| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Dijete Idumejske noći
SVE JE NAJAVA ČINA
KAŽE LOGIKA
A NEŠTO ŽELI ISKOČITI
IZ MOG ŽELUCA
RASPORITI MI TRBUH
SVE JE DIO MENE
I ŽELI ME NAPUSTITI
* * * * *
I počinje na dnu nebo
ko na vrhu tebe
ćutim što sam shvatit trebo –
ova svjetlost zebe
* * * * *
Ali pravi putnici su oni, koji
Putuju rad puta, nestalni u biću;
Nijedan se od njih sudbine ne boji,
I ne znajuć zašto, uvijek "Naprijed!" viču.
Baudelaire
Poetic License
FORUM
sudbina svijeta
Tautologija Luđaka
Međuvrijeme
Trenutno: . online
Taj je trenutak bio izvanredan. Ja sam bio tu, nepomičan i leden,
zanesen u strahovitu ekstazu. Ali usred srijede te ekstaze pojavilo se
nešto novo; ja sam razumio Mučninu, ja sam je posjedovao. Da pravo kažem,
nisam sebi prejasno izražavao svoja otkrića. Ali mi se čini da bi ih sada
bilo lako prevesti u riječi. Bitno je kontingencija. Hoću da kažem, da
po definiciji, opstanak nije nužda. Postojati znači jednostavno biti tu;
oni, koji postoje, pojavljuju se, mogu se susresti, ali se nikada ne mogu
izvesti zaključkom. Vjerujem, da ima ljudi koji su to razumjeli. Samo,
oni su htjeli prebroditi tu kontingenciju izmislivši neko biće nužno i
uzrok sebe. Međutim nikakvo nužno biće ne može objasniti opstanak; to je
apsolutnost, dosljedno savršena samovolja. Sve je bezrazložno, ovaj perivoj,
ovaj grad i ja sam. Kada se dogodi da čovjek to uvidi, to vam prevrće utrobu
i sve počne lebdjeti kao onomad uveče u Željezničarskom sastajalištu: eto
Mučnine; eno onoga, što Pokvarenjaci - oni na Zelenom brijegu i oni drugi -
kušaju sebi sakriti svojom idejom prava. Ali kakva laž: nitko nema prava;
oni su potpuno bezrazložni kao i drugi ljudi, oni ne stižu dotle, da se
ne bi osjećali suvišni. Ali u sebi samima, potajno, oni jesu suvišni, naime
bezoblični i nejasni, žalosni.
J. P. Sartre
Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.
M. Selimović
KAŽE LOGIKA
A NEŠTO ŽELI ISKOČITI
IZ MOG ŽELUCA
RASPORITI MI TRBUH
SVE JE DIO MENE
I ŽELI ME NAPUSTITI
* * * * *
I počinje na dnu nebo
ko na vrhu tebe
ćutim što sam shvatit trebo –
ova svjetlost zebe
* * * * *
Ali pravi putnici su oni, koji
Putuju rad puta, nestalni u biću;
Nijedan se od njih sudbine ne boji,
I ne znajuć zašto, uvijek "Naprijed!" viču.
Baudelaire
Poetic License
FORUM
sudbina svijeta
Tautologija Luđaka
Međuvrijeme
Trenutno: . online
Taj je trenutak bio izvanredan. Ja sam bio tu, nepomičan i leden,
zanesen u strahovitu ekstazu. Ali usred srijede te ekstaze pojavilo se
nešto novo; ja sam razumio Mučninu, ja sam je posjedovao. Da pravo kažem,
nisam sebi prejasno izražavao svoja otkrića. Ali mi se čini da bi ih sada
bilo lako prevesti u riječi. Bitno je kontingencija. Hoću da kažem, da
po definiciji, opstanak nije nužda. Postojati znači jednostavno biti tu;
oni, koji postoje, pojavljuju se, mogu se susresti, ali se nikada ne mogu
izvesti zaključkom. Vjerujem, da ima ljudi koji su to razumjeli. Samo,
oni su htjeli prebroditi tu kontingenciju izmislivši neko biće nužno i
uzrok sebe. Međutim nikakvo nužno biće ne može objasniti opstanak; to je
apsolutnost, dosljedno savršena samovolja. Sve je bezrazložno, ovaj perivoj,
ovaj grad i ja sam. Kada se dogodi da čovjek to uvidi, to vam prevrće utrobu
i sve počne lebdjeti kao onomad uveče u Željezničarskom sastajalištu: eto
Mučnine; eno onoga, što Pokvarenjaci - oni na Zelenom brijegu i oni drugi -
kušaju sebi sakriti svojom idejom prava. Ali kakva laž: nitko nema prava;
oni su potpuno bezrazložni kao i drugi ljudi, oni ne stižu dotle, da se
ne bi osjećali suvišni. Ali u sebi samima, potajno, oni jesu suvišni, naime
bezoblični i nejasni, žalosni.
