ponedjeljak, 31.12.2007.
ngadjonji
 ngadjonji su izvorno nastanjivali prašumski dio sjeveroistočnog dijela queenslanda (australija), uz rijeke russell i north johnstone. njihov jezik je dyirbal ili jirrbal.ngadjonji su pričali priče koje su opisivale vulkansku aktivnost, promjene morske razine i promjene u vegetaciji. jedna od tih priča govori kako su dvojica novopridošlih ljudi prekršila zakon prašume i razljutila duginu zmiju, glavni duh prašume. to je rezultiralo mijenjanjem staništa, zemlja podno njihovog tabora počela je grmjeti. počeo je puhati jak vjetar, poput ciklona. kamp dvojice pridošlica počeo se vrtjeti zajedno s vjetrom te je uništen. istodobno, na nebu se pojavio crveni oblak, do tad neviđen. ljudi su pokušali pobjeći, no zemlja se pod njihovim nogama raspukla te ih je progutala. ta priča objašnjavala je vulkansku erupciju. velika plemena brojala su 200 - 250 članova, dok su ih manja obiteljska plemena brojila oko 20 - 25. brakovi su obično ugovarani unaprijed i to između članova istog plemena. žena u plemenu ima zadatak nositi sav teški teret te raditi sve teške poslove. ona mora držati pleme na okupu, kuhati, graditi nastambe, te uz sve to odgajati i brinuti se za djecu. ngadjonji su bili skupljači plodova i lovci. tijekom skupljanja, brali bi i otrovne biljke te ih, koristeći se kompliciranim metodama, pravili jestivima. glavni dnevni obrok bio je kada bi se skupljači i lovci vratili iz potrage. sitnija hrana koja se brzo kuhala, poslagala bi se oko ruba logorske vatre dok bi veliki komadi mesa ili ribe bili pripravljani u zemljanim posudama. u slučaju smrti člana plemena, njegovo tijelo bi bilo smješteno na platformu na visini oko 2 m, iznad malog, ali vrlo zadimljenog plamena te bi se ostavilo tako sve dok se svi tjelesni sokovi ne bi iscijediil. na kraju bi ostalo dimljeno suho tijelo koje bi tako moglo ostati duže sačuvano. dok bi se tijelo pokojnika tako dimilo i sušilo, bliski rođaci imali su privilegiju premazivati sebe njegovim pepelom te stajati ispod platforme tako da bi ih sokovi koji su se cijedili iz pokojnika pokapali. krajem tog procesa, bliski rođaci ponijeli bi u posebnoj pletenoj vreći određene dijelove pokojnika te bi ih čuvali još neko vrijeme. |
nedjelja, 23.12.2007.
posljednji mohikanac
 malo ljudi pokazuje većih raznolikosti, ako to smijemo tako nazvati, većih suprotnosti u karakteru nego urođeni sjevernoamerički ratnik. u ratu je smion, hvastav, lukav, bezobziran, samoprijegoran i požrtvovan, u vrijeme mira pak pravedan, plemenit, gostoljubiv, osvetljiv, praznovjeran, skroman i uglavnom nedužan. to su svojstva koja - istini za volju moramo reći - ne obilježavaju podjednako sve ratnike, ali uglavnom te crte toliko prevladavaju kod tih neobičnih ljudi da već postaju karakteristične za njih.općenito se vjeruje da su prasjedioci američkoga kontinenta azijskog podrijetla. postoje mnoge i psihičke i fizičke crte koje potkrepljuju to mišljenje, dok ih je malo koje ga pobijaju. boja je indijanaca, kako pisac vjeruje, posve osebujna, a dok kosti lica daju jasno naslućivati tatarsko podrijetlo, oči im nisu takve. kod boje kože možda je utjecaj podneblja posrijedi, ali je teško rastumačiti bitnu razliku u očima. mašta je kod indijanaca i u pjesmi i u govorništvu posve istočnjačka, premda je malo pročišćena i poboljšana, i to baš stoga što im je praktično znanje ograničenije. oni posuđuju svoje metafore od oblaka, godišnjih doba, ptica, od životinjskoga i biljnoga carstva. u tome možda ne čine drugo nego što bi činili drugi živahni narodi s bujnom maštom, koji su prisiljeni svojim predodžbama staviti granicu ondje gdje im prestaju iskustva. no sjeverni amerikanac zaodijeva svoje misli u ruho koje se bitno razlikuje i od afrikančeva i od istočnjakova. jezik mu je bogat i pun ideja, kao što je i kod kineza. on će jednom riječju izreći čitavu misao, a izrazit će značenje čitave rečenice slovkom. on će štoviše najjednostavnijom modulacijom glasa iznijeti najraznolikija značenja. jezikoslovci su rekli da među svim plemenima koja su nekoć bila proširena po zemlji što je danas obuhvaćaju sjedinjene države postoje zapravo dva ili tri jezika. oni poteškoću što se plemena među sobom teško sporazumijevaju pripisuju tome što su im jezici iskvareni i šot postoje razna narječja. (...) bilo kako mu drago, što se tiče duha i značenja indijanskih jezika, riječi su im tako šarolike da kod njih nailazimo na većinu istih onih neprilika koje nam otežavaju razumijevanje egzotičnih jezika, a u tome je i razlog poteškoćama u proučavanju njihove povijesti i većem dijelu nepouzdanosti njihovih predaja. jednako kao i narod viših pretenzija, i