Podijelimo radost

Negdje na početku mog odlaženja u crkvu , od misionara iz Amerike, dobila sam narukvicu na kojoj piše kratica: W.W.J.D. Suvenir s ispisanim slovima. Iz radoznalosti sam pitala jednog brata što ta kratica znači. Odgovorio je: - What would Jesus do?, u prijevodu: - Što bi Isus učinio? Ta rečenica mi se činila O.K. Jedno vrijeme sam narukvicu čak i nosila, a onda sam je spremila u ladicu i zaboravila na nju, dugo vremena, dok jednog dana nisam odlučila pospremati neke kutove u svom stanu u koje odlažem stvari koje mi je žao baciti i koje će mi možda zatrebati. I gle, pronađem tu narukvicu. I ta rečenica me je doslovce ošinula. Nikad prije nisam o njoj razmišljala. Od tog momenta kad sam je ponovo pročitala stalno mi je na pameti. U svakom problemu s kojim se susrećem postavljam sam si to pitanje i tražim odgovore. Tako sam tražila i odgovor zašto sam baš ja izabrana za toliko trpljenje. I zapitala se: ŠTO BI ISUS UČINIO? U Djelima apostolskim 3:18 piše: „Ali Bog je tako ispunio što bijaše unaprijed navijestio preko svih proroka, da će njegov Mesija trpjeti.“ Ipak, Bog ga je pripremio podarivši mu divne vrline: poslušnost, krotkost i poniznost. Trpljenje mu je bilo namijenjeno davno prije rođenja. To vrijedi i za mene. „Ta na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama.“ (1 Petrova poslanica 2:21)
Isusova čudesna ozdravljenja plijene moju pažnju. To su: ozdravljenje gubavca, ozdravljenje stotnikova sluge, ozdravljenje Petrove punice, ozdravljenje opsjednutih iz Gadare, ozdravljenje uzetoga, ozdravljenje žene koja je 12 godina bolovala od krvarenja, uskrisenje Jairove kćeri, ozdravljenje dvojice slijepaca, ozdravljenje nijema i opsjednuta čovjeka, ozdravljenje šizofreničarke, ozdravljenje gluhonijemoga....itd.
Često razmišljam o tim ljudima. Svi su trpili. Neki su bili siromašni, a neki ne. Kako su živjeli uzeti, slijepi, opsjednuti, žena koja je 12 godina bolovala od krvarenja, nijemi, gluhonijemi? Bili su odbačeni i prezreni od društva. Trpili su poniženja zbog svog tjelesnog i zdravstvenog stanja. Čekali su milost. ŠTO BI ISUS UČINIO? Ozdravio ih je. Nije sebično birao koga će ozdraviti. On ne gleda tko je tko. On gleda u čovjekovu dušu. On je vidio njihovu patnju. Pomogao im je da manje trpe.
U šest mjeseci dva put sam bila u bolnici. Jako sam se razboljela. I kad sam izašla iz bolnice bilo mi je loše. U tako lošem zdravstvenom stanju sam išla i na posao. Jednog dana sam išla u grad nešto privatno obaviti, a potom na posao. Vraćajući se, gurala sam uzbrdo svoj bicikl. Imala sam jaku mučninu u želucu. Toliko mi je bilo loše da sam teturala poput pijanca. Ljudi su me pogledavali. Mogu zamisliti što su imali u svojim glavama. Srela me je jedna sestra u Kristu. Ponudila mi je pomoć i rekla da ako mi bilo što zatreba da je samo nazovem. ŠTO BI ISUS UČINIO?
U Lukinom evanđelju u 2. poglavlju opisano je Isusovo rođenje. Vojska anđela je slavila, a pastiri su mu se došli pokloniti. „A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome.“ (Lukino evanđelje 2:19) Cijelo vrijeme živjela je sa spoznajom da će njen sin jednog dana biti razapet na križu. Zasigurno je mnogo patila zbog toga kao i zbog svih izrugivanja njenog sina. Što je Marija učinila? Trpila je. Voljela je svog sina.
