na uporabu dobiti) što prije počne isplaćivati nastale obveze.
Stoga, savjetujemo svim poduzetnicima da se sami ili uz pomoć savjetnika i drugih stručnih osoba, profesionalno pripreme za nastup i prezentaciju pred izvorom kapitala. Prvi korak može biti zadnji, odnosno uglavnom jeste za poduzetnike koji se površno, neozbiljno i amaterski pripreme. Poduzetnici ne smiju se odnositi nehajno i neozbiljno prema privatnim ulagačima koji su, osim postojećih programa Ministarstva za gospodarstvo,rad i poduzetništvo te Hrvatske banke za obnovu i razvitak, glavni izvor financija za početne dobi poduzetništva/projekta,
Problem u Hrvatskoj,kao i drugim tranzicijskim zemljama, svodi se na žalosnu činjenicu da se o politici i posebice gospodarstvu puno blebeće po kafićima, a nitko od tih dežurnih 'znalaca' i 'filozofa' koji truju buduće neinformirane poduzetnike lažnim informacijama, a često ih i prevare ('čekovi', 'agencije' iz svijeta koje financiraju poduzetništvo, ali kojima se za primjerice kredit od 10 milijuna US dolara treba uplatiti polog od 5.000 USD dolara i to baš 'sljedeći ponedjeljak, inače stvar propada' i sl.), nema mudrosti i vještine da artikulira svoje znanje i sposobnost u neke konkretne opće ili časne svrhe.

Kada poduzetnik dolazi pred ulagača, mora mu prije svega, kao što je već navedeno, predati na razmatranje:
A) Poslovni plan, a poglavito Sažetak plana koji sadrži komercijalnu i sadržajnu jedinstvenost proizvoda/usluge,prigode, ustroja rada u učinkovitosti, kvaliteti i ukupnoj cijeni, i sl.;
B) Kratki profil menadžmenta koji jamči ostvarivost poslovnoga plana, profite koji se objektivno očekuju na temelju izračuna, strateški položaj poduzetništva, proizvoda ili usluge u odnosu na postojeće (industriju itd.) i plan izlaza za ulagača.
Mnogi ulagači niti ne čitaju dalje od Sažetka. Ukoliko ih pak Sažetak zainteresira, analiziraju ostatak poslovnog plana koji obrazlaže ideju (za proizvod,uslugu,ustroj, komparativnu prednost); životopise menadžmenta; poslovnu strategiju; marketinški plan koji uključuje projekcije prodaje, distribucije, podatke o tržištu i konkurenciji; i ponajviše financijski izračun, projekciju.

Što ulagače najviše zanima

Ulagače zanima kod poduzetnika koji traže njegov novac ili novac koji on može organizirati posjeduje li poduzetnikov proizvod/usluga ili poduzetništvo koje mu se nudi mogućnost razvoja i rasta tržišne penetracije.
Ulagače zanima što poduzetništvo zapravo radi, čime se bavi te kakva je (planirana) operativa; kakvi su projicirani prihodi i profiti; kako će kapital koji oni ulože biti raspredjen; i kako može izaći iz aranžmana, a da se ugovorne obveze izmedju njih i poduzetnika poštuju.
Ulagače ili kompanije kojima će ulagači pristupiti u nakani izvlačenja kapitala za poduzetništvo zanimaju financijska pouzdanost poduzetništva, odnosno vlasnika i menadžera.
Ulagači u rane dobi poduzetništva priznaju kako je vrjednovanje poduzeća/projekta u tim ranim fazama više umjetnost nego znanost jer se sve temelji na projekcijama i entuzijazmu.
Svaki poduzetnik, osobno ili putem svog savjetnika, treba ulagačima jasno obrazložiti poslovnu prigodu, ali ne smije odmah inzistirati na postizanju ugovora ili sporazuma, jer to odbija ulagače, djeluje im sumnjivo, nasrtljivo.
U ovom je tekstu napisano da se sve projekcije moraju temeljiti na stvarnim pretpostavkama. Nijedan se poduzetnik nikad ne smije razmetati izjavama u kojima se spominju milijuni, milijarde neke valute ili ogromni postoci tržišta. Takvi poduzetnici obično preskoče ispitivanje tržišta, kupaca i dublju analizu konkurencije. Poduzetnici ne smiju izbjegavati odgovarati na pitanja ulagača ili nemušto maskirati odgovore. Poduzetnik mora biti oduševljen ( ali ne manirom bulevarskog fanatizma) svojim projektom/poduzetništvom i znati minimum sredstava potrebnih za početak.
Ulagači ulažu za tri do pet godina, možda i duže, što se definira ugovorom(za neka ulaganja i do sedam godina). Jednom kada ulagači zapaze kod poduzetnika da ih laže, vara, kako se ne snalazi u poslovanju i sl., taj će nesudjeni poduzetnik biti sretan ako kasnije dobije posao negdje u državnoj službi, pri čiščenju ulica i tome slično.

