15
ponedjeljak
travanj
2013
Isprali su nam mozak !
Šokirana sam rezultatima jučerašnjih izbora! Niti jedno logično objašnjenje ne drži vodu za ovakav postupak hrvatskog naroda. S jedne strane vrlo dobro znamo kako i čijom sve zaslugom, redom, kroz preko 20 godina, dospjesmo u ovu katastrofalnu i mračnu situaciju, a ipak smo neke od njih odlučili nagraditi kraljevskom plaćom za to što nam učiniše. S druge strane, ako i krajnje optimistično vjerujemo kako još ima vremena da se stvari poprave kakvim civiliziranim načinom, nema baš nikakvog objašnjenja da vjerujemo kako će to učiniti baš oni koji su sudjelovali u organizaciji i provedbi ovakve povijesti naše zemlje. To je autistično i glupo vjerovati. A naš narod ne može biti ništa gluplji od ostalih naroda. Po prirodi stvari. Zašto onda? Frapirana sam i šokirana, ponavljam, jer dati više od standardnih 60% pristanka da se NIŠTA ne treba mijenjati je naprosto suludo!
Otpada i klasična primjedba da nije bilo drugog izbora, jer bilo je sasvim očigledno. Razumno gledano, a pogotovo s pozicije očekivane ljutnje i inata. Bar da im kažemo, e, pa bar nećete ubrati tu silnu lovu koju ste već bahato i javno isplanirali. Dati ćemo je potrebitijim i onima s bar čistim rukama!
Pogotovo otpada naivna teza kako smo im pokazali što već ostavši doma ili krivo popunjavajući listiće. Jer naprosto nismo! Pokazali smo im samo da se damo, po tko zna koji puta, kao mala djeca, nadigrati. Navesti da sprovedemo sve što zamisle, čak i kada nemaju realno oružije da nas prisile. Jer, jučer je naš narod na pladnju dobio priliku da ih potjera u mišje rupe makar na koji dan, sve njih, bahate, dugogodišnje političare, nesposobne, podmitljive i KRIVE za naše sudbine. I s avetinjskim mirom je vratio priliku, ostavio je neiskorištenom.
Još malo i drugo je poluvrijeme te utakmice, ali s tugom zaključujem da je ona zapravo već gotova. Beznadno, suludo, neobjašnjivo i mazohistički! Našim novcem masno plaćeni spin doktori svih mogućih provenijencija odlučiti će opet u naše ime, nazdraviti sa svojim poslodavcima skupim šampanjcem i nasmijati nam se grohotom. Još za nijansu bezobrazniji, bezobzirniji i samodopadljiviji, nastaviti će gdje su stali. S punim pravom, jer svaki narod ima točnu onakvu vlast kakvu zaslužuje, zar ne?! Ako se ne desi čudo, a nekako, odkada sam postala velika cura, sve manje vjerujem u čuda...
Nekada se više nego inače veselim svojem budućem, novom, zanimanju. Možda mi naime teorija i praksa u državnoj umobolnici pomogne makar malo, donekle, shvatiti ovo što si tako uporno činimo. Možda.
komentiraj (30) * ispiši * #
04
četvrtak
travanj
2013
Miran Uskrs
Sve polako sjeda na svoje mjesto. Uskrs doma, drugo bi bilo svetogrđe i malo bi mi teže oprostili, ponedjeljak kod Dragog. Isto opušteno, očito je svima svojima dao naputak da postoji tabu tema, pa se nisu usudili komentirati moj odlazak. Redovni obiteljski ručak, malo šala, malo TV-a, čak i dvije partije šaha s bratom. Muvanje poslije podne po gradu, kafići, posjeta prijateljima. Tek na povratku doma pitanje hoću li prespavati. Torba je spremna, ali nevidljiva u prtljažniku, za slučaj da ne pita. Hoću, naravno! Za večerom neželjena čarka s njegovim ocem, riječ po riječ o tome kako SDP nije, ili po njemu je, znatno bolja i uspješnija vlast. Čak je na kraju frknuo i otišao nekamo s komentarom kako sam agresivna. Prekoravam se duboko, ali zbog svojeg, još vrlo visprenog oca, a i za kojega mogu biti posve sigurna da se nikada u raspravi neće naljutiti ili uvrijediti, niti pomisliti da sam ja njega htjela uvrijediti, znam pretjerati sa drugim starijim ljudima. Dragi samo odmahuje rukom, kako niti on već desetak godina niti ne pokušava s njim razgovarati izvan dvije-tri teme. Obitelj, vrijeme i nogomet. Svejedno se osjećam loše, odakle mi pravo u njegovoj kući ne složiti se? Moram se ispričati svakako. samo što nitko ne očekuje da se više pojavi. Ne pomaže niti mamica kada me pokušava umiriti, dvosmislenom tvrdnjom kako ja jesam opuno obrazovanija, ali je on opet puno iskusniji. Pa se niti nismo mogli složiti. Što zapravo ništa ne znači.
