četvrtak, 20.09.2018.
Cat caffe 2 (Munchen)
Pozdrav svima...
Nedavno sam pisala kako me zagrebački cat caffe oduševio i kako ću sigurno jednog dana tamo ponovno popiti kavu. A onda sam saznala da nedaleko stana ima jedan cat caffe i naravno odlučila popiti kavu tamo. Filozofija je malo drugačija. Ima čak i meni sa raznim kolačima i doručkom i sve je vegansko. Od 6 mačaka mi smo uspjeli vidjeti dvije. Žućka je ležala ispred vrata a crno bijeli buco je sjedio na šanku. Prije nego šta sam krenula malo sam čitala recenzije i većina je napisala kako je lijepo i kako im se sviđa veganska hrana. Malo su se samo požalili što nisu imali prilike vidjeti mace no njima kada je dosta one se povuku u svoju sobu. Jedan korisnik se požalio na neljubazno osoblje jer ga je djelatnica odbila da izabere stol koji želi. Vjerojatno nije znao da se stol mora rezervirati ranije zbog gužve,pogotovo vikendom. Može i online. Drugi korisnik se požalio da kada je zagrizao sendvič shvatio je da je dobio krivi umak i naveo da ima puno boljih mjesta za ručak. Ja osobno nisam došla radi ručka nego da vidim nešto novo,a pogotovo jer su i mačke tamo...
E sad moj dojam...
Rezervirali smo stol u 13:00 ali smo doslovno tražili parking pola sata i vozili se u krug pa smo kasnili,ali nisu nam zamjerili. Na ulazu se nalazi bonton,slike i posjetnice. Na ulazu su dvostruka vrata da mace ne odu van. Na ulazu nas je dočekao žuti mačak koji je odmarao a na šanku crno bijeli koji je glavna faca tamo. Šank je njegova baza. Ostale mace nažalost nismo vidjeli jer su bile u svojoj sobi. Po meni osobno bilo je preglasno. Bilo je dosta roditelja s djecom i kada su počeli žutu mačku navlačit i ona je otišla u svoju sobu. Nekoliko trenutaka prije nego je otišla,došle su dvije djevojke i još nisu pošteno ni ušle,doslovno su počele vrištati kada su vidjele žućka,kao da prvi puta vide mačku. Djevojke u dvadesetima,ne djeca. Kada su čekale svoju narudžbu,ustale su jedno šest puta i tražile mačke po kafiću. Očito nisu pročitale bonton ispred ulaza. Nekoliko trenutaka kasnije ulazi četvero ljudi i ostavlja oba vrata otvorena. Naravno djelatnik se naljutio i opomenuo ih ali mirnim tonom a oni su se naljutili na njega i čudili se. Kafić je dosta velik,ima dosta stolova ali ljudi su stvarno preglasni i mace se boje. Kada sam bila u Zagrebu,kafić je također bio popunjen ali nije bilo tako glasno,atmosfera je bila mirna jer su ljudi imali razumijevanja i nijedna maca nije pobjegla. Ljudi nisu vikali i nisu stvarali buku šalicama i čašama. Svakako mislim ponovno ići ali u tjednu jer nije tolika gužva. Osoblje je jako ljubazno,usluga odlična,ponuda raznolika ali eto..ljudi bez razumijevanja.
Svih 6 mačaka su udomljene što mi se jako sviđa i u sklopu kafića imaju suvenire-šalice,majce,razglednice,kalendare i bedževe sa macama koje su glavne zvijezde kafića. Također preko njih sam došla do udruge iz koje su te prekrasne mace i pošto imam dva mačora nisam mogla udomiti još jednu ali može se sponzorirati maca po izboru,odnosno postati kuma maci i tako joj donjeti hranu,igračke i igrati se s njom.
Svakako bi preporučila svim ljubiteljima mačaka da posjete Katzentempel ako se nađu u Munchenu kojom prilikom.
Ja ponovno hoću,sigurno...
- 11:33 -
četvrtak, 13.09.2018.
Što to ima u ljudima tužno(ili jadno)
Pozdrav svima...
Možda nisu vrijedni spomena ali da nema njih ja ne bi imala o čemu pisati.
