bosim nogama
31.03.2005., četvrtak
Zubić
|
Moj mali psić danas je morao izvaditi jedan rasklimani zubić. Bio je tako bespomoćan. Sada spava. Miš mali. |
29.03.2005., utorak
Leptir
|
Prestala je govoriti. Podigla je pogled i susrela negdje na pola puta udaljenosti samo svoj odraz, s druge strane nije bilo odaziva, čak ni kao jeka. Ali bila je tu, njena mučiteljica bez riječi, bez pitanja. U sivoj elegantnoj bluzi ispod bijele kute, uredno začešljane kose i ruku Mona Lize u svom krilu. Sad se pitala miče li se bijela kuta uopće, možda sjedi tako i kad nje nema, možda uopće nije živa, možda uopće niti ne sluša. Možda ni ne diše. Ali disala je, vidjelo se po pomicanju njenog grudnog koša, gumbić na košulji u redovitim se razmacima uredno zatezao do propisane granice, ni više ni manje, a onda se vraćao u labavo stanje. Ona nema gumbića, zadnji su popucali i razgolitili je do neugode. Sad je prstima koji su malo drhtali pokušavala sastaviti rubove košulje, ali što je više zatezala košulja je bila sve više tijesna i lijepila se na oznojenu kožu. Neugodno. Svježa i davna sjećanja prvo nevidljiva i nejasna, sad su dobijala neku crvenu boju srama koja je na mjestima prelazila u ljubičasto. Tražila je utjehu i melem, ali bijela kuta s druge strane bila je neumoljiva. Ruke Mona Lize nisu poznavale rukavice. Ako bi pauza bila malo dulja, samo bi tiho ispod glasa rekla: samo ti pričaj dalje, slušam te, i to je bilo poput zapovijedi. Mjesto na kojem je sjedila dalo joj je na to pravo. Kad je ona ušla, bijela kuta je bacila pogled na sat, učinilo joj se da se uključio tajmer iako ga sat nije imao. Ruke Mona Lize renesansnim pokretom pokazale su stolicu. Svaki puta isto, ispočetka isti rituali. Da li je unaprijed znala da je ovo još samo jedan paket u nizu, odmotan i zamotan već nekoliko puta, tako da je i papir bio izgužvan.? Povijest bolesti nije poznavala druge otiske jer su svi digli ruke i sad je samo predstavljala povratnu kartu na stolu. Neka se nađe. Pa ipak ona je poslušno pričala ispočetka iste priče. Pričala je o gušenju i drhtavici, o panici i hladnom znoju straha od propasti i samoće. O bezimenim avetima koje su se pojavljivale u sjenovitim uglovima, o dnu kojeg je dotakla i želji da ide u nemoguće dubine, o svojim promašajima, o sebi maloj ptici i letu sa balkona. O nemoći da se obrani od kradljivaca njenog života. Priče o krivici i sramu. O punim i praznim čašama bez dna, o krvavim tragovima u toploj vodi i padu u bezdan. Slušam te, pričaj dalje. Ima li dalje? Noktima koji su se vać malo nakrhali grebala je sada dalje po sjećanjima, možda nekim novim i neispričanim, baš na mjestima gdje je boja bila ljubičasta, jer baš tu bubrili su nevidljivi vlasnici njenog života u svojim čahurama. Čahure su bile sve veće i unutra je počelo zujati. Aveti su je slijedile i smjestile se pod njenu kožu. Bijela kuta nije ih čula, ruke Mona Lize vrtile su sada plastičnu čašicu u kojoj su bile odmjerene dvije bijele tablete. Pojačana doza. Ona je i dalje pričala, zamišljala je kako će neki leptiri probiti opnu njene kože, imati će crna krila i sedef na vrhovima i stopiti će se sa noćnim nebom. Ruka Mona Lize podigla se i popravila neki neuredan pramen iza uha.To je nešto novo, rekla je i pružila joj čašicu. Jedan je crni leptir iz nekog ugla zalepetao svojim krilima. Ruke Mona Lize ispustile su čašicu i bijele su tabletice nestale negdje u paučini pod stolom. Gusjenice su ugibale u starim zidovima bolnice. Stiglo je doba rađanja leptira. |
27.03.2005., nedjelja
Gost
|
Jutros dok sam pila kavu zagledana u maglene koprenice vani i razmišljala koliko je zapravo sati sada u ovom svemiru ovisno o udaljenosti koje tog trenutka prelaze moje misli (ponekad se tako znam baviti nekim naučnim pitanjima) i nakon što sam zaključila da moje misli nisu prevalile ni milimetar puta i da je vrijeme stvarno nebitna kategorija (umni zaključci su uvijek rezultat umnih pitanja) miris kave postao je drugačiji (ili su mi samo nosnice postale prohodnije). Opojniji. Odvojila sam pogled od maglice vani, a On je sjedio za mojim stolom i rekao mi: natoči, molim te i Meni. Da sam sjedila na stolcu sigurno bi pala s njega, ovako sam samo stajala s nogama prikovanim za podne pločice i trebalo mi je nekoliko trenutaka da se pokrenem i napunim Mu šalicu. Njega nikako nisam očekivala ovdje u mojoj kuhinji. I to jutros. Nasmijao se smijehom blagim i mekim kao te maglene koprene vani i upitao me: čemu toliko čuđenje? Srknuo je kavu, činilo mi se s velikim užitkom, dok sam ja pokušavala objasniti da je boravak u mojoj kuhinji svakako gubitak vremena za Njega koji danas ima sigurno važnija posla. Sad mu je pogled postao veseo, neka šeretska iskrica zaigrala je u Njegovim očima i kroz smijeh mi samo reče da sam zaboravila da je On uvijek i svuda, pa zašto ne bi bio i u mojoj kuhinji. Rukom je posegnuo u džep svoje jakne i izvukao malu knjižicu, prstom prelistao nekoliko stranica kao da provjerava što je u njoj napisano i onda mi je pružio uz objašnjenje: eto, napisao sam jednu zgodnu priču, pogledaj malo kad ćeš imati vremena, uvjeren sam da ćeš uživati u čitanju. Naravno da sam bila zbunjena, ali više to nisam htjela pokazati, pa sam rekla onako malo nehajno: pa to je prekrasno, nisam imala pojma da znaš pisati. Opet je srknuo malo kave i ništa nije rekao, ali očito zato jer je pomisao da On nešto ne zna bila besmislena. Naravno da zna. I čitao mi je misli (naravno da i to zna) jer je rekao: i ti znaš, samo se moraš sjetiti, svi znaju sve, samo na različite načine, otpusti kočnicu, dodirni misao i riječ iz neke paralele pa ćeš vidjeti da znaš. Ako mogu Ja, zašto ne bi mogla i ti? Njegov je glas bio doista umirujući kakvim ga zamišljamo, a smijeh biserna zrnca rasuta po mom stolu. Na rukama nije bilo stigmi, bile su malo grube sa par ogrebotina koje nikako nisu mogle potjecati od zabijanja na križ, sličile su običnim rukama nekog radnika ili seljaka kakve se viđaju svuda. Opet mi je čitao misli pa mi reče: eh, da, imao sam i Ja neke dileme, jednog dana sam spoznao da samo moram stvarati nova i nova čudesa, da uvijek ispočetka za ljude učim i njihove živote živim, pa zamolih Boga da Mi dopusti da se vratim svojim alatima i zanatu.