06

petak

rujan

2013

Sve se posložilo, sve me strah....

Eto ga, ljeto je završilo, bar u smislu mora i plandovanja, kojega ionako nije bilo baš nešto za hvaliti se. Ali sam nekako zadovoljna svejedno, jer sam ovo ljeto posložila dvije važne stvari. Dragog, mog muškarca i stan.
Kako obično u životu biva, našla sam stan negdje na polovini relacije koju sam odredila između idealne i najdalje koja dolazi u obzir. 46 kvadrata je mrvicu manje nego sam planirala, ali je sasvim preuređen, doslovno spreman za useljenje, još s mirisima boja. Mane su četvrti kat bez lifta, ali još sam mlada, je li, a i pripomaže stalnoj borbi s kilogramima, te relativno velika udaljenost do tramvaja. Dok su prednosti puno zelenila i samo dvije zgrade s po 8 stanova na okupu. Parkirališta je koliko mi srce želi, što sam naučila da u Zagrebu uopće nije beznačajan podatak. I još moram vidjeti što je s temperaturom na zadnjem katu kada zavladaju paklene vrućine.
Dragi je također sjeo na svoje mjesto, itekako imam muškarca kakav mi baš po svemu odgovara, a dolazi, ili ja rjeđe skoknem do njega, taman kada ga se zaželim. Odnosno kada u njemu naraste želja zamnom. Što je u prosjeku između dva puta mjesečno i svaki tjedan. Uglavnom, dođe kao vulkan koji samo što nije eksplodirao, zarazno dobro raspoložen i željan mene toliko da uopće više ne može čekati. Nabrijan, sa žeravicama u očima i pogledom gladnog djeteta. Ne za hranom. Uglavnom završim u trećoj minuti preko kuhinjskog stola ili preko naslona fotelje, dok samo zadovoljno mumlja nervozno prtljajući s remenom i ciferšlusom, te otkrije, nakon što mi samo podigne suknju, da sam se dobro pripremila za njegov dolazak. Što prema njegovim pogledima svakako uključuje i štikle. Nakon tornada što uslijedi i u kojem uopće nemam prilike značajnije sudjelovati, te nakon što mi se razbistri u glavi, svuče me , odvede u krevet i doista mi posveti punu pažnju. Do detalja od kojih me i sada prolaze trnci. Odemo u sumrak nekuda jesti, u posljednje vrijeme uglavnom na preporuku Crnog jajeta, pogledamo film ili kakvu predstavu, pa mi ponovi seansu od popodne. Još fokusiranije, ako je to moguće i ako sam ja jadna nakon neke faze uopće vjerodostojan svjedok. Naravno da nam nedjelja počinje prilično kasno, oko deset, a sami pogodite čime. Samo ću reći da se uvijek u to doba budi kao da je baš odsanjao najvrući pornić na svijetu, a ja imam jaku želju revanširati se..... Skuhamo zajedno ručak, a onda odemo nekuda u pirodu. U posljednje vrijeme je to Sljeme, jer ima jedan jako zahvalan makadamski put prema strojarnici žičare. Zavojit, pa se iznimno rijetki auti čuju iz daleka, tako da može maštati otvorenih očiju skoro bez ikakavih ograničenja, bilo da je dolje poželio da odjenem kožni ultraminjak i čizme do iznad koljena, plisiranu škotsku suknjicu na preklop, ili doslovno samo jednu malo predugačku safari košulju zavrnutih rukava. Za košulju malo predugačku.... Što me kasnije, još prilično nesigurnih koljena, i ne tako rijetko od mladih svibovih šiba, jako vruće guze, dok na terasi na vrhu ispijam ness, poneki biciklist pomno odmjeri ne čudim se previše. Bicikliste naime ne možete izbjeći na prilaznoj sljemenskoj cesti. A on me nikada nije, niti ne bi, upozorio na njih. Valjda djetinjasto ponosan što klečim na svom sjedalu glave duboko u njegovom krilu, dok mi on prebire po guzi s koje odmah na početku uspona obavezno makne i ono malo tkanine, pa mi, vjerujem, nimalo neprimjetno sijeva kroz suvozačev prozor. Osim što ju on tako voli gledati. Nema veze, zasluži svaki detalj svojih sanja.
Kako rekoh, imam sada sve, besprijekorni mir većinu dana, što mi omogućava da proučim dovoljno da me šef već sada uzima za vrlo ozbiljno, a kolege vole nešto manje nego kada sam tek došla, svoj stan uređen skoro točno kako sam zamišljala, a da se nisam morala baš doživotno zadužiti, te blagog, kulturnog, muškarca koji se ipak ponaša kada je samnom kao tinejđer koji se prvi puta dohvatio, znate već čega....
Sve me strah što bi se moglo dogoditi da poremeti ovu lijepu ravnotežu mojih prioriteta?!

