|
More je u uvali mirovalo modrozelenim ornamentima, plovidba je ostala kao prošla figura u spuštenim jedrima, zamotani užici vjetra i soli kao okvir nekim drugim fragmentima. Razrezao je lubenicu. I pokret vlažnih ruku niz slabine kao proročanstvo, kao one lubenice koje su kao djeca u rosno jutro bacali usred polja punog zelenih sjajnih glava. Prasak u polju, lubenica se rasprsne, a unutra sočno hladno srce. Slikarska aluzija neba boje srebra iznad tamnog zelenila i pod nekim drvom (bijaše li to šljiva?) luckasti pan što u frulu svira jutarnjicu i predlaže virtualne predstave koje će se (možda?) tek kasnije realizirati. Lubenice tada nisu marile za psihološke razrade zamišljenih prizora, to je pripadalo nekim kasnijim ljetima koja su uglavnom ćutila glatke kore umjesto srca. Slike su se tada samo plošno nizale dok je prozirno crvenilo kapalo na sasušeno, prašno polje i lijepilo se uz bose noge. Tada je lubenica bila samo okus i miris bez viška značenja, ničim obilježena osim rosom koja je hladila dlanove. Bez tumačenja. Sada razrezana i crvena, kao najava, miriše i sočnim erosom među bedrima. |
|
Dok zatvara torbu, razmišlja o tome kako je žena s drugog broda lijepa, iako više nije bila mlada. Kretala se po brodu vješto i opušteno. I nasmiješila se kad bi im se pogledi sreli. Brodovi su im se već dva dana dodirivali u marini. Kiša, malo zapjenjeno more vani. I loša prognoza. Gasi cigaretu. Malo joj je opekla prst, ne može se više stvari raditi odjednom. Samo jedna. Samo pakiranje kao konačnica. Žena s drugog broda čisti ribu, jedan je zarez bio nezgodan. Opečeni prst, zarezani prst , udica u prstu i puna čekaonica neke otočne ambulante. Srpanj neke godine. Zatvarač torbe je kategorički odlučan. Par udaraca dlanom po crvenoj torbi. Kao potvrda. Puna je, na vrhu nešto prljavog rublja, na dnu neotpakirano. Jedan je bljesak kliznuo duž mesingane ograde broda. Na kratko. Naznaka da oblaci popuštaju svoje sivilo. Čovjek s drugog broda stavlja ženi flaster na porezani prst. Ostavila je torbu i naslanja se na ogradu. Između dva broda jedva bi stao jedan korak. I malo mora. Nije valjda ništa strašno, upita. Žena prema njoj podiže crni baršun svog pogleda i odmahuje glavom. Čovjek s drugog broda nije podigao pogled, šutke je obrađivao malu ranicu. I jučer navečer samo je šutio, dok je žena, naslonjena na ogradu broda govorila i pozvala ih na čašu vina. Nisu otišli, on je odgovorio da su upravo završili i da je za večeras bilo dosta. I ne samo za večeras. Razmišljala je sinoć kako nije znao što je odbio, jer nije shvatio poziv. Ispijanje njihovog vlastitog vina ranije te večeri bilo je previše žestoko, kao grapa, začinjeno gorko. Ostali okusi bili su izgubljeni. Marina se budi, još sat-dva i vezovi će ostati prazni. Čovjek na drugom brodu odmata uže. Žena podiže kosu i kvači je kopčom, vjetar je vani još uvijek jak. Jedan je crni pramen ispao i ona zamišlja kako će se vjetar igrati njime tamo na otvorenom moru. Njezine su špange u torbi i ništa nije zaboravljeno, ovaj puta ne. Sa prove promatra dolazak auta, on je izišao i otvorio prtljažnik. Otvorene ralje za njezinu torbu i put do autobusa. On stoji i čeka, tako je lakše odreći se bilo kakve odluke. Ona uzima torbu, čovjek s drugog broda je prihvaća. Neki dogovori prešutno se sklapaju bez vlastitog saznanja. Potpis na kapi kiše ili noti vjetra u zraku, nevidljivo jasno. Brodovi su jedan uz drugi, dovoljno je sagnuti glavu ispod brodske tende i prekoračiti ograde. Žena joj pruža ruku dok čovjek pokreće motor broda. Grgljaj na površini mora i dodir njenih nogu na palubi drugog broda. Drugi brod. Ruke žene su malo grube od brodskog užeta, jedra i soli, ali nježne na njenim bokovima. A usne puteno meke i mirišu na alge. Sa prove promatra kako se obala marine udaljava, on i otvoreni prtljažnik uskoro joj nestaju ispred očiju. Iza broda bijela brazda postaje sve šira. |
