|
Mjesecima već vrištalo je u njoj i lomilo je na male mutne staklene prizme bez loma svjetlosti, ali ona se ipak naslanjala oznojenim dlanovima na slike sjećanja. Ispred je bila tišina nepoznanica, iza nje raspuklo ogledalo. Prstima je nježno prelazila raspuklinama, krhala komadiće i ogledala se u njima.On je uvijek bio tu, njegova je slika bila sve jasnija iako je bio samo u prolazu, njena se pretvarala u sjenku. Udarala bi dlanom uvijek ispočetka i stvarala nove raspukline. Tražeći sebe. Nije bilo krvi na prstima, ruke su imale rukavice sljepljene za njenu kožu. Stajala je satima i satima tako ispred krhotina, danima, mjesecima. Koliko vremena je imala prije nego dotakne dno i nestane? Udarila je posljednji puta, nije više bilo ogledala, samo siva pozadina i posljednji je komadić pao pred njene noge. Gledala ga je i žaljenje za samom sobom preplavilo ju je kao mutna rijeka, pala je na koljena i nježno ga uzela u ruke kao da uzima posljednji djelić sebe. Premalo da se ogleda, premalo da vidi bilo što. Pokušala je uhvatiti zraku svjetlosti, uzalud. Stisnula je šaku u posljednjem pokušaju da uhvati bol i iscjedi iz očiju bar jednu suzu. Za sebe. Između prstiju potekla je krv. Crvena, njezina, topla. Staklene prizme rasule su se iz nje vriskom. Krvavim prstima dohvatila je jednu. Odraz je bio jasan. |
