|
Šuma. Promatrala sam je sa vrha proplanka, žuto zlatnu i krvavo crvenih lelujavih kapa u hladnoj jutarnjoj izmaglici, možda kilometar hoda, laganih dvadesetak minuta vremenskog odsječka od mjesta na kojem sam stajala. Ispružila sam ruke i ocrtala joj obris prema maglenom nebu. Vrhovi prstiju zabilježili su vibraciju, dodir pronađen u isprepletenim paučinastim nitima jesenjeg jutra, vlažnim i otežalim poput umorne misli pred išćeznuće. Šuma me zvala. Postoje nevidljivi putevi na proplancima i livadama, putevi bez putokaza, ali znani i prepoznatljivi po otiscima sakrivenim ispod polegle trave, pamte ih stopala po ugodi mekog i sigurnog dodira i struna srca po poznatoj melodiji ptičjeg pjeva s ruba šume, kosa po smjeru vjetra što je zapliće, nosnice po mirisu sasušene i vlažne majčine dušice na žili vodilji. To su putevi koji te dovedu na mjesto koje te čeka. Izdaleka se čini da se šuma štiti zapletenim granjem niskog trnovitog grmlja i da je nemoguće ući, ali kad se dođe bliže i kad se zna gdje su ulazi, dovoljno je odmaknuti rub zavjese od žutog bršljana i provući se kroz vlažnu paukovu mrežu. Korak – dva i šuma se odjednom nudi cijelom svojom utrobom, memljivim jesenskim mirisom zemlje, mahovine i lišća i opojnim dahom gljiva. Udahnula sam duboko. Jednom i još jednom. Ponovno. Naslonila sam lice na drvo kojem sam znala ime, čiju su koru poznavali moji dlanovi. Na drvo koje je poznavalo cijelu šumu i na čijim se visokim granama sada rađalo blijedo jesensko sunce. Zagrlila sam ga kao što se grli onaj s kim smo odrasli, kao što se grli onaj koga se ljubi. Stigla sam kući. |