|
On sjedi pod brodskom tendom i izgleda kako kakav indijski rađa dok dimi lulu. Ustvari, ona ne zna da li indijski rađe puše lulu i ne zna zašto je pomislila na indijskog rađu, jer u njegovim crtama nema ništa indijskog. Možda zbog načina na koji sjedi. Ili gleda. Gleda je ispod oka i promatra putanju njezinih prstiju. Putanju tanjur - usta. Jer, drugačije se niti ne može pojesti buzara. On čeka. Dok čeka, priča o standardima i inventaru i dužini od jedanaest metara i gazu preko metar i pol. Malo je spustio bermude, ovaj puta su žute , a u pupku još kapi vode od kiše ili mora. Ili brodskog tuširanja. On sada priča o tanku i gorivu i o ribaru koji je donio školjke. Ima za još jednu buzaru. Ako hoćeš, govori joj. Ona ne zna, šuti i jede. Iza leđa bijelo brodsko platno ljepi se uz vlažnu kožu vrata dok oblizuje prst po prst. S užitkom. On pruža ruku kroz topli vlažni zrak i uzima joj ruku na pola puta. Lizne ljepljivu traku koja se cijedi niz zapešće. Okus je dobar. Ona se smije, dotiče mu ispod stola potkoljenicu bosim stopalom. Potkoljenica mu je hladna, a njeno stopalo je vruće.Izgorila je jučer na kamenu. Malo se nagnula i kapi joj se cijede niz leđa. Hlade. Padati će i sutra cijeli dan i oni će se moći ljubiti između kiše i mora. Biti će samo pučina, ona, on i galebovi. Oni iz nekog vremena prije ovog u kojem su postali stranci. Ona još ne zna za sutra. Uzima posljednju školjku i rastvara je prstima. |
|
Susret Sunčani disk bijaše već visoko na nebu tog običnog dana kad je otvorio oči. Miris ružmarina i kadulje u titrajima i danak hrane u vidu jedne smokve. Noćas je sanjao nakon dugo vremena, nakon vremena koje bi neki proglasili i stoljećima, ali ti snovi sada mu se učiniše potpuno nesuvislim, kako to obično snovi i bivaju. Koliko god se trudio nije sada uspio povezati racionalno riječi i lica koja su mu pravila društvo pod istim ovim suncem ispod spuštenih kapaka. Malo se nasmiješio, nesvjestan kako je smijeh postao kroz godine lutanja rijedak gost na njegovom licu, nasmiješio se jer je ugledao gnjurca nedaleko obale, pa su se misli susrele s nekim trenutkom sjećanja milenijima unatrag. Uhvatio ih je snagom volje kao mrežom i vratio se promišljanju o snovima. Mag je sjedio u podnožju kamenog oltara i oblikovao ga. Boja plamena gušila se u pepelu, ali mag je bio uporan. Bio je iz one sorte spremne boriti se sa neposluhom orlova i divljim proturječenjem vučjih urlika, a svaki ugriz zacjeljivao je na njegovim rukama i prije nego je nastao. Oblikovanje jednog ljudskog bića bilo je za njega prava igra sa neupitnim završetkom. Putnici su znali, siva lica iz gliba, iz guštika i močvara , nepoznate polazišne točke, da ih ruke maga mogu podići na oltar i imenovati ih. Nejasni snovi. Nešto u njima nije bilo u redu, ništa nije bilo u redu. Jer ovdje i sada, na sunčanom svjetlu, lice maga postalo je neprepoznatljivo i nedohvatljivo za sve one znane tehnike racionalne analitike kojom se inače tako vješto služio. Okrenuo je pogled prema kuli, vrata su bila otvorena. Bose noge ćutile su topli kamen poznatih staza, stepenište doma izgubljeno iza ograda postalo je vidljivo. Kamen izlizan udruženom snagom mora, sunca i vjetra, stopalima predaka i vrelim suzama, tihim šapatom i zvonkim glasovima, papcima koza, perjem galebova. I utrobom mirisa crvene gline. Gledao je i čuo je. U kuli, dječji smijeh zatitrao je nježnim glasom zvončića, onih rukom rađenih od grana masline i glinenih kuglica što su imali meki zvuk dobrodošlice. Dječak se pojavio u okviru vrata i krenuo prema njemu, koracima koji su tek prohodali i ne pitaju za smjer. U široko rastvorenim dječjim očima zrcalila se