|
Ne čujem te danima A nešto me kopka Pa te zovem I pitam te gluposti Tražim da mi odgovoriš Nadugo Naširoko Više od gluposti Tražim |
|
Odavno smo prestali biti djeca Osobnim izborom zaboravili Rijeke što teku Na obali bose noge Sjeti se Igre Mozart kuglica u ustima I vrećice iz Graza sa slikom Čudnog stvora Rekao si Da je izmislio najbolju Čokoladu |
|
Leži na modrom krevetu Nogama dotiče nebo Na stopalu jedna zvijezda Miruje |
|
Sjedila je i čitala Knjigu Praznog sadržaja U fusnoti zapis U jednom od onih dana Kada su vukovi umirali od gladi Na zaleđenim rubovima šume Zvijeri su priklale dvije ovce Da se prejedu iznad sitosti |
|
Da mi se u planini naći Samo metar-dva od neba Da se naslonim na oblak |
|
U labirintu je tražio maske koje su pale. Nije ih više razlikovao, nije prepoznavao obraze koji su bile. Ista boja, isti prorezi, isti odljevi. Biser kao ukras ili paunovo pero, natopljeno mirisom mošusa, svileno. Pod prstima je bilo jednako nesuvislo. Prestalo je biti izazovno. Između krajnjih točaka zbivanja nestali su zauvijek svjetovi vlažnih obala. Izgubio se u interpretacijama. |
|
Dakle, kad sam bila skroz mala imala sam mamu. Imala sam je i poslije dok sam bila veća, ali to za ovu priču nije bitno. E, moja mama dok sam ja bila mala imala je prekrasne plave oči. I ja sam imala prekrasne plave oči (imam ih i sada, ali to za ovu priču nije bitno), pa smo se mama i ja često kroz te oči gledale. To gledanje isto bi moglo biti tema neke priče, ali ne ove, pa ću gledanje kroz oči preskočiti. Pisati ću samo o gledanju kapaka. Eto, ti kapci moje mame imali su jednu crtu, kao da si je olovkom nacrtao. Ta crta bila je malo tamnija od kože kapaka i kao da ju je nacrtao najvještiji šminker, omeđivala je oko i davala oku i pogledu posebnu, tajanstvenu dubinu. Ljepotu. Pa da, posebnu ljepotu. Često sam pitala mamu od kuda joj ta crta na kapku ( jednom sam prekopala njezinu ladicu u potrazi za tajanstvenom olovkom, ali je nisam našla). Rekla mi je da ne zna, da je takvu crtu imala i njezina mama, a moja baka. Baku nisam poznavala, pa nisam mogla provjeriti i ostavila sam to pitanje otvorenim za neka druga vremena. Do tada sam se snalazila kako sam znala i umjela, jer htjela sam istu crtu kao moja mama. I crtala sam tu crtu na svojim kapcima. U početku je bila malo grbava, poslije sam se izvještila. Danas je nacrtam napamet, skoro da i ne gledam. U svakom slučaju, imam crtu kao i moja mama. Danas ujutro, sam Bog zna zašto, malo sam bolje gledala kako crtam tu crtu. I zaprepastim se! Na mojim kapcima crta i prije nego sam je nacrtala. Ostala sam s olovkom u zraku. Volim reći da me ništa ne može začuditi, ali OVO, to me stvarno začudilo. I prvo čega sam se sjetila, bila je jedna rečenica koju sam negdje čula: « Naša su tijela samo fizički izraz naše svijesti». Ali usput mi je palo napamet i nešto drugo - da nije dobro onesvijestiti se, jer sad crte ima, tada je možda nebi bilo. Pa sam se sjetila i nekih drugih fenomena, ali neću ih sada nabrajati. Stvarno, nisam znala da mogu biti tako iznenađena. |
|
Prošlu noć ga je uzela. Ili je on uzeo nju? Nisu se dali, samo su podali svoje tijelo nekom slučajnom u prolazu i uzeli ono drugo, razmijenili se. Nisu se gledali u oči, nisu se poznavali, nisu se htjeli prepoznati. Pritisnuo joj je leđa na zid u hodniku i malo je udarila glavom, ali osjetila je samo pritisak na trbuhu. Ponudio joj je svoju požudu i ona mu je zavukla ruku među noge i povukla je prema gore da se uvjeri što nudi. Otpakirala ga i provjerila kvalitetu robe. Prekrio ju je rukama, potražio si put, zagrizao bradavice preko bluze. Nisu se trebali goli, otkriveni. Uzeo joj je samo utrobu, malo suho jer nije bilo vremena, ali unutra je čekala da je ispuni i ugasi neki plamen od jučer ili možda desetak dana prije. Nije bilo glazbe u njima, samo šuplji zidovi, samo jauk vrhunca u praznini. |
|
