nedjelja, 24.09.2006.
Stjegonošina Pjesan
|
Moj stijeg je od dima
i sve što njemu pripada od dima je. Ljudi od dima čađavi, raspršeni ljudi, ljudi što bježe od zemlje utočištima svemira. Vjetar raznosi moj stijeg i sve što njemu pripada: ljude od dima i dim običan dim, samo dim, gdje ga ima, ima i vatre. Vjetar razbuktava požar, ljude od vatre, neizbježne, uzburkane ljude, ljude što skakuču, ljude isticanja, svjetlosne ljude, jezike što neće dosegnuti nebo. Moj stijeg je od dima i mi se rađamo iz vjetra i vatre, iz borbe i uništenja, stvoreni uništeni na podrugljivom vjetru vatri zaklanjamo sunce. Između dvaju svjetlosti zaklanjamo vatru suncu, između dvaju svjetlosti ginemo - mi, ljudi od dima. Moj stijeg od dima je i on prolazi, bezgraničan u svom vijuganju, ostaje požarište, crnilo (poput svemirskog) što nije steklo dovoljnu lakoću da postane dim. Sunce žari. . . |
srijeda, 20.09.2006.
Ugasi se, Srce
 Sve dok ne oćutim crna ispunjenja tama će u meni rađat priviđenja. Svjetlo srca šiba kroz ocean mene taman dubok leden u tijelu što vene. Ugasi se srce zauvijek, bez zvuka i povrati tamu u ocean muka. Tek tad kad oćutim crno ispunjenje sva svjetla će svijeta iskat iščuđenje. |
ponedjeljak, 18.09.2006.
PTSP Blues
 Danas sam pronašao svoju nogu bila je u batrljku, polizao sam ju, oh, nikada, nikada više neću naći ženu. Vodio sam ljubav s ratom, ratovao se, koštalo me udova i razapetosti, ipak okićen sam medaljonima. Čak me ni kurve neće, bog ih ubio, čak ni one, majka me gleda s gađenjem, a toliko ljudi sam ljubio. Primio sam počast, toliko ljudi sam ubio, neki su plakali, dok sam ih ubijao, dok sam primao počast. Primio sam pošast, toliko. Plakao sam i ja dok sam si vraćao utrobu, bezbolno sam plakao, suzama od krvi i suzama od nepostojanja. Sada sam ovdje, sam, dlakavih leđa, i bez ikog da me počeše. |
srijeda, 06.09.2006.
Jutro Započinje Smrću
 Rosa s trepavica, to je samo smrt pod svodom bez neba, nešto kao dan što razvlači kapke i prozor u vrt, nešto kao mraz krajobrazom rasut, zabranjeno voće, silovani san, sunce usred ničeg što žuti nam put. Zubato je sunce i zubata smrt, posrnula zima, topaz bolestan čijom hladnom vatrom jedan život strt pali smrtnu zublju, svijetli gaj sav suh gdje gore kupine, i vjetar, i lan, gdje vatra je tvarna, a sunce tek duh. To tvoja je smrt i tvoje tvari srh, izašla si jutros po vodu, po spas, sustiglo te vrijeme, taj okrutan trh saplelo ti noge, izborani dlan, raščupalo kosu, iscijedilo glas, orosilo kapke – silovalo san. |
utorak, 05.09.2006.
Pjesništvo
 Kada lopovi sazdani od slika bez oblika ukradu sunce s neba, opet će tu biti sunce i svakog dana novi lopovi jer ne može se ništa otuđiti, posjedovanja nema. A ja se neću osloboditi (slobode nema) iz središta klepsidre poput Samsona među stupovljem, Vitruvijanca razapeta usred vremena. Na samrti ovaj put ostavljam utaman tek jedno pomalo napuklo staklo jer sunce mi je ukralo oči, udvostručeno lelujavom staklenom masom. Zemlja u mojim plućima to je vrijeme progutano, vrijeme gušenja, mučnine, a ne mogu kašljati, hropoćem, gušim se isijavam. I ne smijem pasti jer osvijestit ću se zatrpan, vrijeme - ono ne pita, ono trpa u klepsidri od dviju beskonačnosti a sa samo jednim središtem. I iako govori našim jezikom, vrijeme je beskrajno nemilosrdno, ipak katkad se učini da ga se može urazumiti. O, ne! Ne! Svako zrnce pijeska reflektira ukradeno sunce nevidljivi su lopovi, neuhvatljivi, premalo postojeći, a toliko svakodnevni, toliko postojani, ponekad mi se pak čini da i noću ugledam odraz sunca, duh u pijesku, tada jasno na iskrivljenom staklu (ili možda ravnom), kroz nakazan odraz sebe, gledam sunce u vlastitim ustima, sunce koje ovaj put neće nitko ukrasti! |
ponedjeljak, 04.09.2006.
