POUČNE PRIČE u prezentacijama
četvrtak, 29.01.2009.
NEOBIČAN ČOVJEK (o smrti), Mira Donadini
|
Postoje tekstovi, postoje riči, koje nas dovode „na miru“. Takvi su tekstovi i takve su riči Mire Donadini. Opale ti pest. U'vate te za prsi i tresu te. Mira ti ne daju. Ni sna. Bez takvih tekstova čovjek bi potonija i spasija se ne bi. Tribaju nam riči koje će nas izdricat, jer krivi smo. Puno smo krivi. Do neba. I ovako i onako. Reče svećenik: „Bio je neobičan čovjek. „ Na ispraćaju bijahu tri sestre Bogatstva siromašnih koje njeguju pokojnikovu suprugu. U ruci držahu ružu i jednu svijeću. Na pokrovu lijesa ne bijaše cvijeća s trakom posljednjeg pozdrava. Svećenik moljaše Gospodina jednako kao i za 'velike' kad nas napuštaju i odlaze. I za našeg siromaška moljaše polako i razgovjetno kao da ga živog ispraća. U raj poveli te anđeli... Vjerujemo da će Gospodin i njega, kojem život bijaše pokora, dočekati i primiti u svoje Kraljevstvo. Još jedna starija žena i jedan muškarac stajahu pokraj nas. Njemu nakon završene molitve dadoše nositi križ, a nas petero za njim bijasmo poput onih, što pred lijesom nose vijence i cvijeće. Slijedio nas je svećenik i potom četiri grobljanska radnika koji na kolicima vožahu lijes sa siromaškom. Iza njega ne bijaše koraka. Ni crnine. Ni čemera. Blatom otežanih cipela, do grobne jame stigosmo na istočnu ivicu groblja. Završna molitva i s kapima kiše pomiješan blagoslov, zaključiše Pokoj vječni… Spustiše lijes, radnici dadoše znak sestrama da bace ruže na nj, a potom zagrmješe velike grude, kišom otežale zemlje, koja prekri 'neobičnog čovjeka'. Radnici motikama drobljahu i iskrcavahu zemlju iz sanduka u jamu. Puče držak motike u rukama, koji ne izdrža težinu i tvrdoću, donese čovjek drugu, koja za samo nekoliko zamaha pukne, uze je i na ploči susjednog groba nabije ponovno na drveni držak. Sad s jednom popravljenom motikom, izmjenjivahu se, zahvaćajući u zemlju i prekrivajući jamu u kojoj ostade 'neobičan čovjek'. Duboko u zemlju zabodoše križ s imenom i rekoše da će to sutra urediti i malo popraviti. Tamo gdje je on krenuo ne treba mu ime, ne služi mu, pa ni ovdje služilo mu nije, nitko ga nije zvao, pa vrijeme proživje kao bezimeni. Njegova draga, toliko godina nepokretna i ne razumije da je on otišao, da ga nema … Tek, napomena službi bijaše, da iskopaju odmah dublju jamu - za dvoje, da uskoro ne bude teškoća s mjestom. Križonoša se osvrnu i reče da je sramota ovako otpratiti čovjeka, bez ikoga, bez svijeta. Ne razumjeh što htjede reći. Rekoh mu, da je 'neobičan čovjek' ispraćen kako treba i da je sigurno ugodno iznenađen ovom malom, neznatnom sprovodnom 'povorkom'. I dok smo se vraćali kroz drvorede čempresa, gledajući prema Klisu, koji se tek nazirao od podnevne magle, čuh, kako je neki čovjek već posjetio pokojnikovu ženu u podrumu i uvjeravao je kako više nema siromaška muža, ali ona to ne može razumjeti … Ona šuti i bespomoćno gleda u neznanca, dok drugi slute da je lutalica stigao prvi 'ponuditi svoju pomoć', kako bi, zauzvrat, mogao ući u prostor i svoje lutanje odmoriti uz staricu, koja ne može to sama prihvatiti ni odbiti. Sestre Bogatstva siromašnih koje položiše ruže na lijes neobičnog čovjeka, do kraja će ostati pomoć i zaštita staričine nemoći. Tako se Bog pobrinu i za one, koje nitko ne primijeti, niti prepozna, za bezimene, te za njih - ne za nas, obeća svoja Blaženstva. Tekst: Mira Donadini |
- 15:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ABECEDA
|