J. P. Sartre
Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.
M. Selimović
Prostranstvo tada bit će stih...
ALKEJ
LAĐI
Na pojmim pravcima burnijem vjetrima:
Čas s jedne strane vali se valjaju,
Čas s druge, a mi u sredini
Plovimo na crnom brodu morem,
U ljutoj buri stradajuć nevoljno,
Jer već od vode hoće da tone brod,
A jedra sva su razderana,
Velike krpe već vise od njih,
Ne drži užad…
STEPHANE MALLARME
POKLON PJESME
Donosim ti dijete Idumejske noći!
Crna, s golim krilom koje drvlju soči,
Kroza staklo plodno mirisa i zlata,
I kroz okna, ledna, jao, s rana sata,
Zora se na lampu anđeosku baci,
Palme! I kad svetih moći ti ostaci
Otmu pogled oca što u smiješku tinja,
Zadrhta samoća, sterilna i sinja.
Ženo, što kraj zipke nijetiš sanak plašan
Djevojčice, primi i taj porod strašan;
Glasom, boje clavecina i viola,
Blijedim prstom, da l ćeš stisnut grud da kola
Sok taj, proročanske ženstvene bjeline,
Usni izgladnjeloj azurne daljine.
*****
LABUD
Čedno, živo, lijepo danas zar nam prijeti
Pjanim razbit krilom to jezero kruto
Posred zaborava snježnog opsjednuto
Jasnim ledenjakom letova sapetih!
Davni labud pamti da je slika čista
Svog uznosa al' se opire bez nade
Jer kraj gdje da živi opjevat ne znade
Kad jalove zime dosada zablista.
Sav vrat mu se protiv smrti bijele bori
Koju prostor zada ptici što ga spori -
Ali tla ne svlada gdje mu perje susta.
Avet koju sjaj njen čist tom mjestu nudi,
Koči se od teška sna prezrive studi,
Što snosi ga Labud sred progonstva pusta.
*****
FAUNOVO POSLJEPODNE
...a naša krv je struja podatna i vruća,
Neiscrpni izvor vječitih čeznuća...
ARTHUR RIMBAUD
PIJANI BROD
Kad iz mirnih Rijeka zaplovih po svijetu,
Snosio već nisam kormilara volju:
Indijanci su ih uzeli na metu,
Pobivši ih gole na šarenom kolju.
Tako sam od britskog pamuka, mornara
I flamanskog žita oslobođen bio;
Kada presta graja mojih kormilara,
Poniješe me Rijeke kuda god sam htio.
U mahnitom pljusku oseke i plime,
Neviniji još, no dječji mozak, gore
Lomove i kaos podnijeh prošle zime
No rti što sežu daleko u more.
Pomorski moj nagon kršten bje u buri
Kad sam deset noći plutao na valu
- Što se vječno valja i za plijenom juri –
Bez čežnje za glupim očima na žalu.
Slađi nego djeci na kiselo voće,
Čamovu mi ljusku zelen talas probi,
Ispra bljuvotine, vino, nečistoće,
Kormilo i sidro razasu i zdrobi.
I od tog se časa kupam u poemi
Mora, protkan mliječnim sjajem vasione,
Zelen azur srčem, u kom gdjekad nijemi
Davljenik, zanesen, zamišljeno tone.
Gdje, kad iznenada sedefna modrina
Zore zadrhti od ružičastih šara,
Snažnije od vaše lire i od vina
Vrije gorki kvasac ljubavnoga žara!
Sad znam munju, trombu koja nebu liže,
Vrtloge i struje, večer i svanuće,
Što se ko golublje jato plaho diže –
Katkad vidjeh ono što se želi vruće.
Vidjeh sunce puno pjega čija vatra
Neznan užas budi, i gdje iz daljina
Vjetar, kao glumce antičkog teatra,
Valja vale, spori drhtaj žaluzina.
Snivah noć zelenu, punu snježna sjaja,
Zvjezdanim cjelovom kad se s mora slijeva,
Nečuvenog soka kruženja bez kraja,
Plav i žuti drhtaj fosfora što pjeva.
Slijedio sam vale, poput krda zloga
Kako o hrid biju i po više dana,
Bez pomisli da bi Marijanska noga
Ukrotila bijesnu njušku oceana.
Viđao sam, znajte, čudesne Floride
Gdje u oči tigra s ljudskom puti pada
Odsjev cvijeća, duga što se nebom vide
Napete ko uzde iznad sinjeg stada.
