|
„1Slabog u vjeri primajte u svoje društvo bez osuđivanja različitih mišljenja!2Jedan vjeruje da smije sve jesti; drugi, naprotiv, koji je slab u vjeri, jede samo povrće. 3Koji jede sve, neka ne prezire onoga koje ne jede sve; a koji ne jede sve, neka ne sudi onoga koji jede sve, jer ga je Bog primio među svoje. 4Tko si ti da sudiš tuđem sluzi? Ili stoji ili pada, stvar je njegova gospodara, a stajat će jer ga Gospodin može tako držati. 5Jedan, dakako, polaže veću vrijednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijednost na svaki dan. Samo neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje! 6Tko pazi na dan, čini to radi Gospodina; tko jede sve, čini to radi Gospodina jer zahvaljuje Bogu; tko ne jede sve, ne jede radi Gospodina, i on također zahvaljuje Bogu.
7Ni jedan od vas ne živi samom sebi i ni jedan ne umire samom sebi, 8jer kao što, ako živimo, Gospodinu živimo, tako, ako umiremo, Gospodinu umiremo. Dakle: i ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo, 9jer zato Krist umrije i oživje da zagospodari i mrtvima i živima. 10A ti, zašto sudiš brata svoga? Ta, svi ćemo stajati pred Božjim sudom, 11jer stoji pisano:
13Zato ne sudimo više jedan drugoga nego radije mislite na to da ne stavljate pred brata nešto zbog čega bi mogao posrnuti ili se spotaknuti.!“ Rim 14:1-13
Razmišljajući o ovom tekstu, nametnula su mi se neka pitanja o pojmu slabosti u vjeri. Tko je slab u vjeri? Kako procijeniti, da li postoje neki kriteriji i tko je mjerodavan vršiti procjenu? U 4. stihu piše: „Tko si ti da sudiš tuđem sluzi?“ Više nego jasno piše da ne smijemo procijenjivati kakav je tko i koliko je vjeran. Ako nekoga procijenjujemo, stavljamo se u ulogu Boga, a to je grijeh. Mi vidimo samo izvanjsko, dok Bog vidi nutrinu čovjekove duše. „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16:7) Svatko za sebe misli da je dovoljno dobar i vjeran. Tako se nameće i pitanje tko je više pravu kad donosimo prosudbu jedni o drugima.
U 3. stihu piše: „jer ga je Bog primio među svoje“. Kako njih, tako i svakog od nas. To znači da nas Bog sve podjednako ljubi. Ako nas Bog ljubi, onda i mi trebamo ljubiti jedni druge istom ljubavlju. „Ljubav ne čini bližnjemu zla.“ – piše u Rim 13:10.
U 5.stihu piše da svatko treba biti čvrsto uvjeren u svoje mišljenje („Samo neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje!“), jer će svako od nas dati Bogu račun sam za sebe. („Prema tome, svaki će od nas dati Bogu račun sam za se.“ – 12. stih)
Umjesto da 'slaboga' procjenjujemo i osuđujemo, ljubav nam nalaže da bratu ili sestri pomognemo, a ne da ga guramo od sebe i podmećemo nešto zbog čega bi se još više udaljio od vjere, pa čak i prestao ići u zajednicu. U 13. stihu piše: „Zato ne sudimo više jedan drugoga nego radije mislite na to da ne stavljate pred brata nešto zbog čega bi mogao posrnuti ili se spotaknuti.!“
Svi pripadamo Gospodinu. On vodi brigu o nama. Više nismo prepušteni sami sebi u borbama za svakodnevnicu. On se bori sa sotonom, gospodarom grijeha, i udaljava ga od nas. Iz svake borbe izlazi kao pobjednik jer nas voli i ne želi nas izgubiti. Sa Bogom živimo i s Bogom umiremo. „7Ni jedan od vas ne živi samom sebi i ni jedan ne umire samom sebi, 8jer kao što, ako živimo, Gospodinu živimo, tako, ako umiremo, Gospodinu umiremo. Dakle: i ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo.“
Čemu onda cjepidlačiti, zametati svađu, sijati mržnju, omalovažavati, kritizirati, osuđivati? Kao vjernici, ispunjeni ljubavlju Božjom, trebamo njegovati uslužnost i ljubav u zajednici. Jedno smo tijelo u Kristu i udovi jedan drugome. Međusobno se trebamo duhovno izgrađivati i potpomagati. Svaki ud, odnosno svaki od nas, je primio milošću Božjom različite darove. „6Tko ima dar proricanja, neka proriče u omjeru s vjerom! 7Tko ima dar posluživanja, neka poslužuje! Tko ima dar poučavanja, neka poučava! 8Tko ima dar tješenja, neka tješi! Tko dijeli, neka dijeli darežljivo! Tko vrši starješinsku službu, neka je vrši brižno! Tko čini milosrđe, neka ga čini veselo!" (Rim 12:4-8)
Milosrđe je činjenje dobrih djela bez naknadei protuusluge. Pri tome trebamo voditi brigu da milosrđe činimo poput Isusa. Svakome kome je pomogao rekao je da ne govore nikome o tome. „30Isus im strogo zaprijeti i reče: gledajte da nitko to ne dozna. 31Ali oni, kad su otišli, raširili su glas o njemu po cijelom onom kraju.“ Mt 9:30,31
Ne stavljajmo na sva zvona naša dobra djela. Ako ih drugi ne vide, Bog ih uvijek vidi.
„Zato, kad daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista primili su svoju plaću. Kad ti daješ milostinju, neka ne ne zna ljevica što ti radi desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.“ Mt 6:2-4
Jedno pitanje mi se stalno nameće. Često razmišljam o tome. Našu dobrotu, tj. milosrđe netko može i iskorištavati. Pomozi sirotu na svoju sramotu, kaže narodna poslovica. Da li tada treba okrenuti glavu od takvih ljudi? Kakvu će mi plaću dati moj Otac Nebeski, ako to učinim? Mišljenja sam da svatko milosrđe treba primati sa zahvalnošću i voditi brigu da se čim prije 'osovi na noge' da ne bi stalno nekome bio na teret. Kada je Isus činio milosrđe nije birao tko je tko i kakav je. Običavao je reči: 'Idi i ne griješi više.' ili 'Tvoja vjera te je iscjelila.' Čak nije toliko očekivao ni zahvalnost, koliko je očekivao promjenu u životu te osobe. Tako bi , nazovimo ga, primatelj milosrđa trebao u svom životu nešto promijeniti, a ne stalno očekivati pomoć. (U ovom svom razmatranju ne dotičem se osoba koje, zbog svojih umanjenih psihofizičkih sposobnosti, trebaju stalnu pomoć.)
U Dj 20:35 piše: „Blaženije je davati, nego primati.“ Osobno osjećam veliku radost kada mogu nekome pomoći. Svatko ima priliku, jer nitko nema toliko malo da barem nešto nebi mogao dati. Davanje ne uključuje samo materijalno. Uvijek možemo poslužiti, poučiti, utješiti, saslušati i pomoliti se s potrebitim.
„3Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe, 4koji nas tješi u svoj našoj nevolji tako da mi možemo svakovrsnom utjehom, kojom nas same tješi Bog, tješiti one koji se nalaze u ma kakvoj nevolji.“ 2Kor 1:3,4
|
