|
Među nama prostor zaglavljen u otiske drugih ruku savijao se omekšan lakoćom tvojih riječi Riječi iz magle jesenjih boja Bile su mojim glasom izrečene ( o izgovorenom promišljam sa zakašnjenjem,jer prije nisam) Prekasno za izgovore iz nekih noteza Iz prašnih ladica starih komoda Ne postoje više kalendari Za tebe,za mene,za nas Šutnja po koži klizi, zapliće mi kosu Tvojim prstima što mirišu na duhan Prostora više nema Suviše je zgusnut za riječi preporuka za čitanje |
|
Djevojčica je sjedila na prevrnutom panju, rukama obgrlivši mršava koljena. Jedan mu je kraj, onaj izvađen iz zemlje, osušenim korijenjem poput izgubljenih putokaza pokazivao na sve strane svijeta, a drugi, onaj odrezan oštrim zupcima motorne pile bio uronjen u plitki potok. Mogla je, oslonjena na grivu korijenja i zaštićena njime od pogleda slučajnih prolaznika (doista slučajnih, jer tko bi se provlačio kroz šaš do ovog nepristupačnog mjesta?) bosim nogama dotaknuti tijek vode. Promatrala je punoglavce. U titraju smirenog dana nije bilo mjesta za nestrpljenje, ali ona to nije znala. Ponekad bi se zanijela, jer bi joj se učinilo da je uhvatila trenutak pretvorbe, pa bi ugazila u hladnu vodu do koljena, sagnula se i primakla lice površini da bolje vidi. Smočila bi rub haljinice i ostala razočarana. Penjala bi se opet na panj i nastavila promatrati, sve dok se veče nije spustilo iznad vode , sjene postale gušće, a njene noge hladne. Kroz prorijeđeni večernji zrak kreket plavih žaba postajao je sve glasniji. Dobro ga je i jasno znala razlikovati od ostalih noćnih zvukova, iako su je uvjeravali da plave žabe ovdje ne postoje i da ih ne može čuti. Djevojčica je sjedila na plavoj stolici. Mahala je nogama lijevo-desno, naprijed-nazad, jer noge joj nisu dosizale do poda. Promatrala je putanju svojih lakiranih cipelica i ponekad malo zastajala da ih promotri pažljivije. Bila je ponosna - lijepo su pristajale uz svečanu haljinicu koju joj je majka obukla za ovu priliku. Kroz mutno staklo sjene su izgledale meke i nježne, izgubljene među predlošcima običnih ljudi iza nje i oko nje. Nitko se nije posebno čudio što je ova predstava, izvođena svake večeri već godinama, punila dvoranu do posljednjeg mjesta. Sve je bilo savršeno ispravno. Rukama obgrlivši mršava koljena pratila je pokrete i riječi i sitnim zubićima grickala usnicu.Znala je sve odgovore iako pitanja nikad nije čula i bila je uvjerena da će osvojiti nagradu. Na vrhu piramide, osvjetljen blistavim svjetlom reflektora kip plave žabe u ovom kolu još nije bio osvojen. Zaboravljen u plastičnoj vrećici u njenom džepu, ukraden iz plitkog potoka, mali je punoglavac konačno postao žaba. U mukloj tišini predstave ona je prepoznala kreket i znala je da je žaba plave boje. Djevojčica je sjedila na proplanku. Odlučila je otići izvan. |
|
Sve oko mene je muzika. Da li ti se ponekad čini da odnekud dolaze neki tihi zvuci, neke vibracije, neki poziv da oslušneš? Možda zvuk neke tihe gitare ili tipke klavira kao odjek iz nekog drugog prostora i vremena, možda pomisao i sjećanje na notu zaostalu u tvom uhu, možda samo zamah krila neke ptice ispod starog bora, odjek glasa djeteta od jutros zaostao u niti magle. Poziv da osjetiš, da pretvoriš svaki zvuk u opip. Muzika. Uvijek je ispočetka i ponovno slušam, svaki puta pronalazim nove nijanse, nježnije ili strastvenije. Neki tonovi postaju blaži, skoro neopipljivi u mom uhu, neki blagi postaju duboki do dodira. Ponekad ne prepoznajem melodiju, baš kao da je čujem prvi puta, a možda je doista prvi puta skladaju moje misli ili je samo čujem drugačije, a poznata mi je jer je u meni i prati onu koju slušam. Čuješ li ponekad tu muziku i poželiš li onda slušati opipljivo? |