Ogromne sam bare gledao gdje gnjije
Levijatan usred vrše što ga sputa,
Vir gdje vrelom strujom u bonacu rije
I daljine što ih sivi ponor guta.
Led, srebrno sunce, sedefaste vale,
Žarki svod i brodski trup sred smeđe struje,
Gdje ko grane crna mirisa već pale,
Pune nametnika, orijaške guje.
Poželjeh pokazati djeci sva ta čuda,
Pjevajuće ribe, zlataste orade.
Morske pjene cvat bje kruna moga truda,
A snažni mi vjetar katkad krila dade.
Al ponekad, shrvan skitnjom na svom putu,
Razdragan sam slušo more kako ječi,
Vješajući na me pjenu crno-žutu;
Katkad bijah nalik ženi koja kleči,
Lutajućoj hridi što na sebi njiše
Modrookih ptica nečist, žagor glasan;
I dok lutah, preko užadi sve tiše
Klizali su vali davljenike na san.
Al ja, izgubljeni brod što s kosom kiše
U eter bez ptica s uraganom ode,
Te Hanzine lađe, ni Monitor više
Neće mu izvući pijan trup iz vode,
Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
Ja, što provom param rumen zid visina,
Nosim omiljena jela pjesnicima
Od sunčevih trava i azurnih slina,
Koji hitam, posut iskrama planktona,
Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
Tamno-modro nebo u vir voda plamnih,
Koji drhtim, čuvši jecaj iz daljina
Behemot i gusti Maelstrom kad se pare,
Ja, vječiti tkalac beskrajnih modrina,
Sad evropske žalim lukobrane stare.
Vidjeh nebo kada zvijezdama se pali,
Bunovno, veslaču pristupno i drago:
Zar te ova noć snom izgnanstva zali
Jato ptica zlatnih, o buduća Snago?
Ali znam da odveć plačem. Svi već znadu
Gorka sunca, grozne lune, bolne zore.
Trpka ljubav pijanim mrtvilom me nadu.
O da kilj mi prsne, da me poždere more!
Kad za evropskom me vodom želje snađu –
Vidim crnu lokvu pred mirisno veče,
Kad čučnuvši kraj nje, tužno dijete lađu,
Krhku kao leptir, pušta neka kreće.
Vali, otkada vaša nemoć me ne satre,
Ja ne mogu tragom dereglija poći,
Prolaziti slavom zastava i vatre,
Niti podnijeti mirnih luka strašne oči.
RAINER MARIA RILKE
Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučiti zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.
Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već hiljade ljeta,
i ne znam još, jesam li soko il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta
*****
SAMOĆA
Samoća je poput kiše.
U večeri iz mora se diže,
iz ravnica pustih i dalekih stiže,
ide u nebo gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije neg svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tijela što nisu ništa našla,
razočarano dijele puna more,
i kada ljudi što od mržnje gore,
u postelji jednoj moraju da noće.
Tada dolaze valovi samoće...
*****
IZ 4. DEVINSKE ELEGIJE
...Tko li će pokazati dijete onako kako stoji? Tko će ga staviti
u zviježđe i dati mu mjeru udaljenosti
u ruku? Tko će praviti dječju smrt
od siva kruha što tvrdne, - ili je ostaviti
u okruglim ustima kao ogrizak
lijepe jabuke?... Ubojice je lako
shvatiti. Ali ovo: smrt,
cijelu smrt još prije života tako
blago sadržavat a ne ljutiti se,
neopisivo je.
OSIP MANDEL'ŠTAM
Majstorice skrušenih pogleda,
Držačice ramena malenih,
Muška narav opasna se slegla,
Ne zvuči ni govor-utopljenik.
Kruže ribe s perajama rujnim
Raspuhujuć škrge. Uzmi vani
Te što okću ustima nečujnim,
Polukruhom puti ih nahrani.
Mi crveno-zlatne ribe nismo,
Ovo je naš običaj sestrinski:
Tanka rebra u tjelešcu prisnom,
I zaludni zjena bljesak skliski.
Mig obrve put opasan probi.
Zar me, kao janjičara, mami
Taj poletno-crveni i drobni,
Taj usana polumjesec žalni.
Nemoj, draga Turkinjo, bit ljuta,
S tobom ću se u džak gluhi zašit,
I dok tvoje tamne riječi gutam,
Za te ću se krive vode napit.
Ti, Marijo - palima potporo,
Smrt prateći treba, usnut samo.
Ja na tvrdom pragu samo odskoro,
Pođi, idi, ostani još sa mnom.
*****
Gdje prikovani jauk vezan stoji?
Gdje oslonac je stijene, potpora - Prometej?
I jastreb s hajkom žutookih svojih
Nokata koji ispod oka lete?