* Malo sam se nasmijala, bilo mi je sasvim jasno da Mu posao nije bio lagan jer ljudi su nezasitni u svojim molitvama i zahtjevima, ali me začudilo da Mu je Bog to dopustio. Pa i nije,reče mi On, rekao Mi je samo da je Moja volja isto što i Njegova i da idem svojim putem kao i svi ostali ljudi kako bi bio sretan na ovom svijetu.* Srknuo je zadnji gutljaj kave i rekao mi na odlasku: dobra ti je ova kava, miris joj je stvarno opojan. Ispratila sam ga kao svakog gosta jer to bijaše danas Njegova volja. I moja. --------------- *djelomično rečenica preuzeta iz:R.Bach, Prividi Sretan Uskrs! |
25.03.2005., petak
Cenzura
|
Otvorila sam prozor.Okrhnuti mjesec na kosini neba. Proljeće je i sada dugo neće biti smrznutih golubova u nekim uglovima, svi su se snjegovići otopili. Dižeš pogled sa komada papira i vidim nerazumijevanje u tvojim očima. Premećeš malo s desna na lijevo što sam rekla, o tebi ne govorim, o nama ne govorim, sjetih se samo jedne duge zime kad smo imali snjegovića u dvorištu i bijelog goluba gušana. Ponekad te poželim dotaknuti, bez poziva, i ne želim ništa manje od toga. I ništa dalje od toga. Ali kako da to učinim dodirom kad tvoja koža ne osjeća, tvoje oči ne vide gledajući, a slušaš kroz sito cenzure tih grabežljivaca što ih nosiš u podstavi svoje duše? Pošalji ih jednom na ljetovanje, smjesti ih u neku malu vilu na osami i zaboravi ih neko vrijeme kao što se zaboravlja dosadna a nevažna sitnica na koju se stalno saplićemo a nekako nam žao baciti je u kantu za smeće. Ne mogu dodirom, a ne mogu ni riječima. Ali prsti me svrbe da zgrabim jednog od tih malih gnjusavaca koji ti vire iz džepa i da ga dobro protresem i posisam usisačem. To je zbog bijelog goluba gušana i snjegovića koji s njima nemaju veze a bili su danas zakvačeni o taj komad papira koji ti držiš u ruci. Naravno, razgovarati ćemo sutra. Možda. |
23.03.2005., srijeda
Bijela mrlja
|
Gospođa Vlatka bila je obična žena iz susjedstva, u godinama koje se možda ne bi mogle nazvati najboljima i sasvim prosječnog izgleda, kose uvijek uredno zavezane u rep i bez ikakve šminke. Nosila je svjetle bluzice koje su sakrivale njenu nesavršenu figuru i počesto bila u nekoj žurbi kojoj je teško bilo dokučiti razlog. Lovro je ipak u njoj nalazio posebnu unutarnju ljepotu (što mogu samo osobe profinjenog ukusa i duše) pa se volio podbočiti ujutro na svoj prozor smješten kao ptičje gnijezdo nasuprot prozorima gospođe Vlatke i promatrati njenu užurbanost kroz razmaknute zavjese. Pratio je njeno kretanje iz kuhinje u sobu pa opet natrag, niz stepenice (iako je tada nije vidio, zamišljao je njezine korake) i ulazno-izlazna vrata su se otvarala – gospođa Vlatka je išla na plac. To je bio i udarac sata kad je njegova noćna smjena doista završavala, nije više bilo razloga za budnost pa se bacao slomljen na svoj krevet i prepuštao se snovima. Bilo je nemoguće ne pogoditi da je sanjao gospođu Vlatku kako prelazi dvorište, penje se u njegov sobičak i tu u ptičjem gnijezdu uzima Lovru u svoje naručje. Gospođa Vlatka, Lovro je bio u to uvjeren, bila je čarobnica. Držeći ga u naručju, a ponekad i izvodeći tajanstvene pokrete svojim malo ogrubjelim rukama ili klizeći iznad njega s raširenim bedrima između kojih su se vrata raja otvarala tamo gdje je najmanje očekivao, brinula je za sjajne i vlažne Lovrine snove uz istovremenu pripremu ručka u onoj kuhinji prekoputa. Sredinom popodneva gospođa Vlatka je izlazila iz njegovog kreveta i brzim koracima, okrećući glavu i povremeno zastajkujući da provjeri ne vire li iza nekih vratiju znatiželjne oči prelazila dvorište i u svojoj kuhinji izvodila posljednju fazu u pripremi ručka. Dokaz da je ručak gotov na vrijeme bili su mirisi juhe i pečenja koji su izlazili kroz otvoreni kuhinjski prozor gospođe Vlatke i, kako je Lovro mislio, po njezinom naputku putovali do njegovih nosnica, budili ga gladnog i uvlačili se u njegov sendvič. Gospođa Vlatka nije prestajala brinuti za njega, osim kad je sam zatvarao puteve toj brižnosti i prepuštao je, iako nerado, onom debelom i neobrijanom ljigavcu što se zvao njenim mužem, a koji je uredno otvarao vrata svaki dan u isto vrijeme nakon posla. Danas je Lovro bio zabrinut, zadnje bratovo pismo bilo je podeblje, otvorio ga je tek nakon dva dana. Tada je s nevjericom gledao u putnu kartu koja je vrlo precizno sadržavala naputke o danu i vremenu prestanka njegovih snova i odredištu gdje gospođe Vlatke neće biti, ni njenih mekih dojki od kojih je uvijek bar jedna izvirivala iz otvora bluze i koja se nudila njegovim usnama kad god ju je poželio. Sakrio je kartu u ladicu, i predao se iskrenoj molitvi uvjeren da će mu biti uslišana i da će ladica progutati kartu zauvijek, da je sutradan više neće biti. Ali kad je sutradan otvorio ladicu, karta je još uvijek bila unutra, rugajući se svojim žuto-crvenim sličicama, a dan i vrijeme su sve više ličili na sutra. Lovro je bio naviknut miriti se sa stvarima koje su bile izvan njegove moći kontrole, a sada mu se činilo da je otkrio zašto mora otići. Istina je isplivala na vidjelo. Bilo je sve to maslo muža gospođe Vlatke i Lovrinog brata, često jedino prljava sredstva preostaju prevarenom mužu u borbi protiv puno mlađeg suparnika. Preostalo mu je jedino pričekati odlazak debelog ljigavca na posao kako bi se oprostio od gospođe Vlatke i otkrio joj krivce za njegov odlazak. Čim je teren bio čist, prešao je dvorište brzim koracima, popeo se uz stepenice i stisnuo zvono na vratima. Gospođa Vlatka je otvorila, on je zajecao i bacio joj se u naručje. Zapličući trabunjao je o bratovom pismu, o spletkama njenog muža i njegovog brata a u njenim