'Sazrijevanje' poslovnog plana

Shodno navedenom, poduzetnici koji prilaze izvorima kapitala trebaju izbjegavati projekcije velikih brojki misleći kako će time zadiviti ljude koji inače žive u tim brojkama, kao i napuhane projekcije, planove…
Svaki poslovni plan mora sadržavati analizu konkurencije, ukazati na njezine dobre i loše strane, kako bi ulagači mogli usporediti poduzetnikov plan s nečim sličnim.
Kod pisanja poslovnih planova važno je biti sažet, ali cjelovit u obradi svih potrebnih čimbenika.Svaki poslovni plan, poput scenarija, ugovora itd, ima svoju prvu i daljnje skice, tako da i taj plan mora 'sazriti'. Poduzetnik nikad ne smije slati izvoru kapitala prvu skicu poslovnog plana.
I za kraj, poduzetnik treba pokušavati, učiti se u koracima i nikada ne odustati.
Pod uvjetom da ne radi elementarne grješke u pripremi i tretmanu poduzetništva, kao i izvora kapitala.

Ključne riječi:
NOVAC KAO SREDSTVO POTICANJA STVARANJA NOVIH VRIJEDNOSTI I ZAPOŠLJAVANJA

Obveznice, dionice, udjeli, prava,reotkupni (repo) ugovori, opcije, obveznice, prikladni rizični (poduzetnički) kapital i dr. pripadaju inovativnim i 'egotičnim' načinima financiranja poduzetništva u dobima ili okolnostima kada je klasično 'poslovno' kreditiranje (putem banaka) teško izvedivo ili preskupo

Radi implementacije najoptimalnijeg modela financiranja MSP kod nas, potrebno je učiti na iskustvima drugih zemalja, čak i onih na 'kraju svijeta', primjerice Malezije i Novog Zelanda, koje poduzetništvo predmnijevaju kao izvore stvaranja novih vrijednosti i poticanja zapošljavanja.

Potpora poduzetnicima u Maleziji…

Vlada u Maleziji, zemlji u kojoj su zalaganje i časnost preduvjeti za obavljanje poduzetništva, poduzela je sve mjere kao bi poduzetnicima proširila dostup kapitalu (financiranju), kao i iznašla 'bezbolne' tehnike korištenja malih dugovanja (metoda analogna mikrokreditu).
Tako je jedna banka u toj zemlji, prema dostupnim podacima, uspostavila fondove za poduzetnike s tim da je godišnja kamata niža od tržišne (izmedju 3,75%-5%). Cilj je da posebni gospodarski sektori dostupe poduzetnicima izvore financiranja po prihvatljivim uvjetima, te da pokrenu poduzetništvo zemlje, odnosno održavaju rast i razvoj sa svim pozitivnim učincima (zaposlenost, rating,izvoz itd. - kod njih naime ne postoje stotine tisuća ljudi koji sanjaju o visokim plaćama, privilegijama i drugim beneficijama stečenim radom ili neradom u u tzv. višem administrativnom sektoru).
Poduzetništvo je izuzetno rizičan životni izbor pa se zbog toga u toj zemlji postupak financiranja kod investicijskih fondova za poduzetnike odlikuje sljedećim karakteristikama:
§ poduzetnicima se daju krediti, ne donacije,
§ fondovi preuzimaju kreditni rizik (kod financijera, ako su drugi nego fondovi),
§ glavni kriterij je komercijalna vrijednost proizvoda ili usluge, uz provedivost i isplativost poslovnog
plana,
§ pritom se u obzir posebno uzimaju poduzetnikov karakter, mogućnost otplate, njegov ulog u projekt i spremnost da projekt realizira, poslovne okolnosti i sl.

