|
Uranjala je u vlastitu unutrašnjost, kao rukom kroz modru površinu. Osjeća na vrhovima prstiju, na dlanovima, dodir bestjelesnosti. Područje postojećeg izvan prostora i vremena. Samo evokacija ugođaja duše. Protusvijet čija sadašnjost, vidi slučajnosti, koincidira s prošlošću i budućnošću ruke uronjene u plavetnilo. Bestjelesnost koja može modelirati svjetove dublje, onkraj granica dohvatljivosti. Glave naslonjene na podlakticu i vruće kože trbuha stopljene s palubom sluša odbijanje valova od trupa broda. Mirovali su. Daleki bijeli oblak iza ruba otoka, kao paučina na krilima galeba. U obrisu osamljena ovca, čeka i ne miče se. Samo stoji okovana suncem. U dubokom leluja muzika kroz vlati trave i bujaju voćnjaci. Sunce kao naranđa u zjenicama. Dan podignut, otkriven, goli. Kao ona sama. Ruke znalca na ramenima. Na vlažnoj koži vrata jedna je kap krenula na putovanje niz leđa. Prsti su je slijedili dok nije bila izgubljena. Negdje. More je pripovjedač. Majstor. U maniri nezaboravnih lirskih tradicija stvara se fantastični kanconjer, pa se na opaljenim leđima slatko raspukne koža, neki intuitivni zametak oživi i rašire se krila. Akord mirisa, šapat vala, slana improvizacija. Veliko finale. Nedvosmisleno veliko finale unutarnjeg prostora izloženog suncu i vjetru. Uranjanje u duboku bestjelesnost . Slana nesuvislost vrućeg ljeta. |