|
Koračao je putevima koji su nekad morali biti ovdje. Otprilike. Orjentira više nije bilo. Ni nove autobusne stanice blijedog crvenog krova i izlizane klupe donešene sa nekog drugog stajališta. Bio je i jedan jablan na autobusnoj stanici, vidio se s prozora kuglane. I nekoliko njih na kraju ulice. Zbunilo ga je gdje su jablanovi nestali, jer do kuda je pogled sezao, nije bilo nijednog. Ili to nije bilo mjesto za koje je mislio da je? Kad mu je prije desetak godina netko napisao da su srušili kuglanu nakon požara i sagradili ovdje kuće u nizu, mislio je na polje s desne strane koje će ostati prazno. Ali ni polja više nije bilo i on je prvi puta danas pomislio da je zalutao. Može li se zalutati na prostoru gdje bi srce i savjest trebali poznavati tragove? Upitao je neku ženu koja je tuda prolazila da li zna gdje je prije bila kuglana. Ne, ona nije čula za kuglanu. Zaobišla ga je u širokom luku vukući žgoljavog psića na uzici, jer se počelo mračiti i kiša tek što nije počela. Nekad su psi ovdje trčali bez uzica – nisu se imali gdje izgubiti, niti koga ugristi i svima se znalo ime. Sada nije znao u koje dvorište ući i na koja vrata pozvoniti. Ono što je ostavio, nije više bilo ovdje, a ako je i bilo, on to nije znao naći. Povratak se činio besmislenim. Dok su prve kapi kiše ispirale prašinu razmišljao je da li je bilo potrebno doći ovdje da bi se samo potvrdila sjećanja i njihovi zapisi pisani danima i godinama. Njezin pogled u sjeni lista jablana, osmijeh zaljubljene žene ili riječi rastanka. Lice muškarca kojem je trebala pripasti, njegova ruka na njenom ramenu. Kotrljanje kugle, crveno-bijeli čunjevi iza gumenih zavjesa. Opore riječi prezira iz davnih dana kapale su sad s kišom u prašinu i počele stvarati blatnu lokvicu pod njegovim nogama. Stisnuo je šake do boli i pritisnuo ih uz nogavice hlača. Tada, one maglene noći nisu mirovale, dohvatile su kuglu koja se polako zaustavila u ležištu. Spremna. Tu je film sjećanja zastao zaglavljen u mokrom sutonu koji se spuštao nad puste ulice. Sve što se poslije desilo saznao je iz iskaza svjedoka na suđenju. Ubijeni zaručnik, zapaljena kuglana, bijeg preko polja kojeg više nije bilo ili ga on nije znao naći u šumi novih krovova. Osvrtao se stojeći na kiši i vjetru pod netom upaljenom uličnom lampom svinutom poput upitnika u njegovom srcu. Čije je bilo dijete koje se rodilo poslije, sin ubojice, ili sin ubijenog? Ispod njenih spuštenih kapaka i pognute glave odgovora tada nije bilo. Zašto je sad mislio da će ga naći, ovdje, gdje ni nju ne zna pronaći? Kiša je sad već lijevala i on je napokon odustao od pitanja. Iza niza titravih lampi u daljini upalilo se zeleno svijetlo semafora kao poziv. Zakoračio je preko ceste u jarku svjetlost i vatra je žignula u njegovoj glavi, crvena, krvava kao one davne noći negdje na ovim prostorima i polako se gasila i ispirala u lokvama kiše. Pod svjetlima automobilskih farova jedno se mlado lice naginjalo nad njegovo i oči su se susrele s njegovim očima koje su se gasile. Zaprepašteni i uplašeni glas objašnjavao je da ga nije vidio, a drhtava ruka pod kišom na mobitelu je utipkala broj hitne pomoći. On se samo smiješio na odlasku, jer u njega je gledalo njegovo lice, lice njega samog iz njegove mladosti i znao je da je dobio sve odgovore i da je pronašao ono što je ovdje ostavio. |