Našli smo se u sredini,u Njemačkoj u koju smo došli raditi da bi si priuštili nešto više. Nešto što smo u domovini mogli sanjati. Nije da sam bila kruha gladna ali nisam ni mogla ispuniti sve svoje želje a ponekad ih ima previše. Ali ipak smatram da su skromne. Neki su došli raditi poput mene i radit će bilo šta samo da dobije plaću jer uostalom zato smo ovdje. Ali uporna potreba za dokazivanjem očito nema kraja. Kada sam upoznala svoje kolege,usputne prolaznike i muževe prijatelje nisam mogla vjerovati kako su svi jako dragi,jednostavni i ljubazni,no vrijeme je pokazalo svoje. Znam da toga ima svuda,da nismo svi savršeni i da svatko ima svoje muhe ali neki su očito rođeni da bi se dokazivali i na sve načine pokušali biti bolji od drugih. Pa tako i jedna gospođa koja mi može biti majka,pa skoro i baka,ima veliku potrebu dokazati meni i kolegama da je bogatija od nas,da nosi samo markiranu odjeću,da joj čak i donje rublje mora biti s potpisom i da ima najbolju školu a mi smo nula. Nikada ne nosi jeftino jer smatra da zaslužuje bolje. Gospođa (nazovimo je tako) živi već 11 godina u Njemačkoj i ne zna 10 riječi na istome. Ovo nije da se hvalim ali u 3 mjeseca mislim da znam i previše pa gospođi uvijek dam do znanja da ne moram imati najvišu školu da bi bila pametna i da radimo isti posao i za istu plaću gdje nas na razgovoru nitko nije pitao koju tko školu ima jer nije bitno. Gazdi trebaju radnici a nama euri. To je bitno. Zato smo ovdje. Kada sam je pitala zašto ne radi to što je završila silne fakultete po inozemstvu rekla je da ne zna jezik,na što sam rekla da očito ima dovoljno novaca za tečaj,ali je rekla da je prestara. Moje mišljenje je da čovjek nikada nije prestar da ostvari svoje snove. To je samo jedan od primjera,a ima ih još gdje ljudi uporno moraju biti bolji,imati više novaca,skuplju odjeću i bolji stan. Ali odijelo ne čini čovjeka.
Često se pitam što je u ljudima tako tužno i jadno pa moraju tako. A s time samo odbijaju okolinu. Kao što sam rekla,ovdje smo svi došli raditi i provedemo preko tjedna dosta vremena zajedno. Ovdje smo u tuđini,bez obitelji,bez prijatelja koji su nam posvuda... Bilo bi ljepše kada bi pričali o vedrijim temama a ne se natjecali tko ima što bolje. Ja često kupujem odjeću u Lidlu i trgovačkim centrima i nisam po tome gora od nekoga. Nisu ni ostali ljudi koji rade tako. I neće me uvjeriti u suprotno. Samo je žalosno što djecu i unuke uči istome. S obzirom da takve pomalo ignoriramo i da su svjesni toga nadam se da će se promjeniti bar malo. Ni za to nikada nije kasno. Kao što nikada nije kasno da se ispričaju za neke loše stvari,ružne riječi i djela. Da koji put iskreno pitaju hej kako si a ne da pitaju e kako si jer očekuju odgovor da sam loše i da mi život nema smisla. To je ono nešto jadno u ljudima a što je još žalosnije,kao što sam rekla.to su starije žene. Žene koje mi po godinama mogu biti majke i žene koje bi mi trebale biti uzor i primjer jer i same imaju djecu mojih i sličnih godina.
Ali kako uvijek gledam pozitivne stvari tako gledam i kod njih,ono lijepo u dubini duše. Ono lijepo i osjećajno što ima jedna gospođa koja radi s nama. Koja kada pita hej kako si,pita iz srca,onako iskreno. Njen sjaj u očima kada pita govori i moli da svi kažemo da smo dobro. Takva gospođa je pravi primjer da se ugleda u nju.
Vrijeme čini svoje.
Nikada nije kasno.
Oznake: ljudi
- 21:07 -
petak, 13.07.2018.
Provjereno
Pozdrav svima...