Neće ga bit - da vrati tragediju,
A nadiruće usne te se kreću,
A usne te se s biti samom sliju
Eshila-teglioca uz Sofokla-drvosječu.
On - eho je, i pozdrav, putokaz, ne - ralo...
Teatar kamno-zračnih doba nastajućih
Stupi, i svakom svakog vidjeti je stalo,
Sve rođene, što ginu, smrti nemajući.
*****
1.
Sljubljena s pustom zemljom ne htijući,
Neravnomjernog hoda, ali slatka,
Korača ona jedva prestižući
Družicu brzu, momka-nevršnjaka.
Nju privlači ta stiješnjena sloboda
Produhovljavajuće njene mane,
I čini se da jasno dosjećanje
U hodu njenom hoće počinuti -
O tome da je to proljetno doba
Pramajka za nas nadsvođenja groba,
I da će vječno ovo počinjati.
2.
Bliske su zemlji vlažnoj neke žene,
I svaki korak njin je - naricanje.
Uskrsle pratit, kao prve spremne
Umrle sretat - njihovo je zvanje.
I tražit nježnost od njih - nedopusno,
I rastanci su s njima pretegobni.
Anđeo - danas, sutra - tek crv grobni,
A prekosutra - samo prikazanje.
Što bješe pokret - bit će nedostupno.
Besmrtno cvijeće. Nebo cjelokupno.
I to što bit će - tek je obećanje.
*****
A možda šapat bješe rođen prije usta
U bezgranosti dok se listovi tek vrte,
I oni kojima posvetismo iskustva
Prije iskustva su stekli svoje crte.
LAĐI
Na pojmim pravcima burnijem vjetrima:
Čas s jedne strane vali se valjaju,
Čas s druge, a mi u sredini
Plovimo na crnom brodu morem,
U ljutoj buri stradajuć nevoljno,
Jer već od vode hoće da tone brod,
A jedra sva su razderana,
Velike krpe već vise od njih,
Ne drži užad…
STEPHANE MALLARME
POKLON PJESME
Donosim ti dijete Idumejske noći!
Crna, s golim krilom koje drvlju soči,
Kroza staklo plodno mirisa i zlata,
I kroz okna, ledna, jao, s rana sata,
Zora se na lampu anđeosku baci,
Palme! I kad svetih moći ti ostaci
Otmu pogled oca što u smiješku tinja,
Zadrhta samoća, sterilna i sinja.
Ženo, što kraj zipke nijetiš sanak plašan
Djevojčice, primi i taj porod strašan;
Glasom, boje clavecina i viola,
Blijedim prstom, da l ćeš stisnut grud da kola
Sok taj, proročanske ženstvene bjeline,
Usni izgladnjeloj azurne daljine.
*****
LABUD
Čedno, živo, lijepo danas zar nam prijeti
Pjanim razbit krilom to jezero kruto
Posred zaborava snježnog opsjednuto
Jasnim ledenjakom letova sapetih!
Davni labud pamti da je slika čista
Svog uznosa al' se opire bez nade
Jer kraj gdje da živi opjevat ne znade
Kad jalove zime dosada zablista.
Sav vrat mu se protiv smrti bijele bori
Koju prostor zada ptici što ga spori -
Ali tla ne svlada gdje mu perje susta.
Avet koju sjaj njen čist tom mjestu nudi,
Koči se od teška sna prezrive studi,
Što snosi ga Labud sred progonstva pusta.
*****
FAUNOVO POSLJEPODNE
...a naša krv je struja podatna i vruća,
Neiscrpni izvor vječitih čeznuća...
ARTHUR RIMBAUD
PIJANI BROD
Kad iz mirnih Rijeka zaplovih po svijetu,
Snosio već nisam kormilara volju:
Indijanci su ih uzeli na metu,
Pobivši ih gole na šarenom kolju.
Tako sam od britskog pamuka, mornara
I flamanskog žita oslobođen bio;
Kada presta graja mojih kormilara,
Poniješe me Rijeke kuda god sam htio.
U mahnitom pljusku oseke i plime,
Neviniji još, no dječji mozak, gore
Lomove i kaos podnijeh prošle zime
No rti što sežu daleko u more.
Pomorski moj nagon kršten bje u buri
Kad sam deset noći plutao na valu
- Što se vječno valja i za plijenom juri –
Bez čežnje za glupim očima na žalu.
Slađi nego djeci na kiselo voće,
Čamovu mi ljusku zelen talas probi,
Ispra bljuvotine, vino, nečistoće,
Kormilo i sidro razasu i zdrobi.
I od tog se časa kupam u poemi
Mora, protkan mliječnim sjajem vasione,
Zelen azur srčem, u kom gdjekad nijemi
Davljenik, zanesen, zamišljeno tone.
