|
On je prestao biti njeno ogledalo. Slika je postala zamagljena, riječi su mijenjale smisao. Odgovarao je cerenjem na njen osmijeh, porugom na njenu nježnost, šutnjom na njezinu muziku. Neki je trenutak izvan njih, neka vibracija, stvorila pokrov na muzičkoj kutiji, unutra su zvukovi gubili na čistoći, i udarali disonantno po staklenoj površini. Staklo. Tvrdo i krhko, bez slike. Stavila je dlan na ogledalo, ruka joj je bila još uvijek topla. Orosilo se, zapisi prstom bili su samo trenutak i ocijedili se. |