Poduzetnicima su, nadalje, dostupni i sljedeći fondovi :
Fond za malu i srednju industriju - s ciljem promicanja djelatnosti MSP u izvoznim i domaćim tržištima,
Fond za hranu - s ciljem da poveća proizvodnja hrane u zemlji,
Fond za nove poduzetnike - cilj je već po nazivu jasan , i dr.
Država tu nije stala nego je pokrenula i Korporaciju za kreditne garancije (Credit Guarantee Corporation) za prosperitetna ili (društveno, tržišno) potrebna poduzetništva koja nemaju zahtjevane kolaterale ili ih,pak, imaju u simboličnim količinama. Poduzetnici koji uzimaju kredit preko ove Korporacije vezani su za ugovor o kreditu, a Korporacija im pomaže u razumnom upravljanju i otplatom kredita.

...a kako to rade u Novom Zelandu

Struktura podrške malim i srednjim poduzetnicima (MSP) u Novom Zelandu ide još dalje, tako da su poreznim, fiskalnim i drugim proračunskim mjerama uspjeli omogućiti više od 200 izvora financijske podrške poduzetnicima svih dobi.
Posebna podrška odnosi se na sakupljanje kapitala za početak poduzetništva potrebnog za pokrivanje troškova dok se poduzetništvo ne etablira i stvori kredibilitet (ili komercijalni rating) za tržišno financiranje.
Pažnja se takodjer pridaje i financiranju obrtnog kapitala, prijelaznog (mostovnog) kapitala (potonje se inače zove hard money, teški novac) za razvoj poduzetništva, potom za pokrivanje troškova nabavke, najma ili leasinga potrebne opreme, poslovnog prostora, plaća i svega što je potrebno za normalno funkcioniranje jednog poduzetništva.
Za te svrhe postoje brojne organizacije, ali navesti ćemo samo dvije:
-BIZ, za usluge poslovnog planiranja, računovodstva i supervizije,
-BIZ info, One Stop poslovne informacije širom zemlje.

Uz sve tehnike internog financiranja (poput pozornosti na cash-flow, stanje dužnika, zadržavanje dobiti radi reinvestiranja i dr.), ipak je glavni izvor financiranja za većinu malog i srednjeg poduzetništva (MSP-a) vanjski - putem zaduživanja ili prodaje udjela.
Poduzetnicima su na dostupu brojne kvalitetne brošure o prikladnosti vrsta financiranja (primjerice, kada je potreba za likvidnošću velika, onda je zainteresiranost ulagača u poduzetništvo mala, pa se poduzetnici trebaju okrenuti dužničkom načinu financiranja investiranja i sl.)

Više o ulagačima u poduzetništvo

Ulaganje u udjele poduzetništva (venture capital, equity) od početne dobi nadalje može biti pasivno i aktivno, a ulagači u poduzetništvo dijele se na privatne ulagače, fondove za rizična ulaganja i korporativne ulagače (pr: ako se traži kooperant).
Ulagači u poduzetništvo, ne očekuju instantnu zaradu jer poznavaju 'odrastanje' poduzeća ili projekata, ali u vremenu od tri do sedam godina očekuju visoki povrat na svoju investiciju ( povrat može biti i brži jer zavisi o sektoru poduzetništva,nap.p.).
Oni ipak sudjeluju u riziku kad nitko drugi neće (banke itd.), omogućavaju svojim kapitalom materijalizaciju projekta, pa zaslužuju nagradu, posebice što poduzetnici-pokretači imaju pravo prvokupa njihova udjela.
Poduzetničke organizacije upozoravaju poduzetnike na prednosti i nedostatke takve vrste financiranja:

PREDNOSTI:
- Financiranje je omogućeno u stuaciji kada klasični načini nisu mogući,
- Ograničena izloženost prema poremećajima na tržištu kapitala poput promjene kamatnih stopa i sl.,
- Strateški dotok kapitala iz nezavisnog izvora,
- Otvara se nova razina poslovnih poznanstava,
- Mogućnost angažmana visoko profiliranih direktora čiji rad predstavlja novostvorenu vrijednost,
- Povećanje kreditnog ratinga i ocjene sposobnosti, i drugo.

NEDOSTACI
- Poduzetnik gubi autonomnost u vlasništvu nad poduzetništvom i donošenju odluka,
- Postoji stalni pritisak ulagača usmjeren na povrat uloženog novca i ostvarivanja visoke (ugovorene) premije dobiti,
- Potreba utvrdjivanja uvjeta izlaza ulagača iz investicije nakon prosječno 3-5 godina,a što zavisi o profilu poduzetništva i ulaganja,
- Mogućnost osobnih sukoba, poglavito ako se investitor odluči aktivirati u upravljanju poduzetništvom,
- Za ulagača su potrebna sofisticiranija izvješća o poslovanju,
- Visoka cijena kapitala za reotkup udjela investitora obzirom na godišnju premiju (kamatu), i dr.

