|
On je slutio da je noć samo veznik . On i ona. Između noć. Oni nisu postojali. Sutra, kad noć pukne, kad se sunce raspukne, rastresti će ih jutarnji vjetar. Hoće li ona pokupiti sebe, uzeti se u naručje i potajno se maziti u nekim otvorima krivice ubačenim kao usjekline u svakidašnjicu? On je u oborenom svjetlu stolne lampe promatrao svoju ruku na njenom bedru. Njegova ruka, njezino bedro. Htio je da njezino bedro bude njegovo, tražio je obećanja u pulsu neke plave žilice, u nabubrenim bradavicama, pod njezinim sklopljenim kapcima. Ona se smijala i povlačila ga opet na površinu, među svoja razmaknuta koljena. Uzmak umjesto obećanja. I uzimao ju je ponovno s dubokom i divljom strašću bez prepoznavanja. Svojatao je golu i rastvorenu na prekrivaču s uzorkom. Sivo – zelene apstrakcije kuća i mostova. Ona crvena i meka. Rascvjetana. Baršunasti fragment noći. Početak priče koja nikad neće biti ispričana. Samo tema. Sve je još bila livada. Trebalo je ostaviti auto na kraju kolnog puta i pješačiti kilometar-dva. Dalje su bili samo blatni tragovi nekog gusjeničara. I njihov je auto već bio ovdje, blistav kao veliki crveni mak u polju nakon ljetne kiše. Zamišljao ih je – ona je udisala miris ljeta, a on je daljincem zaključao vrata auta i ruku pod ruku (ili možda rukom u ruci) presjekli su preko polja makova (može li on tim putem?). Nasred polja ona se možda sagnula da ubere mak. Ili on. Za nju. Vidio je ljude u vinogradu na obronku, neki čovjek pokazao mu je rukom smjer. Da slijedi njihove tragove. Plava mapa s nacrtima u ruci još jučer bi bila razlog, danas je bila izgovor. Za njega. Iza ruba šumarka ugledao je mehanizaciju. I ljude. On mu je mahnuo pozivajući ga. Nje nije bilo. Samo crveni makovi. Rasprostrti nacrti za neke buduće dane odmora. Sasvim smisleni razgovori ovdje gdje su pogledi jasni. O rokovima i useljenju. O poklonu i srebrnom piru. O cijeni. Makova više neće biti - rekao je. Rečenica bez smisla. On ga je pogledao malo iznenađeno. Mladi moj prijatelju, ti si romantik. Tko bi rekao? - nasmijao se sa sigurnošću kojom se smiju ljudi koji nemogu više ništa izgubiti. I koji to znaju. Ovdje ćemo posaditi magnolije. Moja žena voli magnolije - dodao je. |
|
Da, ljubavi. Nelogičnost dotjerana do vrhunca. Ispijam uvijek ispočetka tu čašu koju puniš. Obuhvaćam je prstima. Nategnem mišiće i podižem ruku, samo tanka prozirna opna dijeli me od dodira. Naslanjam je na lice, ćutim te prelazeći granicu nedohvatljivog.. Bez traga oklijevanja stavljam usne na tanko staklo i puštam da crveno teče svilenom stazom. O, lako je ispiti kad znaš da će stalno biti puna. Ali ja ne znam, pa ipak je lako - dok mi se nektar cijedi niz grlo ne pomišljam da možda ispijam posljednju čašu. Lakomo prolijevam, cijedi mi se niz bradu. Udišem miris duboko u uvjerenju nepotrošivosti, bez pitanja čak i o prvoj sekundi sutrašnjice. Da, ljubavi. Opijaš me do besvjesti. Čašom crvenog vina, čašom guste, mirisne, nepresušne ljubavi pojiš me s takvom lakoćom da ponekad pomislim da je samo nevina dječja igra u pitanju. Bez primisli i očekivanja stvoren trenutak koji traje. Jesam li se trebala pitati u neka druga, bivša vremena u kojima možda nisam bila tako spremna izložiti se ovako gola, samo sa tankom kožom preko svoga srca? Možda. Danas je nelogičnost ljubavni pečat, a svako logično pitanje postaje besmisleno. Da, ljubavi. Da. |
|
Majka je pričala. Ima jedna livada. Trava na njoj je zelena i gusta, vlati se nježno povijaju pod vjetrom. Otvorena je prema nebu, kiše je peru i sunce je prži, mjesec joj noćne priče priča, zvijezde padalice na njoj plešu. Na toj livadi moguće je leći na leđa, ispružiti se na mekoj zelenoj prostirci i slušati kako zemlja diše, čuti kako svemir priča. Na toj livadi moguće je čuti muziku u ritmu srca, riječi koje se same pričaju, smijeh koji rađa suze radosnice u očima. Na toj livadi moguće je zagrliti sreću. Djevojčica je sjedila i jela svoj puding. Upitala je majku gdje se nalazi livada na kojoj plešu zvijezde padalice. Majka nije odgovorila. Kuhala je ručak. Djevojčica je pojela svoj puding i bila je tužna. Ona još nikada nije vidjela zvijezde padalice. |