Maleni pastir čuvao svoje ovce jednog nedjeljnog jutra kada začuje crkvena zvona kako zvone. Gledajući ljude kako prolaze pored pašnjaka, gdje se je on nalazio sa svojim ovcama, pomisli: „Tako bih želio razgovarati s Bogom. Ali što bih ja mogao reći Bogu?“ Nikada nije naučio moliti. Pa kleknuvši počme recitirati abecedu. Ponavljao je ovu svoju neobičnu molitvu nekoliko puta, a ljudi su prolazili i čuli dječakov glas. Počeli su pogledavati prema njemu. Vidješe dječaka kako kleči, sklopljenih ruku i zatvorenih očiju, kako ponavlja naglas abecedu. Jedan od prolaznika prekine dječaka: „Što to radiš, dječače?“, upita ga. Dječak mu odgovori: „Molim se, gospodine.“ Čovjek se iznenadi: „Ali zašto recitiraš abecedu?“ Dječak mu objasni: „Ja vam, gospodine, ne znam ni jednu molitvu. Ali želim da Bog vodi brigu o meni i da mi pomogne brinuti se o ovcama. Pa pomislih, ako kažem sve što znam, Bog će posložiti slova zajedno u riječi, jer On zna sve ono što bih ja trebao reći.“ Čovjek se nasmješi i reče: „Bog te blagoslovio, dječače!“ I ode u crkvu znajući da je čuo najljepšu propovijed koju je toga dana mogao čuti. Možda ukoliko i mi budemo promišljali poput malenih i ako pustimo Bogu da sklopi slova, kako bismo mi to željeli i kako bismo mi to rekli, možda bi sve ispalo puno bolje nego što smo mi to planirali. |
- 12:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Siromašni mladić i bogati starac
|
Zvao se je ... Ivan. Njegova kosa bila je divlja. Nosio je majicu s rupama na sebi. I bio je bos. To je doslovno bila njegova kompletna garderoba tijekom svih godina na studiju. Bio je genijalac. Postao je kršćanin nedavno. Preko puta studentskog doma, u kojem je živio, bila je crkva. Jako konzervativni župljani svake su je nedjelje uvijek ispunjavali na središnjoj misi. Jednog dana Ivan odluči otići u crkvu. I uđe, bez cipela, bos, u svojoj pokidanoj majici, raščupan. Služba Božja je već počela, pa on krene niz crkvu tražeći slobodno mjesto u klupama. Crkva je i ove nedjelje bila dupkom puna i sjedalo nije mogao pronaći. Ljudima je bilo već pomalo neugodno, ali nitko ništa nije rekao. Ivan je prilazio sve bliže i bliže oltaru i kada je shvatio da slobodnog mjesta nema, on jednostavno sjedne pred oltar. Na pod. Vjerujte to se u ovoj crkvi nikada nije dogodilo. Ljudi su se dobro uznemirili i napetost se je osjećala u zraku. Svećenik primjeti da se iz dna crkve jedan starac polako počinje približavati oltaru i mladiću. Starac u svojim 80-tima, sijede kose, u savršeno skrojenom odijelu. Poznat kao jako pobožan čovjek. Jako elegantan. Jako dostojanstven. Jako pristojan. Hodao je sa štapom u ruci. I dok je prilazio oltaru svi su u crkvi mislili da ga ne mogu osuđivati za ono što će učiniti. A i kako bi mogao čovjek očekivati od gospodina tih godina i takvog držanja da razumije nekakvog odrpanog i bosog studenta koji sjedi pred oltarom. Na podu. Dosta je vremena trebalo starcu dok je došao do mladića. Crkva je bila u potpunoj tišini. Jedino se je čulo lupkanje starčevog štapa dok je koračao. Sve su oči bile uprte u njega. Ni disanje se nije moglo čuti. I sam svećenik je zastao dok starac ne uradi što je naumio uraditi. I starac priđe mladiću, podigne svoj štap ... pa ga spusti na pod. S velikim naporom spusti se i sjedne pored mladića. Sjedne pored njega kako ovaj u službi Božjoj ne bi bio sam. Svi su bili preplavljeni emocijama. Kada se je pribrao svećenik reče: „Ono što budem propovijedao, nikada se toga ne ćete sjećati. Ono što ste upravo vidjeli, nikada ne ćete zaboraviti. Budite oprezni kako živite. Možda vi budete jedino Sveto Pismo koje će neki ikada pročitati.“ |
