bosim nogama

26.11.2006., nedjelja

Savršena koordinacija

To što se dižeš, ne bi trebalo
Čuditi te više nego potočića tok
Što teče u dolinu s brda visokog;
Čuditi bi te trebalo, ako si oslobođen
Prepreka dolje ostao,
Poput vatre što se drži tla..


Na malom otočiću usred velikog Oceana žive čudni i nadasve nevjerojatni liliputni stanovnici. Nitko od običnih smrtnika ih nikad nije vidio i ništa se o njima ne zna sigurno. Jednom je ipak jedan kapetan duge plovidbe svojim brodom pristao uz njihovu obalu i u nekoj maloj bilježnici zabilježio što je ondje vidio. Poslije se bilježnica izgubila, kapetan je ostario, pa su svi mislili da senilno trabunja kad je znao spominjati što je sve tamo doživio. Njegov brodski mali, koji je i sam danas kapetan, jednom je skrenuo sa svog uobičajenog kursa u namjeri da provjeri priče svog starog kapetana, ali otoka na koordinatama koje je stari spominjao nije bilo. Ispričao je mladi kapetan to svojoj kćeri, ona mojoj kćeri, a ona meni. Ovo su sada prvi zapisi sačinjeni na osnovu njenog pričanja i ovdje na blogu se sigurno neće izgubiti. Možda i ona prva kapetanova bilježnica bude u međuvremenu negdje pronađena (obično se izgubljene stvari nađu kad ih već sasvim zaboraviš), pa će se moći ovaj moj zapis usporediti s originalom.

Dakle, priča o tim malim i čudnim ljudima ide otprilike ovako:

Nitko ne zna kada su i kako ti malci naselili taj otok. Zna se samo da je taj njihov otok jednom davno zahvatila jedna velika oluja, a vjetar je bio tako jak da je podizao predmete do palminih vrhova. Nakon što je oluja prošla, jedan predmet nije pao na tlo već je kao jedinstveni primjerak svoje vrste ostao lebdjeti u zraku oko metar iznad tla. Nitko nije mogao razjasniti ovu pojavu pa su oko tog predmeta izgradili hram.

Ubrzo nakon tog događaja uočeno je da sedmogodišnja djeca povremeno, obično nakon pijenja popodnevne limunade, neko vrijeme provode u zraku, najčešće sasvim pod stropom od kuda su imala najbolji pregled na društvo koje ih je zadivljeno promatralo odozdola. Dječica su se osjećala čudesno poletno iako malo omamljeno, a kad su se opet prizemljila pričala su da je s te visine prostor dobivao novi sjaj, a stakalca na prozorima su blistala uzbudljivim titrajima i tonovima. Lokalna vidarica i svećenik složili su se u svojim zaključcima da djeca zbog svoje male težine koriste neku zaostalu energiju one oluje koja ih je poharala, a kad su jednom iskusili tu mogućnost i zbog poznate sposobnosti djece da brzo usvajaju gradivo, nije im bio problem to ponoviti kad god im se prohtjelo. Titraje i tonove na staklima pripisivali su dječjoj mašti.

Kasnije je ta potpuno stvarna sposobnost uočena i kod drugih, odraslih stanovnika otoka. Počelo je jednog dana kada je jedna seljanka, dok je sadila peršin u vrtu, vidjela svog muža koji je stajao među svojim kozama i hranio ih, kako se odjednom udaljuje lebdeći iznad svog stada. Nakon toga spustio se lagano pored nje i rekao joj kako mu je bilo odjednom toliko vruće da više nije mogao biti tamo. I nitko možda ne bi ništa saznao o tom čudu, niti bi se takova čuda ponavljala da se seljanka nije izbrbljala svojoj susjedi. Ta susjeda nije ništa prepustila slučaju, niti svom mužu, nego se sama odmah podigla i otišla po kozje mlijeko drugoj susjedi leteći preko malog zaljeva u kojem su dečki ronili u potrazi za školjkama. Jedan od njih kad je izronio dobio je skoro nogom u glavu. Seljanka je, naime uživala u letu, močeći bolne noge u toploj morskoj vodi. Kako su dečki bili vrlo bistri, odmah su shvatili da se radi o pojavi koju treba i službeno objaviti, pa su se čoporativno izdigli iz mora i poletili put sela. Tu ih je glavar sela strpljivo saslušao, a prvotna njegova nevjerica bila je otklonjena njegovim podizanjem pola metra iznad tla. Kako je bio jako debeo i težak, tih pola metra bio je sasvim dovoljan dokaz da pojava nije nikakova izmišljotina.