12

petak

srpanj

2013

More, masline, muškarac

4 dana godišnjeg u srpnju, zapravo 2 i vikend, za najmlađu suradnicu je premija, znak milosti, naklonosti i nagrade šefa. Kojemu uobičajena tura jedrilicom traje 20-25 dana. Postati ću i ja jednom valjda šefica.
Mjestašce kraj Zadra smo našli ovdje negdje. Zapravo na Crnom jajetu, privatni smještaj, proširena soba koju zovu apartmanom za dvoje, u kombinaciji s večerom u restoranu istog gazde. Iznos doista prihvatljiv, a zasto je tako sam shvatila dolje. Nigdje nikoga. Skoro.
Volim se sunčati i kupati u toplesu, ali nikako da pregrizem, pa tu strast spojim s javnom plažom. Pokušala sam dva puta i oba imala dojam da svi bulje u njih. Umišljam, znam, ali... A baš si znam umisliti i kako sam prava, suvremena žena.
Elem, put uz suprotnu stranu zaljeva, nasuprot mjestašcu, uglavnom put maslinara i pasa turista. Freze i pješaci. Koji oko podneva baš ne bauljaju uokolo, pa je relativno pusto mjesto. Ako se ne računa da do prvih kuća preko mora nema više od 100 metara. Ili dapače. Poneki "naturisti" raznih provenijencija, kadikad, a i na obostrano željenoj daljini, su dio pejzaža. Tek strastveni ribiči za koje i ne bih dala ruku u vatru da su ovdje zbog riba, predstavljaju smetnju. Donekle. Još jedan par očiju ispod spuštenih obrva i uglavnom usmjeren u neutralnom smjeru, je jedno, a mnoštvo nešto posve drugo.
Osvježena još prehladnim morem protežem se kao gušterica na prostirki od trske ili nečeg sličnog. U slušalicama kompilacija Cohena, Njegov poklon, uradak tehničara lokalne radio stanice. Što me uvijek nekako dodatno umiri i smekša, raspekmezi.
Zaklanja mi sunce i podiže jednu slušalicu. Hoćeš da te namažem i izmasiram? Dapače. Okrećem se potrbuške. Minuta-dvije s namjerom usmjerenih pokreta vještih dlanova i trebalo mi je biti posve jasno da "pas ne laje radi sela". Bez obzira što je uredno izvukao ruke iz mojih gaćica nakon što je obavio posao. Možda i jest. No, bila sam prelijena uopće o tome razmišljati. A i sviđalo mi se. Jako. Okreće me i nastavlja utrljavati maslinovo ulje. Vrlo detaljno, vrlo pažljivo i temeljito. Bradavice mi postaju tvrde kao kamen i prije nego je posve logično dolutao do njih, ali to je uvijek tako od njegovih ruku posvuda. Zavlači prste obiju ruku pod gumu gaćica. Digni guzu! Ne budali, pa od preko se vidi golim okom, kamoli kakvim dvogledčićem. Ma da, baš, što bi se vidjelo dok ležiš. Ako tko naiđe? Pa vidiš da se vidi daleko na obje strane. Čempresi i masline.... A i baš te želim gledati golu na suncu! Znaš to. Kako odbiti? Nikako! Svlači me jednim blagim pokretom uz neophodnu pomoć i nastavlja polagano. Unutrašnja strana još skupljenih bedara, polagano uzbrdo, poprijeko preko mišića, svakog pojedinačno, sasvim do pregiba, pa natrag.Podiže mi koljeno i otvaram oči, ali ništa posebno, samo mi ga obuhvaća objema šakama i masira palcima, spušta se, detaljno prelazi listove, zatim stopala i prste, jedan po jedan. S prevelikom pažnjom. Vruće mi je, jest da sunce sja, ali ne toliko. U povratku, ne prekidajući ritmično stezanje mišića masnim prstima, ovaj puta uz mišić, usput mi širi bedra, pravi prostor za obje ruke, dotiče ju kao usput raznim pokretima, dlanovima, prstima. Zatim puno određenije. Prst sam klizne, jagodicom počinje kružiti unutra i izvoditi još neka čudesa. Ovaj puta sama podižem koljena, još širim bedra, bolje mu se namještam. Uvodi i društvo, a palcem kruži, traži što mi najbolje paše. Kao da već vrlo dobro ne zna! Cohen prelazi sasvim u pozadinu, postaje kulisa. Ne mogu se oduprijeti, ne slušam više njegov ritam, prepušam se drugom ritmu, osjećam kapljice na gornjoj usni i čvor koji se kupi negdje u utrobi. Ali, lisac je, neće još, usporava sasvim, pažnju opet vraća pretežno bedrima, unutrašnjoj strani bedara. Ruka u meni skoro miruje. Neću da miruje, počinjem sama kružiti. Odgovara i jednostavno me počinje ubadati. Polagano, ali odlučno, određenim ritmom i uvijek cijelom dužinom, dok mu se palac ne zalijepi na nju. I malo kreativno zadrži. Sada već neminovno dolaze vrući valovi, potop dolje, zujanje u glavi i moje sasvim određeno, usmjereno, ritmično, uvijanje tijela ususret. Krajičkom mozga registriram da je presložio momčad i počeo, gotovo bez zastoja, upotrebljavati još jedan prst. Sada me ubada i u guzu, istim pokretom. Svejedno, može sada što hoće, samo da ne prekida. Niti usporava. Ionako više ne razaznajem detalje, tek nekako uopćeno njegovu šaku što me pogađa sve brže.Vrlo promišljeno ubrzavajući, vođen mojim tempom.Toplina obavija mozak, oči i zube stišćem grčevito, utroba je na dobrom putu da se naprosto raspadne. Znalac je, ne pušta me samo tako, to traje bar minutu-dvije, možda tri. Istim intenzitetom. Baš je posvećen poslu. A i zaustavljanje je sasvim posebno, osjećam svaki treptaj svojih mišića oko njegove ruke što me i dalje postojano probada posvuda. Samo polagano, kao odsutno, a ipak i dalje savršeno usklađeno mom ritmu.
Treba sada uspostaviti dah. Treba na brzinu smisliti nešto pakosno, sarkastično ili provokativno. Jer me uvijek izazove taj njegov pretjerano slavodobitni fiksirajući pogled i nadmoćni smješak, što me dočekaju nakon što otvorim oči, a kada mi tako nešto učini. Kao da govori meni i svijetu kako je nenadmašan, kao da rukom drži boga za bradu, a ne.....
Možda sam nešto i smislila u smislu prolazne ocjene ili tako, ali nisam uspjela izreći. Čim sam otvorila oči ugledah ga kako i sebi užurbano spušta kupaće s bokova, klečeći na ležaljci, sasvim blizu, među mojim posve raširenim i još blago podignutim nogama. Sasvim ozbiljan, napetog lica, a i ne samo lica, što je bilo nemoguće previdjeti, sa žeravicama u očima, neobično dubokim, napuklim, glasom, napadno zureći u nju, naređuje vrlo jasno. Okreni se i klekni, sada ću te jebati! Tu se doista nema što dodati. Niti je dopušteno oklijevati.
Na početku, kada me prvi puta, bez ikakvog ustezanja ili obzira, silovito pogodio negdje duboko, malo odigao s ležaljke, pomaknuo po njoj, glava opuštena između ruku mi je sama poskočila uvis, pogled se izravnao i ugledah ispred sebe, na suprotnoj obali, neku ženu kako vješa rublje i možda na čas sa zanimanjem gleda prema nama. Brzo su se slike sasvim uskomešale i razlile, kao da netko za oko prevelikom brzinom miče kamerom preko maslina u svim mogućim smjerovima. Ili kao duga možda? Kao da me je više bilo briga. Nekada ga naprosto obožavam takvog, raspamećenog, kada ga svaki puta skoro sasvim izvuče iz mene i onda upotrijebi svu snagu ruku ukopanih na mojim bokovima, da me povuče ususret svojih jurećih kukova. Jednostavno pogodi kao čekićem, doslovno rastrese u najsitnije komadiće. Sakupi, suzi, svu moju pažnju i mogućnost percepcije na tu jednostavnu radnju. Toliko jednostavnu i posve bezvremensku. I ne staje, ne mijenja ritam, ne osvrće se puno na mene, mislim da niti ne diše. Samo me ustrajno lomi na komadiće, topi mi mozak. Uvlači u neki posve neovisan kovitlac na nekom neodređenom mjestu. Sex. Čisti sex, bez ijedne primjese ičega. Imam dojam, čak i posve neosoban.
Naučila sam već ranije da trska nikako nije najbolja podloga za na koljenima zaustavljati i pokušati kontrolirati skoro stotinu kilograma raspamećenih mišića koji nasrću i nasrću. Tko bi se svega sjetio....Kao da bi mi pomoglo i da jesam. Sva su mi se koljena zažarila. Prvo slatko, a popodne su više samo pekla kod ulaza u slanu vodu. Ovo je definitivno posljednje more s tom glupom ležaljkom kojoj je jedina prednost što se ne moči. Nabavljam definitivno jednu komfornu, s debelom spužvom! Da nikada više još i navečer ne izgledam i osjećam se kao da sam klečala na kukuruzu! Na Njegovo posve iracionalno oduševljenje i radost.

