|
Neki dan mi je Irida ostavila u zadatak da ispišem onih „pet stvari koje o meni ne znate“, koje kao simpatična i zabavna štafeta kruže blogom. Onda mi je i majstorica s mora ostavila tu štafetu da je proslijedim dalje. Pa sam sjela da nešto napišem, onako s nogu, nabrzinu, jer, mislila sam – uvijek postoje stvari koje netko o meni ne zna. Pa sam ukucala redni broj 1. i dala svojim prstima znak za start. Ali, ruka mi je zastala u zraku, jer, pomislila sam - što je to što o meni ne znate, a da je dovoljno zanimljivo da biste uopće to čitali. Razmislila sam i zaključila da se više-manje sve zna, ustvari, da postoji bar netko tko zna nešto što bi vrijedilo znati, a sigurno postoje i stvari koje bi bolje bilo da se ne znaju, ili da bar neki ne znaju. Ako, naprimjer, napišem da volim kartati, a što mi je prvo palo napamet prije nego mi je ruka zastala u zraku, moglo bi se zaključiti da sam neki poročni stvor podložan svojim strastima, a možda bi netko mogao pomisliti i da kartam, nedaj Bože, za novac. Teško bi bilo objasniti da mogu kartati satima a da mi ne dosadi. I da kartam isključivo igre radi i užitka i da mi je svejedno pobjeđujem li ili gubim. I da mi je svejedno kartam li belu ili remi ili preferans, a da poker i ne spominjem. Mogla bih usput ispričati dogodovštinu oko onog pokera kad su ulog bile krpice koje sam imala na sebi, ali nebi možda bilo zgodno priznati tko je u toj igri ostao gol, a tko obučen. Sve to mi je u trenutku bljesnulo kroz pamet, pa sam odustala od pisanja takve stvari pod rednim brojem 1. i odlučila uz šalicu- dvije popodnevne kave bolje razmisliti i ne suviše olako shvatiti zadatak koji sam dobila. Kava me doduše razbistrila, ali i dalje su mi padale na pamet samo neke čudne stvari o kojima mi inače nije na kraj pameti da pišem, pa sam zaključila da je krivo ovo proljetno vrijeme vani, jer mene proljeće uvijek okrene skroz naopačke i ustvari ga ne volim. Naročito ne usred zime. Ali ni to o utjecaju vremena na moje raspoloženje nebi bilo dobro napisati, čak niti pod rednim brojem 2., jer biti meteopata suviše ofucano zvuči. Suviše ljudi ima koji svoje loše raspoloženje opravdavaju ciklonom, a ne stvarnim razlozima, a ja nikako nebih htjela u očima blogera ispasti ofucano. Trebalo bi se sjetiti neke krasne pozitivne stvari o sebi i o tome se raspisati nadugo i naširoko, naprimjer o posjedovanju divnog glasa, vještini štrikanja ili bar krojenja, ili nekim posebno atraktivnim i rijetkim znanjima, što ja nemam, bar ne da bi znala. U svim tim nedoumicama koje su me doslovno ovo popodne počele opsjedati, pomislila sam da bi možda bilo dobro početi s pisanjem o sebi negdje od sredine, naprimjer od rednog broja 3., znači od neke svoje osobine koja nije ni dobra ni loša, nego tako – nevažna i nebitna i da je napišem tek toliko da napišem i da bude vuk sit i koza cijela. Ali nisam se mogla sjetiti ničeg tako neutralnog, nego mi se stalno vrtila po glavi moja fobija od letenja avionom, a to bi mi bilo gore priznati nego bilo što drugo. Koja budala danas putuje vlakom s jednog kraja Evrope na drugi samo zato što ne vjeruje statistikama koje govore da je let avionom sigurniji od bilo kojeg drugog prijevoznog sredstva. I tko bi se odrekao Islanda zbog takve nelogične fobije? Da to i napišem, nitko mi nebi vjerovao, pa sam odbacila i takvu zamisao. Uopće, pisati o bilo kakvom strahu nije uputno čak ni u sredini. Malo me panika uhvatila, jer mi je lijepo rečeno da se zadatak mora izvršiti i da smislim nešto, a ja nikako da smislim, ne samo nešto, nego mi i dalje padaju na pamet same gluposti, poput ove o uzgoju koza, što mi stalno pada na pamet sve od vremena kad sam jednom provela nekoliko sati sa tri koze, negdje na nekoj livadici usred Cresa jer sam bila zalutala, pa sam se odlučila držati tih koza u nadi da će ih kad-tad netko doći napojiti. To se i desilo, a ja sam u tih nekoliko sati naučila meketati i to mi se jako dopalo, pa često poželim imati svoje koze za meketanje, a sve se to lijepo poklapa sa imanjem onog tajnog savršenog recepta za proizvodnju sira, najboljeg sira na svijetu, a koji sam uspjela iskamčiti od jednog svog...hmmm..ljubavnika koji mi ga je velikodušno izrecitirao u ljubavnom zanosu. Stvarno takvu stvar nebi mogla ovdje na blogu ispričati, čak ni pod rednim brojem 4., čak i u slučaju da su one prethodne tri točke dovoljno dojmljive pa da ovakva glupost možda nebi bila ni zamijećena. Mislim da će mi sad kava doći glave, jer već treću pijem a već je šest i još k tome ništa primjenjivo nisam smislila. Mogu se samo smijati, što je jako dobro, jer sva istraživanja pokazuju da je smijeh zdrav i koristan u najmanju ruku kao i seks, a za što momentalno nemam ni prilike ni vremena. I kad se smiješ dobro se troše kalorije, bolje nego da voziš sobni bicikl , pa nema razloga da kod mene to isto nebi djelovalo. Pa, eto – smijem se, ali zvoni mi telefon, a jednom mi je slušalica ispala iz ruke od silnog smijeha, pa sam ispala nepristojno, što moj sugovornik nije zaslužio i neću da mi se to ponovno desi. Ovo bih mogla staviti pod redni broj 5., samo kad bih uspjela smisliti ona prethodna četiri. Ne zamjerite, doista mi ništa ne pada na pamet, odgodit ću izvršenje zadatka za neko vrijeme, možda na tri-četiri dana, dok se ciklonalne aktivnosti ne smire i dok se prestanem smijati. Do tada – možda viviana, free, maslačkica, freestyler i Wall mogu nešto smisliti. Možda. |