Ipak, Dragi u potkrovlju izvodi perfomans koji bi omekšao i kamenje, pa itekako popravlja situaciju.Uzima me kao plahi tinejđer začuđen svime, oprezno, ubitačno polako, odmjereno i ispitivački, a s prokletim nadmoćnim osmjehom majstora u kutovima usana. Zna znanje, u to me već davno uvjerio, a sada ga je odlučio raskošno i detaljno predstaviti, s rijetko viđenom koncentracijom i suzdržanošću skoro do samoga kraja. Kao da me naumio mućiti zadovoljstvom, prekrivati prethodno uvijek slijedećim novim i boljim slojem. Barata samnom kao da lebdim, okreće me tko zna koliko puta, kuša sa svih strana, valjda na svaki poznati način, pušta prema kraju, zaustavlja, pa opet pokreće oko druge točke, vodi ponovo k ivici, iznenada me gurne preko nje, postavi jednim čvrstim pokretom drugačije, još polusvjesnu, s košmarom u trbuhu i glavi. I nastavlja mi dalje raditi čuda, dok više niti ne pokušavam razaznati njegove namjere, tek sam kao lutka na koncu, sva rastvorena, spremna, meka i nekako kao da samo drhturim na postelji i vrlo općenito osjećam ugodu od njegovih ruku i jezika posvuda po sebi, te pulsirajućeg uda što me paralelno, kao netko zaseban, ritmično pogađa i sasvim ispunjava na nekoj drugoj razini. Na koncu sam na boku, jaši mi bedro, drugu nogu podiže visoko, ipak i sam gubi kontrolu, postaje nasilan, divlji, hoću kriknuti, možda i jesam prije nego se nekako uspijem ugristi za jezik. Rastura me dolovce na polovice, nabija mi valljda i jaja, odupire mi se nemilosrdno o rame i vraća svaki puta sve snažnije, budi me naglo iz skoro polusna i istovremeno gura u nestvarno, zujanje u glavi, vrtnju, ljuljanje kreveta, doslovan osjećaj svakog milimetra u meni, prasak i raspadanje mozga. Uopće se ne sjećam kada je prestao, pustio mi nogu preko svoje i zavalio se iza mene, još uvijek priklještem bedrima i jednako čvrsto u meni. Nemam se potrebu micati i tek s vremenom počinjem kontrolirati disanje, nespretno trtljam pohvale. Pokušavam više, jer mi samo stavlja prst preko usta, pa između usana. Ostaje mi samo da ga milujem jezikom, grickam, pokušam pokazati koliko sam oduševljena. Brzo ga opet osjećam ne samo u ustima, budi se, pokušam mu se bolje namjestiti iz te nemoguće zapletenosti, ali me ne pušta, ne miče se, tek pulsira sve osjetnije. Čeka da se savim oporavi u meni i tek onda se izvlači, dotiče mi uho vrškom jezika i promuklim glasom kaže kako izgleda da je si je gospođa doktor sama tražila...
Podiže me na koljena, gura mi glavu nježnim pokretom sasvim na krevet, zatim sasvim uvija tijelo uz bedra, dlanom mi tek malo širi bedra, tek da mu prsti na čas kliznu u vrelu, klizavu unutrašnjost iz koje se tek maloprije povukao, pa kao slučajno nastavlja čitavim procjepom što strši prema njemu. I prije nego me opkorači i pritisne moćnim bedrima, posve sam svjesna što slijedi, čega se naumio nauživati. Mogla sam ovu večer i bez toga, ali zaslužio je, kao prvo. Kao drugo i dalje se trudio, pa i nije bilo tako loše, dapače. Pogotovo uz njegovo oduševljenje, drhtanje i mrmljanje poput mede koji je upravo upao u rupu s medom. Iz neke drugačije dimenzije.
Htjela sam poslije razgovarati, mislim, iako se baš ne sjećam o čemu točno, ali odjednom je zazvonio mobitel. Jutro. Kao donedavno svako naše, kava, kupaonica, neki nježni dodir usput, općeniti komentari, on ode dolje po novine dok se šminkam. Radi tek od pola osam, pa ih stigne pročitati. Ručati ćemo zajedno, pa možda tada uspijemo razgovarati. Ako se pokaže potreba.
Inače, za sada odustajem od intenzivne potrage za stanom, prevelika sam kukavica zbog toliko puno novaca. Strpjeti ću se dok se sve ne uklopi, kao podstanar kod kolegice čija je kćer izgubila godinu pa će u Zagreb samo povremeno. Još četiri tjedna.....
komentiraj (41) * ispiši * #