Gdje, kad iznenada sedefna modrina
Zore zadrhti od ružičastih šara,
Snažnije od vaše lire i od vina
Vrije gorki kvasac ljubavnoga žara!
Sad znam munju, trombu koja nebu liže,
Vrtloge i struje, večer i svanuće,
Što se ko golublje jato plaho diže –
Katkad vidjeh ono što se želi vruće.
Vidjeh sunce puno pjega čija vatra
Neznan užas budi, i gdje iz daljina
Vjetar, kao glumce antičkog teatra,
Valja vale, spori drhtaj žaluzina.
Snivah noć zelenu, punu snježna sjaja,
Zvjezdanim cjelovom kad se s mora slijeva,
Nečuvenog soka kruženja bez kraja,
Plav i žuti drhtaj fosfora što pjeva.
Slijedio sam vale, poput krda zloga
Kako o hrid biju i po više dana,
Bez pomisli da bi Marijanska noga
Ukrotila bijesnu njušku oceana.
Viđao sam, znajte, čudesne Floride
Gdje u oči tigra s ljudskom puti pada
Odsjev cvijeća, duga što se nebom vide
Napete ko uzde iznad sinjeg stada.
Ogromne sam bare gledao gdje gnjije
Levijatan usred vrše što ga sputa,
Vir gdje vrelom strujom u bonacu rije
I daljine što ih sivi ponor guta.
Led, srebrno sunce, sedefaste vale,
Žarki svod i brodski trup sred smeđe struje,
Gdje ko grane crna mirisa već pale,
Pune nametnika, orijaške guje.
Poželjeh pokazati djeci sva ta čuda,
Pjevajuće ribe, zlataste orade.
Morske pjene cvat bje kruna moga truda,
A snažni mi vjetar katkad krila dade.
Al ponekad, shrvan skitnjom na svom putu,
Razdragan sam slušo more kako ječi,
Vješajući na me pjenu crno-žutu;
Katkad bijah nalik ženi koja kleči,
Lutajućoj hridi što na sebi njiše
Modrookih ptica nečist, žagor glasan;
I dok lutah, preko užadi sve tiše
Klizali su vali davljenike na san.
Al ja, izgubljeni brod što s kosom kiše
U eter bez ptica s uraganom ode,
Te Hanzine lađe, ni Monitor više
Neće mu izvući pijan trup iz vode,
Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
Ja, što provom param rumen zid visina,
Nosim omiljena jela pjesnicima
Od sunčevih trava i azurnih slina,
Koji hitam, posut iskrama planktona,
Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
Tamno-modro nebo u vir voda plamnih,
Koji drhtim, čuvši jecaj iz daljina
Behemot i gusti Maelstrom kad se pare,
Ja, vječiti tkalac beskrajnih modrina,
Sad evropske žalim lukobrane stare.
Vidjeh nebo kada zvijezdama se pali,
Bunovno, veslaču pristupno i drago:
Zar te ova noć snom izgnanstva zali
Jato ptica zlatnih, o buduća Snago?
Ali znam da odveć plačem. Svi već znadu
Gorka sunca, grozne lune, bolne zore.
Trpka ljubav pijanim mrtvilom me nadu.
O da kilj mi prsne, da me poždere more!
Kad za evropskom me vodom želje snađu –
Vidim crnu lokvu pred mirisno veče,
Kad čučnuvši kraj nje, tužno dijete lađu,
Krhku kao leptir, pušta neka kreće.
Vali, otkada vaša nemoć me ne satre,
Ja ne mogu tragom dereglija poći,
Prolaziti slavom zastava i vatre,
Niti podnijeti mirnih luka strašne oči.
RAINER MARIA RILKE
Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučiti zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.
Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već hiljade ljeta,
i ne znam još, jesam li soko il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta
*****
SAMOĆA
Samoća je poput kiše.
U večeri iz mora se diže,
iz ravnica pustih i dalekih stiže,
ide u nebo gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije neg svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tijela što nisu ništa našla,
razočarano dijele puna more,
i kada ljudi što od mržnje gore,
u postelji jednoj moraju da noće.
Tada dolaze valovi samoće...
*****
IZ 4. DEVINSKE ELEGIJE
...Tko li će pokazati dijete onako kako stoji? Tko će ga staviti
u zviježđe i dati mu mjeru udaljenosti
u ruku? Tko će praviti dječju smrt
od siva kruha što tvrdne, - ili je ostaviti
u okruglim ustima kao ogrizak
lijepe jabuke?... Ubojice je lako
shvatiti. Ali ovo: smrt,
cijelu smrt još prije života tako
blago sadržavat a ne ljutiti se,
neopisivo je.