Jednog dana se na televiziji prikazivao film Potraga za srećom. Film je snimljen prema istinitom događaju. Sin mi je rekao da je to dobar film, da ga obavezno pogledam jer ću gledajući ga „gledati“ svoj život. U filmu se radi o mladom bračnom paru s malim djetetom koji se razvodi. Majka odlazi i ostavlja sina ocu na brigu. Nakon niza dramatičnih situacija svanula im je sreća. Na indirektan način mi je dao do znanja da je svjestan koliko sam ja pretrpila osiguravajući egzistenciju sebi i njima dvoma. Često puta mi je bilo neizdrživo. A zašto sam trpila? Iz velike ljubavi prema svojoj djeci. Utjehu sam našla u stihu u 1 Korinćanima 10:13 „Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.“ Moj sin nije vjernik. Ne želi slušati o evanđenlju. No, drago mi je da je osjetio evanđelje kroz moja djela. ŠTO BI ISUS UČINIO?
Poručje nam: „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.“ (1 Ivanova poslanica 3:18)
A M E N

„Raširi prostor svog šatora, razastri, ne štedi platna svog prebivališta, produži mu užeta, kolčiće učvrsti!.“ (Knjiga Izlaska 54:2) Ovaj me je stih potaknuo na razmišljanje. Nekad je čovjekova nastamba bila šator. Svetište Izraelaca, prvotno, bio je šator. Zatim su sazidali hram za štovanje svog Boga. U Bibliji se spominje još jedna vrsta hrama. Kaže da smo mi hram Duha Svetoga. To možemo pročitati u 1. poslanici Korinčanima 3:16,17 „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama? /Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi.“
Naše zemaljsko tijelo je raspadljivo. Imamo i duhovno, neraspadljivo tijelo. Naše duhovno tijelo je hram u kojem boravi Duh Sveti. Od čega smo ga sazidali? U Otkrivenju u 21. poglavlju opisan je mesijanski Jeruzalem. Zidine su izgrađene od jaspisa, a grad od čistoga zlata, temelji su ukrašeni svakovrsnim dragim kamenjem, vrata od bisera i trg od čistoga zlata. Da li smo i mi koristili isti materijal za izgradnju vlastitog hrama?
Kakav smo kamen temeljac postavili? Da li je taj kamen temeljac Isus Krist ili naše samoljublje ili je primjerice od cigle napravljene od novčanica Eura? Da li smo mi hram u kojem nitko ne obitava osim nas samih? Da li smo na vrata našega hrama stavili natpis „Zabranjen ulaz - privatan posjed“? Možda imamo plan da u skoroj budućnosti nekoga i pustimo unutra. Ako već i odlučimo nekog pustiti da li biramo tko će to biti? Da li odabiremo one koji su nam od nekakve koristi ovisno o našim potrebama? Da li je taj netko: pametan, bogat, lijepo odjeven, lijepe vanjštine, uglađenih manira, našminkan, okićen skupocjenim nakitom, obrazovan ili netko skroman, jednostavan, vjeran, netko tko treba pomoć, naš neprijatelj i onaj koji nam i nije baš drag bez obzira što nam je brat ili sestra u Kristu? Možda bi htjeli da u naš hram uguramo silom nekoga tko ne želi ući ili obrnuto? Koliki je prostor našega hrama? Da li ima dovoljno mjesta za sve? A možda smo samo razoreni hram koji treba ponovo sazidati?
Apostol Pavle, u 1. poslanici Korinčanima 3:10-13, nam daje primjer kako graditi i nadograđivati vlastiti hram: „Prema Božjoj milosti koja mi je dana, ja sam, kao mudri graditelj, postavio temelj, a drugi nadoziđuje. Ali neka svatko pazi kako nadoziđuje! Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist. Zida li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom, slamom svačije će djelo izići na vidjelo.“
Za prvi primjer hrama citirat ću jednu rock pjesmu: - „Ja volim samo sebe, svog jedinog sebe, ja volim samo sebe svog predivnog sebe. Oči bojim zeleno, usta žarko crveno, uvijek sam izgledao, kao što sam volio. Druge ne primjećujem ni u prolazu, sebe uvijek pozdravljam u ogledalu.“ Ovom hramu kamen temeljac je samoljublje. Mi se kao Kristovi sljedbenici, u ovom primjeru, ne bi trebali prepoznati.