Ne gledam često tv,imam par emisija i serija koje pratim a jedna od njih je Provjereno uz koju često krene suza jer od takvih priča i kamen bi zaplakao.
Sinoć je bila zadnja emisija ove sezone i do jeseni je nema. Toliko priča i toliko nepravde. Jedna tv ekipa je mogla riješiti slučajeve a policija ne,jako žalosno.
Crkva koja je o svemu šutila a održavala mise i propovijedi o ljubavi i opraštanju,o dobroti i miru a znali su za sve ogavne stvari koje su se dešavale??? U potpunosti razumijem čovjeka kada je rekao da više nema vjere. Država koja uzima od malih ljudi i daje svojim uhljebima,pedofili koji nisu kažnjeni za ništa i slobodno šeću,bolesnik u glavi koji je glumio da ima leukemiju uzimao donacije... I kako sada znati kome zaista treba??
Sjećam se kada sam živjela u Dubravi pa je do cca 15h trajao šoping na okretištu a poslije 15h skupljale su stvari u deke i ulazile u novi Porsche,prijateljica i ja nismo mogle vjerovati. Bile su zmazane i jadne,a djecu su slale da prose. Neću zaboravit scenu kad sam bila na kavi i mala od cca 5 godina nam priđe i kaže da treba novaca. Rekla sam joj da nemam novaca ali ću joj dati sendvič i slatkiše. Nije htjela uzet i rekla je ako nemam novaca da joj dam cigarete za mamu. A mama je bila ispred kafića. Sjedila je na cesti sa još djece i bebom koju je dojila. Naravno da joj nismo dale. Od toga je prošlo neko vrijeme i upravo njih sretnem u City centru. Bili su bolje obučeni nego ja,žena našminkana i prekrasna. Nju ne bi ni primijetila nego sam malu jako dobro znala. Užas. Još su išli na kavu gdje sam i ja išla i žena puši Marlboro. U Dubravi se nema a na Žitnjaku su baje. I naravno nikome ništa. Policija ih dobro zna ali im se sve dopušta. A deda koji je prodavao Božićne ukrase ispao je kriminalac. Možda je trebao prositi pa bi ispao dobar. E moja državo,daleko si... I onda neki govore da onaj koji odlazi ne voli svoju domovinu... Volim,jako volim Hrvatsku i kada me netko pita kažem lijepe stvari. Nedostaje mi moj Zagreb,Dubrava... Jako ih volim... Ali od ljubavi se ne živi.
Kako je naša Kolinda rekla, vani je život komotniji,uređeniji i dobijete više novaca ali ste uvijek stranac. Slažem se s Vama gospođo,ali samo bi još dodala da ste vani čovjek. Nema kašnjenja plaća,poštuju se radnici i ide se na zasluženi godišnji odmor. Moj suprug je stranac u tuđoj zemlji već 6 godina,ja dosta manje i nikada nam ne bi mogao priuštiti neke stvari da je tih 6 godina radio u Lijepoj našoj. Ne kažem da je idealno, svjesna sam da se slične priče kao i na provjerenom događaju svuda po svijetu ali smatram da je puno više poštovanja i ljudskosti. Iz moje perspektive, i naravno to je samo moje osobno mišljenje i ne mora tako biti i vaše. Divim se ekipi provjerenog na hrabrosti i volji, na svim dobrim djelima kojima su ljudima vratili osmijeh na lice. Svaka čast....
A tko zna,možda će i naši političari imati više razumijevanja i srca za obične male ljude kada se skinu iz dresova i nogometna groznica prođe. Tko zna,možda se dogodi čudo.. Za svaki slučaj,tu je ekipa provjerenog koja riješi bar dio priča,kad već neki drugi ne mogu...
Oznake: provjereno, nova tv
- 11:25 -
četvrtak, 12.07.2018.
Uspomene
Nema te već neko vrijeme,
ostale su samo uspomene..
U srcu si mome zauvijek,
znam da me gledaš sa neba uvijek...
Moj dan s tobom počinje i završava,
dok pričam s tobom,znam da me slušaš...
Dala sam ti obećanja,neću te nikada razočarati,
i svoj zadnji otkucaj srca za tebe će biti..