OSIP MANDEL'ŠTAM
Majstorice skrušenih pogleda,
Držačice ramena malenih,
Muška narav opasna se slegla,
Ne zvuči ni govor-utopljenik.
Kruže ribe s perajama rujnim
Raspuhujuć škrge. Uzmi vani
Te što okću ustima nečujnim,
Polukruhom puti ih nahrani.
Mi crveno-zlatne ribe nismo,
Ovo je naš običaj sestrinski:
Tanka rebra u tjelešcu prisnom,
I zaludni zjena bljesak skliski.
Mig obrve put opasan probi.
Zar me, kao janjičara, mami
Taj poletno-crveni i drobni,
Taj usana polumjesec žalni.
Nemoj, draga Turkinjo, bit ljuta,
S tobom ću se u džak gluhi zašit,
I dok tvoje tamne riječi gutam,
Za te ću se krive vode napit.
Ti, Marijo - palima potporo,
Smrt prateći treba, usnut samo.
Ja na tvrdom pragu samo odskoro,
Pođi, idi, ostani još sa mnom.
*****
Gdje prikovani jauk vezan stoji?
Gdje oslonac je stijene, potpora - Prometej?
I jastreb s hajkom žutookih svojih
Nokata koji ispod oka lete?
Neće ga bit - da vrati tragediju,
A nadiruće usne te se kreću,
A usne te se s biti samom sliju
Eshila-teglioca uz Sofokla-drvosječu.
On - eho je, i pozdrav, putokaz, ne - ralo...
Teatar kamno-zračnih doba nastajućih
Stupi, i svakom svakog vidjeti je stalo,
Sve rođene, što ginu, smrti nemajući.
*****
1.
Sljubljena s pustom zemljom ne htijući,
Neravnomjernog hoda, ali slatka,
Korača ona jedva prestižući
Družicu brzu, momka-nevršnjaka.
Nju privlači ta stiješnjena sloboda
Produhovljavajuće njene mane,
I čini se da jasno dosjećanje
U hodu njenom hoće počinuti -
O tome da je to proljetno doba
Pramajka za nas nadsvođenja groba,
I da će vječno ovo počinjati.
2.
Bliske su zemlji vlažnoj neke žene,
I svaki korak njin je - naricanje.
Uskrsle pratit, kao prve spremne
Umrle sretat - njihovo je zvanje.
I tražit nježnost od njih - nedopusno,
I rastanci su s njima pretegobni.
Anđeo - danas, sutra - tek crv grobni,
A prekosutra - samo prikazanje.
Što bješe pokret - bit će nedostupno.
Besmrtno cvijeće. Nebo cjelokupno.
I to što bit će - tek je obećanje.
*****
A možda šapat bješe rođen prije usta
U bezgranosti dok se listovi tek vrte,
I oni kojima posvetismo iskustva
Prije iskustva su stekli svoje crte.
...a bog će postat živa pjesma
GEORG TRAKL
JUGO
Mračan lelek u vjetru, zimski mjesečasti dani,
Djetinjstvo, tiho zamiru koraci duž crne živice,
Duga večernja zvonjava.
Nečujno ovamo stiže i bijela noć,
Pa u grimizne snove pretvara boli i patnje
Kamenog života.
Da nikad trnova bodlja ne takne tijelo što trune.
U snu duboko uzdahne tjeskobna duša,
Bolno zajeca vjetar u polomljenim stablima,
A posrće korotni lik
Majke kroz samotnu šumu
Ove nijeme žalosti; noći
Pune suza i plamenih anđela.
Srebrno se o goli zid razbija djetinji kostur.
*****
DE PROFUNDIS
I strnište po kojem crna kiša lije,
I suro stablo što ovdje samotno stoji,
I fijuk ledenog vjetra oko koliba pustih -
Kako je ovo veče žalosno.
Još pokraj zaseoka
Krotka sirota pabirči po koji rasuti klas.
Zlaćane i kolutaste, oči joj sumračjem blude
A njeno krilo nebeskog ženika čeka.
Na povratku
Nađoše pastiri to ljupko tijelo
Već raspadnuto u trnjaku.
Mračnim selima ja sam daleka sjena.
Božju tišinu
Kušah na studencu, u lugu.
Hladonća kovine dotiče moje čelo,
Srce mi pauci traže.
I svjetlost jedna u mojim ustima zgasne.
Na ledini se nekoj noću nađoh
Okaljan gnusom i zasut prahom zvjezdanim.
U grmu ljeskovu
Zvonjahu opet kristalni anđeli.
TIN UJEVIĆ
UHAPŠEN U SVOJOJ MAGLI
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
*****
VASIONAC
Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.
Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubine stostruke mi vode,
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.
Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.
Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.
Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.
Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.
Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, opet glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! - krila, krila!