očima vidio samo nerazumijevanje i nevjericu. Osjetio je da ga njene ruke strastveno grle, u toj strasti udarala ga je i ogrebala po licu, a njezin vrisak je proparao jutarnju tišinu. Ona ne zna, bljesnulo mu je odjednom u glavi i očaj ga je zgrabio za grlo kao zvijer. Sad je samo ponavljao: još samo jednom, još samo jednom. Ruke su mu krenule prema bijelom vratu gospođe Vlatke, razderao je bijelu bluzicu, bacio je na kauč i zagrabio usnama njene dojke, raširio joj bedra i ukrućen kao nikad dosad ušao u raj koji će mu od sutra biti uskraćen. Ruke i noge gospođe Vlatke lamatale su nemoćno zrakom, iz grla izlazio je samo blijedi jauk iznenađenja, pokušala se izmigoljiti iz čeličnog zagrljaja i izbaciti iz sebe to čudovište koje joj je zarobilo utrobu. Na trenutak čudovište je zastalo, stisak je malo popustio i ona je konačno uspjela. Mlaz se razlio po kauču, po njenoj ruci i kliznuo na pod, a gospođa Vlatka izjurila je onako raščupana i poderana kroz vrata, niz stepenice, u dvorište, na ulicu. Lovro je ostao stajati iznad bijele mrlje sa hlačama i gaćama spuštenim do poda. Nekako je osjećao da toj bijeloj mrlji nije ovdje mjesto. |
22.03.2005., utorak
Uspavanka
|
Tisuće je zvijezda noćas na nebu..tisuće malih tinjalica što modro se slijevaju niz svod od baršuna..taj nježni dodir na vlažne vlati travnatog saga budi male snene vile igralice..iskaču iz svake vlati i pod modrim slapom zvijezda ručicama dodiruju pahuljaste snove tratinčica.. Neka sova hukne sa dalekog starog hrasta što na rubu livade odmara stoljetne korjene..male vile igralice hihotavim biserima odgovaraju ..a žubor dalekog planinskog vrela kroz mirisne žile zemlje tajne žubore titra..male vile umivaju sjajna lica modrim slapom malih tinjalica..šišmiš neki zalepeta pozdravom a jedan se listić starog hrasta spusti kao dodir sna na sklopljene glavice maslačka..* * pričica za laku noć..za sve koji još uvijek znaju osjetiti i živjeti dijete u sebi i snivati nevine dječje snove...laku noć.. |
21.03.2005., ponedjeljak
Jabuka
|
natočio si kristalno vino opio me Otvorio si Pandorinu kutiju, imao me golu, rasporenu, rukama razgrtao katedrale i kaljuže, uronio me u pećinu, predao me meduzama. Izvukao si me na kamenu obalu, igrao se mojim stopalima, opjevao me sonetima, rekao mi da sam list na vjetru ispisan notama. Ujutro te nije bilo, na podu samo ostatak jabuke i prazna čaša. ispio si me do kraja ostavio me gladnu |
20.03.2005., nedjelja
Virtuala
|
Pitala sam se iz kojih si se morskih dubina pojavio, doplovio na moju obalu i donio jabuku koju si podijelio samnom – jedna kriška meni, dvije tebi jer si dama. Pitala sam se od kud tvoje vještine ronjenja do zelenih morskih dubina u koje si me vodio i u kojima sam se pretvarala u sirenu. Nazvao si stijenu u korčulanskoj uvali mojim imenom i šaptao mi Barbara, te noći je kišilo nad Brestom i Barbara bijaše lijepa boka, maslinu si posadio i nazvao je mojim imenom i poklonio mi peljare i karte po kojima se može ploviti po svakom vremenu i skloniti se u svaku luku. Ljubio si me na svom stolu u uredu, na mom stolu u uredu i skidao mi bijele gaćice i crne gaćice, grudi mi dirao i zavlačio mi se među bedra, a noću mi pokazivao zvjezdano nebo. Pitala sam se od kud poznaješ zvijezde i njihov razmještaj, a znao si im i imena i kada se pojavljuju i kako se njima koristiti kao putokazom. Pili smo jednu dulju i mineralnu s limunom, govorio si mi nedaj se Ines i ljubio me u sobi obješenoj kao naranđa u sivilu grada. I na Biokovo si me vodio, nije baš Velebit, rekao si, ali ovdje konji slobodno pasu jutarnju rosu i cjepanica u kaminu uvijek tinja. Zavolila sam bućnicu koju si pekao i Vivaldija i kišu na prozorima u nekoj kamenoj kući u kojoj si me rukama podizao na sebe i uzimao me dok se jutarnja kava hladila na podu. Bili su to krasni dani, moj savršeni virtualni ljubavniče. Stvarnost je bila malo manje savršena. Ne može se dugo ploviti po karti Jadrana obješenoj na zid ureda. |
19.03.2005., subota
Viola
|
Pokazala sam ti priču koju sam o tebi napisala, a ti si otklimala malo svojom kuštravom glavom dok su ti oči tražile sjećanja među recima. Smijala si se u ovo poslijepodne i prepoznala sam one tvoje rupice na obrazima koje su se uvijek pojavljivale kad si usta razvlačila u osmjeh, još su uvijek bile tu. I rekla si: Ma tko će čitati takve priče, ljudi ne vole stvarno stvarne priče jer misle da se one ne dešavaju njima. Kvare im raspoloženje.Ljudi vole ljubavne sapunice u kojima na kraju on i ona žive sretno, nakon srcedrapateljnih nedaća koje su morali prije preskočiti. Rekla bih da si u pravu, moja krasna Violo, ljubim tebe i tvoje pametne misli, um ti je, hvala bogu ostao bistar, i oči koje sada iskre. Pipkaš tankim prstima po tom mobu neku poručicu, veselo dijete koje se konačno dočepalo dugo željene nove igračke. On je oženjen, znaš, ali nije važno, naša će ljubav sve to pregrmiti. Govoriš malo ispod glasa, ljubavne su tajne slatke, najljepše pričaju svoju priču pod blijedim mjesečevim svjetlom i zvjezdanim nebom, a sada vani blješti ovo proljetno sunce i mami samo na igru i smijeh. Vraćaš mi papir s tvojom pričom i kažeš mi: Hvala što si me uvijek razumjela, spremi ovo, ne želim da on to vidi. Približiš na odlasku svoje usne mom uhu i šapneš mi njegovo ime, gledam tvoje korake koji ostavljaju zlatni trag na nogostupu. Ljubi i budi sretna, Violo, zaslužila si. Nadam se samo da uz tvoju priču neće biti ispričane i neke druge paralelne priče koje ljudi neće voljeti čitati. Jer ljudi pričaju da on tuče svoju ženu, zar to nisi čula ? Pogledaš me postrance, vidim li to neko malo durenje u tvom osmjehu? Ljudi izmišljaju, on ne bi ni mrava zgazio. Ti bar nikad nisi nasjedala pričama. I nisam. Ovaj divan proljetni dan jednostavno ne smiju pokvariti nikakve izmišljene priče. |
18.03.2005., petak
Nevjerica
|
