|
Obilaznica broj 23 na svom početku imala je naherenu tablu. Nagnuti vrh te table na kojoj je već malo istruganim slovima pisalo: Obilazak 23 – jedan smjer, pokazivao je u dva-tri metra od raskršća udaljenu veliku rupu. Kao da pokazuje kuda ne treba, a ne kuda treba ići. Vrh table je pod dugim svjetlom automobila bio svinut kao košćati prst neke starice, pun prijetnje, a prijetnje su se ostvarivale u vidu novih i novih rupa, što se više udaljavao od raskršća. Kiselo se nasmijao i pomislio da je dobro što nema kiše, jer da su napunjene vodom, tim rupama nebi mogao odrediti dubinu. Upadne li u koju, samo bi ga dizalica mogla izvući. Mjesec se blijedo cerio na nebu i obasjavao okolna polja, ali ovdje na prašnoj obilaznici trebalo se pouzdati u svjetla automobila i vlastitu vještinu. Uključio je muziku i vozio cik-cak, psujući ispod glasa susrete i stara društva, preslanu bućnicu i loše lanjsko vino kojima se napunio u nekoj selendri. Morao je stati i pomokriti se. I povratiti. Ali noćni je vjetar ovdje bogu iza leđa veliki nestaško, usmjerava stvari uvijek tamo gdje ne treba. Zavitlao je prašni kovitlac po obilaznici i natjerao ga preko jarka u polje neobranih buća, pa je spotičići se jedva dohvatio neko drvo. S olakšanjem se naslonio i ispraznio se od svih otrova, ne mareći za uznemireno jato gavrana koje je probudio iz sna i čije graktanje je nestalo negdje u daljini, prema rubu mračne šume. Stajao je tako sklopljenih očiju u nadi da će se smiriti bubnjanje i zujanje u njegovoj glavi, ali zvuk je bio sve jači i jači, dok nije shvatio da dolazi odnekud s polja, iz šume ili ispod zemlje, pa su mu žmarci nelagode kliznuli niz leđa. Kad je podigao glavu i smogao hrabrosti otvoriti oči, ugledao je tri spodobe koje su zurile u njega. Vjetar im je zaplitao kose, smijeh je zahihotao, oči se caklile a gole dojke zabijelile se na mjesečini. Miris prezrelog voća zapahnuo mu je nosnice. Probudio se u nekom sjeniku kad je sunce bilo već visoko na nebu, ispred zaprepaštenog buljavog pogleda neke krave. Raščupan, musav od voća i još uvijek otvorenog šlica. Jedan žućo štektavo mu je lajao kraj uha objavljujući prisustvo nepoželjnika vlasniku zaprepaštene krave. Auto je pronađen tek predveče nasred susjedovog polja. Kako se tamo našao, nije znao objasniti. Spomenuo je obilaznicu broj 23, nakon čega mu je rečeno da takva obilaznica ovdje ne postoji i da se nigdje u blizini ne gradi nova cesta. Oni već godinama imaju asfalt i samo je kilometar-dva do autoputa. Vlasnik krave je odmahivao glavom - ti gradski ljudi ne mogu podnijeti čašu - dvije previše. Ne znaju tada ni gdje ostavljaju aute, niti kuda ih noću noge nose. U brzini zahvalio je domaćinu na prenoćištu u njegovom sjeniku, pozdravio se i sjeo u svoj auto koji je susjedov konj izvukao iz polja.Bolje je stići do autoputa prije mraka. U priču o ludoj noći na polju pod mjesečinom, da ju je ispričao, ionako nitko nebi povjerovao. Niti on sam. Iz mračnog kuta dvorišta ispraćala ga je pogledom ispod oka neka starica, namigujući i pjevušeći obrkavljenim bezubim ustima: Coprnice,coprnice Hudičeve zaručnice Na polju sediju, putnike loviju… /Priča iz ciklusa Inserti i rubovi,2005./ |
