05

srijeda

lipanj

2013

Uznemirujući plavi dečko

Profesor me poveo u drugu ustanovu, gdje s vremena na vrijeme pomažemo, pokušavamo to, bolje rečeno. Nepristrana procjena, drugo mišljenje.
Ljudi koji su prešli dvije granice, u svojoj glavi i sa svojim rukama, ljudi koji su učinili zlo, neki nezamislivo zlo. Dio njih, naravno, manipulira nedokazivim ili rubnim, dio njih su pravi bolesnici, nesporno, dio pak spada u sivu, nedefiniranu, zonu. Posve začudnu, skoro nedirnutu. Da nije jezivih posljedica smjela bih reći, najzanimljiviju zonu priče o dosezima, mogućnostima i kvarovima u procesima mišljenja, zaključivanja i uopće definiranja Čovjeka kao misaonog bića.
Mlad plavi dečko, tek pred koju godinu izišao iz teen dobi, posve nedvojbeno iznimne darovitosti za prirodne znanosti, gotovo sablasno inteligentan i logičan, brzine razmišljanja koja lako frustrira ako se pažljivo ne pripremimo. Neobiča i rijetka ljepota skoro ženske provenijencije u kombinaciji s atletski oblikovanim tijelom, ili možda namjerno tako izgrađenim kao protuteža blagom, svilenkastom licu i glasu.
Profesor ili vješto iskustvom prikriva iznenađenost, ili se možda doista količina znanja stečenog s desetljećima može mirno nositi s baš svime doživljenim. Mislim da ipak nije sasvim miran, dok ga doista zanima i moje mišljenje, drugačiji kut gledanja, pa i stoga što namjerava da ovdje dolazimo više puta.
Sasvim jasnom namjerom, planirano, je ubio oca zlostavljača svoje djevojke, a onda u trenutku odlučio presuditi i majci koja je to dopuštala godinama i nad obje svoje kćeri.
Vrlo logično nam je objasnio da je to bio jedini izlaz, obzirom da mu je djevojka jako patila, kako radi svoje povijesti, iz koje je doduše već pobjegla, tako i zbog mlađe sestre kod koje se povijest ponavljala. Razložio je u petnaestak minuta sve svoje opcije za rješenje, od uobičajenih, sistemom, do nekih drugih, egzotičnih, ali u okviru relativno dopuštenih. I pokazao kako najvjerojatnije niti jedna ne bi funkcionirala, jer je otac bio perfidni monstrum, ne samo sexualni predator. Koji je volio mučiti svoje žene svim spektrom mogućnosti i još vrlo dosjetljiv i uporan u tome, pravi sadist sa stavom da ima na raspolaganju sve vrijeme ovoga svijeta.. A pri tome im prijetio kako će one sasvim sigurno prije u grob nego on u zatvor, pokušaju li išta.
Nasmiješio se i na činjenicu kako ga je djevojka odmah ostavila, zgrožena njegovim činom, te mirno konstatirao kako je to sasvim očekivano, definirao nam Švedski sindrom i inačice, te rekao da to nije učinio radi sebe, nego radi njezina dobra i ponajviše jer se naprosto moralo učiniti. A njezino dobro uključuje i da bude što dalje od ubojice svojih roditelja s jedne strane i vjerojatnog zatvorenika na ovaj ili onaj način, do kraja života, s druge strane..
Napomenuo je i da se uopće pred nama ne brani, ali se bolje zabavlja nego s "domaćim" osobljem, pa možemo pitati koliko hoćemo. Pretežno jer mu je dosadno. Čak je napomenuo i da bi mu bilo bolje u zatvoru jer nije siguran hoće li mu u ustanovi omogućiti da završi fakultet i doktorira s nekim tezama u matematici, a na kojima radi već više godina.
Jedino i moram priznati jezovito logično objašnjenje za motiv mu je svaki puta iznova bilo da postoje stvari koje čovjek naprosto mora učiniti, ako ima nesreću da se nađe u nekim situacijama. Uz usporedbu kako morate ubiti i u ratu, čak i ljude koji to ničim nisu zaslužili, ali su se ljudi u tom slučaju usaglasili da je to dopušteno ili čak poželjno, a u slučajevima poput njegovih nije tako. Dopušta i da je možda za suprugu odlučio krivo i naprečac, ali s istim sablasnim, blagim, smješkom konstatira kako se u tom trenutku učinilo sasvim opravdano završiti strašnu priču pod isti račun. Za istu cijenu, koje je bio sasvim svjestan.
Pitam se na kraju je li on zločinac, bolesnik, žrtva, ili heroj? Naime, intimno sam suglasna da je njegovu žrtvu trebalo zaustaviti na svaki način. Čak i da je zaslužio umrijeti nasilno. Znam i da je društvo slabo efikasno oko toga, odnosno da bi mu kćeri sigurno dodatno patile, pa možda i doista stradale, prije nekog efikasnog sistemskog rješenja.
A ipak se svim svojim bićem bunim protiv mogućnosti da ljudi počnu uređivati svoje odnose i razmirice nasilno, po svom nahođenju i svojim osobnim moralnim procjenama. Voljela bih stoga da je on ipak bolestan čovjek, iznimka, da je svakako posve u krivu, bez obzira na osjećaj simpatije i suosjećanja koji je izazvao u meni. Da svakoga od nas, koji se volimo nazvati Čovjekom, neophodno čini i definira još mnogo toga osim hladnog, kolikogod učinkovitog i nadmoćnog razuma.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se