pučina. Skakutao je i trčkarao, smijao se i ponekad bacio kamenčić u more. Govorom gugutanja i gesta, bez razumljivih riječi, pričao je priču o moru i algama, o vjetru, nebu i zvijezdama, o svemiru. Priču o postojanju. U mirisu oleandera, u svjetlucanju kapi u oku, u iglici bora Biće je šaputalo.. Ja sam ptica i kamen, drvo masline i mušica u letu, ja sam oblak na kristalnom nebu i nebo samo, munja u oluji i tihi povjetarac.Ja sam kišna šuma i pustinja, rijeka i utroba iz koje izvire, i titrava zvijezda u beskraju svemira. Ja sam dijete što pjeva i starac što umire, ja sam glazbalo i zvono, ja sam sve. Ja znam i postojim. |
|
Dolazak Ni galebovi nisu zamijetili njegov dolazak na obalu te mračne noći jer nije bilo ni lađe koja bi se oglasila bacanjem sidra, ni splavi koja bi udarila u šljunak. Sam je bio samo fluid, titrajuća sjeta, neka stalna tuga, odvojen od nečeg nedohvatljivog a neizrecivo važnog. Od nemogućnosti racionalnog poimanja osjećao je već tjelesnu slabost, pa nije znao i nije se sjećao da li je ovaj dolazak bio njegova odluka ili je nemoć tijela bila razlogom da su ga valovi izbacili na poznatu obalu. Lutao je do sada daleko od tih obala opasanih zidinama, po mlačnim šumama hrastova obloženih mekom mahovinom i udišući miris zemlje i gljiva kroz paučinaste maglice. Zvukovi i oblici svijeta oko njega postajahu mu sve prigušeniji, nekako odsutni, pa se na kraju i prestao njima hraniti. Iza zidina, znao je, jer je sam izašao kroz propuklinu rasprsnut u komadiće, bilo je samo kretanje po kvadratićima, a kvadratići su činili kockice i stvarali piramidu sa čijeg vrha je, osjećao je, pucao predivan pogled daleko na sve njene četiri strane. Tada se raspucao u nemoći da dohvati vrh i započeo svoja lutanja odričući se svake čvrste točke. U mraku ispred mjesečine kula je sad imala obris oblikovan besanim noćima i na podlozi svjetlog obzora , kao zapis mrtvim bogovima mogla je postati i njegovo počivalište. Rukom se oslonio o kameni zid i okrenuo pogled prema pučini. Začuo je krik neke ptice i osjetio mir dubina, a te su ga dubine sada bodrile tihom muzikom u njegovom nesvjesnom naumu. Trebao je odmor, pa se prepustio zaboravu i razlio podno zidina, upijajući miris soli i ćuteći smolu borova. ..nastavak slijedi.. |
|
Neki dan ubijena je prva kometa ljudskom rukom. Udarni projektil udario je točno tamo gdje je upućen, a žrtva je snimljena trenutak prije egzekucije, za vrijeme egzekucije i nakon egzekucije. Ubojice su doživjeli ekstazu,pljeskali su, smijali se i grlili međusobno. Žrtva je zaurlala u veličanstvenoj svemirskoj eksploziji, puno većoj nego je itko očekivao, a oblak suza sastavljen od plina, prašine i leda razlio se Svemirom. Ubojice smatraju da se na takvim kometima odigravaju vrlo burne aktivnosti i da je sudar jedne takve komete sa Zemljom bio odgovoran za prvu vodu na našem planetu.Da li je ubijena kometa imala namjeru sudariti se s nekom planetom na svojoj putanji, ne zna se. Obdukcija ubijene komete trajati će godinama. |
|
Nebeski slap rominja, romori, mrmori, igra se. Brojalica kišnih kapi, do-re-mi, pa neki kamenčić odskoči, poskoči, zakotrlja se. Potok poteče, zaroni, izroni, nasmije se grlom vodenim dok po njemu kapa kap po kap nebeska muzika. Savršeni spoj kišnih misli i ritma na staklu cijedi se niz moje rame ogoljelo tvojom rukom. Toplo i vlažno šapuće kiša tvojim glasom, rasprsne se pa žubori. Pada kiša tvojim smijehom, smijehom zaplete se oblak među tvoje prste, zakoluta po koljenu kolopletno, do kolijevke nabasa, rosuljavo se roti s valom nebeskim. Saplela mi kiša misli, domislicom sastavila nebo i zemlju, potopila me, otopila, rastopila me tvojim dodirom. Vrhuni kiša ,u vrutak ukliže, prekipi, preklopi. I stane. Na prozoru vlažni ispis. Rukopisom kiše. |