Uzimao ju je komadić po komadić već godinama. Odrezao bi komadić ujutro, stavio ga u unutarnji džep svog sakoa, zavezao kravatom i odlamao komadiće komadića tijekom dana. Bila mu je pri ruci kad god je osjetio glad, a i kad nije bio gladan, nego je ruka posezala u džep samo iz navike. Do zadnje mrvice. Čudno kako se to dugo tako može. Podnijeti okus komadića pod zubima i okus zubi na komadiću. |
|
uzeti tebe i sebe ove večeri zalogaj po zalogaj okusiti ponovno čini mi se bez okusa i mirisa spremam se na bijeg s mjesta nesreće sigurna da sam se pregazila tražeći ravnotežu |
|
Što me pitaš kad kažeš da ionako sve znaš? |
|
Išla Snjeguljica šumom, u štiklicama umom i drumom. Iskoči iz grma zečić, Snjeguljica pade u jarčić,otkotrlja se u potočić i iskrene gležnjić. Prolaze tuda onih sedam patuljčića pjevajući: lijeva, desna, cipela ti tijesna, oko ti je garavo pa sve vidi varavo.... Protrlja Snjeguljica oko garavo, svoj gležnjić i svoj režnjić, skine štiklice, ispliva iz potočića i krene veselo za patuljcima. Jabuka je na jelovniku tek u slijedećem desetljeću, ako se priča do tada ne promijeni....jer ni Snjeguljice nisu više što su nekad bile. Ni prinčevi također. |
|
Dobro je imati misli. Ali nije dobro kad one imaju tebe. |
|
Čuvali su se izgovoriti njegovo ime, jer, rekli su – biti će zlokoban Imenovati ga značilo bi izazvati sile protiv sebe Pod svjetlošću uljanih lampi, zaklonjeni u svojim zemunicama Govorili su o njemu samo u aluzijama i bacali poglede po mračnim uglovima Kao da ih je netko u toj praznini mogao vidjeti i čuti Vjetar je već neko vrijeme zavijao u golim granama A magla se sluzavo vukla uz mahovinu Ali tek tih dana kada je zagrezla prva hladnoća i pao prvi snijeg Netko je primijetio da je konstelacija zvijezda na nebu drugačija Jasno tvoreći lik čije ime se nisu usudili izgovoriti Optužili su jedni druge da su se previše zanijeli jer je berba bila obilna I da su im misli bile opijene toplim mirisom fermentacije Tražili su krivca koji nije primijetio prelete divljih gusaka Ugibanje listova na vlažnoj zemlji i ustajalost voda nakon kiše Te poznate znakove koji najavljuju dramu i smrt, ali ga nisu našli Promrzlim prstima ubirali su po proplancima blijede zvjezdaste cvjetove Jedine koje je još bilo moguće naći i povezivali ih sasušenim vlatima trave Da se njima zavaravaju u danima koji slijede Ogrnuti krznom promatrali su rub šume i jato crnih ptica iznad hrastova Dok je u mukloj tišini, negdje u unutrašnjosti neke zemlje crvene i crne Čekao onaj čije se ime nisu usudili izgovoriti |
|
Teza: ostavio je ženu samo zato što je zarađivala više od njega. Antiteza: nije ostavio ženu samo zato što je zarađivala više od njega. Otvaram raspravu. * inspirirano komentarima na postu o zelen-boru..:)) |
|
Tamo u šumi dalekoj negdje Bogu iza leđa Plače jedan korijen, plače zemlja i plače jedna Ptica Pao si desetak dana prije vremena Predviđenog za ponoćni vatromet Odabran za rez motornom pilom Zbog jebenih pet centimetra viška Nije im dosta bilo da su te oteli Korijenima Šumi Zemlji Vukli su te, bacali i obukli u plastiku Pa izložili uspravnog na groblju zelenih (Čudno je to groblje, to zeleno groblje U kojem preprodaju mrtvace za 200 kuna) I okitili te zlatnom zvijezdom repaticom Anđelima Svilom Svijećama Baš kako se pristoji jednom mrtvacu Okićen šutio si postojano mirisom smole Mrtav dok su slavili, pili, jeli i ludovali Ljudi Koji te danas bacaju dosadnog i nepotrebnog Suviše jadnog i golog za anđele, svilu i svijeće |
|
Baš je bio neobičan. Kao veliki ružičasti jezik ispružen iz razjapljenih usta. U čuđenju? U ruganju. Od užitka? Zaobišla sam nevidljivu prepreku. I dalje se plazio. I sa ove strane. Sa svih strana, kažem vam. Da sam sanjala, sigurna sam da bi me polizao. Ili bar obliznuo. Malo. |
|
Pripitomio si me Plahu Pokretom prema horizontu U razmaženom vremenu bez žetve Bez sazvježđa iznad ugaslih vulkana Odveo si me Bosu Kroz aleju odraslih kestenova |
|
Da,doista je šteta što je ova priča tako kratko trajala. A bila je lijepa. Neke priče jednostavno nemaju priliku prerasti u roman. Istroše se prije pisanja. |