Otisci na fotelji još su bili topli i njezin je mačak odabrao to mjesto za svoje večerašnje predenje. Sklupčao se uz blijedo svjetlo TV ekrana i kad ga je pomakla oglasio se onim svojim promuklim protestom vječno nezadovoljnog mrgode. Htjela mu je reći da tu sjedi netko drugi tko će sada doći, ali joj je misao iz prošlosti odgovorila smijehom kojim se obično rugamo starim navikama. Još je miris ljiljana bio vladar ovih prostora, a po ormarima i zavjesama lelujali odrazi nekih slika koje ne postoje. Mačak zna, ona još ponekad ne zna. Nevjerica. Godine onih dana kad je zvijer pokazivala svoje zube i hranila se njenim ožiljcima ispočetka svake večeri uz polupraznu bocu jeftinog viskija, više se neće vratiti, a ulazna se vrata neće više otvoriti gurnuta njegovom rukom izvana. Neće biti više aveti iza zavjesa čije se lice straha kesilo očima njenog mačka i njegovom nakostriješenom dlakom, niti čekanja s rukom na grlu i ledenom grudom u utrobi za koju je znala da će biti razbijana njegovom pijanom strašću kroz njena ukočena raširena bedra sve dok ne postanu meka, njezin jauk bezglasan, a oči bez suza. Nedavno je to bilo kad se zvono oglasilo, a ona nije znala da to zvono zvoni na njenim vratima jer mu nije poznavala zvuk i tek nakon beskonačnih minuta upornosti tog zvuka shvatila je što treba učiniti. Otvorila je vrata nakon dugih trenutaka sa rukom ukočenom iznad kvake jer je pomisao da on vani stoji bez ključa i da je daljnji scenarij nepoznat zavladala njome, kao i pomisao da je bijeg kroz prozor jedini način da poleti. Ali krila su joj bila slomljena i nikakav let nije bio moguć. Otvorila je, a vani su stajala neka nepoznata lica, lica iz nekog drugog svijeta, sa neke udaljene planete nepoznatog sunčanog sustava koja su govorila nepoznatim jezikom riječi koje je poznavala ali ih nikako nije odmah uspjevala smisleno povezati, riječi koje su oslobađale. Zlo se proždrlo samo te noći u uglu neke slijepe ulice, u pijanoj svađi pod mutnim svjetlom ulične lampe. Iz njenog je stisnutog grla zavrištao krik, a nepoznati su dalje govorili po nekoj naučenoj šemi riječi utjehe koje ona nije htjela čuti. Noge su zaklecale i ona se bacila na koljena i izranjala ih do krvi na gruboj prostirci predsoblja. Noćas je samo do pola navukla zavjese, malo je svjetlosti ulične lampe našlo odsjaj u mačjim očima. I dodirnula je rukom svoja koljena nježnim milovanjem. Neki se ožiljci vole. |
17.03.2005., četvrtak
Nedohvatljivo
|
Imala je male grudi, čvrste, sa bradavicama bezobrazno ispruženim kao putokazi. Nedohvatljive. Ruke su mu bile vezane, ali stao je na njen put da ih dočeka, da ih dohvati usnama, da zagrize kupine, da umrlja svoje odijelo, da izgubi gumbe. Hodao je natraške opsjednut tim bradavicama a ona se smijala s rukama na njegovim ramenima. Dohvatio bi usnama njene prste, usisao im vrh, zamišljao zrele kupine koje će iscijediti po njenom trbuhu. Nije čak ni bacao pogled unatrag, kuda ide bilo mu je svejedno. Ali svaki korak natraške za njenim bradavicama dovodio ga je uvijek na istu udaljenost. Bezobrazna mala. |
16.03.2005., srijeda
Priča
|
Čula sam jednu običnu priču i sada ću vam je ispričati, iako ne znam sama zašto, jer to je jedna baš tako obična priča i možda nikog neće zanimati jer takvih priča ima svuda oko nas. Nitko i ne voli da mu se pričaju tako neke obične priče kojih ima iza svakog čoška, i svatko zna stotine takvih priča koje bi i sam rado ispričao, samo da ga netko želi slušati. Nemam pojma zašto sam ja sada pomislila da bi vi htjeli da vam baš ja sada tu priču ispričam, a čak i da je ispričam nisam sigurna da je mnogi od vas već nisu čuli od nekog drugog, pa bi se moglo reći da priča nije iz prve ruke i da je nešto kao déja vu. Doista, kad bolje razmislim, možda je bolje da tu priču zadržim za sebe, ionako će je netko kad tad ispričati (možda to budem ja), a ako i ne, biti će ispričana negdje neka druga priča za koju će se moći reći da je to upravo ta koju sam ja vama sada htjela ispričati. Ustvari, što je pjesnik htio reći? Pa htjela sam reći da su sve priče iste, da je to sve jedna te ista priča samo je pišemo ili čitamo iza drugog brda, pa nam se samo čini da je ispričana prvi puta. Možda zato bolje da danas tu priču ne pričam, ionako je već ispričana. Sorry, virozna sam pa ne znam sama u kojoj sam priči. |
Komadići
|
Uzimao ju je komadić po komadić već godinama. Odrezao bi komadić ujutro, stavio ga u unutarnji džep svog sakoa, zavezao kravatom i odlamao komadiće komadića tijekom dana. Bila mu je pri ruci kad god je osjetio glad, a i kad nije bio gladan, nego je ruka posezala u džep samo iz navike. Do zadnje mrvice. Čudno kako se to dugo tako može. Podnijeti okus komadića pod zubima i okus zubi na komadiću. |
15.03.2005., utorak
Oporo
|
Eto, već drugi puta danas srećemo se tu na istom mjestu. Ja sam samo u prolazu jer mi se ovaj put čini nekako najkraćim da ulovim one minute koje mi nedostaju, a ti mi kuckaš kroz staklo kafića i mimikom mi govoriš da si još uvijek tu i da piješ svoju treću kavu. Pogled ti preko mojih ramena traži još neko lice u prolazu, naginješ se malo lijevo-desno i mahneš rukom, pogled ti se malo ugasi i neka opora crta sjevne kroz svježe oprani sjaj stakla. Piješ li doista tu kavu ili je u šalici samo ona praznina koja te ohladi do kostiju, tako da moraš sjediti u kaputu da se ne vidi tvoje drhturenje? Tražiš li mrvice života u rastvorenim novinama pred sobom ili samo čekaš dodir neke tuđe ruke u prolazu da okrhneš dijelić dokaza da su vani ptice danas poletjele drugačije nego jučer? U tvojim očima poziv, možda zadnji danas. Žuri mi se, ali popiti ćemo ipak tu kavu, moju prvu jutros, a tvoju četvrtu. Ja častim. |
14.03.2005., ponedjeljak
Nije moje
|
