|
Želim vam svima vatromet u srcu, osmijeh na usnama, pjesmu radosti u glasnicama, topli stisak ruke, pogled bliskog bića. Za početak Nove. A poslije sutra? Nove dane, nova godišnja doba, nove promjene. Ljubav. Slobodu. Život. Ugoda Jeste li kada u neko obično, najobičnije poslijepodne,dok vani štipa rosulja za promrzle ruke ušli kroz ona obična svakodnevna vrata, pa vam nosnice zapahne miris vanilije iz pećnice a psi vam grickaju sve prste na tim promrzlim rukama i mašu svojim repićima.Pa dobijete poljubac u promrzli obraz samo zato što ste se pojavili. I izujete čizme a kroz slobodna stopala projure trnci od ugode. *** Mojoj kćeri,pisano 22.12.2004. Bljesak Divno je sunce jučer bilo,pa sam otišla na rijeku. Ima tamo jedan mostić,ništa posebno,sad je već zapušten i jako je star, još u djetinjstvu sam se tamo znala odlaziti igrati. Kad si na tom mostiću onda možeš promatrati vodu.Nije čak ni bistra(nekad je bila),najčešće je blatna a obala joj je žuta i šiblje polegnuto,ma uopće nema neku ljepotu. Ali ima prostora oko nje,a vidici su daleki i široki. Naslonim se na staru drvenu ogradu (dok jednog dana ne pukne ta ograda) i promatram vodu. Kad sam tamo..kad sam jučer bila tamo (kao i bezbroj puta prije),opet sam gledala tu vodu što teče. I prljava voda kad je dohvati sunce postaje najbistrija, igraju se perlice i poskakuju i nakon nekog vremena stapaju se u jedno i cijela površina postaje ko zlatni meki tepih koji samo leluja na vodi. I onda tišina i ništa,nikakovog zvuka,ni vjetra čak i kad puše,baš ničeg. Da li je prije zadnja misao ili poslije prva misao, ili je ta misao i prije i poslije,ne znam, ali misao je otprilike – stvarno sam sretna.To je to. Eto, jučer sam opet otišla s namjerom, s namjerom da si potvrdim nešto tako očito i nemoguće istovremeno, kad jedan običan trenutak postaje trenutak božanskog postojanja. Odlazim ponekad tamo jer se tamo predivno osjećam, opušteno i mirno. Stvarno su to trenuci, sekunda,pet,deset, pojma nemam, možda ponekad i dulje a možda samo kratki bljesak, kad baš ništa ne mislim i ne osjećam ništa osim čiste, jasne i glatke sreće tog trenutka..ko zlatni tepih na vodi. *** Mom učitelju i prijatelju,pisano 12.1.2005. Bijelo Ovo nije virtualno, bilo je stvarno – podijeliti ću to s tobom. Meki bijeli proplanci,šuma i opet bijela šuma,pa polje,nebo koje ne postoji. Bjelina svuda, tišina usred jutra.Opet šuma,cesta koju ne vidiš, ne znaš kuda ideš, očekuješ nešto,a opet samo bjelina,tišina i nebo koje ne postoji. Udišeš. Hladno je,otvoriš dlan i očekuješ pahuljicu. Nema je,samo vidiš na dlanu mokro, nestalo je.Vladavina bjeline bez kraja i konca. Nije tvoje more ali je jednako veličanstveno, dobro, nježno…osjetiš strahopoštovanje pred tom krasotom koja te miluje. Nisam bila na planini,ovdje je to blizu mene,samo nekoliko kilometara.Pitom je to kraj,polja ,livade i šume -snijeg je sve promijenio i nisam znala gdje sam dok odjednom iz te bjeline nisu izronili poznati krovovi .Još malo dalje i opet ne znaš gdje si, nema tu tvojih svjetionika, nema obale, samo bjelina,mekoća i opet bjelina,izgubljen si, ali ne u okrutnosti nego u dobroti. Već dugo nisam vidjela nešto tako lijepo,čisto i dobro. *** Priča za kapetana,pisano 1.2.2005. Caracola Me han traido una caracola. Dentro la canta un mar de mapa. Mi corazon se llena de agua con pececillos de sombra y plata. Me han traido una caracola. Lorca Kosa ti je još mirisala na morska prostranstva, na alge i duboke nepoznate svjetove, a u rukama si nosio neko drugo sunce. Smijao si se nebeskim prostranstvima koje si prevalio da bi