|
Možemo razgrnuti hramove i katedrale Dovoljno za prolaz nas samih Porušiti mostove od armiranog betona Ispred i iznad rijeka Očistiti obale Od teške mehanizacije Bagere rastopiti Deponirati Na deponiju posaditi tratinčice Pustiti ptice iz naših skladišta Polizati si ranjene ruke i stopala Pod stablom Na mahovini Odahnuti Odmoriti se Možemo utočišta ujesen podizati Krovove crvene i crne Ukrasiti čežnjom parkove Livade iznad deponija zalijevati jutrom Imati opet pastire i svoje stado Biti sebi u krupnom planu izlistani Po datumima i registratorima Oko sebe kopču zatvoriti i otvoriti Usporediti se Zamisliti se Domisliti i sjetiti se opet Biti u kondiciji za maratone i trke Postaviti reflektore na scenu Ludovati Možemo sve Osim sebe parcijalno poznavati U komadićima Znati |
|
Ponekad, samo ponekad kad se nebo spusti i kad ptice nisko lete, kad nema dovoljno zraka za duboki udah, pitam se da li je možda vrijeme stalo. Samo na trenutak stalo, izvučeno iz konteksta u nemjerljivo malom odsječku, ali dovoljno da osjetim gubitak mogućnosti usporedbe s nečim što je bilo. U obuhvatu dlanova tada nema dodira. Ni zvuka u uhu. Pa poželim samo mali pomak silueta za sekundu prije. Tada se pitam jesam li ponovno naučila ne vjerovati iako znam, jesam li se ukalupila u ladice i pretince nekih starih odbačenih ormara pokrivenih prašinom i zaboravila što sam znala. I što sam mislila da znam zauvijek, izvan sveg vremena ovog svijeta. I dok i dalje teku sve vode, tražim opipljivost u prostoru u kojem su usporedbe moguće.U vremenu koje jeste i koje je bilo. U mjerljivoj svakidašnjici u kojoj ptice lete nisko i kad nema zraka dovoljno za duboki udah. |
|
Kao rijeka nabujala od kiša izlivenih iz nekih bijelih oblaka, naplavljenih sa nekih zelenih planina u zaleđu svemira, ko iznenadna modra svjetlost titrave zvijezde iz dubine maglenih šuma, u nama je opet. Pronašli smo se i prepoznali. I rekao si - gledaj, možeš li osjetiti to savršenstvo kad sunce zrakama dodirne dno mora i vrati se zeleno modro u tebe? Kad trenutak postaje vječnost, uvid u nevidljivo. Smijemo se tim dodirima zeleno modrog savršenstva na našoj koži, na vrhovima naših prstiju, odzvanjamo tim zvukovima zelene modrine u napetim strunama koje privlače naša tijela. I radost nas preplavljuje dok udišemo miris toplog kruha i rascvjetale lavande. Srpanj 2004. |
|
Čudan neki put putujem Ovih dana Buđenje u planini Na koru stabla naslonjena Gledam Pokazujem ti rukom Treperenje lišća i raširena krila Jednog orla |