dječje ruke se ne pružaju više trnovito granje ih otjeralo u mrak već ih je netko opjevao ja samo spominjem nisu moje nisu … … …* *misericordia Nejasno sjećanje možda nije bilo njeno, a ni glasovi onih koje je poznavala u nekoj drugoj stvarnosti nisu pripadali njima. Nisu odzvanjali među ovim sigurnim zidovima akvarela ružičastih boja, stizali su iz mraka djedovih priča, iz kožom ukoričenih starih albuma mirisa po pljesni i iz onih već opjevanih domova preko puta ili dvije-tri kuće dalje. I nisu koraci njene majke probudili njene snove, bio je to tihi plač neke nepoznate žene bosih nogu kojima stari hrast na stepeništu prema raju ne odgovara škripom već šuti pokorom tajne.Tajna je progovorila sa malo riječi očevim glasom i klizila naopako prema gore po tom istom stepeništu njenog raja. Ujutro je šalica mlijeka ostala neispijena u svakodnevnoj žurbi, ruke su se pružale kao obično, a nestvarni glasovi bili upijeni u poznate i sigurne mirise sve do popodneva kad su riječi posađene u nejasno sjećanje prošle noći, procvjetale trnjem. Crni je poznati očev kožni kofer stajao uz vrata, ali odisao je mirisom bez povratka. Majčine su joj se oči smješile, na stolu je bio ručak, salveta, žlica, baš sve po starom i poznati tanjuri, pas je mahao repom i kroz otvoreni prozor čula se buka s ulice. Ali riječi iz noćnih snova bile su prepoznate i tajne više nije bilo. Niti kofera uz vrata, ni oca za stolom. Ožiljci su plakali dječjim suzama. Iz bezimene krivice kapnula je samo jedna u tanjur tjestenine. Nije bila njena, nije. |
13.03.2005., nedjelja
Tekućica
|
Privukao si me potok mi se prelio po leđima Titrave perle kapi mazile se rasutim kaskadama Dlanove mi stavljaš na leđa kažeš da sam vlažna Mokre vrhove kose zaplićeš mi prstima govoriš da nisi čuo što sam rekla Ništa važno rekoh ti samo da volim vode tekućice |
12.03.2005., subota
Obilaznica
|
Ponudio si mi slušalice i rekao: da..i ja ga volim slušati, ovaj CD je odličan, a ima i jedna stara kompilacija. Stare stvari, dobre stvari i bez slušalica čuješ iako ti se danas možda više i ne sviđaju kao nekad. Vrijeme izbriše neke ugode, titraji izblijede, ulice i pločnici okupani kišom izblijede, a miris latica na vjetru poput nekih nota postane samo povremeni podsjetnik. One neke prve godine slike su bile bolno vruće, štipalo je u očima i bacalo iskričave žeravice na poznatim mjestima, pogled usmjeravalo u neke prazne prostore tražeći u njima krivnju i pogrešne poteze tvoje i moje. Nevjerica je tada koračala usporedno sa zvucima i gušila se od jeke udišući neke nove pretvorbe. Traženje tebe u nepoznatim licima u tramvaju, u izlozima, na mjestima koja nas i nisu poznavala, obilaznice gdje nije trebalo, zbog očekivanja da bi ti mogao koračati tuda i strah da nebi. Ne htjeti znati, ludih li utjeha koje se nisu htjele otkrivati! Miris kina, vrućih kokica i miris kikirikija u poljupcu nekoliko su jeseni blijedili boje lišća, sve dok naslage nisu postale mekane pod nogama, a neke nove ruke ohladile peckanje tvojih prstiju na mojoj koži. Ponekad sam čula priče o tebi, neke novosti uobičajene što se izmjenjuju među ljudima koji se znaju, koji su se poznavali, a više se ne susreću osim kroz riječi drugih. Tako mjestimice ostaju niti koje nikad ne puknu, ali ni ne vežu. Prvo sam samo slušala, a onda ponekad ispričala i dalje, jednom mi netko reče da si rekao: čuo sam da je bila tu i tu.. riječi su imale svoju putanju i svoje spirale a priče postajale jedini dokaz da još postojiš. Nevažan dokaz koji je na kraju izazivao na mojim usnama samo smješak bez sjećanja. Onda podigneš jednom pogled prema nekom tko te podsjeti na neku davnu muziku što je odzvanjala tvojim životom u nekom desetljeću prije ovog, proljetni ugođaj dobije jesenje boje, ali ne prepoznaš više vibraciju tih davnih dana iako su oči iste, i ton glasa i dodir ruke u ruci. Samo se raduješ toj slučajnosti i riječi poteku jer sretneš nekog koga nisi dugo vidio pa pitaš o ženi, djeci i poslu, narugaš se malo nekim starim davnim vremenima i daš obećanje da ćemo se čuti i vidjeti ponekad. Ali telefon ni moj ni tvoj neće zazvoniti, a ovakvi se susreti uglavnom zaobilaze pa se dešavaju samo rijetko i doista sasvim slučajno u ovom vremenu i prostoru sadašnjosti. |
11.03.2005., petak
Mala vila
|
Noćas je samo list čudom zaostao na nekoj grani povinutoj pod mjesečinom ali diše dubokim potocima mira i samo opaža tu laganu sjenku Male vile zalutale iz neke druge paralele u ovo prisjećanje. Male joj ruke dodiruju koru hrasta, dodiruju stablo po stablo prema nekom samo njoj čujnom šapatu blijede zvijezde ali bez ikakve sumnje i kolebanja koja bi remetila savršen ritam plesa bosih nogu do ruba jezera.Kao da je zaborav jasan, a iskonsko sjećanje znanja samo pohranjeno u pretince s pitanjima. Mala vila spava. Dar sebe sebi. Miris zemlje i gljiva zgusnut u otisku koji će nestati pod nekom kapi kiše ima boju svjetla ispod spuštenih kapaka. Mahovina ovdje nije putokaz jer smjera nema u tom lutanju bez traženja. Znanje u vlažnoj gruboj kori hrasta, u huku sove sa grane i modrom tragu smjeha malih ptica nikad neće biti zaboravljeno, iako će magle gaziti po njemu u onom što se vrijeme zove. Mala vila zna. |
Epitaf vuku
Prvo su bile životinje onda su bili ljudi. Ali smo to zaboravili. Oteli smo im teritorij, oteli smo im hranu i na kraju im oteli slobodu. Mislimo da nismo jer životinja ne zna reći, ne zna prosvjedovati, ne zna i ne može se boriti. Čovjek je nešto izvan njene moći kontrole. Čovjek je na kraju krajeva i nešto izvan vlastite moći kontrole. Životinja nam je pomogla da opstanemo. Bez nje bili bismo mrtvo sjećanje u svemiru. Tko ne vjeruje, nek razmisli.Čini nam se, izgleda, da niti danas bez životinja ne možemo i u tome je najveći paradoks. Volimo životinje.Imamo kućne ljubimce da bismo bili ljudi. Micemace, pse, ptičice u kavezima, ribice u akvarijima, male kornjačice u terarijima. Ako nam ne dosadi. Kako slatko i ljudski. Vodimo djecu u cirkus, neka se djeca zabavljaju kad slonovi stoje na jednoj nozi, kad tigrovi skaču po stolcima i majmuni se majmuniraju. Vodimo djecu u ZOO neka vide kako zebra izgleda, kako vuk izgleda, kako sjeverni medo izgleda. Neka se približe prirodi, neka zavole životinje i neka nauče da ih treba držati u kavezima. Imamo ih u laboratorijima, mali štakori i zečevi obješeni za nožice, tumorirani kancerogeno, prikvačeni na elektrode. Da bismo pronašli lijek za svoj dulji život. Uzgajamo ih, pa ih ubijamo...sjetite se sami. Jedan je vuk pod paskom i zaštitom čovjeka umro od gladi. Zaslužuje naše promišljanje..i kao epitaf jedan dijalog. |