15

subota

lipanj

2013

Slomljen čovjek ili drugi čovjek

Pisala sam jednom o starijem i tada oženjenom kolegi koji mi je kroz nekoliko mjeseci "druženja" otvorio neka nova vrata sexualnosti, pomogao mi, ili me naveo, da iskušam neke tada nevjerojatne tokove strasti i emocija, te neke osebujne kontrapukte boli, zadovoljstva i šokantnih iznenađenja, smiješane u opijajući koktel. Pogurao me, uljuljkanu u iluziju kako sam sve vidjela i manje-više sve doživjela, na vjetrometinu drugačije stvarnosti i sigurno posve novih doživljaja i mogućnosti.
Veliko iskustvo, urođeni šarm, impresivan intelekt i puno volje. Formula koja me doista slomila, koji puta i doslovno. Formula koja je iz mene uspjela izvući neke najskrivenije maštarije, one za koje bih prije njega mrtva-hladna stavila ruku u vatru, kako ih nikada i nisakim neću podijeliti. Kamoli još nadograđivati, a pogotovo oživotvoriti.
Poput nekih uzbuđenja oko ideje s više muškaraca, koja me pomalo golicala i znala stvarati u mom mozgu zanimljive sličice s neokolicinom njih oko velikog okruglog stola i samnom ispod njega, a poslije jedne knjige. Mada mi je na racionalnom nivou uvijek bila strana. Izvukavši to iz mene, donekle simbolički, donekle, kada se malo prisjetim, i ne baš samo simbolički, jednim crnim, od najfinije kože ispletenim trokrakim bičem, čija mekoća je znala tako vruće zavarati , kada bi postao jako "nezadovoljan" mnome ili mojim odgovorima, postavio me idući puta na koljena, zavezanih očiju i ruku zavezanih na leđima, s glavom u svome krilu i jedinim mogućim čvrstim osloncem u ustima. Tada je meko rekao kako će mi sada ispuniti maštariju koju sam mu ispričala, te pustio majstorski pripremljenu snimku ulaska nekoga kroz vrata iza mene, te nepoznat, dubok, hrapav, glas kako se divi mojoj naprčenoj goloj guzi, te "prijeti" što bi mi sve bilo zgodno učiniti. Zatim se s njim upustio u vrlo dobro izvježbanu konverzaciju oko detalja koji me čekaju, te mu ponudio da se posluži čime god od napadno i idealno izloženog prvo želi!!! Sve vrijeme me nepokolebljivo pridržavajući punih usta kako ne bih mogla prosvjedovati. Drugačije, ako ste ikada iskusili takvo vezanje na koljenima, jasno vam je, i nije moguće reagirati..... Lom toliko različitih refleksija u istoj točci i trenutku nikada nisam iskusila, toliko kontradiktornih poriva i reakcija, misli, pobuna, prepuštanja i pitanja, tjelesnih reakcija i osjećaja, pobune i nekog zaraznog uzbuđenja prepuštanjem, istovremeno.
No, na koncu je teško pogriješio, kako već muškarci nekritički znaju griješiti, postao je posesivan i pokušao me vezati na prevaru. Ispričao je sam sve ženi, odselio se i zaprosio me. Poslije prvog zaprepaštenja sam naravno jasno odbila. Imam divnog oca, još jedan doma mi nikako ne treba. Poslije nešto natezanja, poluucjena, pa i cmizdrenja na kraju, odselio je u drugi grad i postao za mene zatvorena knjiga. Posebna, ali pročitana.
I onda je neki dan banuo na posao, poslijepodne, u dežurtstvo, nenajavljen, naravno. S planom. Novim planom! Opet uzdignutih ramena, dotjeran, zgodan i samouvjeren. Makar naizgled. Ali dovoljno da mu mlada sestra, kao omađijana i bez problema dopusti čekati me u liječničkoj sobi. Što je presedan koji još nisam vidjela. Još dok sam procesuirala neizgovoreno pitanje što on ovdje radi, bez riječi i s najslađim smješkom se gipko podigao i krenuo mi u zagrljaj. Stegao me snažno i toplo. Tu je trebao stati. Ako je htio zadržati i najmanju šansu. Koju doduše nije imao. Umjesto toga mi je vrlo odlučno pokušao uvaliti jezik i premjestio mi ruke na guzu. Blago rečeno. Kao da ne postoje skoro tri godine između zadnji puta kada je to učinio i sadašnjosti. Jedva sam prozborila ime Svevišnjeg gurajući ga od sebe. Iskreno zapanjena!
Kao da sam okrenula skriveni prekidač, ili mu izvadila bateriju. Bljesak u očima je ugasnuo, ramena su se spustila, ruke pale uz tijelo.
I prešao je na plan B. Svijet mu se urušio, ne spava zbog mene, rastresen je na poslu, posvađao se s djecom, sve je šuplje. Ne vidi više svhe, svašta pomišlja. Pa me moli za samo malo pažnje, koji razgovor, večeru ili što slično. Bez obveza, više kao lijek da preživi.
Užas, dobro zna da prezirem muške krpe, da time samo potvrđuje davno odlučeno. Da me se potrudio bar malo upoznati znao bi da mu je samo prvi pokušaj imao taj jedini promil šanse, bio bar na tragu čega već, a da sve dalje izaziva samo gadljivost. Nevjerojatno je da čovjek koji me neko vrijeme tako uspješno opčinjavao i zaokupljao sve kutke moga uma, nikada nije shvatio kako nikada nisam poželjela još jednu ženu, a posebno ženu-žrtvu, u postelji?!?
Zašto se neki muškarci, pa i poneka žena, ne uspiju zaustaviti na granici dostojanstva, samopoštovanja, makar onda kada ih praktične životne tegobe ne tjeraju da gaze po sebi???! Kako je moguće realno očekivati da ćeš nekoga dobiti, vratiti, ili kako već, puzanjem, ponižavanjem i prikazivanjem sebe beznačajnom, nekarakternom i neprivlačnom krpom?? Kako je uopće moguća takva transformacija, što je ovdje uopće bila istina, što je samo poza?
Zbilja je imao magiju, natjerao bi me da istinski zadrhtim i uspaničim se, kada bih zaboravila samo svući gaćice prije njegova dolaska, kako je zahtijevao, ili kada bih ga se time koji puta prkosno usudila izazivati, a sada uopće nema pojma, lupeta, cmizdri i moli. Pa kakv je to um, koji uopće može smisliti da To MOLI od žene??!

