|
Dakle, kad sam bila skroz mala imala sam mamu. Imala sam je i poslije dok sam bila veća, ali to za ovu priču nije bitno. E, moja mama dok sam ja bila mala imala je prekrasne plave oči. I ja sam imala prekrasne plave oči (imam ih i sada, ali to za ovu priču nije bitno), pa smo se mama i ja često kroz te oči gledale. To gledanje isto bi moglo biti tema neke priče, ali ne ove, pa ću gledanje kroz oči preskočiti. Pisati ću samo o gledanju kapaka. Eto, ti kapci moje mame imali su jednu crtu, kao da si je olovkom nacrtao. Ta crta bila je malo tamnija od kože kapaka i kao da ju je nacrtao najvještiji šminker, omeđivala je oko i davala oku i pogledu posebnu, tajanstvenu dubinu. Ljepotu. Pa da, posebnu ljepotu. Često sam pitala mamu od kuda joj ta crta na kapku ( jednom sam prekopala njezinu ladicu u potrazi za tajanstvenom olovkom, ali je nisam našla). Rekla mi je da ne zna, da je takvu crtu imala i njezina mama, a moja baka. Baku nisam poznavala, pa nisam mogla provjeriti i ostavila sam to pitanje otvorenim za neka druga vremena. Do tada sam se snalazila kako sam znala i umjela, jer htjela sam istu crtu kao moja mama. I crtala sam tu crtu na svojim kapcima. U početku je bila malo grbava, poslije sam se izvještila. Danas je nacrtam napamet, skoro da i ne gledam. U svakom slučaju, imam crtu kao i moja mama. Danas ujutro, sam Bog zna zašto, malo sam bolje gledala kako crtam tu crtu. I zaprepastim se! Na mojim kapcima crta i prije nego sam je nacrtala. Ostala sam s olovkom u zraku. Volim reći da me ništa ne može začuditi, ali OVO, to me stvarno začudilo. I prvo čega sam se sjetila, bila je jedna rečenica koju sam negdje čula: « Naša su tijela samo fizički izraz naše svijesti». Ali usput mi je palo napamet i nešto drugo - da nije dobro onesvijestiti se, jer sad crte ima, tada je možda nebi bilo. Pa sam se sjetila i nekih drugih fenomena, ali neću ih sada nabrajati. Stvarno, nisam znala da mogu biti tako iznenađena. |