Ulica
 Pokušavajući se oduprijeti malignim elementima racionalizacije, Ernest Pruski zakoračio je u kotrljajući svijet ulice. “Ako nemaš početak tada moraš imati dva kraja.” – promišljao je. Ernest Pruski nije imao početka. Odrastao u domu za nezbrinutu djecu, izbačen na ulicu nakon osamnaestog rođendana. Tu istu ulicu kroz koju je sada ponirao. Sjećanja su se gužvala, Ernest Pruski pokušavao je sjetiti se početka. Ili barem doći mu blizu. Jer svakako je u dubini svoga bića, nepoznatog, tuđeg bića, slutio kako ono zapravo i nema početak. Tu, na toj istoj ulici, izgubio je prst igrajući se petardama i, ponovno se igrajući, izgubio nevinost. Tu je ispred pivnice u duga predvečerja pabirčio kovanice, tu se kao dvanaestogodišnjak prvi puta otrovao alkoholom, tu je gitarom mamio sažaljive poglede dobrostojećih prolaznika. I prolazio je, sam je prolazio, ovaj je put Ernest Pruski prolazio. Svojom ulicom, na posve drugačiji način. U flanelskom odijelu, obrijan, počešljan preko ćele, neodoljivo upalih, sjetnih očiju. Glava Ernesta Pruskog pažljivo se okretala, u maniri nekog turista, trudeći se pogledom upiti što je više moguće od ulice. Kretao se usporeno, a brzina stvarnosti oko njega pritiskivala mu je grudi. Unatoč brzini ulice, malo se toga promijenilo. Eno, tamo su neka druga djeca džeparila i prosjačila naizgled naivnim plesnim točkama, drugi su pijanci šutljivo iščekivali u pivnici preko puta, smrdljiva masa ljudi isijavala je toplinu. Glava je sve to registrirala, no oči, ledeno duboke oči Ernesta Pruskog nisu nimalo marile za svu tu vrevu. Pogled iz njih strujao je, ne van, već prema unutra. Ernest je Pruski gledao u sebe, po prvi puta nakon toliko godina. Ili samo – po prvi puta. Bojao se svoje prošlosti, svog početka. Sakrivao se od sebe sama kroz isprazna razmišljanja i kroz alkohol. Postao je svoja laž – Ernest Pruski. Sada je koračao ulicom i nije mogao pobjeći, odbijao je vjerovati da je to Ta ulica; sve dok mu se pogled nije uvukao u zjenice. Stajao je, točno ispred zgrade u kojoj je odrastao. Ponovno izgrađena, bridovita, moderna; zgrada što određuje granice jednog Carstva sreće. Prividnog. Lažna zgrada. Ernest Pruski postao je ta zgrada, čovjek bez početka. Ernest Pruski bio je laž. Solidna, ustaljena, neurušiva laž. Zadrhtao je. Miris pečenog kukuruza isušivao mu je rožnice, mreškao misli, oduzimajući mu sasvim pojam smijera. Nije više znao kamo hoda. Ali morao je proći, Ernest Pruski morao je proći ovom ulicom. Automobil mu se pokvario i drugačije nije mogao dospjeti na toliko važan poslovni mu sastanak. Nije izdržao vrućinu i vrevu, bol je počela rastezati mu srce. Sjeo je osjetivši kako ga klinac pognutog pogleda nešto zapitkuje, valjda ima li sitniša. Dao mu je sve, ispraznio džepove. Dao mu je svoje cigare i svoje rukavice. Ernest Pruski bio je taj klinac. Pogledao si je prste, prebrojio ih mucajući. Bili su tu, na broju. Dotaknuo si je glatko, djetinje lice i prstima prošao kroz gustu, masnu kosu. Oči su mu sjajile dok je zapitkivao za novac nekog oronulog, no očigledno bogatog starca. Starac se, zaprepašten čini se, dječakovom pojavom, nije libio dati mu sve što ima. Erni je bio tako ponosan, po prvi puta netko ga se bojao. Netko se bojao tog dječačkog lica bez prošlosti i s malo, samo malo budućnosti. Otišao je bez zahvale, krupnim koracima i sav važan. To je bio prvi kraj za Ernesta Pruskog. |