me uzeo u zagrljaj, tako kratko, tako slatko. Kako da se ljutim na to more i na to nebo koje te uvijek ponovno odvodi, kad mi te i vraća beskrajno darežljivo? Odmotala sam taj neočekivani poklon i proglasila te morskim carem. Bila sam sirena, stavio si mi nisku školjki oko vrata pokretom vladara, ljuštio mi krljušti i oslobodio mi stopala. Podsjetio me kako se korača morskom površinom i kako se zaranja u dubine. O,da. U školjki je bio biser. *** Priča za skipera,pisano 28.4.2005. Rasponi Samo nakratko tišina. Ruke su ti otežale negdje između gore i dolje, između tvog i mog pakla, između tvog i mog neba. Vani svježina i zvijezde se nečujno gase, soba je bijela i nevino hladna za ovu slučajnu prigodu kad se ne želiš skrivati nego pronaći. Ništa ti ne smeta da dođeš do zraka, žmireći možeš, korak po korak stvarati svoju vlastitu gustoću. Na koži i ispod nje piti vruće. Legnuti na leđa i hladiti se. Ne, ne bježim ti, vidiš da sam na bijelom vlažna i crvena unutra i letim bešumno u našim međuprostorima bez pitanja. Zašto se žuriš, nigdje ne mogu i ne želim pobjeći dok me tvoje ruke pritišću o meko paperje, samo želim biti apsolutna početnica i slušati svaki argument svoje i tvoje utrobe. Gledati kako se razlijevaju boje jedna preko druge. Okusiti raspone. Da budemo nevidljivi dok se ne pronađemo u bjelini, naslikamo se poljupcima, obilježimo se. Da pronađemo mjesto među preponama na kojem ćemo se nastaniti u ovo jutro bez prošlosti . I ne pitaj me da li te ljubim, ne govori da me ljubiš, nego ljubimo se stvarno. Polako i do kraja, dok se ne prepoznamo. Misliš li da je to premalo? Ili previše? *** Priča za scorpia,pisano 24.5.2005. |
|
Zahvaljujem creativi na paralelnoj priči. Stajao sam pred „Okom“, u pustoj ulici i gledao kako snijeg pada. Uvlačio mi se u pore, pod kožu, u krv. Gluhonijemo posljednje uvjeravanje da se okrenem i skutrim negdje u toplini, među ljudima i isparivanjima tuđih nedaća. Možda bih tamo mogao otkinuti i komad mira za sebe, mira koji ovih dana uzalud tražim u sjećanjima. Tri dana nisam okusio kap alkohola, kao da to bilo što može promijeniti. Nje više nema, pa nema ni glupavih pokušaja sreće. Nema je ni da je udarim, rasturim, da joj pokažem. Otišla je i nestala nakon one zadnje noći kad je dobila udarac u trbuh i kad je izgubila dijete. Ostao je samo mali zlatni privjesak. Malo zlatno srce stisnuto sada u mojoj šaci u džepu. Oznojeno srce. Vruće je kuckalo, lupetalo od straha kao da je živo. Da, baš kao i njezino živo dok sam je udarao. Lupetavo krvavo srce izvučeno iz male crvene kutijice. Noćas ću ga se riješiti zauvijek, tog podsjetnika vlastite bijede i nemoći. Alkohol je moj gospodar, moj Bog i nema drugih bogova osim njega, čak i u ovoj noći u kojoj je ljudima mjesto tamo gdje se slavi ljubav. Ovakvima kakav sam ja, mjesto je ovdje gdje se ljubav uništava. Izvukao sam ruku iz džepa i otvorio dlan. Uzeo malu pauzu od samog sebe, na trenutak. Učinilo mi se da je srce stalo, pa sam zatvorio dlan i ušao. Deset metara do šanka samo su optička varka, udaljenost se prelazi u tri koraka. Ubacio sam malo zlatno srce u jednu praznu čašu. Zazveckalo je. Pijani plavi anđeo nakesio mi se iz tamnog ugla separea, nikog drugog nije bilo. Stari, gluhi šanker se već davno ne računa. Oni ostali noćas se klanjaju drugom Bogu. - Natoči – procijedio sam svoju vjeru kroz zube, naslanjajući se na šank kao što se svaki vjernik naslanja na svoj oltar. *** Udisala sam kiseli miris starog prašnjavog zastora. Jedan mu je kraj ispao iz pocrnjelih koluta i visio kao komad bezbrižnosti na ovom mjestu gdje