U najvećem broju država financiranje zaduživanjem (kreditiranjem) omogućuju banke, financijske kompanije, kreditni trgovci, faktoring kompanije i kreditni kartičari.
Prednost ovakvog načina financiranja je da se ne dira u vlasničku strukturu poduzetništva i da ga je relativno jednostavno i brzo ostvariti (kada za isto postoje preduvjeti), ali nedostatak je što otplate koje moraju biti redovite mogu opteretiti poduzetništvo. Kod ovakvog financiranja poduzetnik mora znati traži li rješenje za dnevne operacije (kratkoročni kredit) ili za nabavku dugoročnije imovine.

Opći parametri očekivanja ulagača

Kreditodavatelju će u normalnim uvjetima biti važan posao poduzetnika, učiniti će sve da uspije i us kladu s tim pronalaziti individualna rješenja.

Poduzetnik pred bankarima i ulagačima, treba jasno dati odgovore na najkrucijalnija pitanja, uz dokumentaciju koja se zahtjeva:
- koliko mu novaca treba i kako će ga potrošiti, - kako će taj novac pomoći njegovom poslu da se razvije i etablira, -koliko novca može redovito otplaćivati obzirom na obveze i projekcije u Poslovnom planu, te koji su kolaterali, ima li 'scenarij' za izlaz ako se okolnosti pogoršaju, čak i za najgoru moguću situaciju.
Financijere će, dakako,zanimati sposobnost, znanje, predanost, oduševljenje i profesionalnost poduzetnika jer se svaki posao svodi na čovjeka i ono što taj čovjek napravi ili ne napravi. Ne postoji pravilo o tome što najviše zanima one koje poduzetnicima posudjuju novac, ali ulagači će biti zainteresirani u menadžerske sposobnosti poduzetnika, imovinu, obveze (postojeći krediti s sl.), koliko je novaca već uložio u poduzetništvo, odnos imovine poduzetništva prema obvezama (krediti i dr.), procjena isplativosti područja odredjenog poduzetništva.

Razlozi odbijanja poduzetnika

Ukoliko financijer ili kreditodavatelj odbije poduzetnika, najčešći su razlozi:
a) Poslovni plan je bio neprofesionalno napravljen ili nedoradjen,
b) Nema dovoljno imovine ili udjela u Planu,
c) Cash-flow će biti nedovoljan za vraćanje obroka kredita,
d) Područje ili industrija poduzetništva doima se previše rizičnom,
e) Menadžmentu nedostaju potrebno znanje i sposobnost,
f) Sporni su kolaterali ili (ukupna) sigurnost ulaganja.
Stoga poduzetnik treba pred ulagačem u poduzetništvo jasno staviti na znanje da upravo njegovo poduzetništvo/projekt itd. može postati dominatno unutar tog gospodarskog sektora te da će unutar tri do pet godina postati visoko profitno (omjera troškova/očekivanedobiti); stvoriti uvjete za mogućnost javne ponude; ostvariti rast od 25% + godišnje; nositi se s konkurencijom i ostvariti definiranu klijentelnu grupu i prodajne kanale.
Menadžment kod većih malih i srednjih poduzetništava (makar bi trebalo kod svakog poduzetništva, ali kod manjih u obliku iznajmljenih usluga) sastoji se od izvršnog direktora, financijskog direktora, glavnog menadžera operative, menadžera za prodaju i marketing.
Ulagači u udjele prosperitetnog poduzetništva očekuju od poduzetnika da im predstavi kao svoj najjače adute:
Poduzetnik im treba navesti sve koncepte ostvarivosti, komercijalnosti i odnosa proizvoda/usluge prema kupcima ili korisnicima, kao bi se zadovoljile potrebe većine grupa ciljanih konzumenata,

Važne prednosti (ukoliko iste postoje)

