Houm pejdž

24.08.2006., četvrtak

Zaboravljeni ideali d.o.o.


Bliži se školska godina. Uvijek sam voljela početke, pa tako i početak škole. Još se danas sjećam opojnog mirisa svojih udžbenika za prvi razred osnovne škole. I kasnije su mi mirisale nove knjige, ali ove su mi imale najdivniji miris. I da, obožavala sam školu, voljela sam učiti i uvijek sam imala odlično društvo u razredu, a i oko njega.
To je zasigurno bio i jedan od razloga zašto sam već u nižim razredima odlučila da ću biti učiteljica. Na kraju osnovne škole, zadnji dan nastave, razrednica nas je neobavezno ispitivala kakvi su nam planovi za dalje. Ja sam k'o iz topa odgovorila: "Upisat ću srednju pedagošku, pa Filozofski faks i postat ću profesorica književnosti". Ona se nasmiješila vjerojatno iznenađena mojom odlučnošću u doba kad većina mojih šulkolega nije imala pojma što bi i kako bi.
Uglavnom, kako sam si zamislila, tako sam i ostvarila. Kad se sad osvrnem unatrag, shvaćam kolika je zapravo sreća što sam uspjela ostvariti svoju viziju. Do diplome. U međuvremenu sam kao apsolventica odradila jednu školsku godinu na zamjeni iz predmeta koji nije bio moj.
Nakon diplome počela sam raditi u dnevnim novinama, a škola mi nije padala ni na kraj pameti. I tako sam se s godinama sve više udaljavala od svoje osnovne struke, svoje vizije i svojih mladenačkih snova.
Jučer sam svratila u jednu veliku zagrebačku knjižaru. Na pultu hrpetine školskih knjiga, a baš preda mnom gimnazijski udžbenici i čitanke iz hrvatskog jezika. Kako mi se srce ubrzalo! Uzmem jednu čitanku, listam, osjetim onaj dobro poznati opojni miris nove knjige, ne mogu prestati listati. Uzmem udžbenik, mislim si bi li bilo preglupo da si sad kupim barem jedan. Recimo za prvi razred gimnazije. Samo da vidim što se sada radi.
Dolazi prodavačica: "Izvolite?". Kažem ja: "Samo gledam". Misli si žena vjerojatno da sam prolupala i pita me: "Tražite li nešto konkretno?". I tada joj objasnim što sam po struci, ali eto ne radim u njoj, a ona odgovori: "O, onda mi je sve jasno! Samo izvolite, listajte koliko vam srce želi".
U tom me trenutku uhvatio neopisivo luzerski osjećaj i tuga što ne radim posao koji sam si odredila još kao djevojčica unatoč tome što mi većina kolega iz studentskih dana zavidi na radnom mjestu i što stalno od njih slušam žalopojke. Uspjela sam sama sebe uvjeriti da mi je bolje ovako nego u školi. Sve do jučer. Kad sam imala osjećaj da će mi se srce raspuknuti zbog neostvarenih snova i zaboravljenih ideala.
A znam da mi je vjerojatno bolje ovako. Znam da je podučavanje najkrvaviji posao. Znam da sve manje cijene profesore i da je teško danas raditi u školi. Znam da je plaća mala. Sve znam.
Ali ipak mi je teško. Voljela bih radosno ući u razred i s djecom čitati poeziju. Raspravljati o književnosti, čuti kako su moji učenici doživjeli Zločin i kaznu, koliko im radosti pruža čitanje, nalaze li se u Ujevićevim pjesmama. Potaknuti poneku pjesničku dušu da svoje misli i osjećaje pretoči u stihove, stvoriti duhovnu oazu u ovom sve materijalnijem svijetu.
No, moja se mladenačka odlučnost rastopila, izgubila se negdje putem, i ja vjerojatno nikada neću skupiti dovoljno hrabrosti da donesem odluku, uđem u razred i kažem: «Dobro jutro, djeco! Ja sam vaša nova profesorica hrvatskog jezika i književnosti».
- 15:46 - Komentari (25) - Link na ovaj članak

07.08.2006., ponedjeljak

Odmoru je kraj

Bome, bio je to odmor i pol! Upravo sam se vratila s godišnjeg, direktno iz Dalmacije na svoje radno mjesto na kojem, hvala Bogu, nema baš nešto posla jer je sezona kiselih krastavaca, pardon godišnjih odmora. Pa mogu fino u miru napisati ovaj post.
Ljudi moji, gdje sam sve bila proteklih par tjedana! Slike su mi zajedno s aparatom ostale u koferu u autu, no dojmova je puna glava. Prvi sam put u životu bila u Lici (ono uobičajeno ljetno prohujavanje na more i s mora ne računam). Posjetila sam Otočac, Gospić, Smiljan. Bila sam u rodnoj kući Nikole Tesle i svakako preporučujem da pogledate, divno su to uredili. Posjetila sam Pag prvi put nakon ranog djetinjstva. Tamo smo, naime, ljetovali dok sam još bila mala.
Bila sam i u Vodicama, Tribunju i Drnišu. Vodice su me razočarale, strahovita gužva, nepregledne kolone turista i nizovi kojekakvih kafića, uglavnom uopće mi nije bio neki gušt.
Uspjela sam čak naštrikati i majicu kratkih rukava od onoga bijeloga konca kojim sam isplela i dječju vesticu. Majicu sam namijenila sebi, ali sam je ipak poklonila svojoj dragoj prijateljici koja nas je ugostila u Drnišu. Naime, izvukla sam iz kofera majicu da joj se pohvalim svojim najnovijim djelom, a ona je rekla da joj se jako sviđa. Nagovorila sam je da ju proba, pa kad sam vidjela kako joj dobro stoji odlučila sam joj je pokloniti. Možda je nagovorim da se u njoj slika, pa ću i vama pokazati.
Idem sad nešto i raditi, a pod pauzom za ručak jurim pogledati što ima novo u prodavaonicama vune. Mislim da je vrijeme za početak tople jesenske veste. Zagreb je hladan, kišovit i miriše na jesen.
- 10:05 - Komentari (8) - Link na ovaj članak

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se