|
Samo nakratko tišina. Ruke su ti otežale negdje između gore i dolje, između tvog i mog pakla, između tvog i mog neba. Vani svježina i zvijezde se nečujno gase, a soba je bijela i nevino hladna za ovu slučajnu prigodu kad se ne želiš skrivati nego pronaći. Ništa ti ne smeta da dođeš do zraka, da udahneš i sklopljenih očiju, korak po korak stvoriš svoju vlastitu gustoću. Možeš na koži i ispod nje piti vruće, legnuti na leđa i hladiti se. Ne, ne bježim ti, vidiš da sam na bijelom vlažna i purpurna unutra i da letim bešumno u našim međuprostorima bez pitanja. Zašto se žuriš, nigdje ne mogu i ne želim pobjeći dok me tvoje ruke pritišću o meko paperje, samo želim biti apsolutna početnica i slušati svaki argument svoje i tvoje utrobe. Gledati kako se razlijevaju boje jedna preko druge. Okusiti raspone. Da budemo nevidljivi dok se ne pronađemo u bjelini, naslikamo se poljupcima, obilježimo se. Da pronađemo mjesto među preponama na kojem ćemo se nastaniti u ovo jutro bez prošlosti i budućnosti. Polako i do kraja, dok se ne prepoznamo. |
|
Šuma i noć. Noćas ga gone kućne aveti, iza leđa vrata su se zalupila sama, udarena nevidljivom čizmom nekog kućnog pakosnika, rošavog i prerano ostarjelog gnoma, jednog od onih za koje kažu da ne postoje, jer su kućni duhovi uvijek dobri, ali ovaj je bio jedan od onih koji se kloniraju od vlastitih bijesova. Stanično indentični blizanac vlastite savjesti, zalijepljen na rubove zavjesa, na okvire vrata, na zidnu tapetu. Sakriven u najmračnijim kutevima, a uvijek vidljiv, koliko god ga tajna ili vrijeme prekrivali patinom i voljom da se ne vidi, da se zaboravi. Šuma i noć. Kroz okrugle prozore nalik brodskim oknima zvala ga je blijeda žućkasta svjetlost. Netko je bio dovoljno lud da izgradi brod na suhom, repliku nekog jedrenjaka koji je skončao na pučini u nekom stoljeću prije ovog. Ovaj je doživio samo simbolično razbijanje praznih boca o vanjski trup. Brod bez pučine, samo grotlo za lutajuće Holandeze, putnike bez kompasa, usidrene za šankom pod imitacijama brodskih lampi. Noćas su svi bili ovdje, izvukli su se iz svojih praznina da bi u tišini ispijali čašu za čašom. Da bi se pripremili za konačnicu, za pristajanje na obalama s kojih više povratka nema. Šuma i noć. Susret. Na raskrsnici u tami, bez vidljivih putokaza, Lutalica je susreo Savjest. Sa prvim zrakama jutarnjeg sunca jedna je začuđena šumska ptica sletjela na granu starog graba i zacvrkutala. Ona nije poznavala obješenog čovjeka. * posvećeno V.H. |