Lokalna povijest otoka ispunjena je nizom takovih običnih i svakodnevnih pričica, ali postoje i neke, a te su zapisane u njihovim svetim knjigama koje stoje uz onaj lebdeći predmet na oltaru, koje izlaze iz okvira svakodnevnosti. Jedan njihov pjesnik mogao je jureći nebom postići bezbrojne pretvorbe, a njegov duh i tijelo su se odvajali, a zatim spajali u prekrasnom unutarnjem sjedinjenju. Starom svećeniku koji i danas propovijeda s onog oltara, kad god priča o tom pjesniku lice obasja blijeda svjetlost, izdigne se metar iznad oltara i obično nakon propovijedi odleti na grane stare masline koja raste pred hramom. Tu se pridružuje mnogobrojnoj dječici koja čekaju da im ispriča neku pričicu samo za njihove uši. Jedan mali pomoćnik svako jutro penjući se ljestvama, jer nikad nije naučio visoko letjeti, skida zaboravljene dječje sandale koje vise s grana masline.

Uskoro će se na otoku održati koncert, slaviti će se godišnjica velikog vjetra. Svi najljepši glasovi otoka sada se već skupljaju u zalazak sunca na pješćanoj plaži i okrenuti licima prema Oceanu uvježbavaju do savršenstva njihovu himnu. Stihovi su to onog čudnovatog pjesnika, ali nezna se tko je napisao note, zna se samo da su oduvijek bile poznate glasnicama svih stanovnika otoka. Kad se himna razliježe žalom, valovi prvo prestaju, a onda počinju svoje razlijevanje u ritmu koji palminom granom udara po pijesku jedna mala djevojčica.

Šteta što nije sigurno da otok postoji na naznačenim koordinatama, isplatilo bi se otići na taj koncert i usput osobno iskušati savršenu koordinaciju. Jer, kapetan je rekao (iako bi ovo doista mogla biti njegova izmišljotina) da je i on sam za vrijeme boravka na tom otoku nekoliko puta skoknuo na brod leteći iznad zaljeva. Tko zna, možda je istina. Malo me u sumnju dovodi što kapetan nikad nije znao ispričati, a tako kaže njegov brodski mali koji je danas sam kapetan duge plovidbe i otac prijateljice moje kćeri, koji je to predmet koji i danas lebdi u hramu malih ljudi.

Stihovi na početku ove moje priče su iz Božanske komedije Dantea Alighierija, iako prijateljica moje kćeri kaže da ih je čula od svog oca, a ovaj od starog kapetana, kao riječi himne malih ljudi s otoka. A ona zna da njen otac nikad nije čitao Danteovu Božansku komediju. Da li ju je ikad čitao stari kapetan, to se više nikada ne može saznati.
(2005.)

Preporuka: pročitajte prekrasnu priču o letenju na davorovom blogu.

- 12:35 - Misao se pojavi i nestane,ovdje je zabilježi ako želiš (31) - print - # - On/off -

19.11.2006., nedjelja

Imaginacija

Kad se do kraja otrijeznim od onih dana u kojima sam okusila nešto daleko i blisko istovremeno i od kojih je prošlo više dana nego što se čini po mom vlastitom unutarnjem kalendaru, pokušat ću se sjetiti tvog imena i lika među licima koja će tada tvoriti moju svakidašnjicu. Pokušati ću se sjetiti u nekom deja vu trenutku, tražeći oslonac ili okvir slike ili zvuk koji će bljesnuti i nestati istovremeno, prije nego će moći biti percipiran i opipljiv , pa ću možda reći nekom na koga ću oslanjati rame u hodu da mi se čini da sam to već doživjela i koji će reći da se i njemu to ponekad događa. Možda ću i šutiti i zamisliti se jer neću prepoznati vlastite nemire i želje iz ovog vremena ili iz vremena koje je bilo prije ovog i u kojem si se činio tako stvaran i istinit, da sam povjerovala da postojiš takav kakvog sam te osjetila. U vremenu u kojem nisam ni slutila da si samo moja imaginacija, netko koga sam tražila, a koga nikad nisam pronašla.

