Kabina zauzeta čekanjem

utorak, 16.01.2007.

Memoarist

Sinkron teror tremora,
spori doktor emeritus,
oko njega mir se mora
prazniti u tinitus.

Zato srce mirno prede,
zreli doktor emeritus,
suh noćari da prevede
proljeća u plodan gnus.

Krepko krpa memoare,
vedri doktor emeritus,
kratke suknje, budoare,
rasprave uz špiritus.

Revidira razgovore,
resko zvone, ko Anschluss
pred dverima rane zore,
stari doktor emeritus.

Proboden od sretne sjete
ne mari za angelus,
ni za rat, a ni za dijete,
predan doktor emeritus.

Ni za sunce koje rije
vruću bit u zemljin nus,
pod žaruljom materije
mrtvi doktor emeritus.
- 00:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 02.01.2007.

Postoji nešto što se događa između pjesama

NA MORU BEZ JEDRA. . .

Na moru bez jedra, bez vesla, bez broda,
postajem svoj jauk, valovlje i pjena,
površina mora, kakva grozna mrena!
Disati il' znati? – pitala me voda.

Disati il' znati? – ja vodu sam pit'o,
na moru bez jedra, bez vesla i vode,
u pustoši vječnog gustiša slobode
mislio sam za se da sam ono skrito.

Drskoga po zvanju, odnijela me voda;
pokupio nisam poruku u boci
na kojoj bje natpis: „Tvoji stari oci;
pomorcu bez jedra, bez vesla i broda.“


U KRŠU

Pucaju šavovi, otpadaju prnje,
i zmijske kože po kozjim stazama,
i garig, i sitno smljeveno zrnje
pomodnog krša u lirskim spazmama.

Jazbina poskoka, zemljaku idol,
noževa kora od zmijskih koža,
u krtome žilju otrov, taj midrol,
grglja trenutke u vršak noža.

Oblake jeca šetač ujedeni,
bure su jarke slutnje tišina,
a ponad vreve, sniju zavijeni
u kozje staze – bozi planina.


DAVNA SLAVA

Trbuhom na zemlji, brnistra je sjena,
gorak okus biljke što sjeća na Boga.
Miris kasnog ljeta, šutljivih ekloga,
jednostavna narav vječnog Diogena.

Eto jedan korak, za njime i drugi,
koračanje mutno i neznatne stope,
pa to nije mudrac, trajni sin Sinope,
da nije sa Krete, koraci su dugi?

Nitko, samo nitko, huk vjetra u travi.
Trbuhom na zemlji, vjetar jako puše,
zagrljen s planinom bez uma i duše,
usahloga vijenca na klonuloj glavi.


BROD, RETROSPEKTIVA

Obrasto u alge, posin Posejdonov,
čeka neku struju da ublaži tijelo
zaokrenut trupom ko gurnuto zvono
čeka, biva milo jeguljama jelo.

Posin Posejdona, nosilac ideje,
eto prva broda, bespućima luta,
uzaludan spomen na sve Prometeje
ipak biva samo onaj koji pluta.

Slamaju se vesla, vjetar jedra kida,
Haribde i Scile ostvaruju ralje,
trajan trup se trese pred izumom sidra –
svijet je to što staje, a brod mora dalje.
- 16:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se