- 12:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dječak koji je tražio Boga
|
Bijaše jednom jedan dječak i on odluči pronaći Boga. Promisli kako će mu za to trebati poprilično vremena, pa on lijepo pripremi sebi ručak. Zapakira dvije čokolade, nekoliko voćnih sokova. I krene svojim putem. Tražiti Boga. Hodajući dođe do obližnjeg parka i već umoran sjede na klupu pored starice koja je hranila golubove. I on počne hraniti ptice. No ubrzo ogladni, pa izvadi jednu čokoladu i stade jesti. Primjeti kako ga starica gleda, pa joj ponudi čokoladu. Ona prihavti i nasmješi mu se. Dječak pomisli kako ona ima najlijepši osmjeh kojeg je ikada vidio. Zatim joj ponudi voćni sok kako bi još jednom mogao vidjeti njezin osmjeh. Proveli su čitavo poslijepodne sjedeći na klupi, jedući čokoladu i pijući voćne sokove. Počelo se mračiti i dječak pomisli kako bi trebao poći kući, ali prije nego što je krenuo, on zagrli staricu. Starica se nasmješi dječaku i dječak pomisli da je ovaj osmjeh najljepši od svih. Kada je dječak došao kući, sjede za obiteljski stol. Bio je sretan, ali je bio tih. Njegova majka to primjeti. Upita ga: „Što si činio danas, sine?“ Dječak joj odgovori: „Pojeo sam ručak u parku s Bogom i imao je najljepši osmjeh kojeg sam ikad vidio.“ U međuvremenu, starica se je vratila svojoj kući i njezin sin primjeti da je jako sretna, ali neobično tiha. Upita ju: „Što si činila danas, majko?“ Starica mu odgovori: „Provela sam dan jedući čokoladu i pijući voćni sok s Bogom. I znaš što? Puno je mlađi nego što sam ga zamišljala.“ |
- 12:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #
četvrtak, 22.01.2009.
prijatelj na frontu
|
"Moj se prijatelj nije vratio s bojišnice, gospodine. Molim dopuštenje da idem po njega." "Dopuštenje se odbija", reče časnik. "Ne želim izložiti opasnosti tvoj život za čovjeka koji je vjerojatno mrtav." Svejedno, vojnik je otišao i, uru kasnije, vratio se natrag, smrtno ranjen, noseći mrtvo tijelo svog prijatelja. Časnik je bio bjesan. "Rekao sam ti da je mrtav. Sada sam vas obojicu izgubio. Reci, je li se isplatilo ići tamo po truplo?" Umirući vojnik odgovori: "Oh, da, gospodine. Kad sam došao do njega, bio je živ. I rekao mi je: 'Jack, znao sam da ćeš doći'." |
- 16:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #
bratska ljubav
|
Dva brata, jedan oženjen, drugi neoženjen, posjedovali su farmu čije je plodno tlo davalo obilnu ljetinu. Pola je žita pripadalo jednom bratu, a druga polovica drugom. Na početku je sve bilo dobro. Potom bi se oženjeni brat noću povremeno budio od sna i mislio: "To nije pravo. Moj brat nije oženjen i dobiva polovicu uroda s farme. Sa mnom je žena i petero djece, i tako sam osiguran za svoju starost. Ali, tko će se brinuti za mog brata kad ostari? On mora mnogo više staviti na stranu za budućnost negoli što to čini sada, i stoga je on potrebniji od mene." S tim bi mislima ustao, prikrao bi se kući svoga brata i istresao bi vreću žita u bratovu žitnicu. Neoženjenog brata počele su salijetati iste takve misli. Povremeno bi se budio od sna i govorio bi: "Ovo jednostavno nije pošteno. Moj brat ima ženu i petero djece, a dobio je polovicu uroda sa zemlje. Ja ne moram nikoga prehranjivati osim sebe. I je li stoga pravedno da moj brat, čije su potrebe očito veće od mojih, dobije točno toliko koliko i ja?" Tada bi ustao iz kreveta i odnio bi punu vreću žita u žitnicu svoga brata. Jedne noći obojica su ustala iz kreveta u isto vrijeme i naišli su jedan na drugoga s vrećom žita na leđima. Mnogo godina nakon njihove smrti pročula se ta vijest. I kad su ljudi htjeli podići hram, izabrali su mjesto na kojem su se dva brata susrela, jer u mjestu nisu mogli naći svetije mjesto od toga. |