05

srijeda

lipanj

2013

Uznemirujući plavi dečko

Profesor me poveo u drugu ustanovu, gdje s vremena na vrijeme pomažemo, pokušavamo to, bolje rečeno. Nepristrana procjena, drugo mišljenje.
Ljudi koji su prešli dvije granice, u svojoj glavi i sa svojim rukama, ljudi koji su učinili zlo, neki nezamislivo zlo. Dio njih, naravno, manipulira nedokazivim ili rubnim, dio njih su pravi bolesnici, nesporno, dio pak spada u sivu, nedefiniranu, zonu. Posve začudnu, skoro nedirnutu. Da nije jezivih posljedica smjela bih reći, najzanimljiviju zonu priče o dosezima, mogućnostima i kvarovima u procesima mišljenja, zaključivanja i uopće definiranja Čovjeka kao misaonog bića.
Mlad plavi dečko, tek pred koju godinu izišao iz teen dobi, posve nedvojbeno iznimne darovitosti za prirodne znanosti, gotovo sablasno inteligentan i logičan, brzine razmišljanja koja lako frustrira ako se pažljivo ne pripremimo. Neobiča i rijetka ljepota skoro ženske provenijencije u kombinaciji s atletski oblikovanim tijelom, ili možda namjerno tako izgrađenim kao protuteža blagom, svilenkastom licu i glasu.
Profesor ili vješto iskustvom prikriva iznenađenost, ili se možda doista količina znanja stečenog s desetljećima može mirno nositi s baš svime doživljenim. Mislim da ipak nije sasvim miran, dok ga doista zanima i moje mišljenje, drugačiji kut gledanja, pa i stoga što namjerava da ovdje dolazimo više puta.
Sasvim jasnom namjerom, planirano, je ubio oca zlostavljača svoje djevojke, a onda u trenutku odlučio presuditi i majci koja je to dopuštala godinama i nad obje svoje kćeri.
Vrlo logično nam je objasnio da je to bio jedini izlaz, obzirom da mu je djevojka jako patila, kako radi svoje povijesti, iz koje je doduše već pobjegla, tako i zbog mlađe sestre kod koje se povijest ponavljala. Razložio je u petnaestak minuta sve svoje opcije za rješenje, od uobičajenih, sistemom, do nekih drugih, egzotičnih, ali u okviru relativno dopuštenih. I pokazao kako najvjerojatnije niti jedna ne bi funkcionirala, jer je otac bio perfidni monstrum, ne samo sexualni predator. Koji je volio mučiti svoje žene svim spektrom mogućnosti i još vrlo dosjetljiv i uporan u tome, pravi sadist sa stavom da ima na raspolaganju sve vrijeme ovoga svijeta.. A pri tome im prijetio kako će one sasvim sigurno prije u grob nego on u zatvor, pokušaju li išta.
Nasmiješio se i na činjenicu kako ga je djevojka odmah ostavila, zgrožena njegovim činom, te mirno konstatirao kako je to sasvim očekivano, definirao nam Švedski sindrom i inačice, te rekao da to nije učinio radi sebe, nego radi njezina dobra i ponajviše jer se naprosto moralo učiniti. A njezino dobro uključuje i da bude što dalje od ubojice svojih roditelja s jedne strane i vjerojatnog zatvorenika na ovaj ili onaj način, do kraja života, s druge strane..
Napomenuo je i da se uopće pred nama ne brani, ali se bolje zabavlja nego s "domaćim" osobljem, pa možemo pitati koliko hoćemo. Pretežno jer mu je dosadno. Čak je napomenuo i da bi mu bilo bolje u zatvoru jer nije siguran hoće li mu u ustanovi omogućiti da završi fakultet i doktorira s nekim tezama u matematici, a na kojima radi već više godina.
Jedino i moram priznati jezovito logično objašnjenje za motiv mu je svaki puta iznova bilo da postoje stvari koje čovjek naprosto mora učiniti, ako ima nesreću da se nađe u nekim situacijama. Uz usporedbu kako morate ubiti i u ratu, čak i ljude koji to ničim nisu zaslužili, ali su se ljudi u tom slučaju usaglasili da je to dopušteno ili čak poželjno, a u slučajevima poput njegovih nije tako. Dopušta i da je možda za suprugu odlučio krivo i naprečac, ali s istim sablasnim, blagim, smješkom konstatira kako se u tom trenutku učinilo sasvim opravdano završiti strašnu priču pod isti račun. Za istu cijenu, koje je bio sasvim svjestan.
Pitam se na kraju je li on zločinac, bolesnik, žrtva, ili heroj? Naime, intimno sam suglasna da je njegovu žrtvu trebalo zaustaviti na svaki način. Čak i da je zaslužio umrijeti nasilno. Znam i da je društvo slabo efikasno oko toga, odnosno da bi mu kćeri sigurno dodatno patile, pa možda i doista stradale, prije nekog efikasnog sistemskog rješenja.
A ipak se svim svojim bićem bunim protiv mogućnosti da ljudi počnu uređivati svoje odnose i razmirice nasilno, po svom nahođenju i svojim osobnim moralnim procjenama. Voljela bih stoga da je on ipak bolestan čovjek, iznimka, da je svakako posve u krivu, bez obzira na osjećaj simpatije i suosjećanja koji je izazvao u meni. Da svakoga od nas, koji se volimo nazvati Čovjekom, neophodno čini i definira još mnogo toga osim hladnog, kolikogod učinkovitog i nadmoćnog razuma.

22

srijeda

svibanj

2013

Novo, novo, novo...