je nema. Muškarac za šankom udarao je čašom svaki puta kad ju je ispio. Ja sam ispijala polakše, možda jednu čašu na njegove tri. Ako ne računam onih nekoliko ispijenih prije nego sam ga počela promatrati i brojiti nam čaše. Gore na plafonu iznad šanka mrlja je postajala sve tamnija kako su dogorijevale zadnje svijeće, kao da anđeo smrti širi svoja krila ovdje, a ne negdje vani, izvan dosega mojih očiju. Prije pola sata odložila sam krvavi zamotuljak u kontejner. Krvavi zamotuljak, moja krvava utroba, moje krvave ruke, krvavi žuljevi od hoda po mračnim rubovima grada, do ovog mjesta gdje Božji glas ne dopire. Čovjek se odlijepio od šanka i doteturao do mog separea, pijano se nagnuo nad mene i stavio bocu na stol. Nova puna boca. U ruci mu čaša, u njoj nešto zvecka, kao zvuk božićnih zvončića iz daleke prošlosti. Ja sam još uvijek suviše trijezna ili već suviše pijana, čini mi se, jer mi se priviđa malo zlatno srce, samo na trenutak. I već je nestalo u kiselom vinu. Kao i sve u ovoj noći priviđenja i opsjene. Pij! – glas čovjeka bio je hrapav i opak, prijeteći. S takvima ne razgovaraš, s takvima se ne dogovaraš. Osim toga, još koja čaša dobro će doći, noćas ne postoji mjera, noćas se ide do kraja. Dohvatio me rukom za kosu i nagnuo mi glavu unatrag. Ispijam kiselo do dna , toči mi drugu čašu. Još jednu i još jednu, do sumaglice u mojoj glavi, do slabosti u mojim rukama, do krvave grude u mom međunožju. I zvjezdice su počele padati u slapovima sa mračnog stropa. *** Kurva se naglo odmaknula i kao da je pokušala pobjeći kad sam joj zavukao ruku u međunožje. Pogledala me mutnim pogledom, njezinim očima. Istim očima, istim optužujućim pogledom. Poznajem ja taj pogled kojim ti predbacuje, kojim te hoće pokoriti, kojim ti govori da si bijeda, kojim ti zapovijeda da moliš, da klečiš i da se kaješ. Zgrabio sam je jednom rukom , a drugom sam joj opalio šamarčinu. Prestala se opirati, ali sam je udario još jednom, za poslušnost. Tresnula je glavom o zelenkaste tapete i kliznula na pod. Podigao sam je natrag i povukao prema gore rub suknje, dohvatio joj bedra, otvorio je. Iz njezinog međunožja zapahnuo me metalni miris svježe krvi. Podigao sam ruke prema mutnoj svjetlosti. Bile su krvave. Buljio sam s nevjericom u te ruke, kao da nisu moje. Ali moje su, kao uvijek, samo gospodar moj nije mi ni noćas sklon – postavlja mi na pozornicu predstavu po istom scenariju. Ruga mi se zatvorenim krugovima pakla i neda mi da zaboravim. Uhvatio me bijes zbog te igre, dohvatio sam praznu bocu, udarao po stolu i rikao od nemoći.Bez izlaza. *** Zvjezdice su padale i padale dok se nisu istrošile. Ni na nebu više nema dovoljno zvijezda da se izbjegne stvarnost. Osvijestila sam se, ali nisam otvarala oči, ostala sam u crnoj praznini koju je polako, dižući se iz nekih još tamnijih dubina moje utrobe ispunjavala mučnina. Negdje izvan te crne praznine odjekivao je šuplje glas nekog muškarca, činio mi se poznat, kao da sam ga već čula. Glas koji je rikao i psovao, molio i preklinjao, proklinjao i prijetio. Negdje se razbilo staklo, osjetila sam krhotine na svojim rukama i to me, usprkos mučnini s kojom sam se borila, natjeralo da otvorim oči. Stol ispred mene bio je pun krvavog stakla, a anđeo smrti nadamnom je raširio crna krila. Toliko krvi večeras, u ovoj noći mira i rođenja. Krv i rođenje. Smrt. Uto začuh glas svog večeras rođenog djeteta, bio je to glas ponoćnih zvona negdje iz daljine, ali čula sam ga posve jasno. Trenutak bljeska sreće u priznanju samoj sebi da je živo. I istovremena spoznaja da sam na putu odlaska i da mi