Poduzetnik treba navesti po čemu je njegov proizvod/usluga poseban u odnosu na druge slične, odnosno dokazati da nije riječ o zloporabi patenta, prava itd., kako taj proizvod može biti komercijalniji od postojećih te u čemu leži njegova prednost pred drugim.
Poduzetnik, u želji da materijalizira projekt, ne smije razgovarati na način da će on i svi koji rade živjeti na kruhu, vodi i zraku dok se poduzetništvo 'ne uhoda', jer to jednostavno nije moguće i vodi ka raspadu. Poduzetnik treba minimalizirati potrebe i troškove kao svoj obol sudjelovanja u riziku projekta, ali ne po cijenu nemogućnosti ostvarenja projekta zbog bolesti, pothranjenosti, nemogućnosti komunikacije s poslovnim partnerima i sl.
Važno je još jednom napomenuti da svako poduzetništvo ima svoju pred-dob koja sadrži pripremu za pokretanje poduzetništva, rad na pripremi, razvoju i ostvarenju proizvoda/usluge, poslovnog plana, marketinga itd. U toj se dobi može puno napraviti, jer ponekad status registracije ne utječe na kvalitetu onog u što uloženo.
Poduzetnik treba objasniti ulačima u kojem je nišeu tržišta njegov proizvod/usluga realno i objektivno komercijalno potencijalan.
Poduzetnik treba iznaći sustave kontrole rizika nad svim što se može objektivno dogoditi tijekom dobi investicije te ponuditi i kraći vremenski okvir izlaska na tržište proizvoda i usluga. Druga će strana biti vrlo sretna ako postoji mogućnost predugovora za kupovinu proizvoda/usluge, pismo spremnosti za distribuciju i sl. To su sve vrijednosni papiri koje nose (makar uvjetnu) obvezu, koja ospokojuje ulagače.
Ulagači će biti još sretniji kada spoznaju da je poduzetnik iznašao načine smanjivanja rizika koji mogu nastati.

'Bolje Indijanac sa svijećom nego Nikola Tesla s žaruljom'.

Poduzetnici mogu biti genijalni, ali ako netko to već nije napravio, ulagači se pitaju zašto to nitko to već nije napravio
Bitno je naglasiti da nijedan poduzetnik ne smije očekivati da bilo tko uloži u projekt u koji on ne želi ništa uložiti, odnosno najviše sukladno svojim mogućnostima.To bi bilo smiješno, zar ne?
Takvo je paleolitsko razmišljanje, na žalost, još uvijek često kod nas što je razlog zašto se neke investicije u poduzetništvo ne ostvare ili razviju. Izmedju poduzetnika i financijera/ulagača mora postojati odredjena 'kemija', što je drugi naziv za povjerenje.
Poštenje je zadnja crta svega.
Poduzetnik ne smije ništa sakrivati od ulagača koji mu je sve omogućio.
Odnos mora biti korektan i častan (fair), a takav mora biti i s bankama kada poduzeće postane poslovni komitent neke banke.

Ulagači u poduzetništvo predstavljaju aorte zemalja zakrčenim u monetarnim i fiskalnim problemima, jer predstavljaju financijere protoka ideja, rada i razvoja. Pritom presudnu ulogu nose postupak ulaganja u nova pšoduzetništva i korektno vrjednovanje poduzetništva u dobi kapitalizacije.