10.03.2005., četvrtak
U normali
Stvarno,sve je to baš normalno! Normalno je da ujutro zvoni sat pa onda ti iskočiš iz kreveta i onako bunovno počneš bauljati po kući jer ne znaš točno gdje si i sve onako mehanički i u brzini tražiš sam sebe po kadi, po mom ormaru, pipaš i kuneš gdje su ti ključevi..pa ko jebe ključeve, lijepo budi prirodan i uvali se natrag u taj krevet, ušuškaj se i spavaj ako ti se spava. A ti mi veliš na to da nisam normalna jer u 8 imaš sastanak. Ma meni jedino ti izgledaš nenormalno a ja lijepo mirno žmirim i protežem se i mislim samo na to kako smo se noćas po tom istom krevetu valjali. Dobro, malo mi te žao dođe jer ti kosa strši na sve strane i biti ćeš jako smiješan na tom sastanku i možda će ti stvarno reći da nisi normalan što si na tako važan sastanak došao raskuštran. Ne, i nije tvoja kefica za zube tu gdje je tražiš, a nadam se da i neće biti koliko ti god to izgledalo u ovoj situaciji normalno. I točno, nije normalno da si zube ne opereš, i nije uopće normalno da se ja sad smijem rano ujutro, jer rano jutro je po svojoj normalnosti jako tragično zbog toga što moraš odjednom žrtvovati svoju prirodnu potrebu da ostaneš spavati dok ti se spava. Ali normalno da ću se i ja sad ustati i skuhati za tebe i sebe tu kavu, i ja ću piti da dođem k sebi, a sad sam se sjetila da imamo i vremena jer moj sat je naštiman na ono ljetno vrijeme i ustvari nisi iskočio iz kreveta u 7, nego u 6. Ma ne, nitko normalan nema sada po zimi sat na ljetno vrijeme, to samo lijenčine imaju i oni kojima ne treba sat za buđenje, ali je skroz prirodno da me se ne tiče koliko je sati dok je vani još totalni mrak. I prirodno je da se nisam sjetila noćas da je sat na ljetnom vremenu jer su mi posve druge stvari bile na pameti, i ne samo na pameti. I vidiš kako sada lijepo u miru pijuckamo kavicu i gugućemo, a da si se probudio normalno u 7 ja bih za tobom zalupila vrata a ti bi se durio, što bi svakako bilo normalno, ali bi bilo skroz na skroz neprirodno nakon onako lijepe noći. Eto, kažem ti, ko jebe normalu i ovaj svijet satova koji su uvijek naštimani na točno vrijeme. |
09.03.2005., srijeda
Možeš sve
Možeš učiniti i biti sve što hoćeš.Možeš biti vjerna žena što uz magleni prozor očekuje svog pomorca. Sa strahom u srcu stisnutom u zelenu grudu očaja i bojazni što po kutevima tvojih najgorih vizija grize kao miris soli na ranjenoj koži. Možeš biti ta žena što nema sebe bez sigurnosti njegovih od mora ranjenih ruku, ta žena što se s vječnim prokletstvom pučine i tajnih dubina bori sa trozupcem u rukama, ukradenim od morskog cara. Možeš biti ona što vječno čeka, suza osušenih na upalim obrazima. Bez vatre koju je neko jugo davno ugasilo na pijesku. Možeš biti sirena s morskog dna koju pjena pučine mami na izlazak na stijenu u potrazi za svojim princem. Sirena što će žrtvovati svoj predivni rep i peraje za samo jedan pogled onog čije oči gledaju drugu i čije će se suze stopiti sa nekim valom u beskraju. Ona koja će zaboraviti miris algi sa dna i slobodni udah vječnosti za smrtnost trenutka, kad će onaj kojeg ljubi zapaziti njenu mokru kosu koja se bolno suši na nekom kamenu. Možeš biti ta sirena o čijem će odricanju pjevati galebovi visoko nad pučinom i delfini jatu meduza koje lutaju u besmislenosti. Možeš biti nimfa iz maglenih šuma u vječnoj igri s nevjernim Panom pod mjesečinom. Možeš gaziti plitko rubom jezera i hladiti bose noge ogrebene u nekoj šikari nakon potrage za nestalim ljubavnikom ili za vlastitom svilom zakvačenom o neko drvo nakon igre skrivača s nekom drugom nimfom.Možeš biti ta nimfa sa lopočem u jednoj ruci i trećim okom izvađenim sa svog čela u drugoj ruci i u vječnoj dilemi što je točno slika koja je vidljiva tek kao sjenka neke umorne grane, noćne ptice u preletu ili samo izgubljena misao odlutala iz tvoje glave. Sve to i mnogo više (samo nemam vremena nabrajati) možeš biti ako imaš samo malo sreće da se sretneš oči u oči sa svojim idealom.Uz malo truda i dobre volje od njega možeš ubrzo učiniti svog ljubljenog, jedinog i sveprisutnog tvorca i kreatora svog vlastitog života. To je za svaku ženu prava sitnica. |
08.03.2005., utorak
Karanfilčić
Ma kaj da velim? Jako sam impresionirana s tim našim 8.martom pa mu moram posvetiti jedan mali posebni postić prije spavanja. Skoro da se danas ujutro nisam ni sjetila da sam žena, od jutra samo jurim simo-tamo (ono- radim) i na kraju nisam ništa napravila jer su mi svi samo čestitali i dobila sam i puno ruža(sve po jednu zbog štednje) i jedne afričke ljubičice da ih mogu po ženski uzgajat na svom prozoru.Sredinom dana postalo je i meni samoj jasno da sam žena, (valjda sutra već neću to zaboraviti, koji put sam zaboravljiva), jer sam dobila jedan mali zgodni paketić minijaturne veličine i u njemu jedne male ružičaste gaćice s karanfilićem naprijed(otraga ništa ne stane od sličica).Nadam se da će mi biti dovoljno velike nakon što ih operem jer piše da se u pranju stiskaju, a nikako mi ne pada na pamet da ih obučem prije nego ih dezinficiram(ma ne, ambalaža ja oriđiđi, ali netko ih je morao upakirati). No, dakle, gaćice ću sutra prati, pa ćemo vidjeti.Onda sam dobila i jednu bombonjericu (iako mislim da te bajadere putuju iz ruke u ruku nekoliko puta), neki kapučino s vanilijom(vanilija kažu ima miris žene..valjda), a nazvao me i bivši pa mi čestit'o i rekao da nije stig'o cvijeće DATI DOSTAVITI (ovo me posebno impresioniralo zato je napisano velikim slovima), ali mi je dao dva-tri cmoka u slušalicu. Uglavnom, danas mi nitko nije dao zaboraviti da sam