|
Da, postojao je jedan mostić ovdje. Posljednji puta kad sam stajala na njemu i promatrala rijeku kako teče, bio je već zapušten i star. I rijeka ispod njega bila je prljava i mutna kao i sada, ali je sunce na njenoj površini stvaralo svoj odraz i igru zlatnih perlica. Nakon nekog vremena stapale su se u jedno i cijela je površina rijeke postajala meki zlatni tepih koji je lelujao na vodi u beskraju. Obala rijeke je žuta i blatna i šiblje je na njoj polegnuto od rječnog protoka , na prvi pogled uopće nema neku ljepotu. Ali vidici su tu prostrani i široki, a vjetar ponekad nestane kao da se stopi s tim prostranstvom. Tada nastaje tišina u kojoj je s mostića bilo moguće vidjeti i osjetiti čistu, jasnu i glatku sreću trenutka, kao perlicu utkanu u zlatni tepih na vodi. Eto, tog mostića više nema, srušio se od starosti, nestao je kao da ga nikad nije bilo. Stajala sam na obali rijeke i razmišljala kako je sve prolazno i kako je lako predati zaboravu nešto što nam više ne treba. Izgradili su se neki novi mostovi na nekim drugim mjestima, na mjestima na kojima ne nastaje tišina čak i kad vjetar prestaje. Gledala sam rijeku bez mostića, jedna je ptica nisko letila nad njenom površinom. Nasmijala sam se što sam na trenutak zaboravila ono što znam – da nisu potrebni mostovi da bi se došlo iznad rijeke. ** Kratke priče |
|
Iz nosa mu je curilo.Kihnuo je. Podignuti pogled slona nije baš bio ugodan. ....ar-ti-ku-la-ci-ja.. Prije optužujući. Kihanje i šmrcanje baš u nezgodno vrijeme, kad rad dišnih organa mora biti savršen. Da bi se osjetio pokret ošita, dobro je držati ruku na području ošita. Kod udisaja se ne smiju podizati ramena, već ona moraju biti mirna, a udisaj mora biti kratak, brz i bez šuma. Pri izdisaju treba kontrolirati potrošnju zraka, on mora strujiti van mirno i ujednačeno. … u-jed-na-če-no…. Nemoguće uz kihanje, šmrcanje i suzne oči. Izvukao je meku krpicu, stavio prst na labium i snažno puhnuo. Začuo se oštar ton i zvižduk. Pogled slona je bio sve neugodniji. Morao je skinuti glavu i ispuhnuti kapljice vode i sline kroz usni otvor i nježno brisati krpicom osjetljive dijelove. Opet je kihnuo. ….pje-va-la-je-pti-ca-kos.... Nemoguće. Možda u nečijem vrtu. |
|
Uranjala je u vlastitu unutrašnjost, kao rukom kroz modru površinu. Osjeća na vrhovima prstiju, na dlanovima, dodir bestjelesnosti. Područje postojećeg izvan prostora i vremena. Samo evokacija ugođaja duše. Protusvijet čija sadašnjost, vidi slučajnosti, koincidira s prošlošću i budućnošću ruke uronjene u plavetnilo. Bestjelesnost koja može modelirati svjetove dublje, onkraj granica dohvatljivosti. Glave naslonjene na podlakticu i vruće kože trbuha stopljene s palubom sluša odbijanje valova od trupa broda. Mirovali su. Daleki bijeli oblak iza ruba otoka, kao paučina na krilima galeba. U obrisu osamljena ovca, čeka i ne miče se. Samo stoji okovana suncem. U dubokom leluja muzika kroz vlati trave i bujaju voćnjaci. Sunce kao naranđa u zjenicama. Dan podignut, otkriven, goli. Kao ona sama. Ruke znalca na ramenima. Na vlažnoj koži vrata jedna je kap krenula na putovanje niz leđa. Prsti su je slijedili dok nije bila izgubljena. Negdje. More je pripovjedač. Majstor. U maniri nezaboravnih lirskih tradicija stvara se fantastični kanconjer, pa se na opaljenim leđima slatko raspukne koža, neki intuitivni zametak oživi i rašire se krila. Akord mirisa, šapat vala, slana improvizacija. Veliko finale. Nedvosmisleno veliko finale unutarnjeg prostora izloženog suncu i vjetru. Uranjanje u duboku bestjelesnost . Slana nesuvislost vrućeg ljeta. |
