|
Eto, ne znam da li da se smijem ili da plačem! Zarekoh se davno da su sve moje potrage završene u neumitnosti vremena koje ne prašta propušteno. I mišljah kako samo mogu bacati pogled unatrag i promišljati o učinjenom ili neučinjenom bez da izlistam novu osobnu priču. Da li je to bio nedostatak volje ili zapisi nekih saznanja da se životni kaleidoskop sastoji od istih boja bez obzira kako ga protresli? Ili samo osjećaj ispod kože da najmanje gubim ili najviše dobivam ako koračam sama bez da pratim smjer i dubinu nečijih otisaka. Pitao me bojim li se šume i sjena. Svjetla automobila osvjetljavala su drveno stepenište i vrata, u svjetlu njegovo je lice bilo mlado i nasmiješeno. U rukama je nosio nestrpljenje, a iza njega jedna druga sjena, samo meni vidljiva, bila je mirna. I ja sam se smiješila. On nije mogao znati da se družim sa sjenama.Dobrovoljno. Bez straha. Samouništenje može biti tako kreativno! Kretao se gipkim koracima, neodoljivo. I trudio se. Vidljivo, ali nije mi smetalo. Tragovi njegove ranije popodnevne posjete na urednom prekrivaču. Rub bijelog jastuka. Svijeće. I crveni anturijum položen poprijeko na stoliću. Komadići za mene. Šapat mu je mirisao na mentu, brada na vodicu za brijanje. Pritiskao me uz sebe pažljivo me zagledavajući, kao da se boji da me ne slomi. Da li sam bila lomljiva pod titravim svjetlom? Ili sam samo počela igrati igru u skladu s njegovim željama, slijedeći njegove tragove? Teško je biti promatrač samog sebe dok osjećaš toplinu kože i slanu kap znoja na usnama. Sutra ću o ovoj noći moći izreći samo jednu kratku rečenicu. I znati ću o sebi manje od rukoveti mirisa te noći, nedovoljno da priča bude ispričana. Sjene imaju svoju tišinu. |