Vrijednovanje poduzetništva

Udruženja ulagača (poput European Private Equity and Venture Capital Association iz Bruxellesa) očitovala su se i službenim izdanjem koje sadrži vodič za vrjednovanje kod investicija, ponajprije pretpostavke korektnog (fair) vrjednovanja, parametrizacije vrjednovanja, metodologiju vrjednovanja i sl.
Vrijednovanje je najbitniji čin kod ulagača obzirom da kod ovakove vrste ulaganja vrijede neka druga pravila nego kod banaka i drugih uskokolateriziranih kreditodavatelja.
Ulagač treba ponajprije izabrati prikladnu metodologiju ulaganja u odnosu na cijenu prethodnog ulaganja, neto vrijednosti imovine poduzeća u koje ulaže, diskontirani tijek novca ili zarade u poduzeću, diskontirani tijek novca investicije, industrijski benchmark (kriteriji učinkovitosti i uspjeha upravljanja, ustroja, razvoja funkcionalnosti i dizajna proizvoda/usluge /u neku ruku i vrste brandiranja proizvode/usluge itd. kod sličnih poduzeća u sličnim uvjetima u industriji/), postojeće tržišne cijene za proizvode, usluge, poduzetništva u sektoru i sl.
'Rizično ulaganje' uvijek je podložno posebnim zahtjevima svake investicije, a ulagač može financirati poduzetništvo putem unutarnjeg ulaganja u poduzeće, mosnim financiranjem kada je potrebno zatvoriti financijske rupe do kojih je došlo (napr. privremenim gubitkom likvidnosti radi razvoja proizvoda/usluge tijekom perioda u kojem se kapital nije obrtao, mezzanine kreditima u razvijeniju dob poduzetništva itd.), te drugim načinima koji zavise o dobi, likvidnosti i solventnosti poduzetništva.
Korektna ili fair vrijednost je vrijednost za koju se imovina može utržiti izmedju dvije informirane i dragovoljne stranke u jednoj transakciji, a da se pri tomu vodi računa s obje strane kako se skrivanjem informacija ili lažnim informacijama predstavi stvarna operativna ili neka druga vrijednost imovine koju ulagač kupuje ili čiji razvoj financira.
Postupkom utvrdjivanja fair cijene, odnosno procjene vrijednosti poduzetništva ili imovine,definira se vrijednost (hipotetska) koju bi netko na tržištu platio za imovinu poduzetništva, udjel u imovinu i sl. Važno je napomenuti da se pritom ne procjenjuje vrijednost koju bi investitor dobio u slučaju prisilne likvidacije poduzetništva ili prodaju istog pod nepovoljnim uvjetima.
Procjenu obično obavlja procjenitelj prema prirodi ulaganja, činjenicama i odnosu na ukupan investicijski portfelj, čime procjenitelj treba doći do najispravnijeg zaključka za ulagača.
Postupak i metodologija je zamršena i složena, pa makar bih je mogao izložiti,o tome drugom prigodom, ovaj Prilog je tek uvod u cjelovite vrsti financiranja MSP.

Što ulagači žele

Ulagačima je važno utvrditi postoji li i kakva je održivost zaradjivanja, odnosno kakav je diskont utrživosti vlasništva na tržištima u odnosu na stvarnu i uloženu vrijednost.
Ulagač se mora uvjeriti da je za svoju investiciju dobio punu vrijednost, a poduzetnik početnik zasigurno neće ispuniti ulagačeva očekivanja. Stoga, kako bi izbjegao moguće neugode, ulagač investira kapital i svoje ili znanje nekog drugog u poduzetništvo.
Kao prvo, ulagač će 'roentgenski' snimiti menadžment poduzetništva (ukoliko ima više menadžera osim poduzetnika) i poduzeti sve mjere kako bi upravljački tim napredovao i uložio više svog kapitala u poduzetništvo (kao dokaz vjere i odgovornosti) te implementirao strogu financijsku disciplinu glede raspolaganja budžetom, operativnim i razvojnim troškovima itd.
Poslovni planovi poduzetnika služe svima kao orijentir, a u slučaju da se posao ne odvija iz raznih razloga kao što je predvidjeno, ulagači neće oklijevati i odmah će prodati ili likvidirati poduzetništvo.
Kod ulagača u poduzetništvo kapital se u pravilu privlači u tzv. rundama. Svaka 'runda' uobičajeno traje oko šest mjeseci, jer će i hrvatski poduzetnici koji budu aplicirali za ovakav način financiranja brzo uvidjeti da ulagači u poduzetništvo imaju ogroman broj ponuda projekata za financiranje u svakom trenutku.
Ipak, kod inovativnijih i komercijalno prosperitetnih projekata navedeno trajanje kapitaliziranja projekta ili poduzetništva drastično se smanjuje.
Svaki poduzetnik treba valorizirati svoj projekt ili poduzetništvo kako bi znao koliko mu novca (kapitala) treba i kolika je korektna vrijednost poduzetništva, udjela i odnosa istog prema investiciji. Ulagači nerijetko, posebice ako nemaju iskustva u nekom sektoru, traže za svoj ulog nefairdobit. S druge strane, poduzetnici često precijene potencijalnu vrijednost udjela svoga poduzetništva pa traže nekorektnu visinu investicije u odnosu na udio u vlasnosti koje se odriče.
Zbog toga je kvalitetan i realni poslovni plan od temeljnog značaja, jer isti najpreciznije označava ili barem projicira stvarne vrijednosti.
Poželjno je da poduzetnik prodaje vrstu financijskog paketa, dakle ne više samo proizvod ili uslugu. Paket mora biti privlačan i konkurentan u odnosu na rizik, dobit, likvidnost i sl.
Poduzetnik treba opsežno obraditi podatke koji će mu, kao i ulagaču,podastrijeti jasnu projekciju koliko novca treba, namjenu novca, tijek novca (cash-flow), obveznu strategiju izlaza za ulagača, kao i opcije savladavanja poslovnog rizika u slučaju najgoreg scenarija,razvoja poduzetništva, roka za moguću Otvorenu javnu ponudu u nekom daljnjem stadiju, upravljanja gotovinom itd.
Poduzetnik treba uvijek očitovati vrijednost poduzetništva ili projekta prije ulaganja i poslije ulaganja. Isto će utjecati i na vrstu ugovora izmedju ulagača i poduzetnika.