- 14:12 - Misao se pojavi i nestane,ovdje je zabilježi ako želiš (26) - print - # - On/off -

05.11.2006., nedjelja

Improvizacija

Ponekad joj se čini da je sve dobra šala, vješta improvizacija Kandinskog u onoj galeriji kojoj se više ni imena ne sjeća, kreirana u jednom nepromišljenom impulsu, u dobro iskorištenom trenutku kad su pogledi bili upijeni u neke boje narandže ili limuna, ili zelenog svemira i kada nitko nije ni primijetio da je nestala, stopila se sa slikom ispod crvenog namaza boje njenog kaputa, valjda je sliku i odabrala zbog sklada boja koji joj je omogućio trenutnu nevidljivost, stapanje s jednim fragmentom koji je mogao ostati tako zaseban, kao slučajno stvoren, kao slučajno ostao baš tu gdje jeste, a da može i ne mora biti dio neke cjeline, a u početku ju je to i zabavljalo jer je imala beskrajno slobodno vrijeme i bujnu maštu, pa su joj misaoni procesi artikulirali nevjerojatne oblike mračnog ili sjajnog jutra u sobi u kojoj je spavala i budila se spremna i puna ideja da obogati sebe i svoje boje nijansama jednog ludog, nezaboravnog dana, pa je u tom beskrajnom vremenu uvijek pred njom bio dan koji obećaje, dan poput onih u filmovima kada sve izgleda slučajno iako se kockice tih slučajnosti savršeno uklapaju u jedan potpuno savršeni scenarij čija smišljenost je poznata samo autoru, ne i gledaocima koji su uvijek impresionirani kako nekom slučajnosti idu na ruku, a njima se nikad i nikako to ne dešava, uvijek samo nekom drugom koji onda u njihovim očima postaje miljenik sudbine koja stvara najbogatije kolore i na mjestima sa kojih se inače svaki premaz boje ljušti, kako god ga vješta i strpljiva ruka nanosi, čak i na mjestima izvan svih planova grada, u nepoznatim ulicama koje se samo čine poznate ali su pune neočekivanih detalja poput cvjetne žardinjere ili table s oznakom tramvajske stanice iako tramvaji ne voze niti tom ulicom, niti tim gradom i gdje tada zastaneš pitajući se da li si se izgubio ili si pogriješio odredište pa se zaklinješ da ćeš ubuduće uvijek stavljati u neki pretinac torbice planove grada najnovijeg izdanja, ne misleći da se možeš izgubiti i u vremenu pa definirati danas u sasvim krivoj kalendarskoj godini, no njoj se to nije moglo dogoditi jer vješto naslikani fragmenti mogu biti ubačeni u bilo koju sliku, na bilo kojem mjestu na kojem su je viđali, bila to fikcija ili stvarnost, prošlost ili budućnost, dovoljno je bilo da zakorači, da učini nekoliko koraka i opisala je granice grada, označila ulice, bljesnula osmijehom između crvenih krila okovratnika, ponekad omotana šalom malo bljeđe nijanse, ponekad sa treperavom niskom koralja i srebra u nekom separeu i sa šalicom vruće čokolade na uglačanom stoliću, opušteno sa nogom prebačenom preko noge bez ikakvih pitanja samoj sebi da li je to sve što može i želi, jer sasvim je zadovoljna iako sluša ponekad borbu anđela i demona u svom glasu koji u govoru malo brže zatreperi, zadrhti tek malo blizu frekvencije koja bi je mogla otkriti,koja bi mogla dati naslutiti njenu nervozu koju je zaboravila pod paučinastim pokrivačima svog kreveta i zato je usavršila brzinu pojavljivanja i nestajanja bar do brzine zvuka, ako ne i brzine svjetlosti, jer tada je nemoguće pratiti tragove koji se izgube negdje na pločniku prije nego su i nastali, a ne ostaje ni miris skupog parfema koji se potpuno razrijedi na tom pravcu nedefiniranog smjera i ona je već negdje drugdje, kao da traži veći prostor i čišće nebo za širenje krila, nitko ni ne sluti da ih nema kad kao priviđenje izroni iz kišnog dana iako je kilometrima daleko i pojavi se kao dva-tri takta zadovoljnog smijeha u kojem ni najvještiji znalac ne bi mogao naslutiti bilo kakav napor, bilo kakav krivi ton ili nijansu koja bi pokazala njezinu pravu i nepostojanu prirodu crvenog fragmenta iz improvizacije Kandinskog, iz one galerije kojoj je i ona sama zaboravila ime i koju ne spominje nikom i nikad čak ni u šali.

