|
Jednom, na Badnjak prije tri godine, dobila sam gusku na poklon. Domaću, uhranjenu prirodnom hranom. Mrtvu, operušanu i očišćenu, sa uredno umetnutim iznutricama u maloj plastičnoj vrećici. Guska je bila poklon. Za neku sitnu učinjenu uslugu ljudima koje sam jedva poznavala, koje se danas više ne sjećam. Ne sjećam se ni zašto sam je učinila, niti o čemu se radilo. Znam samo da je nakon tog učinjenja prvo stigao telefonski poziv zahvale. I najava da će se odužiti. Nije potrebno, rekla sam. Sitnica. Rano ujutro na taj Badnjak prije tri godine zazvonilo je zvono na ulaznim vratima. Sat je pokazivao pola šest i ja sam u mraku iskočila iz kreveta uvjerena da to ranojutarnje zvono može značiti samo jedno – nešto se desilo. S knedlom u grlu otvorila sam vrata. U mraku su stajali muškarac i žena. Donijeli su mi gusku, rekoše. U znak zahvale. Kad vam netko donese poklon, naročito božićni, ne možete ga ostaviti pred vratima. Naravno. Uvela sam ih u kuhinju. Guska je bila istovarena na kuhinjski stol i odmotana. Ogromna. Friška. Gola. Domaća. Bez ijednog perca. Došli su autobusom, rekoše, prema voznom redu vraća se za dva sata. Ponadala sam se da imaju još ponešto za obaviti. Nemaju. Pa smo popili kavu. I vrč limunade. I još jednu kavu. Ja sam pojela njihove kolačiće koje su usput donijeli uz gusku. Oni su pojeli moje kiflice od oraha. I moju pitu od sira. Nadam se da mi ne zamjeraju što sam ih primila u pidžami, rekoh. Nije ih smetalo. I u pidžami sasvim sam dobro mogla slušati sve što su mi u ta dva sata ispričali. Na taj Božić, sutradan rano ujutro zazvonio je telefon. Ljudi su mi čestitali Božić. Gospođa mi je dala i nekoliko dodatnih savjeta o pečenju guske. Na Štefanje gospođa me nazvala da pita kakva je bila guska. Odlična, rekoh, tako finu gusku nikad nisam jela. Podsjetila me da se takva guska ne može kupiti u dućanu, hranjena je na ispaši i zato je tako fina. I obećala je da je jedna moja i za slijedeći Božić. Ne treba, rekoh, to bi bilo previše. Ma sitnica, rekla je, kako mi nebi ostavila jednu kad mi je tako fina? Ne daju oni to bilo kome, samo onome tko to zaslužuje i tko to zna cijeniti. Do slijedećeg Božića zaboravila sam gusku, ali se guska pojavila na Badnjak i te godine, u isto vrijeme po voznom redu autobusa, u pola šest ujutro. I slijedećeg Božića također. Između ta dva Božića pojavila se i domaća šunka sa dvadeset domaćih jaja, na Veliku subotu, također točno po voznom redu autobusa u pola šest ujutro. I na slijedeću Veliku subotu. Mislim da im nikad nije bilo posve jasno zašto uvijek uoči najvećih blagdana nosim pidžamu, ali, kako su rekli, vidjeli su oni i gorih stvari i oprostili su mi takvu sitnicu. Uostalom, već su se navikli. Ovog Badnjaka navila sam budilicu u pet sati. Ustala sam, obukla se i pristavila kavu. Da ih konačno dočekam kako se pristoji. Po voznom redu. Ne mogu im sad reći da sam vegetarijanac. Prekasno je. Ne mogu im sad reći da su sve guske koje su ušle u moju kuću, dalje poklonjene nekom drugom. Ne mogu im sad reći da su i šunke poklonjene nekom drugom. Prekasno je. Ne mogu im sad reći da mi je dosadno slušati njihove priče. Svake godine ispočetka isto. Da mi ide na to malo živaca što mi je preostalo, ispijanje predblagdanske kave u suviše rano jutro. Da žalim što sam im ikad napravila neku uslugu, ma kakva ona bila. I da su je davno otplatili. Ovog Badnjaka donijeli su i šljivovicu. Domaću. Tko je vidio piti limunadu u rano jutro? Trgnuli smo, svatko čašicu. I još jednu. I još jednu. Rekoh im da slijedeći Božić neću biti doma, da ću otputovati na Bahame ili na Island, da sam počela štediti za to putovanje. Nema veze, rekli su. Donijeti će mi gusku kad se vratim. I trgnuli smo još jednu čašicu. Uzalud sam ih uvjeravala da ne pijem, znam da mi nisu povjerovali. Kako i bi? Jednom sam izrekla laž da mi je guska fina i red je da odmolim svoje očenaše. Ipak sam ja katolik, ma što to bilo. |