Svaki dan težak mi je,
fale mi tvoje ruke i lice koje se smije..
Znam da me čuvaš i hvala ti na tome,
hvala ti na svemu,što zbog tebe sam bolji čovjek...
I kada je najteže daješ mi snagu i to me izlječi
zauvijek pamtit ću tvoje riječi....
Oznake: uspomene
- 11:54 -
srijeda, 11.07.2018.
Dobrosusjedski odnosi
Pozdrav svima...
Uvijek sam se trudila imati ok odnose sa susjedima iako ponekad nisu bili ok. Poštivala sam kućni red i znam da ih ima svakakvih pa čak i kad je Bubi znao zamjaukat kod vrata odmah sam ga zabavljala samo da prestane,jer eto nekima i mačke smetaju više nego kad se pas (da izvinete) posere u haustoru. Dok sam živjela u Hrvatskoj imala sam svakakve susjede. Dok sam bila mlađa baka me učila da uvijek moram starijima pomagat a kako sam odrasla u Dubravi,u zgradi smo se svi znali i bili smo u odličnim odnosima pa sam uvijek starijima išla u dućan,subotom na plac a popodne bila u parku s mlađim klincima. Definitivno najljepše razdoblje mog života. Nekako su se putevi razišli i preselila sam se u drugu zgradu u kojoj je bila osjetna hladnoća. Kad bi se mimoišla s bilo kojim susjedom u haustoru okrenuli bi glavu samo da ne pozdrave. Nekoliko puta sam prolazila i susjedi zatvore vrata,čekaju da bude prazan haustor pa onda idu van. Kada sam išla na posao rano ujutro,često sam znala sresti čistačicu i naravno svaki put bi joj poželjela dobro jutro i svaki put žena bi ostala u šoku jer samo nas nekoliko ima naviku pozdravljat. Susjeda do mene nije imala previše kulture pa tako nažalost ni njena djeca. Kada god bi pozdravila,svatko od njih me samo odmjerio bez ijednog izgovorenog slova. A redovito je ostavljala smeće ispred mojih vrata jer njoj u stanu (iako ima balkon) smrdi. Naravno,kad je silazila dolje nikada smeće nije uzimala,valjda je očekivala da ću joj ja. Jednom mi je ostavila prazan tetrapak od mlijeka. Samo sam joj vratila ispred vrata pa je stala na njega i više nikada nije stavljala ispred mojih vrata. Odselila sam iz te zgrade i sad živim u zgradi u Njemačkoj i samo ću reći da mi fali ova zadnja zgrada puna čudaka jer oni susjedi su naspram ovih mala beba. Mi smo na prvom katu,a u prizemlju je gospodin koji misli da je zgrada samo njegova. Bez pretjerivanja ima cca 150kg i onda sjedi na stepenicama po cijele dane i puši. Sreća pa ima lift da ljudi mogu prolaziti jer se nikome ne želi maknuti jer kao ne čuje baš najbolje a i ne razumije jezik. Vrata do naših-obitelj s malom djecom čije cipele zauzimaju pola hodnika a ponekad i naš prag. Ok,ne žele držati cipele u stanu,ali nemaju ni kulture ni poštovanja prema drugima. Njih je u stanu 5,puta svaki cca 4 para cipela... plus dječji bicikli. Dva komada. Koji kat iznad nas-nabrijana kineskinja ili japanka. Ili tajlađanka-nije bitno. Nažalost u stanu nemamo perilicu rublja,već svatko svoju u zajedničkoj prostoriji. Neki dan sam išla po odjeću i bila je toliko nabrijana da me presrela i zamalo razvalila vrata kad ih je otvarala. Naravno da u liftu nije odgovorila na pozdrav. Jučer ujutro kada sam krenula na posao iz lifta je izašla gospođa sa malenom djevojčicom i jedan školarac. Naravno da sam im poželjela dobro jutro,a i oni meni. Ostala sam u šoku. Čak u zgradi ima normalnih ljudi. A ne samo onih koji odmjeravaju jer smo različite vjere,različite boje kože,različite nacionalnosti. Ta manjina pobijedila je ovu većinu budala.