Drugi primjer hrama je onaj koji je sagradio kralj Salamon, a opisan je u 1. knjizi Kraljevima 6. poglavlju. Građen je od klesanog kamena, krov je napravljen od cedrovih greda i pokriven cedrovim daskama; iznutra su zidovi bili obloženi cedrovim daskama, a pod čempresovim daskama; po cedrovini unutar hrama bijahu urezani ukrasi – pleteri od pupoljaka i cvijeća; Svetinja nad svetinjama bila je obložena čistim zlatom; kerubini su bili od maslinova drveta optočeni zlatom, a vrata od maslinova drveta optočena zlatom i ukrašena likovima kerubina, palma i rastvorenih cvjetova. Hram je građen od najboljeg (u ono vrijeme) materijala jer Bogu pripada samo najbolje. A tko može prebivati u tako veličanstvenom hramu možemo pročitati u Psalmu 15: „Jahve, tko smije prebivati u šatoru tvome, tko li stanovati na svetoj gori tvojoj? Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom; koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga; koji zlikovca prezire, a poštuje one što se Jahve boje; koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege, i ne daje novca na lihvu, i ne prima mita protiv nedužna. Tko tako čini, pokolebat se neće dovijeka.“
Treći primjer hrama spominje se u 2. poslanici Korinčanima 5:1 - „Dakako, znamo: ako se ovaj šator – naša zemaljska kuća – ruši, imamo zgradu koja je djelo Božje – vječnu kuću na nebesima – koja nije sagrađena ljudskom rukom.“ Nastojmo da uvijek budemo ugodni Bogu. Kad dođemo pred Kristovu sudačku stolicu, i kad otvori Knjigu života, biti ćemo sigurni da će pročitati naše ime.
Četvrti primjer hrama opisan je u 2. poslanici Korinčanima 6:11,12. Taj hram su sami Korinćani kojima apostol Pavle upućuje kritiku: „Naše je srce široko. /Nije vam tijesno u nama, ali imate tijesan prostor (za nas) u svom srcu. Za uzvrat – govorim vam kao svojoj djeci – jednako se raširite i vi.“
Ne gubimo vrijeme, proširimo prostor našega hrama. Nemajmo tvrdo srce Tko god nam pokuca, otvorimo mu vrata, jer ne znamo tko nam može pokucati.
„Evo stojim (Isus) na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.“ (Otk rivenje 3:19,20)

Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi,
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sve tajne
i sve znanje;
kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima
razdao sve svoje imanje,
kad bih tijelo svoje predao
da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao,
ništa mi koristilo ne bi.
Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva;
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nigda ne prestaje.
Proroštva? Ona će iščeznuti!
Jezici? Oni će umuknuti!
Znanje? Ono će nestati.
Jer nesavršeno je naše znanje,
i nesavršeno naše proricanje.
Kad dođe što je savršeno
iščeznut će što je nesavršeno.
Kad sam bio dijete,
govorio sam kao dijete,
mislio kao dijete,
sudio kao dijete.
Kad sam postao zreo čovjek,
odbacio sam što je djetinje.
Sad vidimo u ogledalu, nejasno,
a onda ćemo licem u lice.
Sad nesavršeno poznajem,
a onda ću savršeno spoznati
kao što sam spoznat.
Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali je najveća među njima ljubav.

Rado se sjećam Richarda i Paule Barnds, misionara iz Texasa, koji su boravili u Sisku nekoliko godina. Svakog ponedjeljka, u svom domu, održavali su proučavanje Biblije. Bilo je nezamislivo da ja ne budem prisutna. Prisjetila sam se jedne zgode. Richard je pitao ima li netko tko nije počinio grijeh. Ja sam podigla ruku, a on me je upitao: „Jesi li sigurna?“ Odgovorila sam, vrlo samouvjereno, da iako što i pogriješim da se uvijek ispričam. I to je to. On me je samo pogledao i slegnuo ramenima. Krenula sam kući. Odzvanjalo mi je u glavi to pitanje: „Jesi li sigurna?“ Došla sam kući, sjela na krevet i počela razmišljati. A što je s onim stvarima koje nisam raspoznala kao grijeh ili se pak zbog mog velikog ponosa nisam nekome ispričala, ili sam nekome nešto namjerno učinila da postignem zadovoljštinu? Duh Sveti me je toliko snažno dotaknuo da sam istog trena shvatila besmislenost mog odgovora. To su bili moji prvi koraci u vjeri.
Čovjek je najsavršenije biće Božjeg stvaranja. U Postanku 1:31 čitamo da je i sam Bog bio zadovoljan svojim djelom. „I vidje Bog što je sve učinio, i bijaše veoma dobro.“ Kako onda čovjek kao savršeno biće čini grijeh nanovo i nanovo? Grijeh je stalna čovjekova osobina. Postao je navika. Što se dogodilo, je li Bog negdje pogriješio? Ako je čovjek pojeo plod sa drveta spoznaje dobra i zla i postao poput Boga zašto se onda ne ponaša poput Boga?
