|
Ako jednom, možda u ovu jesen koja se blago spušta na vrijeme koje je prošlo, prošetaš uz morsku obalu, tamo gdje se stijene meko i tiho spuštaju u dubinu, a sunčeve zrake titraju na glatkoj površini, odvojiš svoj pogled od prostranstva i usmjeriš ga bliže, puno bliže, tik do obale, vidjeti ćeš jedan bijeli kamenčić, samo na trenutak prije nego ga prekriju lelujave alge, samo na trenutak u kojem možeš reći sebi da si ga vidio, tako bijelog i sitnog da u slijedećem trenutku postaje iluzija. Možda se sjetiš tada upitati taj kamenčić da ti ispriča svoju priču do kraja, priču samo naoko tako oblu, potpunu i poznatu, da i samo pitanje može zazvučati bespotrebno, tako bespotrebno, jer se čini da u toj konačnosti njegove forme niti nema ostataka i da su potrošena sva pitanja, a kamenčić u toj svojoj istrošenosti ostavljen samo da ga ispiru vali, ovdje ili na nekoj drugoj obali, do trenutka vremena koje će ga pretvoriti u sitno zrno pijeska, oku nevidljivo, a time i osjetilima neopipljivo i nepotrebno u beskraju plavetnila. Možda, ako zagaziš u svježu modrinu, siguran da si očima pronašao stabilni oslonac svom stopalu, osjetiš odjednom taj kamenčić, tako lagan da ga je blaga struja neočekivano podmetnula kao neugodni podsjetnik, pa na trenutak izgubiš ravnotežu i ne gledajući, ne vidjevši ga, samo misleći da znaš što je, odmakneš stopalo malo dalje, dovoljno da taj neprimjetan i tako općenit , mali i sitan ostatak neke priče bude ponovno i opet zaboravljen kao da ga nikad i nije bilo. Ako se ipak sjetiš, ako ga primijetiš i upitaš, čuti ćeš u odgovoru šum morskih dubina, nabrekli šapat izmiješan sa vršcima dohvaćenih zraka sunca, sve sabito u noti koja još uvijek čeka biti otpjevana do kraja, zaobljeno nježna i sedefasto sjajna kao rastvorena školjka predana pješćanom žalu. |