Ali ja i dalje svakoga pozdravim iako nema povratnog pozdrava,jer tako su me učili i tako ću ja jednoga dana učiti svoju djecu. Očito je da su definitivno prestala vremena kada su se susjedi pozdravljali,međusobno si pomagali i družili se. I zato dragi susjedi iako naravno ovo ne čitate i ne razumijete bilo bi lijepo da ispoštujete bar ovo prvo.
Meni je lakše da tako napišem...
Nadam se da su vaši susjedi malo kulturniji i da su u većini ovi bolji a u manjini ovakvi biseri...
Oznake: susjedi
- 12:53 -
Imam novu stvar :)
Oznake: mačka
- 12:24 -
utorak, 10.07.2018.
Malo o Bubiju
Ovo je moja prva slika
Kao da je bilo jučer...
Ovakav sam sada :)
Naravno,najviše od svega volim spavati
I najčešće onda krene slikanje i baš me iritira pa uvijek namjeno okrenem glavu. Samo ponekad malo popustim
Ne volim buku,pa kada je balkon otvoren i djeca se igraju u parku a meni se spava onda odem u tunel i bude mi malo lakše
Naravno,i tu me nađe pa slika...
Ponekad se glupira kad ja spavam pa nas slika skupa
A ponekad i kad sam budan pa se potrudim da pokvarim sliku
Ali njoj ne smeta...kaže da me voli bez obzira na sve... Imam puno igračaka ali ipak najdraža mi je ona
Nema ništa bolje nego se zaletit s leđa i skočiti na rame. Ponekad zaboravim pa se s kanđama penjem ali sjetim se da uvijek kaže da me voli pa mi oprosti što joj izderem leđa.
Meni je ipak najljepše s njom u društvu...
Koliko god se ponekad ljutili jedan na drugoga,na kraju dana,naše šape se uvijek spoje pa zaboravimo da smo se posvađali...
Oznake: mačka
- 11:56 -
ponedjeljak, 09.07.2018.
cat caffe
Kao pravi vjerni fan mačaka naravno nisam mogla odoljeti a da ne odem do Cat caffe-a. Povela sam ujaka koji je isto zaluđen mačkama i koji mi je poklonio Bubija i prijateljicu. Ispred ulaza pravilnik i ponašanju (podržavam). Čak sam napravila sličan i objesila na vrata jer ne volim kad se životinje uznemiravaju i uvijek kažem da mi ne diraju Bubija,neka malo pričekaju da sam dođe. Uglavnom,moj dojam...
Sve je u obliku maca-naravno i to mi se jako sviđa. Ima čak i mali stolić sa slikovnicama i bojankama za klince. Mace stvarno imaju prostora,razne grebalice i police po kojima se penju. Kada smo mi bili nije bilo puno ljudi ali opet se poštivalo mace pa su se svi trudili biti što tiše da se ne uznemire mada su navikle na ljude i kafić. Mislim da je bilo 7 maca,neke su spavale a ostale su se rasporedile posvuda. Poštivali smo i mi pravilnik pa nismo dirali mace dok nisu same došle do nas. Došla nam je crna koja je baš prava maza i u sekundi zaspala prijateljici u krilu. Terasa im je isto super,mace mogu na zrak i imaju zaštitne mreže da ne odlutaju. Kod šanka se nalazi staklo pa nema brige da ćete dobiti kavu sa dlakama. Jedino po želji sa šljokicama što me također razveselilo. A više od šljokica razveselilo me što su mace udomljene iz udruge u Kutini i uvijek kada čujem da je netko udomio i spasio macu i općenito bilo koju životinju baš se razveselim.
Nije mi žao što smo išli,svakako je bio novi i lijep doživljaj,iskrena da budem osoblje nije bilo ljubazno i uslužno previše,tko god je postavio pitanje dobio je odgovor preko xxx... Sigurna sam da na dnevnoj bazi odgovore na 100 pitanja pa im možda već ide na živce odgovarati ali ja sam baš sretna kad me netko pita o Bubiju,a tek da imam posao u kojem sam okružena macama...sreća mi ne bi imala kraja... No nisam došla zbog osoblja nego maca pa svakako kad ću ići na godišnji svratiti ću ponovno na kavu sa macama..