američki indijanac daje posve različit prikaz svoga plemena ili svoje rase nego drugi ljudi. on naginje tomu da preuveličava odlike svoga plemena, a da ih omalovažava kod svojih suparnika ili neprijatelja. to je crta kakvu možemo naći i u židovskim prikazima još od stvaranja svijeta. bijelci su mnogo pridonijeli tome što su predaje prastanovnika zavijene u tamu, i to time što su iskvarili imena. tako je, na primjer, izraz upotrijebljen u naslovu ove knjige pretrpio razne izmjene: od mahicanni u mohikanci pa u mohegani. posljednji je naziv najuobičajeniji kod bijelaca. ako pomislimo da su nizozemci (koji su osnovali prvu naseobinu na mjestu današnjeg new yorka), pa englezi i francuzi svaki dali svoje nazive plemenima što su obitavala u krajevima koji su pozornica ove naše pripovijetke, a da su i sami indijanci nadijevali razna imena ne samo svojim neprijateljima nego često i sebi samima, lako ćemo shvatiti kako je moglo doći do tolike zbrke. na stranicama ove knjige geni-lenape, lenopi, delavare, vapanački i mohikanci - sve to znači isti narod, odnosno plemena istog stabla. mengvi, makvi i mingi nisu, strogo uzevši, jedno te isto pleme, pa ih ipak u govoru često poistovjećuju, jer su politički bili u savezu, a bili su neprijatelji onim plemenima što smo ih prije spomenuli. mingo je nekada prijeziran naziv, dok su to megvi i makvi u manjoj mjeri. mohikanci su držali one krajeve koje su europljani prve zauzeli na tom dijelu kontinenta. oni su prema tomu bili prvi koji su bili izbačeni sa svojih posjeda. |
srijeda, 12.12.2007.
chinook
 chinook su bili sjevernoamerički indijanci sjevernozapadne pacifičke obale. živjeli su u dolini nižeg toka rijeke columbie.bili su poznati po jakoj trgovini. trgovali su u radijusu od više tisuća kilometara s različitim ljudima. kako su živjeli uz rijeku, riba (losos) im je bila glavna namirnica u trgovanju. trgovali su također kanuima i školjkama. s drugim grupama komunicirali su trgovačkim jezikom koji su govorili mnogi trgovci. jezik je zapravo bio kombinacija chinooka, nootka, engleskog i francuskog jezika i bio je široko rasprostranjen uzduž obale, od kalifornije do alaske. narod chinook postao je poznat kad su ga otkrili američki istraživači. lewis i clark su na svom proputovanju amerikom sreli mnoga plemena, a prvo koje su dokumentirali bilo je upravo chinook. s vremenom, američka civilizacija (europljani) proširila se zapadnije, tako da se udaljenost između njih i chinooka smanjila. chinook indijanci nisu se uspješno prilagodili suživotu s europljanima te su polako počeli iščezavati. poslije su smješteni u rezervate i odvedeni s vlastite zemlje. naše razumijevanje i spoznaja o njihovom postojanju danas temelji se jedino na dokumentaciji njihovih trgovačkih partnera te susjednih plemena. ŽIVOT  društvo chinook plemena sastojalo se od velikog broja bliskih rođaka. vodio ih je najstariji član, koji je bio vrlo štovan u zajednici. njihova religija i vjera proizašla je iz njihove životne okoline. središnji ritual chinook religije zvao se ritual prvog lososa, a podrazumijevao je pozdravljanje godišnje selidbe lososa. još jedan važan religijski ritual bila je individualna potraga za vlastitim duhom (spiritom), iskušenje koje su prolazili svi muški adolescenti i poneka adolescentica, kako bi pronašli svoje duhovne zaštitnike koji će im donijeti spretnost u lovu, moć ozdravljenja te još neke moći, općenito im donijeti sreću i naučiti ih razne pjesme i plesove. ceremonije pjevanja podrazumijevale su javnu demonstraciju tih duhovnih darova. pleme je imalo i svoje potlače, koji su predsavljali ceremonijalnu podjelu plemenskog posjeda. |
ponedjeljak, 10.12.2007.
baganda
 baganda, poznata i pod nazivom ganda, najveća je entička skupina u ugandi. zastupaju oko 30% populacije. članovi baganda skupine mogu se pohvaliti najvećim životnim standardom u državi te najvećim postotkom pismenosti u ukupnoj populaciji ugande.tradicionalno područje plemena je buganda, teritorij centralne i južne ugande. prvi kabaka, odnosno baganda kralj, moćni kintu, okrunjen je oko 1380. godine. najraniji europski istraživači koji su posjetili bugandu, john speke i james grant, susreli su se s mutesom, moćnim bagandanskim kabakom koji je vladao bugandama u viktorijansko doba. predsjednik ugande, milton obote, 1966. godine zakonom je ukinuo prava bagandanskom i drugim ugandskim kraljevstvima te je tadašnji baganda-kabaka, sir edward frederick mutesa II., pobjegao u egzil u englesku. 1993. godine predsjednik yoweri museveni ponovno je ozakonio buganda kraljevstvo, nakon čega je sin kralja u egzilu, ronald muwenda mutebi II. proglašen novim kabakom. |