VIKTOR VIDA
TRI KRALJA
Prvi kralj napuni pješčanik:
Sad počinje vrijeme.
Drugi trome natovari deve
Arabijom mirisavih ulja.
Treći vreba zračak premaljeća.
Sluh napreže: klanjaju se palme.
Na kažiprst mu kao soko lovcu
Slijeće pitom ćuk.
Tajanstvena se pustinja oziva.
*****
ODLAZAK BOGOVA
Odlaze šutljivi bozi,
na ramenu noseći stoljeća:
trudno, napuklo kamenje.
A nas klesače uz put
podare ozbiljnim,
slijepim pogledom.
Iznad njihovih glava
večer obrubljuje oblak.
Nama, zemnicima,
taj najljepši pokrov.
Taj grimizni oblak.
*****
STAKLENA SPIRALA
Otajan i skrovit, On kruži oko mene.
Opsjeda me zrakom mjesečine,
pušta bršljan u moj san
i glasove,
da umru na uzglavlju.
On je neprobojan, ja sam providan
i iz njega rastem u staklenu spiralu,
u kojoj zacvrkuće proljeće
i trg s glicinijama.
Kad zaronim u još dublji san,
pogledom mi srce prostrijeli.
Dijete tako zuri u zamračenje sunca
kroz grlić tamne staklenke.
Prenem se, jer me mili prsti bude
i još u meni odjekuju riječi
izušćene od treperenja
obasjanih šuma.
O zvijezde, o iskre šutljivih nebesa,
iznad moga orošenog tijela.
SREČKO KOSOVEL
PREDSMRTNICA
Svatko će se domoći svog cilja,
samo ga ja neću doseći...
Prepun ognja, pun sila
neiskorišten u grob ću leći.
Oganj je da bi mi grudi žgao,
i neće sve smoći ižgati,
bez umora, ja bih rado zaspao
tada, i neću moći zaspati.
BALADA
U tihi jesenski čas
drozdak doleti na Kras.
U polju se
više nitko ne sreće,
tek drozdak
nad jalovim pašnjakom
lijeće.
I samo se lovac
za njim okreće.
Prasak u mir.
Sitan krvavi mlaz.
Drozdak je pao,
pao na Kras.
JEZA JE JEDNA
Jeza je jedna, a ona je biti -
sred kaosa, sred mraka nijema,
tražiti izlaz i slutiti
da spasa nema i nema.
Ponekad se u ranjeno stijenje
razlije tih, zlaćani osvit
jutarnje zore - dalje, ah, htijenje,
pa makar već ćutiš - svoju mrtvu bit.
Kao da jutro rani
kad razgrne svoju koprenu,
kad razlije goruće slapovlje,
vikne ti pod gorom: Ustani,
gle, već gori raspuklo gorje!
Ti ga osjećaš i ne vjeruješ mu.
NI PROLJETNI VJETAR
Ni proljetni vjetar
ni rastresiti kesteni,
više neće uspavati
tvoju bolest.
Samo samoća.
Samo samoća.
Čuješ li leptire?
To su leptiri bijelih krila,
u sumraku im posivjela
krila.
Volim te, čovječe bez cilja!
NIHILOMELANHOLIJA
Kas modrih konja mrtvačkog sna
kroz maglinu kroči.
U toploj, bolnoj svjetlosti svijeća
sjaje otvorene mrtve oči.
Kroz neprobudljivi veo
silnih refula ubijenih vjetara
sije neizgorljivi oganj
u muk tonućih oltara.
Nihilomelanholija odijeva
u neaktivnost crno uščuđenje.
U grobišnoj tišini sni mlad mrtvac
i tone u svezaboravljenje.
*****
Ah, kao put je naše življenje,
zatvoren, uzak, mrtva dalj,
u grudi zabodeno snatrenje,
negativni total.
JUGO
Mračan lelek u vjetru, zimski mjesečasti dani,
Djetinjstvo, tiho zamiru koraci duž crne živice,
Duga večernja zvonjava.
Nečujno ovamo stiže i bijela noć,
Pa u grimizne snove pretvara boli i patnje
Kamenog života.
Da nikad trnova bodlja ne takne tijelo što trune.
U snu duboko uzdahne tjeskobna duša,
Bolno zajeca vjetar u polomljenim stablima,
A posrće korotni lik
Majke kroz samotnu šumu
Ove nijeme žalosti; noći
Pune suza i plamenih anđela.
Srebrno se o goli zid razbija djetinji kostur.
*****
DE PROFUNDIS
I strnište po kojem crna kiša lije,
I suro stablo što ovdje samotno stoji,
I fijuk ledenog vjetra oko koliba pustih -
Kako je ovo veče žalosno.
Još pokraj zaseoka
Krotka sirota pabirči po koji rasuti klas.