tijelo više nema snage i da ga neću moći spasiti iz mraka u koji sam ga bacila. Osjetila sam mučninu te spoznaje kako se penje kroz ispijeno vino, penjala se i nisam je mogla zaustaviti sve dok nije vrisnula iz mene i razlila se po prljavom podu. Pala sam na koljena, u glavi mi je sada tutnjalo, ali sasvim sam jasno vidjela - usred kisele otopine, potpuno sjajno i glatko, blistalo je malo zlatno srce. - Moje dijete. U kontejneru. Uzmi mene, poštedi njega – prošaptala sam posljednje riječi anđelu smrti koji je nijem i skamenjen stajao iznad mene krvavih ruku. I gledali smo se oči u oči, smrt i ja, a ja nisam više osjećala strah, samo nadu. *** Drhtavim krvavim prstima uzeo sam malo zlatno srce i osjetio kako mi pulsira na dlanu. I napokon sam znao što trebam učiniti. |
|
Kako se naša tijela poznaju, iako nam je bliskost izblijedila u sjećanjima, rasplinula se u nekim drugim pogledima, u mirisima crvenih ruža s nekih novih izvora. Dok tvoja ruka meko klizi niz moju podlakticu osjećam baršunasti kaos limuna i aurore borealis na koži, bacam ti se u naručje i ljubim te opet kao nekad, davno prije ovog vremena u kojem smo postali stranci. Govoriš plamenom svijeće niz moj vrat, slatkim mirisom melase oblažeš mi leđa i pretvaraš me u Evu s okusom jabuke u tvojim rukama. Zagrizaš me i skidaš to plavo pokretom vladara, robiš me stiskom ruke i otiskom čula na mom potiljku,željom do boli među mojim bedrima. Zaklapam oči i misli više nisu moje, postajem samo nota koja želi biti poznata muzika noćas. Ali sad kad te gledam, meka i snena i tako čulno zadovoljna, vidim da te opet ne prepoznajem. Samo su plahte još tople, a crvene ruže u vazi izgubile su boju. |
|
Prepuštam ovom postu da se napiše sam. Vašim riječima. . . . . . . . . . . . |
|
Prije točno godinu dana, jedne večeri kada nisam znala što da radim, otvorih blog. I još sam tu. Koliko blogovi traju? Godinu..dvije? Neki i puno kraće. Koliki će biti životni vijek mog bloga, tko zna? Jer blogovi traju dok ima inspiracije, interesa, želje da se piše, tužnih i sretnih trenutaka njihovih vlasnika, emocija koje pršte ili se cijede, nemira, protesta ili nervoze, traju dok se ima što reći ili dok se ima kome reći. Zablistaju, titraju, gase se, ponovno nastaju, mijenjaju se. Baš kao i ljudi koji ih stvaraju. Blogovski organizam. U svakom slučaju, najmanje što mogu reći ovom prilikom, - hvala svima za trenutke druženja na blogosferi u ovih godinu dana. Još nešto – izašao je šesti broj Priča s blogerske strane weba na BORG portalu, svratite i pročitajte priče iz listopada, ovaj puta po mom izboru. Uvjerena sam da ćete uživati čitajući ih. I svakako neka vašim očima ne promakne vijest da je BORG portal po izboru pc chipa dobio ikonicu Best of HRnet 2005. u kategoriji Knjižnica godine. |
|
Bila sam mali klaun u kazalištu lutaka i imala sam ulogu zabavljati publiku kad je igrokaz postao zamoran ili previše ozbiljan. Zavirivala sam iz lijevog ili desnog ugla, kako kad, da mogu vidjeti i pratiti i one u zadnjim redovima. Ponekad su jednostavno nestali prije završetka predstave, što bi umanjivalo moj honorar, jer bi Adonis ocijenio da moje upadice nisu bile na vrijeme ubačene. Ma nije tu bilo kreativnosti, sve su to bili naučeni tekstovi, ali uvijek su palili. Trebalo je samo uhvatiti pravi trenutak. Ponekad sam se zamislila i zaboravila na svoju ulogu, jer su me uspavljivali poznati scenariji igrokaza, ali Adonis je bio tu da me probudi ako bi san postao predubok. Sad kad bolje razmislim, bila sam zadovoljna jer sam počesto dobivala novu odjeću, bar onaj dio koji je bio