Malo sam se raspitivala o Cat caffe-u u Njemačkoj i kad sam otkrila da postoje i ima ih na više mjesta bila sam presretna a tek kada sam na karti vidjela da je 17 minuta od našeg stana...
Jedva čekam posjetiti njihov Cat caffe i naravno podijeliti svoje doživljaje s Vama...
Toliko od mene...
)i(
Oznake: mace
- 13:39 -
Jeftina kvaliteta
Pozdrav svima...
Da li jeftino može biti kvalitetno? -Moje mišljenje? DA
Godinama sam radila u trgovini sa raznim kućnim potrepštinama i dekoracijama. Mislim da ne smijem reklamirati bivšu firmu pa ću samo reći da nije bio kineski dućan. Uglavnom,jedan dio ljudi obožava taj dućan (ima čak žena koje svaki dan dolaze jer i roba svaki dan dolazi,pa stalno nešto novo), a drugi dio ljudi uđe pa komentira da je jeftino,smrdljivo,da je sve Kina i da je jednokratno...pa ipak kupi pokoju "smrdljivu" stvar. Mogla bi sada napisati da je sve savršeno,no neću jer nije. Ima ok stvari,malo manje ok i odličnih jeftinih a kvalitetnih stvari. Zanimljivo mi je uvijek bilo što npr kod nas neka stvar košta 30 kn,a drugi dućan kupi na veleprodaji pa stavi cijenu 80kn pa ljudi komentiraju kako će kupiti tamo jer je kvalitetnije. A ustvari-isto samo 50 kn skuplje. Ne odvajam prevelike iznose za odjeću i obuću jer zaista ne trebam imati markirane stvari,no jednom su mi se svidjele tenisice i bile su na popustu cca 250 kn (nije bitna marka). Odlučila sam ih kupiti i nosila ih ravno 2 mjeseca,dok sam tenisice iz kineskog za 70 kn nosila 3 godine. A možda sam baš (kako se kaže) pogodila. Kako se u slobodno vrijeme bavim noktima,kad sam se selila nisam nosila opremu iz Hrvatske nego sam odlučila kupiti sve novo u Njemačkoj. Da ne nabrajam šta sam sve kupila,za primjer dajem tipse za nokte koje sam platila 8 eura a ne vrijede ni 50 centi. Ponovno sam naručila ali iz drugog salona za 6 eura i još su gore nego ove od 8. Kad sam profućkala 13 eura odlučila sam još 1. I tako sam u jednom dućanu sa kućnim potrepštinama i raznim drugim stvarima kupila tipse za 1 euro i odlične su. Kist također za 1 euro i nema prevelike razlike od onog za 6 eura osim šta je ovaj skuplji ljepši i sa cirkonima a ovaj obični bijeli. Još jednom sam se uvjerila da jeftino može biti kvalitetno. Imam jednu dragu kolegicu koja se također bavi noktima i ne bi joj na pamet palo kupiti išta a da nije iz salona,ne želi ni ćuti bez obzira šta je skuplje i slabije kvalitete.
Još kada sam živjela u Hrvatskoj neko vrijeme bila je aktualna tema "Lidlići". Navodno je krenulo iz Splita od nekih snobovskih roditelja koji se drže onog da odijelo čini čovjeka pa ako imaš markiranu robu onda više vrijediš. No upravo u Lidlu sam kupila dosta jeftine odjeće koja je kvalitetna. Između ostalog i tenisice prije nekoliko mjeseci i bez pretjerivanja udobnije nisam nikada imala. S obzirom da sam dosta vremena na nogama,spašavaju me. Tenisice cca 70 kn. Usporedbe radi,za svoje vjenčanje sam kupila tenisice za 270 kn i jedino što na njima vrijedi je izgled. Prekrasne bijele,sa čipkom i imenima... Jedva sam čekala da dođemo do restorana i da se izujem koliko su bile neudobne i koliko su me noge boljele.
Eto,svatko ima svoj izbor ali ja sam se definitivno u zadnje uvjerila da skuplje ne mora biti kvalitetnije..