U Postanku 3:1-5,22 zapisano je: „Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: 'Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?' Žena odgovori zmiji: 'Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!' Nato će zmija ženi: 'Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.' Zatim reče Bog: 'Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo!'“
Iz navedenih stihova možemo uočiti neke osobine koje je Bog dao čovjeku: slobodnu volju odnosno pravo izbora (vjerovati u Boga ili ne vjerovati; griješiti ili ne griješiti), neposlušnost, lakovjernost, lakomost, ali i nesposobnost razgraničavanja dobrog od lošeg. Svaka osoba ima različito gledište. Za nekoga je loše dobro ili obrnuto. Ako netko vidi da čini loše onda se tješi da baš i ne čini tako loše jer netko drugi čini još i gore. Ili ako čini dobro, da netko drugi ne čini tako dobro kao on. Gledamo jedan dugoga tražeći izgovore za sebe tješeći se – Ja sam još i dobar kakav je ovaj ili onaj. Nikad kraja. Čovjek jednostavno ne može podvući granicu između dobrog i lošeg. Mojsije je zapisao deset Božjih zapovijedi. One su zapisane u Izlasku 20. poglavlju i Ponovljenom zakonu 5. poglavlju. U Novom Zavjetu također imamo mnoštvo zapovijedi. Danas imamo mnoštvo zakona, uredbi, odluka. Zakon se dopunjuje, mijenjaju se pojedini članci, neki se brišu. Nikad dorečen do kraja. Pučki rečeno, svaki zakon je pun rupa. Ponekad se zakon može vješto zaobići, a ne biti kažnjen. U Božjem zakonu nema rupa. Kakav je osmišljen takav je i ostao za sva vremena. Zašto je to tako? Zašto čovjek ne može napisati savršen zakon? U Ivanovom evanđelju 8:23 piše: „Vi ste ovosvjetski, ja nisam ovosvjetski.“ Možda u tome leži odgovor. Na zemlji vlada grijeh, a na nebu, Božjem prebivalištu grijeha nema. Božje zapovijedi i zakoni su smjernice za naše dobro ponašanje. Pa što nas onda tjera da činimo suprotno? U poslanici Rimljanima u 7. i 8. poglavlju opisuje se kako tjelesnost tjera čovjeka da čini loše unatoč tome što zna što je dobro. U poslanici Rimljanima 7:25 apostol Pavle kaže: „Dakle: ja sam umom svojim služim zakonu Božjem, a tijelom zakonu grijeha.“ Pavle je zavapio Bogu kao što i mi svakodnevno vapimo. „Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?“ (Rimljanima 7:24) Da li ćemo ikad biti savršeni poput Boga i kada - „budući da Zakon ništa nije priveo k savršenstvu .“ (poslanica Hebrejima 7:19)
Bog je duh (Ivanovo evanđelje 4:24), a čovjek je tjelesan. „Boga nitko nikada nije vidio.“ (Ivanovo evanđelje 1:18) Da li je u toj nevidljivosti Božje savršenstvo koje čovjek zbog svoje tjelesnosti ne može postići? U Malahiji 3:6 piše: „Jer ja, Jahve, ne mijenjam se, a vi se, sinovi Jakovljevi, mijenjate bez prestanka.“ , a u Brojevima 23:19 „Bog nije čovjek da bi slagao, nije sin Adama da bi se kajao. Zar on kad rekne, a ne učini, zar obeća, pa ne ispuni?“ Da li je itko doživio da se Bog prema njemu odnosi drugačije, nego prema nekom drugome, ili da mijenja svoje stavove kako mu se prohtije ovisno od osobe ili slučaja? Bog se nikad ne mijenja. Bog je isti jučer, danas i zauvijek. Upravo se u tome sastoji Božje savršenstvo.
Bog je rekao Mojsiju da čovjek koji vidi Boga mora umrijeti. „A ti – doda – moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.“ (Izlazak 33:20) Znači, tek kad izgubi tjelesnost čovjek može postati savršen i vidjeti Boga i prebivati u zajedništvu s njim. U 6. stihu 23. Psalma piše: „“U Jahvinu ću domu prebivati kroz dane mnoge.“ Kako se to može ostvariti? „Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 7:25) - jer - „On je uistinu jednim jedinim prinosom učinio zauvijek savršenim one koje posvećuje.“ (Poslanica Hebrejima 10:14)