Kabina zauzeta čekanjem

četvrtak, 12.10.2006.

Dva Soneta o Nasilju

. . . . .

I

Pruža puno, malo daje,
spušta ruku pa ju haje
kao da nas zajebaje.

Mi skačemo ko budale
za svim onim što nam pruža
ne bi li se dokopali
nevidljivih bijelih ruža.

A visoko haje ruku,
pa mučimu zadnju muku,
u skoku smo skoro pali.

Tad nas gurne nasilnički,
i opet nas rukom mami,
još jednom se ushodamo
ne bi li se dokopali.


II

Mi hoćemo ružne ruže
u šaci toj raskršene
jer nekad su bile naše.

Otete su nam iz sjene,
nasilno nam otuđene
dok je vrijeme bilo duže,
a ruke su bile naše.

Ne pitamo, nismo jedno,
samo slijepo skakučemo,
tek žalosno jaučemo.

Nema borbe; štene bijedno
u glavi nam igru vodi,
spava, muca umrtvljeno,
oslabljeno na slobodi.
- 22:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>