žena i to mi je pričinilo posebno zadovoljstvo. I ovdje na zadnjem postiću dobila sam puno čestitki, pa i ja od srca čestitam ( i muškima i ženskima) na tako divnom danu. Bogami je i zatoplilo vani, kažu da više zime do slijedeće neće biti, pa sam i zato bila ma baš izuzetno radosna.Da, i da ne zaboravim, dobila sam navečer iz jednog fast fuda par porcija vrućih lazanja da na današnji dan ne moram ništa kuhati ( a prilično sam ogladnila do navečer), što je stavilo zlatni pečat na ovaj divni, naizgled samo obični dan.Zato, drage moje žene, nek nam je svaki dan ko ovaj dan, budite mi zdravo i čilo i ne zaboravite na sebe.Molim da mi se oproste gramatičke i ine greškice, ovo pišem online u onu kućicu za postove, što će reći direktno i sad ću kliknuti na ono - objavi, nek stigne dok je još 8 mart.Sličicu ću neku naknadno pronaći da ovo nebi bio neki šuplji post ako će ga tko čitati. Sad idem nešto napisati za sutra, ali nisam sigurna da s danom žena neće imati veze jer htjela bih da ovaj dan još dugo, dugo traje. Ovo je dodatak napisan pet minuta kasnije jer sam se sjetila kako vam moram ispričati( ako niste sami na TV vidjeli) kako su žene u Zagrebu priredile lijepi mimohod u našu čast.Parole su bile uobičajene,baš ništa novo, ali ostala mi je ipak jedna u sjećanju. Ona glasi: Mičite krunice s naše vunice! Štono će reći da brijanje nije više u modi.Laku noć.Pusa.(onak po ženski, mljac, nježno i vlažno). |
Biti drvo
Noćas sam prvi puta nakon dugo vremena osjetila da mi se otvaraju pore u kori stabla pa sam pokušala utrnulim korijenjem dohvatiti čudnovato strujanje poznato i nepoznato istovremeno, strujanje iz dubine zemlje, možda tek samo kao jeku nekih dalekih vrhunaca pod snijegom koji se topi. Ne prepoznajem još svoje grane iako znam da meni pripadaju, ali vidim ih sada pod noćnim nebom nepostojećim očima i znam da će se desiti već viđeno, već doživljeno. Prepoznati ću se ujutro pod prvom zrakom sunca i pogoditi ću gdje će uskoro izbiti moj prvi list. Dokaz da živim ponovno. |
07.03.2005., ponedjeljak
To je to
Došao je i donio mi ružu. I rekao:volim kad lažeš slatko. |
06.03.2005., nedjelja
Samo to
Ne dišem, ne govorim, ne mislim. Ne čekam te, ne želim te noćas. Ne zamišljam tvoje ruke na meni. Ne pomišljam na tebe u meni. Ništa od toga.Samo ti slatko lažem. |
05.03.2005., subota
Sezona
Bila sam mali klaun u kazalištu lutaka.Imala sam ulogu zabavljati publiku kad je igrokaz postao zamoran ili previše ozbiljan, zavirivala sam iz lijevog (ili desnog, kako kad) ugla da vidim one u zadnjim redovima, ponekad su nestali prije završetka predstave što je umanjivalo moj honorar jer je Adonis ocijenio da moje upadice nisu bile na vrijeme ubačene. Ma nije tu bilo kreativnosti, sve su to bili naučeni tekstovi, ali uvijek su palili, trebalo je samo uhvatiti pravi trenutak. Ponekad sam se zamislila jer su me uspavljivali poznati scenariji igrokaza, ali Adonis je bio tu da me probudi ako bi san postao predubok. Sad kad bolje razmislim, bila sam zadovoljna jer sam počesto dobivala novu odjeću, bar onaj dio koji je bio vidljiv i nije bilo previše važno što su mi cipelice popucale po šavovima, a rub hlača koje su izgubile boju malo istrgan. Ono što se vidjelo odavalo je sjajnog i uspješnog malog klauna bez kojeg je bilo koja predstava bila jednostavno nezamisliva.Ne znam točno kad sam postala svjesna svoje neophodnosti, možda kad su jedne večeri glavni glumci bili izviždani, ili kad je neka trenutna inspiracija podigla na noge publiku iz zadnjih redova pa su počeli skandirati moje ime. Došlo je, očito, vrijeme da dobijem bolju ulogu pa je scenarista preko noći izmijenio radnju igrokaza i po prvi puta sam se iz lijevog ugla neočekivano pomaknula prema sredini. Kostimografkinja je po kiši trčala u nabavku novih tkanina, prekrajala ih je i kombinirala cijelu noć i cijeli bogovetni dan, a ja sam navečer osvanula u novoj krinolini i u novim cipelicama. Ne mogu reći da nije bilo ugodno izgovarati poznati tekst (sa nešto dopuna koje sam odmah savladala) iz sasvim novog položaja na sceni. Reflektori su imali drugu boju i ja sam shvatila da sam bila u zabludi jer sam cijelo vrijeme mislila da je njihovo svjetlo slabašno. Adonisov glas kad mi se obraćao postao je nešto tiši, njegovi pokreti mekaniji, a ja sam umišljala da se razvijam u vrhunsku glumicu. Jednom sam samo sa malim, ali doista malim žaljenjem bacila pogled u ugao gdje je neki novi mali klaun ponekad ubacio neku meni poznatu rečenicu. Pa ipak nisam bila zadovoljna sporednom ulogom, ponekad sam istrčavala sa nekim izmišljenim tekstom tamo gdje ne treba i samo je čvrsta ruka lutkara bila zaslužna da se nisam progurala gdje mi nije bilo mjesto. Publika se ponekad smijala, jer su moji pokreti previše očito odavali iz kojeg sam ugla došla, ali bilo je i navijača koji su priželjkivali dodatne promjene scenarija. Zatražila sam i dobila ljepše kostime i novi kovčežić sa šminkom, a moj tekst postao je sve dulji i dulji, broj sklone mi publike dostigao je kritičnu masu i jedne sam se nezaboravne večeri konačno našla u ulozi glavne zvijezde. Časopisi su ujutro osvanuli sa bombastičnim naslovima – od klauna do zvijezde preko noći, pisalo je. Kazalište je postalo pretijesno, a Adonis je zadovoljno trljao ruke i dao nalog za izmjenu cijele radnje igrokaza. Tko je mogao predvidjeti katastrofu? Sve je bilo tako sjajno, rečenice su klizile, moji su pokreti bili profinjeni i meki, moj kostim doradio je poznati kostimograf i nikada svjetlo reflektora nije bilo tako sjajno i kazalište tako puno. Ali ime koje se skandiralo na kraju predstave nije bilo moje ime, bilo je to ime malog klauna iz desnog ( ili lijevog) ugla. Kad ga je lutkar podigao, ali samo do ruba poderanih hlačica, prolomio se frenetični pljesak. U svom klanjanju mali me klaun nezgodno odgurnuo, pala sam iza kulise i tu večer nitko me nije podignuo, niti na mene obratio pažnju. Ujutro su me spremili u kutiju, kroz šupljikav poklopac čula sam da je scenarij izmijenjen i da se šivaju novi kostimi. Utonula sam u san, iscrpilo me sve to silno presvlačenje, šminkanje i reflektori, a poderala sam i lakat u onom padu iza kulisa. Htjela sam samo svoj mir, pa sam na kraju zaključila da se sve desilo baš onako kako mi odgovara. Biti u mraku i izvan zanimanja javnosti bilo je svakako bolje nego biti izložen žaljivim komentarima nekog piskarala. Jedino me zasmetalo kad su me navečer probudili – skinuli su mi moje svilene cipelice jer nisu stigli sašiti nove za malog klauna. Usput sam čula da je Adonis zaposlio još nekoliko novih malih klauna, nadam se samo da mi neće skinuti jednog dana i moju krinolinu. |