Toliko od mene zasada.
)i(
Oznake: jeftino, kvalitetno
- 10:08 -
četvrtak, 05.07.2018.
Kako sam postala seljačina
Pozdrav svima,
Nedavno...kada sam svojim bližnjima,prijateljima i kolegama objavila kako se selim,bilo je raznih pitanja a jedno do njih je kako ćemo se čuti?
Halo,pa kao i do sada,bar ima raznih aplikacija,i odmah da mi je jasno da neće oni mene zvat da im ne dođu astronomski računi. Ok,zvat ću ja-kažem smireno.
I barem 10 ljudi je reklo pa dobro daj me više dodaj na fejs pa ćemo se ćuti i bit ćemo u toku. Tada ja odgovaram kako ja nemam fejs i osjećam pogled zgražavanja na sebi. Nemaš fejs???? -Ne. A ok imaš instagram... -NE.. Imam telefon na koji sam dostupna. I ljudi otvoreno kažu da nisam normalna jer nemam fejs pa gdje ja objavljujem svašta o sebi,ja sam jedina koja nema fejs,čak i djeca od 10godina imaju....i dok ja slušam pametovanja o fejsu i o tome kako sam u tuđim očima seljačina razmišljam o tome da imam sad još jedan razlog da ne koristim fejs ni slično i da s takvima uopće ne budem u kontaktu. Ok,samo Božić i Uskrs. (možda).
Nisam se ni trudila objašnjavati zašto nemam... Ali sam shvatila zašto neki imaju.. Ne bi imenovala nikoga,pa ćemo ovako...
Osoba 1 ima da može pratiti privatan život svojih kolega,a jasno i glasno napominje da ne priča nikada o svojoj privatnosti i ne zanima je ništa o drugima. Osoba 2 prati redovito svoje susjede pa da ima o čemu pričati na kavi. Osoba 3 prati svaki korak svoje prijateljice koju ne može podnijeti. Osoba 4 stavlja doslovno svaki svoj korak tako da osoba 1,2 i 3 mogu o čemu pričati na kavi. Iskreno,nemam stvarno ništa protiv društvenih mreža i osoba koje se koriste istima ali jednostavno nemam potrebu koristiti ih. Nedavno sam bila s prijateljicom na kavi i sjeti se kako ju je kuma zvala da zašto već mjesecima ne objavljuje ništa na fejsu i ima staru sliku. Moja prijateljica ima troje malene djece pa nema baš vremena za sebe a kamoli za objavljivanje novih slika i to uz radno vrijeme koje je ponekad i 10 sati. Tada smo se smijale kako su mene komentirali i kako sam ispala seljačina jer kako kažu-ako nisi stavila javno na mreže,nije se ni dogodilo.
Prošlo je nekoliko dana i pričam sa svojom kumom i kaže iz zezancije kako je sada popularno da ljubimci imaju instagram profile pa zašto ne bi probala?.
Kratko i jasno,ne hvala... Sreća pa je tema brzo završila.
I tako ja u tuđini polako upoznajem nove ljude,i nekako kroz priču gospođa od 50-ak godina kaže da je dodam na fejs. kažem ja kako nemam fejs i da se možemo kontaktirati putem maila ili telefonskim putem. Gospođa je napravila facu kao da imam pauka na glavi (doslovno,mislim da takvu facu ne mogu ni napravit).
Nije me dalje ništa ispitivala samo je rekla ok. Pitam se zašto ljudi tako reagiraju,i zašto je toliko važno biti na društvenim mrežama i objavljivati gdje sam bila,šta sam radila i slično.. Znam da se puno ljudi na neki način natječu sa drugima samo ne žele priznati,no zar stvarno treba nekoga gledati poprijeko zbog svog mišljenja,a moje je da meni to ne treba...
Ponavljam,zaista nemam ništa protiv ljudi i toga što objavljuju,nemam ništa ni protiv društvenih mreža-da ne bi netko krivo shvatio,ovdje sam iznijela samo svoje mišljenje i kako nemam potrebu o korištenju. Ni Bubimir.
Hvala na izdvojenom vremenu.
LP
P
- 16:52 -