Poslovni angjeli uzdižu misli i organiziraju identitet naroda prema jedinstvenim proizvodima i uslugama. Takvi Angjeli za razliku od drugih ulagača u poduzetništvo ulažu svoj novac u najranije dobi nekog projekta kada nitko drugi ne želi. Mnogim su se siromašnim piscima ti ulagači doimali poput pravih angjela, pa je odatle nastao njihov naziv.
Zanimljivo je da su se Poslovni angjeli (ili Angjeli ulagači) pojavili početkom XX stoljeća kada su velikodušno i dragovoljno financirali siromašne kazališne pisce pa su se očigledno piscima ti 'ulagači',koji
su bili imućni i vizionari, doimali poput pravih angjela.
Usto Angjeli su nerijetko aranžirali postavljanje predstava koje bi kasnije požnjele veliki uspjeh.

Novi poduzetnici pri lansiranju svoga projekta ili poduzetništva nemaju izbora oko izvora kapitala: to su obitelj, prijatelji ili upravo Poslovni angjeli, obzirom da banke ne kreditiraju poduzetništva bez imovine ili barem uspješne povijesti poslovanja.
S druge strane ulagači u poduzetništvo, a pritom mislimo na fondove (Venture Capital Funds) ili kompanije (Venture Capital Companies/Firms), ulažu za razliku od Angjela uglavnom u više dobi poduzetništva.

Nadalje, spomenuti fondovi i kompanije investiraju novcem drugih ljudi (ulagača) dok Angjeli ulažu isključivo svoj novac.
Poduzetnici se na početku svog puta mogu osloniti samo na Angjele koji su svoj imutak zaradili poduzetništvom, pa detaljno poznaju poslovne rizike, konkurenciju poduzetništva u koje žele uložiti te najprikladniju poslovnu i financijsku strukturu potrebnu za uspješan rad poduzetništva.
Angjeli ulažu u početne dobi, te očekuju porast ukupnih vrijednosti koje će u kasnijim dobima otkupiti drugi ulagači.
Mnogi poduzetnici tvrde kako su Angjeli u neku ruku 'božanstveni' jer investiraju svoj novac u dobi kada nitko drugi ne želi. Naravno, Angjeli investiraju manje svote novca u usporedbi s drugim ulagačima, ali i dobi u koje oni ulažu su manje zahtjevne od kasnijih.

Za ostvarenje tzv. agencijskog financiranja malog i srednjeg poduzetništva (po EU i SAD standardima godišnjeg prometa i broja zaposlenih) u Hrvatskoj potrebno je dotjerati modele koji će stvoriti sinergiju izmedju svjetskih izvora kapitala za poduzetništvo i domaćih poduzetnika.
Agencije i fondovi za financiranje poduzetništva i projekata, ukoliko s druge strane imaju adekvatne partnere, ponašaju se maksimalno korektno tijekom postupka ulaganja prema poduzetnicima, odnosno njihovim zastupnicima.

'Od 10 milijuna do neograničeno…USD'