Zlaćane i kolutaste, oči joj sumračjem blude
A njeno krilo nebeskog ženika čeka.
Na povratku
Nađoše pastiri to ljupko tijelo
Već raspadnuto u trnjaku.
Mračnim selima ja sam daleka sjena.
Božju tišinu
Kušah na studencu, u lugu.
Hladonća kovine dotiče moje čelo,
Srce mi pauci traže.
I svjetlost jedna u mojim ustima zgasne.
Na ledini se nekoj noću nađoh
Okaljan gnusom i zasut prahom zvjezdanim.
U grmu ljeskovu
Zvonjahu opet kristalni anđeli.
TIN UJEVIĆ
UHAPŠEN U SVOJOJ MAGLI
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
*****
VASIONAC
Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.
Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubine stostruke mi vode,
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.
Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.
Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.
Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.
Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.
Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, opet glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! - krila, krila!
VIKTOR VIDA
TRI KRALJA
Prvi kralj napuni pješčanik:
Sad počinje vrijeme.
Drugi trome natovari deve
Arabijom mirisavih ulja.
Treći vreba zračak premaljeća.
Sluh napreže: klanjaju se palme.
Na kažiprst mu kao soko lovcu
Slijeće pitom ćuk.
Tajanstvena se pustinja oziva.
*****
ODLAZAK BOGOVA
Odlaze šutljivi bozi,
na ramenu noseći stoljeća:
trudno, napuklo kamenje.
A nas klesače uz put
podare ozbiljnim,
slijepim pogledom.
Iznad njihovih glava
večer obrubljuje oblak.
Nama, zemnicima,
taj najljepši pokrov.
Taj grimizni oblak.
*****
STAKLENA SPIRALA
Otajan i skrovit, On kruži oko mene.
Opsjeda me zrakom mjesečine,
pušta bršljan u moj san
i glasove,
da umru na uzglavlju.
On je neprobojan, ja sam providan
i iz njega rastem u staklenu spiralu,
u kojoj zacvrkuće proljeće
i trg s glicinijama.
Kad zaronim u još dublji san,
pogledom mi srce prostrijeli.
Dijete tako zuri u zamračenje sunca
kroz grlić tamne staklenke.
Prenem se, jer me mili prsti bude
i još u meni odjekuju riječi
izušćene od treperenja
obasjanih šuma.
O zvijezde, o iskre šutljivih nebesa,
iznad moga orošenog tijela.
SREČKO KOSOVEL
PREDSMRTNICA
Svatko će se domoći svog cilja,
samo ga ja neću doseći...
Prepun ognja, pun sila
neiskorišten u grob ću leći.
Oganj je da bi mi grudi žgao,
i neće sve smoći ižgati,
bez umora, ja bih rado zaspao
tada, i neću moći zaspati.
BALADA
U tihi jesenski čas
drozdak doleti na Kras.
U polju se
više nitko ne sreće,
tek drozdak
nad jalovim pašnjakom
lijeće.
I samo se lovac
za njim okreće.
Prasak u mir.
Sitan krvavi mlaz.
Drozdak je pao,
pao na Kras.
JEZA JE JEDNA
Jeza je jedna, a ona je biti -
sred kaosa, sred mraka nijema,
tražiti izlaz i slutiti
da spasa nema i nema.
Ponekad se u ranjeno stijenje
razlije tih, zlaćani osvit
jutarnje zore - dalje, ah, htijenje,
pa makar već ćutiš - svoju mrtvu bit.
Kao da jutro rani
kad razgrne svoju koprenu,
kad razlije goruće slapovlje,
vikne ti pod gorom: Ustani,
gle, već gori raspuklo gorje!
Ti ga osjećaš i ne vjeruješ mu.
NI PROLJETNI VJETAR
Ni proljetni vjetar
ni rastresiti kesteni,
više neće uspavati
tvoju bolest.
Samo samoća.
Samo samoća.
Čuješ li leptire?
To su leptiri bijelih krila,
u sumraku im posivjela
krila.
Volim te, čovječe bez cilja!
NIHILOMELANHOLIJA
Kas modrih konja mrtvačkog sna
kroz maglinu kroči.
U toploj, bolnoj svjetlosti svijeća
sjaje otvorene mrtve oči.
Kroz neprobudljivi veo
silnih refula ubijenih vjetara
sije neizgorljivi oganj
u muk tonućih oltara.
Nihilomelanholija odijeva
u neaktivnost crno uščuđenje.
U grobišnoj tišini sni mlad mrtvac
i tone u svezaboravljenje.
*****
Ah, kao put je naše življenje,
zatvoren, uzak, mrtva dalj,
u grudi zabodeno snatrenje,
negativni total.