|
Ti si moja inspiracija. U zamršenim prepletima misli uobičajeno je ne moći pronaći izlaz. Kad tad udari misao o staklenu prepreku iza koje su odsjaji otvorenih puteva, no nema ni milimetarske pukotine kroz koju bi se udahnulo malo svježeg zraka izvana. Gušenje postaje sve očitije, sve jasnije je da pukotine nema, pa se zamagli, zamuti i pogled do uvjerenja da je sivilo i izvan granica koje su, gle čuda, baš tu postavljene vlastitom voljom. Ti si moja inspiracija za zaplitanje misli u najzamršenije i slojevite reprize poznatih drama, poznatih scenarija, plagijata samih sebe sa poznatim rolama i tekstovima. Sve poznato. Poznato. Ti si moja inspiracija za odabir predstava bez publike, stalno istih glavnih proba, pretpremijera koje se nikad ne odigraju do kraja, koje se pretvore u popravne ispite bez mogućnosti ponavljanja godine, bez nastavka, kao da je gradivo koje se ponavlja samo sebi smisao. Iza staklene pregrade ono što bješe mogući slobodni udah pretvara se u smog, pa se izlazi više i ne pronalaze, više se i ne žele pronaći. Misao misli postaje dio hranidbenog lanca za neku novu varijaciju istih disharmonija riječi i rečenica, jedinih koje gode uhu. Ti si moja inspiracija.U zamršenim prepletima misli uobičajeno je ne moći pronaći izlaz. Ne htjeti pronaći izlaz postaje odabir. |
|
On sjedi pod brodskom tendom i izgleda kako kakav indijski rađa dok dimi lulu. Ustvari, ona ne zna da li indijski rađe puše lulu i ne zna zašto je pomislila na indijskog rađu, jer u njegovim crtama nema ništa indijskog. Možda zbog načina na koji sjedi. Ili gleda. Gleda je ispod oka i promatra putanju njezinih prstiju. Putanju tanjur - usta. Jer, drugačije se niti ne može pojesti buzara. On čeka. Dok čeka, priča o standardima i inventaru i dužini od jedanaest metara i gazu preko metar i pol. Malo je spustio bermude, ovaj puta su žute , a u pupku još kapi vode od kiše ili mora. Ili brodskog tuširanja. On sada priča o tanku i gorivu i o ribaru koji je donio školjke. Ima za još jednu buzaru. Ako hoćeš, govori joj. Ona ne zna, šuti i jede. Iza leđa bijelo brodsko platno ljepi se uz vlažnu kožu vrata dok oblizuje prst po prst. S užitkom. On pruža ruku kroz topli vlažni zrak i uzima joj ruku na pola puta. Lizne ljepljivu traku koja se cijedi niz zapešće. Okus je dobar. Ona se smije, dotiče mu ispod stola potkoljenicu bosim stopalom. Potkoljenica mu je hladna, a njeno stopalo je vruće.Izgorila je jučer na kamenu. Malo se nagnula i kapi joj se cijede niz leđa. Hlade. Padati će i sutra cijeli dan i oni će se moći ljubiti između kiše i mora. Biti će samo pučina, ona, on i galebovi. Oni iz nekog vremena prije ovog u kojem su postali stranci. Ona još ne zna za sutra. Uzima posljednju školjku i rastvara je. |