Zagreb me (opet) oduševio. Znala sam to i privremeno odlazeći. Čari provincije nisu me baš takle. Dobro, osim jednog ili dva provincijalca.
Stan nije baš kakav bi poželjela niti u jednom pogledu, ali privremen je i tuđi, naći ću već što doista dobro u dogledno vrijeme, pa me ne smeta.
Ekipa na poslu tako-tako, svakako, ali nisam ništa osim prilike očekivala, pa me ne razočaravaju. Profesoru su očigledno najbolji dani već prošli, ali svejedno je još živuća enciklopedija i trebati će mi nekoliko svjetlosnih godina da mu se približim. Kolikogod je usporeniji nego sam zamišljala, zaprepastio me što sve o meni i mom radu zna. Osim toga je savršeni Gospodin, slika i prilika kako zamišljam ponašanje idealnog muškarca. Beskrajno blag i sasvim nepokolebljiv istovremeno, pa rijetkima i rijetko uopće pada na pamet protusloviti. Ne samo zbog toga što je šef!
Peta sam generacija nazočnih specijalizanata, pa valjda stoga malo pretprana "fizičkim" poslom, hrpama medikamenata koji me puno manje zanimaju i ostalim tehnikalijama.
Najstariji kolega odlazi do kraja godine i sasvim je nezanimljiv, a tako izgleda i on gleda na nas ostale. Nitko se ne bavi lovom, a to je jedina tema koja ga doista zanima. Biti će korektan psihijatar do kraja karijere u jednoj slavonskoj bolnici, a to i sam smatra dovoljnim dometom i adekvatnim angažmanom za plaću.
Slijedeća je kolegica kojoj, mislim, također ne bi loše došao koji stručni razgovor i bar pola izvjesne tablete svaki dan. Nervozna, nezadovoljna, otrovna prema sestrama i još nižem osoblju, pa i rodbini pacijenata. Malo prestara za ulogu naučnika, pa stalno nešto pokušava ne bi li ispala što važnija. Nisam naravno još sigurna s koliko zapravo pokrića, ali svima ide na živce. Uključujući šefa! Jedno je sigurno, nećemo postati prijateljice. Pogotovo nakon što je na jutarnjem sastanku zajedljivo primjetila da bih trebala razmisliti koliko su gola koljena baš adekvatna za ovu ustanovu! Njezina sigurno nisu....
Plavi zagrebački dečko iz visokog društva je u sredini. zgodan, ali po svom mišljenju negdje u rangu B. Pitta, što je ipak prilično pretjerano. BMW stariji od mene, ali izgledom kao da je jučer proizveden, mu je dio kao opuštenog, ali zapravo prostudiranog imiđa. Recimo jako skupe opuštene poze u oblačenju, cipelama, nakitu i parfemima. Površan i opušten točno na granici da profesor ne zamjeri, a da šarmira sestre i pacijentice. Kažu, doduše, tek iz sportskih pobuda, bez i naznake pokušaja realizacije. Tako se postavio i prema meni, šarmantan, pun polušaljivih aluzija. ali nikada preko granice pristojnosti. Za ne tako puno vremena uzimati će silne novce zagrebačkim damama da mu mogu prepričavati svoje grijehe i dileme, posve sam uvjerena! Negdje u vili okruženoj parkom na sjevernim obroncima. Iskreno se nasmijao kada sam mu rekla da kanim ostati ovdje dugo, doći do vrha.
Prva ispred mene je brineta nekoliko godina mlađa od mene i držim veliki intelektualni potencijal Bila bi i vrlo lijepa s desetak kila manje, ali je izgleda to pustila stihiji. Ugledna liječnička obitelj, zlatna žlica ukratko. Udala se za automehaničara koji joj je održavao prvi auto, desetak godina starijeg i iz posve drugog okruženja. Što joj baš nije donijelo sreću, pa je ovdje najviše što može biti. Navodno ju uzrujava što ne može ostati trudna, makar ja ne bih stavila ruku u vatru da uopće iskreno pokušava. Previše zaneseno priča kako bi željela malu garsonjeru tu negdje u kvartu. U koju nitko drugi ne bi stao i umjesto muževog imanja u Prigorju. Ona će biti ozbiljna prepreka da ovdje doguram do kraja, ali to je daleka budućnost, pa je ipak vrlo ugodno društvo, možda jednom i prijateljica. Izvrsna mi je pomoć, sjajna kombinacija praktične žene i erudita kakvog se baš ne sreće često. Da se može samo malo veselije nasmijati bila bi savršena žena!
E, sada, Dragi! Bio je dva vikenda i sve je prštalo od njega i njegove želje da mi nadoknadi odsutnost. Zaista lijepo i možda uopće to nije loša kombinacija, većina vremena za sebe, a on nadohvat s vremena na vrijeme. Svrati još tu i tamo na kavu ili ručak, izvede kakvu brzinsku "nepodopštinu", navede me na pokoju avanturicu, posve neprimjerenu jednoj ozbiljnoj doktorici, poput ljuljana na njegovom krilu na klupi na Tuškancu u jedva predvečerje, koje sigurno ne bi ostavilo mnogo dilema ijednom prolazniku da se desio... Prvi puta doista učestvujem i u cyber sexu i mora mu se priznati da je uspješan. Zadnji je puta napravio takvu logističku pripremu da sam se skoro doista tresla od valova topline kojekuda, očekujući ga točno onako pripremljena kako je zahtijevao..... I na mjestu gdje je taj puta želio izvesti svoju čaroliju. Ne samo zbog tanke, mlade, crvenkaste, šibe iz provincije, koju sam izbliza upoznala kada sam jednom iznevjerila "dogovor", nisam doslovno provela detalje. Presavijena preko njegovih koljena, i zaštičena samo beznačajnim komadićem čipke, kojim sam ju i zaslužila, a s pogledom na krasnu srebrnu narukvicu na stolu, koja bi bila nagrada da nisam zaboravila....spomenutu čipkicu, je li !!!

