bosim nogama

17.09.2007., ponedjeljak

Sergej

Sjedila sam, sasvim slučajno, između fizičara i filozofa. Ja i komad stola, uglancanog i blistavog na popodnevnom suncu. Mladi i uslužni konobar stalno je tom stolu dodavao novi sjaj lašteći ga krpom izvučenom negdje ispod pregače. Svaki put kad su pune čaše zamijenile prazne. Bioprognoza je bila loša i fizičar je tu činjenicu uporno zalijevao bevandom, a filozof gemištom. Fizičara su bolila križa, oduvijek i uprkos nekoliko izvađenih diskova u posljednjih desetak godina. Filozofa je bolila noga, oduvijek, još od dana kad je kao dijete prebolio paralizu. Mene nije bolilo ništa, ali mi nisu povjerovali pa sam izmislila malo glavobolje, na što je filozof samo odmahnuo rukom – ah, vi žene!

Ja žena još prije nekoliko dana intenzivno sam, zaboravljajući pomalo na fizičara, počela misliti na filozofa, a te su se intenzivne misli počele gomilati po svim prostorima moje kuće onog trenutka kad sam, u namjeri da izvedem feng shui čišćenje svog doma, naletila na knjižicu Jesenjinovih pjesama na dnu jedne kutije. Otpuhnula sam malo nevidljive prašine i umjesto da knjižicu bacim u smeće, dograbila sam je kao nenadani bonus za malo sjećanja, jer, kako kaže jedan moj prijatelj, svi trebamo uspomene da nas podsjete tko smo. Stoga sam iz zaborava izvukla na svijetlo dana Sergeja i pročitala naglas nekoliko stihova. Nikad ga nisam volila, ali filozof mi ga je nekad recitirao sa takvom samoubilačkom strašću da ju je bilo nemoguće ne osjetiti i u vlastitoj utrobi. Čak i sada, ponovno, nakon toliko proteklih godina.

Zelena frizura
djevičanske grudi,
zašto ti, tanka brezo,
pogled po jezeru bludi?


Ja sam tada otplovila preko tog jezera u neki racionalniji svijet, ne dozvoljavajući da me nasamari puka priroda, a filozof je tužno ostao stajati na obali proklinjući svoju lošu sreću. Dva tjedna nakon našeg zadnjeg viđenja poslao mi je knjižicu koju sam sad držala u ruci, sa sasušenim listom breze između desete i jedanaeste stranice na kojoj su debelim flomasterom bili zaokruženi stihovi.

Ah, mjesec silazi kroz ramu
i oči bole od mjeseca ...
Igrao sam na pikovu damu,
izigrao sam karo keca.


Vrtila sam neodlučno knjižicu u ruci i na kraju je odložila sa strane. Sa poleđine upitno me gledao Sergej svojim prozirnim plavim očima, pa mi je bilo sasvim jasno da energija između korica još nije bila sasvim ustajala. Uostalom, čišćenje nije propalo jer je u kutiji, a i po ladicama bilo i drugih stvari, stvari koje mi više nisu govorile ništa, koje mi nisu značile ništa. Stvari koje su imale ime, ali su izgubile dušu. Uprkos drevnom vjerovanju da ime magijski predstavlja samu stvar, i da je dovoljno samo izgovoriti ime da bi se utvrdilo postojanje stvari, tisuću puta sam se uvjerila da je to predrasuda. Čak i obična olovka jako se razlikuje od neke druge, iste takve obične olovke, a ako za neku stvar ne znamo što jest i da li uopće nešto jest, ipak je izvjestan napredak u saznanju ako znamo što ta stvar nije.

Dakle, promatrala sam filozofa na podnevnom suncu i razmišljala što bi bilo da je bilo što nije. Bolje rečeno, što nebi bilo da je bilo. U kojem svijetu bi promatrali mjesec i koje bi nam se karte okrenule. Fizičar me povremeno gurkao nogom ispod ulaštenog stola i bilo mi je sasvim jasno što će s njim biti ako bude. Samo mi još nije bilo jasno da li bude, kad već nije bilo. Fizika kojom se bavio bila mi je potpuno nezanimljiva, a on je, kao svaki profesor volio objašnjavati. Kako je i filozof bio profesor, odjednom su iznad ponovno punih čaša bevande i gemišta ukrstili mačeve oko prvog zakona termodinamike i božanske vječne energije i na mene zaboravili. Pokazalo se da ima istine u onoj da povodi za rat nemaju uvijek puno veze s njegovim pravim uzrokom. Fizičar me ubrzo prestao gurkati ispod stola i bilo je sasvim jasno da je prešao u neko drugo područje interesa, a filozof mi je napola okrenuo leđa i u nedostatku suvislih argumenata stalno podizao čašu i ponavljao spasonosno – in vino veritas! Od sententia starih latina kojima se volio služiti, izgleda da jedino ta nije ishlapila na popodnevnom suncu. Zaboravljeni Jesenjin, čiju sam knjižicu ponijela u namjeri da filozofa podsjetim na neke naše davne dane, progovorio je odjednom gromko iz moje torbice, koristeći valjda zadnje atome energije između korica:

Pjesniče jadni, zar ćeš moći
opjevat stihom mjesečinu?
Već odavno su zgasle oči
u strasti, kocki i u vinu...


Nakon toga konačno mi je postalo jasno da nikakvog protoka energije ni u kojem smjeru u ovom trokutu više nema, pa sam se prepustila svojim mislima. Mislila sam o tome kako nam u nekim nedoumicama rijetko pomaže razumsko promišljanje, jer čim počnemo promišljati, izmakne nam onaj viši, prirodni autoritet kojeg nazivamo instinktom i kojeg ustvari vrlo rijetko poslušamo. Čak i ako ga poslušamo, kasnije smo skloni prefarbavanju činjenica i uvjeravanju samih sebe da je neka stvar odlučena isključivo razumnom odlukom volje. Nesporazumi koji iz toga nastaju sa samim sobom ostaju u području nepoznatog i nikad otkrivenog. Osim ako nam slučajnosti koje to nisu, ne skinu slijepe mrlje s očiju.

- 01:28 - Misao se pojavi i nestane,ovdje je zabilježi ako želiš (34) - print - # - On/off -

<< Arhiva >>

[favs] [linkovi] [arhiva] [mail] [blog]





Muzika:noći izvan konteksta
Slika:Catherine McIntyre

Copyright © 2005-2010 plejadablue

Free Counter


online