|
Pružio joj je sliku, zarolanu i povezanu širokom svilenom vrpcom. “Nešto što si željela oduvijek” – rekao je. Prihvatila je poklon, ali ga nije odmotala, nije ga pogledala. Nije rekla ni - hvala, samo ga je odložila posred stola. Između dvije poluprazne čaše. Dozvolila si je tu nepristojnost, pomislio je on, kao da je znala da unutra nije ništa ni manje ni više od njihovog vremena koje bi, zaustavljeno, trebalo završiti na njezinom zidu. Može li on reći, čak u tišini samog sebe da nije plaćao otkupninu za duboki udah? Jutros u galeriji, u naletu velikodušnosti prema njoj, tako je tada mislio, potpisao je čekove koje će potajno morati otplaćivati mjesecima. Kao podsjetnik na ostatke ničega u nekim budućim danima. “Nisam sigurna da ti znaš što ja želim” – rekla je sa osmijehom, jer su sjedili u restoranu. Njezine usne su se i dalje smiješile, ali njezin pogled mu se učinio ukočen i hladan, pa je okrenuo glavu i zagledao se kroz zamagljen prozor. U kišu koja nije prestajala padati. Njemu se sad sve više činilo da je cijena bila previsoka pa se predomislio i počeo se zanositi mišlju da će ona ustati bez riječi od stola, uz ispriku da ide napudrati nos i da se više neće vratiti. Učinila je to jednom, pod jednom drugom kišom u jednom drugom gradu i njemu je tada trebalo dva dana potrage prije nego je shvatio da u hotelu više nema njezinih stvari i da je otišla još te prve večeri. Ali ove večeri koja je trebala biti posljednja, ona je mirno sjedila bez najmanjeg znaka namjere da mu olakša finale, dok se vrijeme pretakalo novim dugim minutama, a ostaci vina u čašama postajali sve kiseliji. Poslije, nakon niza rečenica koje te večeri nisu bile izrečene stajali su pod kišom, na titravom šarenom svijetlu ulice. On je držao kišobran, ona zarolanu sliku. Kapi su se cijedile preko kišobrana poput kaveza koji ih je, nekim čudom, držao još ovako zajedno. Bez dodira. Dok je na slijepo tražila ključeve auta u torbici, on joj je brižno ponudio da će pridržati sliku, ali ona je samo odmahnula glavom. Izvukla je ključeve i pobjedonosno zazveckala njima ispred njegovog nosa. “Ako želiš, ostavi mi je, ja ću je dati uramiti” – rekao je nepromišljeno. Pod zaigranom svjetlošću boja u kapima kiše ona je samo na trenutak zaustavila otvaranje vrata svog automobila, a zatim brzim pokretom ubacila sliku na zadnje sjedalo i sjela za volan. Vrata su se meko zatvorila i škljocnula negdje u njegovom grlu. Dok je pogledom pratio stražnja svjetla njenog automobila shvatio je da je ona cijelo vrijeme znala. Trebati će mu ipak više od dva dana, više nego pod nekom kišom nekog drugog grada, da shvati da je ova večer bila posljednja, a ne samo jedna u nizu zadnjih. *** Na nekoj od mnogih ulica koje su vodile iz njegovog života, na nekom semaforu, jednom od mnogih pod kišom ove večeri, ona je na trenutak izišla iz automobila i bacila sliku u kontejner. |
