Kabina zauzeta čekanjem

subota, 18.11.2006.

Pjesma o Meni

Čitav život idem, crtam svoje lice,
nisam neki crtač pa i nemam volje,
zbog lijenosti možda vjerujem u bolje;
govorim o prolasku, a zamećem klice.

I ponekad plačem, u šutnji i grozi,
želim da me sudba spoji baš sa svima,
al' ona je uska, skliska, puna dima,
čini me da kažem: "Ta, kuju je bozi."

Ali sam ju krojim, razlog sam samoće,
jer baš uvijek želim biti sve sa svima,
ukrast svaku ljubav ma gdje god je ima –
tako dobra želja posta želja zloće.

Ne volim baš ljude, previše su nagla
nepoželjna mijena naravi mog uma,
oni vide stabla i govore – šuma,
a ja vidim šumu i govorim stabla.

Čine mi se strani dok ovako gledam,
ali svijet se vrti, dan postaje noć,
po ljubav idućoj i bivša će doć,
katkad su mi bliski i sav im se predam.

A tada ih volim, želim piti s njima,
jedinstvo tad želim, razmišljanja čvor,
i sjetim se tada kako bijedan stvor
bivam dok se želim vinut iznad dima.

Vraćam se samoći, u grozu svog pakla,
tamo zna bit lijepo bez opterećenja,
tamo imam granice, ne prekoračenja,
bezgraničan krik od krvi i stakla.

Iz njega se rađa šutljiva riječ stiha,
dok idem kroz život, njime bojam lice,
govorim o prolasku, a zamećem klice,
jedno sam sa sobom neću biti nikad!
- 16:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se