Kabina zauzeta čekanjem

ponedjeljak, 02.10.2006.

Dok sam ležao Umirući

death bed

Nije mi smetala ožalošćena prisutnost svjetlosti, niti njezino sjetno pretakanje u sjenovitost uljaničnih pećina pri uglovima sobe. Ovako je to bilo jednom kad sam se vratio kući, slomivši susjedovu ogradu. Nitko to nije znao, a dlanovi su mi bili tako hladni. Kad bi Meri utrnula svjetla, hladnoća mi se vraćala u dlanove i ja bih zajedno s njima trnuo. Samo sam se dvaput pobojao mraka, tada i sada. A oduvijek sam se omotavao njime. Tama bi natkrila sve nedostatke mojega nikad odmorenog tijela, svu neprobuđenost zagušljivog svijeta; u mladosti gordu tromost mojih udova, u starosti ćelu u koju se svjetlost groznomorno poput sjekire urezivala. Sada sam od nje mrzao i nisam znao čemu ova naizgled uzaludna grižnja savjesti. Uistinu nisam znao. Možda još nikome nisam rekao za ogradu, možda zato što pet desetljeća nisam zaplakao, što se nikad nisam nikome požalio. A ljudi su katkad, sad mi se čini, toliko željeli da govorim, da im se predstavim, možda definiram. Da ukažem na svoje tijelo i dotaknem njihovo. Nježno. Nikad nisam bio nježan; tek tvrd i bez sućuti poput ovog masivnog ležaja na kojem ću skoro sklopiti oči. Po posljednji put, možda. A posteljina, tako je mekana, bjeličasta, nalik mojoj duši prije no što se prvi puta zaplašila mraka. Zašto je moram svaki put iznova uprljati ovim beskrajno hladnim znojem, zašto ne mogu jednostavno plakati. Suze se lakše brišu. Uvijek bih izabirao rad prije tuge, djelovanje ispred osjećanja. Nije me briga što sam ispao budala, to ne. Žalim jedino što je možda iz ove budale ispao ja. Previše puta.

Ne mogu spavati, san će me ubiti. Zatvorim li oči progutat će me noć. Usta su mi tako suha. Ne! Ne želim pozvati Meri, nikada još nisam zatražio pomoć... Ili jesam? Sigurno jesam, svatko je zatražio pomoć barem jedanput, to je način pripadanja. Samo ja, ja se svoga traženja ne sjećam. Nikada nisam pripadao, kad god bi to bilo moguće jeo bih po strani, izvan čopora. Pa makar samo njegove ostatke. Bolje i to nego trgati se za lešinu, mizernu strvinu kakvom će svatko jednom postati, pa uskoro i ja. Osjećam to, vihor čopora lebdi nada mnom. Guši me, zaglušuje. A kad postanem strv, tek tada svi će se trgati, tek tada. Staviti me pod zemlju, pod neizdrživu težinu svih njihovih bezvrijednih koraka, u mrak – veći negoli u najispraznijem komadu svemira... Nikada se nisam zahvalio, niti čovjeku, Bogu pogotovo; to su bile puste riječi praznine koju nikada nisam osjetio. Tek naslutio – i odbacio.

Noć je razrezana u komade; noć je neki davno rastavljeni spomenik, iznenadno ratno bombardiranje. Otvorena rana među sjećanjima. Prije to nisam osjetio, a sad me svaki njen komad pljuska po licu, pritišće mi rebra. Srce kao da bježi ispred mog postojanja, trga se iz života. Njegov nalet sobu pretvara u svaku sobu koje se sjećam. A sjećam se svega. Sniježna posteljina moji su praznici na selu, ovog sam se lustera bojao u sobi mojih roditelja. Mislio sam od njega da je živi kostur. Usitinu, sada je posve izgledao kao iscerena lubanja. Najednom, svjetlost mu je ocrtala kožu i ugledao sam u njemu svoje lice od svjetlosti. Samo mu je iz očiju izvirala tama, bjesomućna tama što me je podsjetila na onu zagrobnu u koju ću biti utovaren. Bolno sam se okrenuo u stranu. Sjetio sam se kako je učitelj često govorio da su oči ogledalo duše. Glupe prazne fraze, isto što i zahvalnost. U uglovima sobe gdje sam prije nekoliko večeri vidio smrt, oblikovanu od paučine, sada nisam vidio ništa. Samo sam osjećao čudnu i nekako ispraznu težinu na sljepoočnicama, nevidljivu stezaljku razuma. O, zašto je umirućima dano da misle? Zar to nije imala biti samo odlika bogova? Svatko tko im je oteo tu zublju razuma, svatko tko ju je umočio u ovu tamu, ležat će vječno okovan jer od nje nikada neće umjeti napraviti požar, jer živi u praznini vlastita hladnog znoja, straha koji polako ubija svaku klicu razuma. Gdje je tu utjeha? Utjeha mi je iskljucala jetru.

Nisam suosjećao s umirućima, nikad. Zavidio sam svim istraživačima, glupim pustolovima, a njih sam smatrao najvećim među njima. Previše sam smatrao, premalo živio. Nasmijao sam samoironično se na ovu misao, a smijeh se prevrnuo u bolan kašalj. Meri je došla i podigla me. Ispljunuo sam ogavni viskozni hračak crvenila. Dala mi je vode i otišla, htjela je opet ugasiti svjetlo, no mukom sam ju zaustavio. Ležao sam zadihan i zagledan u orijaški požutjeli ormar što je pokrivao više od polovice sjevernog zida, toliko masivan da ga često ne bih ni primjetio, a ipak je došljacima bio prva primisao u ovoj ne odveć velikoj sobi. Poput Boga. Rijetko sam kada strahovao pred svojim razmišljanjima kao sada, a težina me još uvijek pritiskala. Dlanovi su mi se zasigurno iscjeđivali; nisam želio gledati u njih, ali osjećao sam kako se smežuraju. Bojao sam se pomisliti da se žalim – najveće su ljudske pokore što misli i stari.

Nisam se sjetio nikoga, niti sam ikom poželio išta reći. Nerazriješeno je bilo za mene razriješeno, tako oduvijek. I nisam se pokušao nikoga sjetiti, a upravo to najviše me zabrinulo. Ovaj znoj, ova strepnja pred tamom kao da je dovela u pitanje i opravdanost moje usamljenosti. A nju sam nazivao samostalnošću i smatrao ju temeljem ljudskog privida slobode. Da, ponovno sam smatrao; imao sam mišljenje o svemu. Preveć sam smatrao, a premalo živio. Razmišljao sam o tome dugo i, kao da sam se u jedan tren prestao znojiti, u kutu mog oka kondezirala se kaplja. Polako je rasla, da bi se na posljetku pod vlastitom težinom urušila i, kao neki opravdani puž, skliznula mi niz lice. Zaustavila je svoj put na suhoj gornjoj usni, te sam ju bolnim, gotovo račvastim jezikom, polizao. Bila je neugodno slana i imala je okus mene...

Počivao u Miru Božjem
prof. dr. Marijan Božidarević (1944. – 2006. †)
- 17:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>