Takvi fondovi financiraju ili sudjeluju u financiraju svakog komercijalno isplativog, ostvarivog i održivog projekta, na način da osiguraju prikladnu kamatnu stopu, udjel ili kvazi-udjel koji odgovaraju riziku ulaganja.
Navedenim fondovima lokacija investicije uglavnom ne igra ulogu koji se drže principa 'Novčanik je granica', ali na žalost igra veličina zahtjevanog uloga. Takvi fondovi, a na prijedlog i prema materijalima pripremljenih od odabranih partnera diljem svijeta (s kojim se dogovoraju obrasci i čimbenici pripreme potrebnog materijala i dr.), pozorno analiziraju svaki zahtjev. Ukoliko im se profesionalno predstavljen projekt svidja iz komercijalnih ili drugih razloga, ti će fondovi, uz konzultacije s agencijama-partnerima, izraditi najpovoljniju varijantu za financiranje projekta unutar trenutačnih i samo njima dostupnih izvora kapitala ( i potpora ili olakšica) u svijetu.
Poduzetnik koji je predao agenciji partneru jednog ili više fondova za tzv. rizično ulaganje, treba samo pričekati na odgovor i procjenu dužnosnika fond(ov)a vrijedi ili uopće što njegov projekt za koji bi 'dao život', ali ne i kuću ili neku drugu imovinu (sic!).
Fondovi svoj posao obavljaju tiho i diskretno, a o svakoj potrebnoj novoj dokumentaciji obavještavaju partner agencije i konzulatnte. Svaki je zahtjev drugačiji, stoga i ukupna obrada zahtjeva odredjeno vrijeme, skupljanje potrebnih podataka (due diligence). Aplikanti s dobrim kolateralima, uključujući i jamstva, mogu očekivati brzu reakciju fonodova. Ostali trebaju malo pričekati dok se svi elementi potrebni za ulaganje pod takvim uvjetima i za takvu svrhu ne finaliziraju za praktičnu uporabu (ponude i financiranja). Usprkos svemu, reakcije fondova su uglavnom veoma brze od dana primitka zahtjeva.

Prijevare s 'inozemnim 'agencijama'

Malim i srednjim poduzetnicima preporučuje se posrednik, jer bilo je slučajeva da su neuki i nemušti hrvatski poduzetnici i 'poduzetnici' uvjereni u svoju sposobnost,genijalnost itd. sami krenuli u takvu avanturu, a jedan je čovjek poput meni poznatog gospodina R.-a izgubio gotovo 5.000 USD samo za usluge tobožnjeg proučavanja isplativosti projekta kojeg je poslao takvom 'fondu'.
Tada je 'agencija', a ne fond kao što se kasnije ispostavilo, zaprimljeni projekt ocijenila nedovoljno osiguranim i zatražili još 4.000 USD za novu provjeru novih dokumenata koje im je gospodin R. trebao poslati.
Usput, u oglasima na na jednoj misterioznoj Internet stranici piše na engleskom jeziku, uz polupismeni prijevod predstavnika u Hrvatskoj,' Ostvarite kredit od 1.000.000 – 200.000.000 USD za 6.000 USD'. (???)
Za razliku od gorenavedenih lažnih izvora sredstava,istinsko funkcionalni fondovi i posrednici u domicilnim državama poduzetnika uzimaju mali postotak u odnosu na veličinu kredita ili kapitalnu investiciju! Naravno, u slučaju nepotpune ili loše dokumentacije, a potencijalno komercijalnog zahtjeva, naplaćuje se i uskladjivanje dokumentacije prema potrebama izvora kapitala (jamstva, neosigurani krediti itd.)
Kamatne stope uglavnom se vežu za LIBOR (medjubankarsku kamatnu stopu) uvećanu za 1-2 postotna boda, odnosno sa svim provizijama daleko su jeftinije i od najboljeg 'klasičnog' bankarskog komercijalnog kredita za koji se takvi poduzetnici uglavnom niti ne mogu natjecati!!!
Veličina zahtjevanog kapitala i kolaterali utječu na cijenu kapitala, ali primjerice moguće je kredit od 5.000.0000-50.000.000 USD kod jednog fonda ostvariti za 1-2% godišnjih kamata iznad LIBOR-a,a sve iznad bliže je 1% kamata iznad LIBOR-a.
Takvi fondovi, dakako, suradjuju s bankama i tržštima vrijednosnih papira te istražuju mjesta gdje postoji tzv. višak kapitala kojeg treba pustiti 'u promet'.
Financiranje putem takvih (ozbiljnih) fondova je brzo, fleksibilno i nadasve ekonomično. Stoga mnogi od takvih fondova (za rizična ulaganja, odnosno ulaganja u poduzetničke projekte) razvijaju i kreditne strategije koje odgovaraju poduzetništvima, a to mogu ostvariti samo razvojem viših i sofisticiranijih usluga u odnosu na oblike kapitala, osiguranja povrata kredita ili ulaganja itd.
Većini poduzetnika diljem svijeta kontakti s tako velikim bankama praktično su nemogući ili bi bili preskupi (uključujući troškove putovanja, uspostave odnosa itd.), pa financiranje putem takvih fondova predstavlja daljnu uštedu.