04

subota

svibanj

2013

Rekapitulacija

Evo, zaklopih knjigu dugu skoro 6 godina. S pomiješanim osjećajima, olakšanja, jer je ta avantura oduvijek bila samo stepenica koju se mora odraditi, ali i neke sjete kao uvijek kada nešto ipak važno, kompleksno i ispunjeno koječime, završi.
Profesionalno je to bio uspješan izlet, od dana kada su mi šaptali iza leđa "Je li ona zbilja prava doktorica?", panične provjere kod kolega jesam li dobro odlučila i besane noći u kojoj sam bar tri puta uzimala slušalicu da zamolim jednog pacijenta da ipak ode u bolnicu, umjesto da se uzda u moju terapiju, a za koju sam znala da ga jedina eventualno dijeli od vrlo teških posljedica, pa do dana kada me zovu doma da provjere nešto od drugih kolega, pa i samih starijih kolega koji se bez ustezanja konzultiraju samnom. Znam da je to tek mali komadić medicinskog svemira, ali svejedno je dobar osjećaj kada ovladaš njime, kada si počneš vjerovati za većinu odluku bez ikakvih naknadnih razmišljanja. Kada spoznaš da samo s deset prstiju, slušalicama i mozgom možeš doista nešto važno učiniti. Nije baš moralo toliko trajati, ali valjda neke stvari nije moguće požuriti.
E, sada, muškarci. 2-3 koje sam sasvim lijepo mogla izbjeći bez da trpim ikakav gubitak.
Jedan neopisivo drag plavi dečko koji mi je napisao pjesama za sasvim pristojno izdanje i kojeg nikako ne bih željela preskočiti, da i mogu ponovo birati. Koji je jedan pol muškog svijeta, potreban u najmanju ruku zbog spoznavanja "tko je tko" i kakvih ih sve ima. Vjerojatno pretjerujem, ali nekako imam osjećaj da je za njega zapravo nepravedno što je tuberkuloza pod kontrolom. Jer bi mu sasvim odgovaralo da skonča mlad u nekom mračnom podrumskom stanu, usred neke komplicirane socijalne akcije i s nedovršenim kapitalnim spjevom u rukopisu. Koji će ga u idućem stoljeću učiniti besmrtnim. Doduše, posve je vjerojatno da će on i u stvarnosti već naći neku kobnu bolest u centralnoj Africi, gdje sada pokušava popraviti svijet, kombinirajući farmaciju na koju su ga natjerali i poeziju zbog koje osjeća da je rođen. Poeziju koja može promijeniti svijet. S njim sam čak i sama skoro čitav mjesec prilično ozbiljno planirala jednu afričku avanturu. Još uvijek povremeno stavim i njegov lijepi, iako čelični, ili nešto slično, prsten. Zlato je naime previše krvavo i buržujsko za njegov ukus.
Onda puno stariji kolega, pametan, iskusan i nevjerojatno vješt sa ženama. Mislim također neophodan svakoj ženi. Ne samo zbog širenja horizonata, nego, još važnije, za zauvijek raskrstiti s podsvjesnim maštarijama u svezi vlastitog oca, odnosno vezanju za njegove replike i traženju kod muškarca onoga što nam je on pružao. Jer to ne postoji, a niti nam treba još jedan tatica. To je nesumnjivo jedan drugi svijet, dugoročno sasvim nekompatibilan i nezadovoljavajući, samo zbrka u glavi, miješanje sigurnosti i strasti, bijeg od nesigurnosti i hirovitosti mladih muškaraca. Dakako i povlađivanje vlastitom egu. Jer tako mogu obožavati samo oni koji su do jučer držali da im je vrijeme u tom smislu prošlo. Mogu i sasvim zadovoljiti intelektualne zahtjeve, pa jest bilo potrebno probati da bih shvatila kako je ipak nemoguće podijeliti život s nekim takvim, kako su mnoge razlike i činjenice ipak nepremostive i po definiciji nerješive, naprosto zacementirane u sasvim odvojenim vremenima i svemu što ta vremena podrazumijevaju. Čak ako dalju budućnost previdimo.
Na koncu Dragi. Sa svim manama muškarca, ipak prvi i jedini za kojega sam pomislila da bih se mogla udati za njega, imati s njim obitelj. Naprosto izaziva u meni dobar osjećaj većinu vremena. Mnogo toga što volim u životu radi dobro i s voljom i lakoćom, a osim toga nikada mu nije palo na pamet krotiti me i kontrolirati imalo više od neizbježnog. Uvjerena sam i da bih voljela takvog oca za svoju djecu. S druge strane, ne mogu reći da mi s srce slamalo kada smo se iseljavali iz našeg stana, ne mogu reći niti da sam ijednom bila u pravoj dilemi birajući između njega i novog posla u Zagrebu, ne mogu reći niti da ne mogu disati sada kada je relativno daleko, kolikogod često mislim na njega, ili kontaktiramo. A mnogi bi rekli da bih sve to trebala zbog svog muškarca. Vidjeti ćemo, valjda će vrijeme pokazati, okolnosti odvesti tamo kuda već hoće. Na koncu, i on bi silno želio da sam ostala, ali sam dobila tek dirljivu i vrlo maštovitu oproštajnu feštu, prvo s našim prijateljima, a onda i zbilja spektakularnu posve osobnu, te onaj njegov smješak tipa možda sam ozbiljan, a možda i ne sasvim, uz slijedeću ponudu. Pa svakako znaš gdje sam ja i koliko vrijedim, ako metropola ipak ne ispadne tako sjajna. Mogla bi još i profitirati, jer cijene stanova i dalje padaju.....
Čak je i moja svekrva bila nenadano draga, rekavši mi da se nas dvije baš nismo nešto zbližile, ali da su mi njihova vrata svejedno uvijek širom otvorena, jer ona dobro zna da njezin sin nikada nije bio sretniji i opuštenije se smijao i zezao, nego od kada je samnom.
I na poslu su bili dragi, dobila sam lijepu ogrlicu i od nekih iskrenu, od nekih manje, zahvalu za suradnju i dobre odnose u dugim satima što smo proveli skupa. I otvorenu ponudu da će mi lako naći ordinaciju ako se predomislim. Čak je i koja suza zaiskrila u očima mojih sestara. Dobro, i mojima.
Kod kuće uobičajeno, tata puca od ponosa, prilično otvoreno me držeći svojim osobnim uspjehom. U neku ruku produžetkom, kompenzacijom, i njegovih, možda donekle nedosegnutih postignuća. Doslovno me podržavajući u svakom smislu. Mislim da ne bi niti trepnuo da je potrebno recimo pješke, na leđima, odnijeti moje stvari u Zagreb, ili založiti kuću, bilo što! Pitanje s Dragim posve ignorira, kada sam ga spomenula uz svoje dileme. Otprilike s logikom, ne dotrči li za tobom, sam si je kriv! Ili kako za BMW-om možeš žaliti samo dok ne sjedneš u Mercedes. Nikada zapravo nije Njega smatrao Dovoljnim za mene. U raznim pogledima. Makar koliko bio pristojan s Njim. Nisam baš sigurna da nije tako s očevima u načelu ?! Mama je malo opreznija, spominje balans, činjenicu da ništa pojedinačno u životu nije dovoljno veliko na duge staze, da je možda mudro više se držati neke sredine, podijeliti prioritete. Čak joj se omaklo da su oni možda trebali imati još koje dijete, da bi to bilo baš zgodno sada kada ja odlazim još dalje od ove bez sumnje prevelike kuće. Zauvijek.
Tati je očito bilo na vrh jezika nešto ne pretjerano dobronamjerno u svezi toga, ali se, osim bljeska u oku i dugog pogleda prema meni, ipak suzdržao u ime gotovo svečarske atmosfere koju je stvorio. Oni ionako nikada neće izvesti na čistac dilemu svojega života. Je li ju on trebao zaustaviti u ambicijama kada je bilo vrijeme, inzistirati na ravnomjernijem učešću u obiteljskim pitanjima i ravnomjernijim karijerama, uključujući i još koje dijete? Odnosno je li to s njegove strane bila svjesna žrtva, krajnje fer ponašanje prema ženi koju je volio, ili mu je dugo zapravo odgovaralo raditi samo što želi, podjednako u školi ili kroz sate igre samnom, a posve financijski zbrinut ?!? Ili su oboje na kraju postali žrtve okolnosti. Ili možda žrtava uopće nema, nego tek uvijek sanjamo o savršenom, ma koliko dobro zapravo bilo.

15

ponedjeljak

travanj

2013

Isprali su nam mozak !

Šokirana sam rezultatima jučerašnjih izbora! Niti jedno logično objašnjenje ne drži vodu za ovakav postupak hrvatskog naroda. S jedne strane vrlo dobro znamo kako i čijom sve zaslugom, redom, kroz preko 20 godina, dospjesmo u ovu katastrofalnu i mračnu situaciju, a ipak smo neke od njih odlučili nagraditi kraljevskom plaćom za to što nam učiniše. S druge strane, ako i krajnje optimistično vjerujemo kako još ima vremena da se stvari poprave kakvim civiliziranim načinom, nema baš nikakvog objašnjenja da vjerujemo kako će to učiniti baš oni koji su sudjelovali u organizaciji i provedbi ovakve povijesti naše zemlje. To je autistično i glupo vjerovati. A naš narod ne može biti ništa gluplji od ostalih naroda. Po prirodi stvari. Zašto onda? Frapirana sam i šokirana, ponavljam, jer dati više od standardnih 60% pristanka da se NIŠTA ne treba mijenjati je naprosto suludo!
Otpada i klasična primjedba da nije bilo drugog izbora, jer bilo je sasvim očigledno. Razumno gledano, a pogotovo s pozicije očekivane ljutnje i inata. Bar da im kažemo, e, pa bar nećete ubrati tu silnu lovu koju ste već bahato i javno isplanirali. Dati ćemo je potrebitijim i onima s bar čistim rukama!
Pogotovo otpada naivna teza kako smo im pokazali što već ostavši doma ili krivo popunjavajući listiće. Jer naprosto nismo! Pokazali smo im samo da se damo, po tko zna koji puta, kao mala djeca, nadigrati. Navesti da sprovedemo sve što zamisle, čak i kada nemaju realno oružije da nas prisile. Jer, jučer je naš narod na pladnju dobio priliku da ih potjera u mišje rupe makar na koji dan, sve njih, bahate, dugogodišnje političare, nesposobne, podmitljive i KRIVE za naše sudbine. I s avetinjskim mirom je vratio priliku, ostavio je neiskorištenom.
Još malo i drugo je poluvrijeme te utakmice, ali s tugom zaključujem da je ona zapravo već gotova. Beznadno, suludo, neobjašnjivo i mazohistički! Našim novcem masno plaćeni spin doktori svih mogućih provenijencija odlučiti će opet u naše ime, nazdraviti sa svojim poslodavcima skupim šampanjcem i nasmijati nam se grohotom. Još za nijansu bezobrazniji, bezobzirniji i samodopadljiviji, nastaviti će gdje su stali. S punim pravom, jer svaki narod ima točnu onakvu vlast kakvu zaslužuje, zar ne?! Ako se ne desi čudo, a nekako, odkada sam postala velika cura, sve manje vjerujem u čuda...
Nekada se više nego inače veselim svojem budućem, novom, zanimanju. Možda mi naime teorija i praksa u državnoj umobolnici pomogne makar malo, donekle, shvatiti ovo što si tako uporno činimo. Možda.