- 16:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #
spasiti djecu
|
Što ljudi najprije spašavaju Troje odraslih doručkovalo je u kuhinji dok su se djeca igrala na podu. Razgovor je došao na pitanje što bi najprije spasili da zaprijeti opasnost. Sve troje je reklo da bi najprije spasili djecu. Iznenada je prsnuo zaštitni ventil pretis lonca, čula se eksplozija, a para je ispunila prostoriju. U nekoliko sekundi svi su pobjegli iz kuhinje - osim djece koja su se igrala na podu. http://www.esnips.com/doc/c44325b2-5d52-4942-9268-7151b01d59e9/Tomislava-Rogošić---Spasiti-djecu |
- 16:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #
tuđe cipele i ideje
|
Neki je filozof, koji je imao samo jedan par cipela, molio postolara da mu ih popravi dok on čeka. "Radno je vrijeme prošlo," reče postolar, "i nemoguće je da ih sada popravim. Zašto ne biste sutra došli po njih?" "Imam samo jedan par cipela, a nemoguće mi je hodati bez njih." "U redu. Posudit ću vam za jedan dan rabljene cipele." "Što? Da ja nosim tuđe cipele? Što mislite tko sam ja?" "Zašto prigovarate što nosite tuđe cipele na svojim nogama, kad vam nije stalo što u svojoj glavi nosite tuđe ideje?" |
- 16:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #
biseri i hrana
|
Jedne večeri dva trgovca biserjem u isto vrijeme stigla su u konačište za karavane u pustinji. Obojica su bila zbunjena zbog nazočnosti drugoga, i dok je jedan od njih rastovarivao devu, nije mogao odoljeti napasti da mu, kao slučajno, na zemlju padne veliki biser. Biser se otkotrlja do drugog trgovca, koji ga s upadljivom ljubaznošću podigne i vrati vlasniku rekavši: "Imate vrlo lijep biser, gospodine, uistinu velik i sjajan." "Kako ljubazno od vas da to kažete", odgovori drugi. "U stvari, to je jedan od manjih iz moje zbirke." Beduin, koji je sjedio pokraj vatre, ustane i pozove obojicu da jedu s njime. Kad su počeli jesti, beduin im ispriča ovo: "I ja sam, dragi prijatelji, jedno vrijeme bio draguljar poput vas. Jednog me dana iznenadila velika oluja u pustinji. Udarala je mene i moju karavanu s lijeva i desna, sve dok me nije rastavila od mojih drugova, a ja sam bio posvema izgubljen. Prolazili su dani, a mene je uhvatila panika kad sam shvatio da se vrtim u krugu, i da ne znam gdje se nalazim, i u kojem pravcu moram putovati. Tada sam, gotovo umirući od gladi, skinuo sve vreće s grbe moje deve, tjeskobno ih prevrćući po stoti put. Zamislite kako sam bio uzbuđen kad sam naišao na torbicu koju prije nisam zapazio. Drhtavim rukama otvorio sam je nadajući se naći nešto za jelo. Zamislite moje razočaranje kad sam otkrio da su u njoj bili samo biseri." |
- 16:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #
samopouzdanje
|
Jedan crnački dječak na seoskom sajmu gledao je čovjeka koji je prodavao balone. Očito, čovjek je bio dobar trgovac, budući da je pustio crveni balon da se visoko digne u zrak i tako privukao dobru skupinu mogućih malih kupaca. Potom je pustio plavi balon, pa žuti i bijeli. Svi su se dizali u zrak sve dok nisu nestali. Crnčić je dugo gledao u crni balon, a potom upita: "Gospodine, ako pustite taj crni balon, hoće li se i on onako visoko dići kao i drugi?" Prodavač balona srdačno se nasmiješi dječaku, potom pusti konac koji je držao balon, i dok se balon dizao u zrak, reče: "Sinko, nije pitanje boje. Ono što je u njemu diže ga u zrak." |