- 14:42 - Misao se pojavi i nestane,ovdje je zabilježi ako želiš (42) - print - # - On/off -

02.11.2006., četvrtak

To ne može biti istina

Nedavno, pukom slučajnošću, naletjeh na blog pseće priče. Predivne, tople priče o psima i ljudima. Na dnu boksa pročitah preporuku za „jedan od rijetko dobrih tekstova o psima (i ljudima)“ i link - na moju kratku crticu To nije istina. Iznenadilo me i obradovalo, priča je stara, prošle su skoro dvije godine, ali događaj se doista zbio i nikad ga nisam zaboravila. Stoga sam pričicu malo doradila i objavljujem je ponovno. Hvala vlasniku bloga pseće priče.
*****

Jučer sam otišla poslom kod nekog čovjeka, zbog nekog, sad mi se čini, nevažnog poslovnog dogovora. Bio je prvi prohladni dan rane zime, dan u kojem zemlja počinje poprimati onu tvrdoću kao podlogu za prvi snijeg. Ali bilo je sunčano, pa smo obundani u kapute šetali po njegovom dvorištu i razgovarali. U jednom trenutku primijetim u tamnom kutu dvorišta ogromnog crnog psa na lancu. Kretao se nemirno na metar-dva ugaženog prostora, zabacujući glavu, režeći i zvekećući lancem, kao da štiti vrata samog pakla.

I ne htijući, okretala sam stalno glavu prema tom prizoru i nisam se više mogla koncentrirati na razgovor. Na kraju upitah čovjeka, sa suzdržanom dozom prijekora:

- Zašto ga držiš na lancu? To se ne radi.

- Opasan je, pravi koljač – reče mi on i doda upozorenje - nemoj blizu,ugrizao bi te.

Na vrh jezika bila su mi neka pitanja, ali on je već počeo govoriti o nečem drugom, pa sam samo ispod glasa promrmljala:

- Pa i ja bih grizla da sam na lancu.

U jednom trenutku ode čovjek u kuću po ključeve,da mi pokaže neku halu iza kuće. Ostadosmo u dvorištu pas i ja. Ja gledam u psa, on u mene. Vidim, uznemirio se još više i poskočio prema meni par puta, ali lanac neda. Ja samo stojim, a sve veća i veća knedla mi u grlu. Odjednom pas skoči, osovi se na zadnje noge, trgne silovito vratom i lanac puče. Krenuo je ravno na mene i u par skokova je bio šapama na mojim ramenima, sa raljama razjapljenim centimetar od mog lica.

Ne sjećam se što sam tada pomislila, mislim da nije ni bilo vremena za bilo kakvu misao, za bilo kakav moj pokret. Samo sam stajala sklopljenih očiju i ne dišući, kad me pas odjednom vrućim i vlažnim jezikom poliže preko cijelog lica. Zaprepašteno sam otvorila oči i susrela se s baršunastim, nasmijanim psećim očima. Smijao se i polizao me još nekoliko puta. Nakon toga smijali smo se zajedno. Pas i ja.

Odjednom nastade vika i cika. Iz kuće istrčali čovjek, žena, punica i sin. Pas se naglo odmaknuo od mene, povio leđa i nakostriješio se ko hijena, iskesio zube. Dohvatio ga čovjek za šiju i odvukao natrag na lanac, još kraći nego prije, jer onaj puknuti dio više nije služio svrsi.

Čovjek mi reče:

- Sreća da smo stigli na vrijeme,mogao te ubiti.

Danas me čovjek nazvao, kaže, da se ispriča za luđačko ponašanje svog psa.I doda:

- Danas ujutro smo ga ubili, dosta je toga bilo. Ovo jučer s tobom prelilo je čašu.

Mislim da sve ovo ne može biti istina.

- 18:49 - Misao se pojavi i nestane,ovdje je zabilježi ako želiš (22) - print - # - On/off -

01.11.2006., srijeda

Titraj vlažne latice cvijeta

U jednom popodnevu nekog davnog utorka, prije gomila otplovljenih oblaka i mjesečevih mjena, njezina bijela haljina zalepršala je posljednji put na vjetru.

- Koju udaljenost misao može prijeći u jednoj sekundi? Koju udaljenost u vremenu i prostoru? – pitala sam je.

- Ma ne, misao ne putuje. Sve je to ovdje, u tvojoj glavi - rekla mi je.

Smijale smo se tada smijehom koji sam danas prepoznala u jednoj vjeverici pod kestenom, u listu koji me pomilovao po obrazu, u bljesku jesenjeg sunca na crnom mramoru, u titraju vlažnih latica cvijeta.

Kao jeku iz nekog drugog prostora koja odzvanja u duši i srcu za svo vrijeme ovog svijeta.

- 00:52 - Misao se pojavi i nestane,ovdje je zabilježi ako želiš (19) - print - # - On/off -

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

[favs] [linkovi] [arhiva] [mail] [blog]





Muzika:noći izvan konteksta
Slika:Catherine McIntyre

Copyright © 2005-2010 plejadablue

Free Counter


online