04

četvrtak

travanj

2013

Miran Uskrs

Sve polako sjeda na svoje mjesto. Uskrs doma, drugo bi bilo svetogrđe i malo bi mi teže oprostili, ponedjeljak kod Dragog. Isto opušteno, očito je svima svojima dao naputak da postoji tabu tema, pa se nisu usudili komentirati moj odlazak. Redovni obiteljski ručak, malo šala, malo TV-a, čak i dvije partije šaha s bratom. Muvanje poslije podne po gradu, kafići, posjeta prijateljima. Tek na povratku doma pitanje hoću li prespavati. Torba je spremna, ali nevidljiva u prtljažniku, za slučaj da ne pita. Hoću, naravno! Za večerom neželjena čarka s njegovim ocem, riječ po riječ o tome kako SDP nije, ili po njemu je, znatno bolja i uspješnija vlast. Čak je na kraju frknuo i otišao nekamo s komentarom kako sam agresivna. Prekoravam se duboko, ali zbog svojeg, još vrlo visprenog oca, a i za kojega mogu biti posve sigurna da se nikada u raspravi neće naljutiti ili uvrijediti, niti pomisliti da sam ja njega htjela uvrijediti, znam pretjerati sa drugim starijim ljudima. Dragi samo odmahuje rukom, kako niti on već desetak godina niti ne pokušava s njim razgovarati izvan dvije-tri teme. Obitelj, vrijeme i nogomet. Svejedno se osjećam loše, odakle mi pravo u njegovoj kući ne složiti se? Moram se ispričati svakako. samo što nitko ne očekuje da se više pojavi. Ne pomaže niti mamica kada me pokušava umiriti, dvosmislenom tvrdnjom kako ja jesam opuno obrazovanija, ali je on opet puno iskusniji. Pa se niti nismo mogli složiti. Što zapravo ništa ne znači.
Ipak, Dragi u potkrovlju izvodi perfomans koji bi omekšao i kamenje, pa itekako popravlja situaciju.Uzima me kao plahi tinejđer začuđen svime, oprezno, ubitačno polako, odmjereno i ispitivački, a s prokletim nadmoćnim osmjehom majstora u kutovima usana. Zna znanje, u to me već davno uvjerio, a sada ga je odlučio raskošno i detaljno predstaviti, s rijetko viđenom koncentracijom i suzdržanošću skoro do samoga kraja. Kao da me naumio mućiti zadovoljstvom, prekrivati prethodno uvijek slijedećim novim i boljim slojem. Barata samnom kao da lebdim, okreće me tko zna koliko puta, kuša sa svih strana, valjda na svaki poznati način, pušta prema kraju, zaustavlja, pa opet pokreće oko druge točke, vodi ponovo k ivici, iznenada me gurne preko nje, postavi jednim čvrstim pokretom drugačije, još polusvjesnu, s košmarom u trbuhu i glavi. I nastavlja mi dalje raditi čuda, dok više niti ne pokušavam razaznati njegove namjere, tek sam kao lutka na koncu, sva rastvorena, spremna, meka i nekako kao da samo drhturim na postelji i vrlo općenito osjećam ugodu od njegovih ruku i jezika posvuda po sebi, te pulsirajućeg uda što me paralelno, kao netko zaseban, ritmično pogađa i sasvim ispunjava na nekoj drugoj razini. Na koncu sam na boku, jaši mi bedro, drugu nogu podiže visoko, ipak i sam gubi kontrolu, postaje nasilan, divlji, hoću kriknuti, možda i jesam prije nego se nekako uspijem ugristi za jezik. Rastura me dolovce na polovice, nabija mi valljda i jaja, odupire mi se nemilosrdno o rame i vraća svaki puta sve snažnije, budi me naglo iz skoro polusna i istovremeno gura u nestvarno, zujanje u glavi, vrtnju, ljuljanje kreveta, doslovan osjećaj svakog milimetra u meni, prasak i raspadanje mozga. Uopće se ne sjećam kada je prestao, pustio mi nogu preko svoje i zavalio se iza mene, još uvijek priklještem bedrima i jednako čvrsto u meni. Nemam se potrebu micati i tek s vremenom počinjem kontrolirati disanje, nespretno trtljam pohvale. Pokušavam više, jer mi samo stavlja prst preko usta, pa između usana. Ostaje mi samo da ga milujem jezikom, grickam, pokušam pokazati koliko sam oduševljena. Brzo ga opet osjećam ne samo u ustima, budi se, pokušam mu se bolje namjestiti iz te nemoguće zapletenosti, ali me ne pušta, ne miče se, tek pulsira sve osjetnije. Čeka da se savim oporavi u meni i tek onda se izvlači, dotiče mi uho vrškom jezika i promuklim glasom kaže kako izgleda da je si je gospođa doktor sama tražila...
Podiže me na koljena, gura mi glavu nježnim pokretom sasvim na krevet, zatim sasvim uvija tijelo uz bedra, dlanom mi tek malo širi bedra, tek da mu prsti na čas kliznu u vrelu, klizavu unutrašnjost iz koje se tek maloprije povukao, pa kao slučajno nastavlja čitavim procjepom što strši prema njemu. I prije nego me opkorači i pritisne moćnim bedrima, posve sam svjesna što slijedi, čega se naumio nauživati. Mogla sam ovu večer i bez toga, ali zaslužio je, kao prvo. Kao drugo i dalje se trudio, pa i nije bilo tako loše, dapače. Pogotovo uz njegovo oduševljenje, drhtanje i mrmljanje poput mede koji je upravo upao u rupu s medom. Iz neke drugačije dimenzije.
Htjela sam poslije razgovarati, mislim, iako se baš ne sjećam o čemu točno, ali odjednom je zazvonio mobitel. Jutro. Kao donedavno svako naše, kava, kupaonica, neki nježni dodir usput, općeniti komentari, on ode dolje po novine dok se šminkam. Radi tek od pola osam, pa ih stigne pročitati. Ručati ćemo zajedno, pa možda tada uspijemo razgovarati. Ako se pokaže potreba.
Inače, za sada odustajem od intenzivne potrage za stanom, prevelika sam kukavica zbog toliko puno novaca. Strpjeti ću se dok se sve ne uklopi, kao podstanar kod kolegice čija je kćer izgubila godinu pa će u Zagreb samo povremeno. Još četiri tjedna.....

23

subota

ožujak

2013

Jesam li ohola?

