|
Gledam njegove ruke, sunce ih je već obuklo u onu boju prženog šećera koja je ponekad u meni izazivala želju da odaberem jedan od njegovih prstiju i isprobam mu okus. Ali tko zna što bi pomislio, možda bi se osupnuo, jer je od onih ljudi čvrstih moralnih načela i izgalancane pristojnosti koji svaki dodir koji si ne mogu objasniti tumače na sasvim pogrešni način. Danas su njegovi prsti bili sigurni od bilo kakve moje želje za okusom šećera,ali sam osjetila neodoljiv poriv da mu rukom prođem kroz sada već sijedu kosu. Ali to bi ga možda još više zaprepastilo nego da mu okusim prst. Mislim da bi taj moj majčinski pokret kod njega izazvao stid, možda bi se nelagodno nasmiješio, možda bi čak pocrvenio. Jer bi pomislio da ga tješim. Sjećam se da je jednom, godine su od tada već prošle i bili smo oboje jako mladi, pocrvenio kad sam ga s bezobraznom otvorenošću koja priliči samo neosjetljivoj mladosti, a bez nekog posebnog razloga upitala pred cijelim društvom dali mu se sviđam. Nije me pitao zašto ga to pitam, samo je pocrvenio jer je shvatio da sam otkrila da me tu večer potajno iz prikrajka promatrao. Ili se možda posramio što nije imao hrabrosti pogledati me otvoreno i prvi dobaciti neku zavodničku rečenicu, što bi bilo za očekivati od dečka podosta starijeg od balavice koja mu je zapela za oko, već je zavođenje prepustio svom mlađem prijatelju. Mislim da je bio sretan što je društvo bilo bučno, pa je zaključio da nitko važan moje pitanje nije čuo, pa nije na njega odgovorio. Ni tada, ni kasnije. Ali ja sam znala i ,vjerujem - on je znao da znam. Poslije su nas naši brakovi, djeca koja su se zajedno igrala i zajednička obiteljska ljetovanja štitila od nepromišljenosti do kojih bi, bar tako vjerujem, došlo da se nismo svi tako dobro poznavali. Znao je navraćati na kavu i piće, pričali smo obično o vrtu, gredicama i šivanju gumbi i izmjenjivali recepte, jer je bio od onih rijetkih muških primjeraka koji kuhaju ručkove svojoj obitelji i idu u nabavku. Njegova i moja bračna polovica ponekad su izvaljivali peckave šale na račun naših odnosa, što se radi samo onda kad si siguran da tu baš ničega nema. Pa smo i on i ja bili sigurni. Svoje povremene, tajnovite i malo lascivne željice nisam nikad nikom otkrila, najmanje njemu. Neću ni sada. Jer možda nebi pocrvenio, nebi se osupnuo i možda bi mi rekao da se svih ovih godina nadao da mislim ponekad na njegove ruke i da je očekivao da učinim baš to što sam oduvijek željela učiniti, a nisam. Mogao bi mi reći ono što i sama znam – da me je svih ovih godina ponekad promatrao kao one jedne davne večeri kad je nepovoljna konstelacija zvijezda zapisala samo paralelu, a ne i sjecište naših puteva. A možda bi rekao da sam sve to samo umišljala. Tko zna, ljudi kad dohvate određene godine i kad više ne postoji opasnost da se realiziraju neke želje, lakše o njima govore, kao da je to nešto što s njima nema veze, a nekad ih i zaborave kao da ih nikad nije bilo. Neka moje želje ostanu, pričati o njima sada moglo bi ih zauvijek ubaciti u neku crnu rupu. Ovako i dalje titraju negdje iza horizonta. |