- 16:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #
domišljtost
|
Bila jednom gostionica koja se zvala SREBRNA ZVIJEZDA. Gostioničar nije bio kadar povezati kraj s krajem, iako je poduzeo sve kako bi privukao goste: gostionica je bila ugodno mjesto, posluga srdačna, a cijene razumne. Očajan, pitao je za savjet jednog mudraca. Saslušavši njegovu tužnu povijest, mudrac reče: "To je vrlo jednostavno. Moraš promijeniti ime svoje gostionice." "Nemoguće!" odgovori gostioničar. "Kroz pokoljenja zvala se SREBRNA ZVIJEZDA i tako je poznata u cijelom kraju." "Ne", reče mudrac odlučno. "Moraš je nazvati PET ZVONA i objesiti šest zvona iznad ulaznih vrata." "Šest zvona? To je glupo. Čemu bi to služilo?" "Pokušaj i vidjet ćeš", reče mudrac smiješeći se. I tako je gostioničar pokušao. I vidio je ovo: svaki putnik koji bi prolazio pokraj gostionice ušao bi u nju da upozori na zabunu, a svaki je mislio da nitko drugi to nije opazio. Jednom ušavši bili su iznenađeni srdačnošću posluge i ostali su da se okrijepe, i tako su ugostitelju pribavljali zaradu koju je dugo vremena uzalud tražio. |
- 15:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #
bijele i crne ovce
|
Pastir je pasao svoje ovce kadli naiđe neki putnik i reče: "Imaš lijepo stado ovaca. Mogu li te nešto pitati o njima?" "Naravno", odgovori pastir. Čovjek reče: "Po tvom mišljenju, koliki put tvoje ovce prevale u jednom danu?" "Koje, bijele ili crne?" "Bijele." "Bijele prevale oko šest kilometara na dan." "A crne?" "Isto toliko." "Što bi rekao, koliko trave na dan pojedu?" "Koje, bijele ili crne?" "Bijele." "Dakle, bijele pojedu otprilike dva kilograma trave svaki dan." "A crne?" "I one." "Po tvom računu, koliko vune daju godišnje?" "Koje, bijele ili crne?" "Bijele." "Eto, rekao bih da bijele daju tri kilograma vune svake godine u vrijeme striženja." "A crne?" "Isto toliko." Prolaznik je bio zbunjen. "Mogu li te upitati, zašto imaš čudan običaj da dijeliš ovce na bijele i crne svaki put kad odgovaraš na moje pitanje?" "Pa, eto," odvrati pastir, "to je prirodno. Bijele pripadaju meni, vidite." "Ah! A crne?" "I one", odgovori pastir. |
- 15:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ŠTO DRUGI MISLE O MENI
|
Činilo se da se učitelja uopće ne tiče što ljudi misle o njemu. Kad su ga učenici pitali kako je postigao takvu nutarnju slobodu, glasno se nasmijao i rekao: "Sve do dvadesete godine nisam se brinuo što ljudi misle o meni. Nakon dvadesete beskrajno sam se brinuo što moji bližnji misle o meni. Tada, jednog dana, nakon pedesete, iznenada sam shvatio da jedva misle o meni." |
- 15:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #
UČITELJEVA SMRT
|
Kad je bilo jasno da će učitelj umrijeti, učenici su bili potišteni. Učitelj, smiješeći se, reče: "Ne vidite li da smrt daje ljepotu životu?" "Ne. Voljeli bismo da nikada ne umreš." "Što god je istinski živo, mora umrijeti. Gledajte cvijeće: jedino plastično cvijeće nikada ne umire." |
- 15:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #
BOLJI BRAK
|
Učitelj je šutke slušao tužbe žene protiv njezina muža. Napokon reče: "Tvoj bi brak bio sretniji, draga moja, da si ti bolja žena." "Kako to mogu biti?" "Da se odrekneš napora da od njega učiniš boljeg muža." |
- 15:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #
nedjelja, 11.01.2009.
Kad želiš dobro, a napraviš nered
klikni na sliku: |