Imam dobrog čovjeka, blagog, nezahtjevnog, često vrlo duhovitog. Dobar je ljubavnik, s vremena na vrijeme, kada mu se prohtije ili ga što posebno potakne i izvrstan, jedan od najboljih. Vjeran je na neki svoj miran način. "Što će mi druge žene, ti si mi dovoljna!". Doduše, malo manje atraktivno zvuči kada kaže istim tonom i "ti si mi dovoljno lijepa"! Nekako zvuči na neizgovoreno, mogao bih naći i ljepšu, ali ne da mi se baktati.
U srednjoj školi je bio među najboljima, ali nikada najbolji u ičemu, završio je fakultet u roku, ali jedan od sigurno najlakših. Obiteljske veze su mu osigurale relativno slabo plaćen posao u Gradu, refernta za kulturu, ili u prijevodu organizatora kulturnih događanja i koordinacije s raznim kulturnim udrugama. Vrlo lapidarnog radnog vremena. "Tko mi može platiti ova dva sata na sunčanoj terasi uz nebrojene kave, kada god mi se prohtije?!" I beskonačnih razgovora o gitarama, nogometu, ekologiji i sličnom, dodala bih. Svira gitaru vrlo pristojno, ali se prestao trudti oko toga "čim su komadi počeli padati". "Jer ionako nema dovoljno talenta za što vrhunsko."
Doselio se k meni kada sam ga pozvala i bio je sasvim ugodan i fer sustanar. Partner malo manje ugodan, jer sam prečesto i predugo znala biti sama. After party-i se otegnu i duboko u noć...., a i nije mi se s njim gledalo svašta, od folklora, preko prvog pljeska, do alternative. Posebno ne od postavljanja razglasa do zaključavanja.
Dva puta u dva mjeseca je ukupno rekao kako bi volio da ne prihvatim specijalizaciju u metropoli, nego ostanem. Jer su razlike u poslu, po njemu, zapravo samo tehničke. A i htio bi me oženiti kada god, ako je to meni što važno. Ovih se dana mirno vratio u potkrovlje mamici, jer za svoj stan neće vjerojatno nikada zaraditi, a i glupo bi bilo odricati se čega sve godinama, kada ima tako krasnu sobu i sav servis. Besplatno. Uz konstataciju da ćemo se mi već viđati kada budemo mogli. Ili nećemo, valjda....ako ne bude zgodno (to ja dodajem)?!
Čovjek je koji izbjegava sve probleme, ima vrlo malo izrazitih želja i ciljeva, pa se po toj logici tako postavlja i prema drugima. "Njegova pečenjarnica ima sasvim dovoljan jelovnik da se tamo hrani do kraja života". Mada zna uživati u jelu i pohvaliti moj ili mamičin trud, ako mu se servira. Jedan je od posljednjih ljudi koji ima auto bez klime, ali to ne samo da mu je OK, nego je i "puno zanimljivije stati svako malo u hladovini terasa usput, nego se zaključati u hladnjak".
No, poanta je da ja tog čovjeka ostavljam, potpisala sam ugovor da najmanje 10 godina ostajem u Zagrebu radeći posao o kojemu sanjam petnaestak godina. Što je de facto zauvijek. Je li oholo mijenjati dobrog čovjeka, muškarca, sve u svemu najboljeg kojega sam upoznala, za posao, kakav god? Jer, on mi se nikada neće pridružiti, skoro sam sigurna. Gotovo je organski dio svoga grada, kao prvo, a kao drugo s tim njegovim faksom neće dobiti posao u Zagrebu niti za milijun godina. Pogotovo sličan. Kada bi i želio sve napustiti.

11

ponedjeljak

ožujak

2013

Zagreb me čeka

Evo, desilo se, željeno i iznenada. Sredovječni, punašni Rom s debelim zlatnim lancem oko vrata i golemim pečatnjakom na prstu ,pozvonio je jučer poslijepodne na moja vrata. Školovati će najstariju kćer kako treba i za početak joj treba osigurati smještaj u gradu. Pregled je bio prilično detaljan, stana, što razumijem, ali i mene, što me skoro nagnalo da uprskam posao. Minute su odlučivale i ovaj puta bile na mojoj strani. Minute strpljenja.
Tek je dva-tri puta pokušao, čak i ne previše uvjerljivo, sniziti cijenu, zatim u nju utrpati i namještaj i ostale moje stvari, a na koncu je za njih nešto malo doplatio. Iseljavam se s nekoliko kovčega odjeće, obuće, posteljine, knjiga i osobnih memorabilija. Ostatak preuzima u kompletu zgođušna crnomanjasta djevojčica.
"Ne vidim što bi trebalo mijenjati, a Vi ćete doktorice lako napraviti još jednom isto! Evo Vam pet tisuća eura da potvrdimo dogovor, sutra ću donijeti ostalo, pa ćemo kod bilježnika. Ne, ne treba nikakva potvrda, pa nećete Vi mene prevariti!"
U osam sati i petnaest minuta jutros sam jednim potpisom doista ostala bez ikakve imovine osim Clia. I tek malo deblje kuverte s tako lijepim i novim eurima da sam ih morala odmah odnijeti u banku. Da otklonim sumnju što mi je kuckala u mozgu. Bezrazložnu i šovinističku, jer je vjerujem ne bi bilo da nisu Romi. Već iduće nedjelje moram stan i predati.
Sada ostaje dilema, golema. Dva-tri kilometra prema Samoboru od King Crossa ili Soblinec, Bandićevo naselje. Za što oboje imam dovoljno novca, pa bi mi sitniji krediti trebali tek za opremanje, ili kakvo bolje naselje, "u Gradu" i desetak kvadrata više. Pa da budem ozbiljno dužna idućih desetak godina. Meni je sada sve s mirisom Zagreba prekrasno, ali me prijatelji upozoravaju da nedjelja, kada ja razgledam, nije baš tipičan dan života u metropoli i da mane prave periferije ne treba uzimati olako. Treća varijanta, prastari stan na izvrsnom mjestu, starom dijelu Vukovarske avenije, mi se nije svidjela kada sam shvatila da zapravo trebam kupiti samo zidove, dok je baš sve ostalo za baciti. Imam neku averziju prema starim i pohabanim stvarima čudnih mirisa. A niti se smatram doraslom za bitku s desetak različitih majstora, čak niti sa pouzdanim savjetodavnim tijelom u pričuvi. U liku moga oca. Osim toga su mi u banci ispričali dosta kompliciranu priču oko financiranja tako različitih zahvata. Mada stoji da je lokacija točno kakvu sam zamišljala. Valjda ću jednom moći i doista birati prema ukusu, sada to ipak nije najvažnije.
Najvažnije je da će me vrlo uskoro početi plaćati da čeprkam po mozgu. Ne doslovno, krvavi dijelovi ceha mi nikada nisu bili nešto napeti. Umijećem, nadmudrivanjem, pronicljivošću. I uz mentora kojega izuzetno cijenim!
Dobra je ovo osjećaj, jako dobar, dok zakoračujem na posljednju od niza stepenica u životu, koju želim, planiram i sanjam. A koja se nije morala desiti, uopće nije, na petnaestak godina dugom putu.
Kažu poznati i iskusniji da neće dugo trajati, u smislu da nije štos u cilju, nego putu i želji, ali mi se baš sviđa, kolikogod potrajalo! Netko, Simple Minds, baš piše o odlukama i posve se slažem, dobre su odluke pravo blaženstvo!

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se