vidljiv. I nije bilo previše važno što su mi cipelice popucale po šavovima, a rub hlača koje su izgubile boju malo istrgan. Ono što se vidjelo odavalo je sjajnog i uspješnog malog klauna bez kojeg je bilo koja predstava bila jednostavno nezamisliva. Ne znam točno kad sam postala svjesna svoje neophodnosti, možda kad su jedne večeri glavni glumci bili izviždani, ili kad je neka trenutna inspiracija podigla na noge publiku iz zadnjih redova pa su počeli skandirati moje ime. Došlo je, očito, vrijeme da dobijem bolju ulogu pa je scenarista preko noći izmijenio radnju igrokaza i po prvi puta sam se iz lijevog ili desnog ugla neočekivano pomaknula malo prema sredini. Kostimografkinja je po kiši trčala u nabavku novih tkanina, prekrajala ih je i kombinirala cijelu noć i cijeli bogovetni dan, a ja sam navečer osvanula u novoj krinolini i u novim cipelicama. Ne mogu reći da nije bilo ugodno izgovarati poznati tekst (sa nešto dopuna koje sam odmah savladala) iz sasvim novog položaja na sceni. Reflektori su imali drugu boju i ja sam shvatila da sam bila u zabludi jer sam cijelo vrijeme mislila da je njihovo svjetlo slabašno. Adonisov glas kad mi se obraćao postao je nešto tiši, njegovi pokreti mekaniji, a ja sam umišljala da se razvijam u vrhunsku glumicu. Jednom sam samo sa malim, ali doista malim žaljenjem bacila pogled u ugao gdje je neki novi mali klaun ponekad ubacio neku meni poznatu rečenicu. Pa ipak nisam bila zadovoljna sporednom ulogom. Ponekad sam istrčavala sa nekim izmišljenim tekstom tamo gdje ne treba i samo je čvrsta ruka lutkara bila zaslužna da se nisam progurala gdje mi nije bilo mjesto. Publika se ponekad smijala jer su moji pokreti previše očito odavali iz kojeg sam ugla došla, ali bilo je i navijača koji su priželjkivali dodatne promjene scenarija. Zatražila sam i dobila još ljepše i kićenije kostime i novi kovčežić sa šminkom, a moj tekst postao je sve dulji i dulji. Broj sklone mi publike dostigao je kritičnu masu i jedne sam se nezaboravne večeri konačno našla u ulozi glavne zvijezde. Časopisi su ujutro osvanuli sa bombastičnim naslovima – od klauna do zvijezde preko noći, pisalo je. Kazalište je postalo pretijesno, a Adonis je zadovoljno trljao ruke i dao nalog za izmjenu cijele radnje igrokaza. Tko je mogao predvidjeti katastrofu? Sve je bilo tako sjajno, rečenice su klizile, moji su pokreti bili profinjeni i meki, moj kostim doradio je poznati kostimograf i nikada svjetlo reflektora nije bilo tako sjajno i kazalište tako puno. Ali ime koje se skandiralo na kraju predstave nije bilo moje ime, bilo je to ime malog klauna iz desnog ili lijevog ugla. Kad ga je lutkar podigao, ali samo do ruba poderanih hlačica, prolomio se frenetični pljesak. U svom klanjanju mali me klaun nezgodno odgurnuo, pala sam iza kulise i tu večer nitko me nije podignuo, niti na mene obratio pažnju. Ujutro su me spremili u kutiju, kroz šupljikav poklopac čula sam da je scenarij izmijenjen i da se šivaju novi kostimi. Utonula sam u san. Iscrpilo me sve to silno presvlačenje, šminkanje i reflektori, a poderala sam i lakat u onom padu iza kulisa. Htjela sam samo svoj mir, pa sam na kraju zaključila da se sve desilo baš onako kako mi odgovara. Biti u mraku i izvan zanimanja javnosti bilo je svakako bolje nego biti izložen žaljivim komentarima nekog piskarala. Jedino me zasmetalo kad su me navečer probudili – skinuli su mi moje svilene cipelice jer nisu stigli sašiti nove za malog klauna. Usput sam čula da je Adonis zaposlio još nekoliko novih malih klauna, nadam se samo da mi neće skinuti jednog dana i moju krinolinu. |
