Houm pejdž

29.09.2008., ponedjeljak

Poštenje

Iako sam sama sebi obećala da na ovom blogu više neću pisati ništa što nije povezano isključivo s pletenjem i ostalim ručnim radovima, ovo moram podijeliti s vama.
Dogodilo mi se nešto vrlo neobično, i važno i nevažno, kako se uzme.
U subotu sam s djecom bila u jednom velikom dućanu, kupovali smo namirnice i neke potrepštine za školu. Nismo se nikud žurili, odlučili smo šoping odraditi u miru i polako, pogledati sve što nas zanima bez trke i strke.
Tako smo razgledali ama baš sve, od tehnike i kućanskih aparata do donjeg veša i zamrznute hrane. Čak sam isprobala i neke komade odjeće koje nisam kupila jer si ih ne mogu priuštiti. Djeci naime trebaju nove cipele jer su stare prerasli, prioriteti su prioriteti. Ja odjeću mogu nositi godinama, sva sreća da sam u godinama kad je ne prerastam iz sezone u sezonu :)
I gurali smo mi tako naša kolica po dućanu veseli što napokon možemo popuniti ispražnjen hladnjak i špajzu, davali si oduška pri policama s pahuljicama i tjesteninom, trpali veselo ono što nam je fino i čega smo se već zaželjeli.
Odjednom mi priđe stariji par: "Gospođo, jeste li vi nešto izgubili?". Ja u čudu: "Ne, zašto?" Kažu oni: "Možda torbu?" Opipam rukom mjesto na kojem je trebala biti torbica, ona mala koju stavim popreko tako da su mi obje ruke slobodne, i protrnem - torbice nema!
Gospodin drži u ruci moju torbicu. U njoj moj mobitel i novčanik sa pola moje plaće u gotovini, kreditnim karticama i zdravstvenom iskaznicom. Osobne nema jer imam onu staru veliku, a novčanik malen, pa mi ne stane.
Gledam i ne mogu vjerovati. Da, zbilja sam ostavila torbicu dok sam isprobavala jedan baloner, pa sam je skinula i zakačila za kolica, no putem je ispala a da nisam primijetila.
Oblio me hladni znoj.
Na brzinu provjeravam je li u njoj novčanik i mobitel, sve je na mjestu, sve netaknuto. Obuzme me neopisiv osjećaj zahvalnosti i sreće.
Po glavi mi se počinje vrtjeti tisuće mogućih scenarija - mogao je netko komotno uzeti torbicu i okoristiti se novcem, karticama i mobitelom, mogao je netko uzeti 'samo' novčanik ili mobitel, ma moglo je biti svega.
Ali ne, ovo dvoje starijih ljudi stoji preda mnom poput dvoje anđela i osjećam kako su i oni sretni što su učinili dobru stvar, smješkaju se kao da je obratno, kao da sam ja njima donijela nešto što su oni izgubili.
Kako je torbica došla natrag u moje ruke, tako su oni isto tako nečujno nestali, a ja sam uspjela samo viknuti za njima: "Hvala vam, Bog vas blagoslovio!". Oni su se samo sramežljivo nasmiješili i pomalo me prijekorno pogledali kao da što ja sad tu pravim veliku stvar od nečega što je njima najnormalnije.

Neobično me usrećio ovaj događaj koji je došao upravo u pravo vrijeme. U vrijeme kad sam počela gubiti vjeru u ljude. U doba kad sam imala osjećaj da su mi svi okrenuli leđa. U doba kad sam se osjećala zbilja usamljeno, samo, zaboravljeno i ostavljeno.
Nije stvar u novcu, iako ne mogu reći da mi ne bi bilo jako teško ostati bez svega toga što je bilo u toj torbi, novca koji bi mojoj obitelji i meni kupio hranu za sljedećih mjesec dana, mobitela u kojem su mi svi važni brojevi i događaji, kartica koje me svaki mjesec spašavaju od gladi... Stvar je u tome što mi je s neba stigla poruka da nisam sama, da svijet ipak nije pred potpunim potonućem, da ne smijem izgubiti optimizam i, ono najvažnije, na svijetu još ima dobrih i poštenih ljudi!
Hvala vam, nepoznati ljudi, što ste mi sve to pokazali u jedno obično subotnje poslijepodne, zbog vas se opet osjećam dobro, kao da mi je netko intravenozno ubrizgao pozamašnu dozu optimizma i radosti te istodobno izbacio osjećaj odbačenosti i tjeskobe.

***

Ne mogu završiti ovaj tekst, a ne napisati i o jednom događaju od prije nekoliko mjeseci i jednom nedavnom. Naime prije nekoliko mjeseci išla sam s djecom u knjižnicu i na cesti pokraj dućana našli smo novčanik. Stariji ženski novčanik u kojem nije bilo nikakvih dokumenata, u njemu je bila samo jedna malo veća svota novca i vizitka nekog proizvođača pripravaka od meda. Kako nije bilo dokumenata, nisam znala što da napravim u tom trenutku, kako da nađem nesretnog vlasnika. Odlučila sam otići u trgovinu pokraj koje sam našla novčanik, ispričala sam prodavačici gdje sam našla novčanik i zamolila je da ga pospremi jer sam pretpostavljala da će taj netko tko je izgubio novčanik sigurno doći pitati prodavačicu je li nađen.
Djeci sam objasnila da je to ispravan postupak kad nađeš nešto što nije tvoje. Bila sam jako ponosna što mi se pružila prilika da djeci primjerom pokažem što treba učiniti u toj situaciji.

Nekoliko tjedana nakon toga na naslovnici Blog.hr-a sam našla izdvojen tekst o sličnoj situaciji. Jako me rastužio taj tekst i komentari u kojima je većina zastupala teoriju da se ne treba truditi naći vlasnika. Osjećala sam se jadno, tužno i glupo. Bilo mi je teško povjerovati u to da je većini ljudi sasvim normalno uzeti nešto što im ne pripada i zapitala sam se griješim li ja time što mislim drukčije i što još k tome svoju djecu tome učim.

Odgovor mi je došao ovu subotu. Preko dvoje posrednika. I to pred istom tom djecom kao svjedocima.

Hvala još jedanput mojim poštenim nalaznicima, a hvala i svima vama koji poput mene mislite da je sasvim normalno pokušati vratiti ono što ste našli, a pripada (i jamačno je vrlo potrebno) nekome drugome.
Nikad se ne zna tko će sljedeći među nama izgubiti nešto vrijedno i važno. Budem li ja nalaznik, sigurno ću vas pokušati naći i vratiti vam to što ste izgubili. Nagrada će mi biti radost na vašem licu. U takvom svijetu želim živjeti :)

- 10:20 - Komentari (24) - Link na ovaj članak

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se