04.03.2005., petak
Mimoze
Čekala si me u snijegu jutros,ugledala sam te izdaleka i prepoznala.Stajala si pred vratima i znala sam da u ruci držiš ključ, ali meni prepuštaš otvaranje vrata..nikad se nisi snalazila s tim ključevima, niti iznutra, niti izvana. Da, opet snijeg, neobično za ovo doba godine, neobično za ovaj dan koji je obično predviđen za prve proljetne udahe.I vrećica s pecivima malo je mokra od snijega.Peciva u vrećici.. sjećaš se, majko, svojih štangica sa sirom posipanih makom? Ova iz vrećice nisu prhka, meka i mirisna kao ona koja su izlazila iz tvoje pećnice, ali su danas jedina moguća stvarnost, ja ih nikad nisam znala mijesiti kao ti, a i raspoloživo vrijeme danas je upitna kategorija. Nekad je za sve bilo vremena, uvijek si to govorila, u ovo vrijeme nekako sekunde brže prolaze. Razgledaš ta peciva i klimaš malo glavom kritički,ma da... svašta se prodaje pod domaće. Ja ih ipak grickam i ponirem u te tvoje oči kao nebo plave, smiješiš mi se, a onda okrećeš malo glavu i gledaš sliku svoje unuke u šarenoj ramici. Deset joj je bilo kad je slikana i ti joj govoriš i tepaš jer misliš da sam ja na slici, a da si ti ja, jer tebe već davno nema, samo ponekad navratiš u moju stvarnost i poigraš se izgubljenim minutama svog života. Danas ti je rođendan i zato grickam sada ta peciva posipana makom, sitna zrnca krckaju pod mojim zubima i smijuljim se jer znam da ćeš me pitati jesam li očistila mak zaostao između zubi prije nego odem u školu. A ruke ti dodiruju nježne cvjetiće mimoza na stolu, gledaš ih i čudiš im se kao uvijek jer cvjetaju tako bogato i mirisno iako je vani još hladno. Nježne a tako otporne, uvijek si to govorila i sada ponavljaš i pitaš jesu li za tebe, a u očima ti ono pomalo djetinje čuđenje i nevjerica pomiješana s očekivanjem. Naravno da su za tebe, majko, i još će dugo za tebe mirisati njihovi nježni cvjetići na crnom mramoru, kao i svake godine u ovo vrijeme, kao i u sve vrijeme sjećanja koje imamo pred sobom. |
03.03.2005., četvrtak
Thanatos,eros,bios
Srela sam ga slučajno sredinom jesenskog tromjesečja kada požutjelo lišće pada sa umornog stabla i venu posljednji cvjetovi. Njegove su ruke nosile miris ljeta u tragovima, zapešća su pritiskala malo umornom strašću, a neočekivana i nagla erupcija vulkana prikovala nas je danima uz vječno razmeten i topli krevet. Njegov je eros bio očaravajući i dubok, skladao je nevjerojatne i tajnovite note i uljuljkavao me njima u neka varljiva vela do neprozirnosti. Kako više nisam bila sposobna koncentrirati se niti na najjednostavnije pokrete mojih moždanih ćelija, uzela sam na kraju neplanirani dopust. Zavjese su bile navučene i narednih dana ni telefon se nije oglasio, samo je neka snena muzika prolijevala svoje tonove po uglovima.Lutali smo ponekad noću pod slabašnim i hladnim svjetlom zvjezda umotani u šalove izvučene sa dna njegovih ladica, a moj se pogled podizao za njegovom rukom tražeći sjenku crvenog Marsa. Po povratku usne su mi bile bolne i ispucane od njegovih poljubaca, a koža vruća od želje da se omotam u tople pokrivače pod kojima će me njegove ruke tražiti do jutra. Govorio mi je lascivnosti strastvenim glasom dok smo ispijali crno mirisno vino i smijali se grlenim smijehom uvaljani u jastuke i ogrnuti plahtama jer je već bilo hladno, a radijatori tek mlaki. Poslije mi je tepao nježno i umirujuće dok se ne bih polako uljuljkala u san. Tada sam osjećala neku tajanstvenu sjetu, neku želju da zaklopim oči i predem ko mačka u njegovom naručju, da tako zaspim i više se nikad ne probudim. Kroz odškrinute prozore uvlačile su se neprimjetno koprene maglice, ponekad mi se činilo da vidim njihov trag uz podnožje kreveta, a muzika je bila sve tiša, tiha do nečujnosti.Jedno sam jutro razmaknula zavjese i bacila pogled kroz prozor, grane su bile gole, ulice vlažne i puste, kroz maglu moj je pogled zastao na nekom zaboravljenom odsjaju prekoputa, a čvrste su me ruke obujmile s leđa. Dah mu je još uvijek bio topao, ali u riječima nije bilo više strasti, samo mir i neka svilena nježnost. Znao je da odlazim i da se više neću vratiti, ali kao da je to i očekivao. Miris zelenog čaja posljednji je otisak u mom sjećanju, nakon toga nema više ništa. Besmislenost i kraj? Tako sam mislila u početku, ali s prvim otapanjem leda probudila se uspavana čežnja i tek tada sam shvatila kakav mi je dar poklonjen tih posljednjih jesenskih dana. |
02.03.2005., srijeda
Buđenje
Ne, ne nosim ja inače mobitel u krevet, ali prošlu noć je bio uredno položen na ormarić, baš na dohvat ruke, onako da ga na slijepo mogu dohvatiti a da se nijedan nabor pokrivača ne pomakne. Ponekad jednostavno želim da san traje i kad obrisi stvarnosti postanu vidljivi. Eto, naručih snove, ja sam već poprilično dugo uvjerena da događaje sam prizivaš u svoj život, isprobala sam to nekoliko puta i uvijek je uspijevalo, naravno, zašto ne?Kad je mobitel jutros zapjevuckao ruka je već napola bila u zraku, da imam one moći privlačenja predmeta sigurno bi joj krenuo u susret, ali dobro, radilo se samo o desetinki sekunde dok je taj put prijeđen i mobitel je bio zaljepljen uz moje uho. A onda u uhu tvoj glas, promukao i strastven… uvučem se pod pokrivač i pokrijem se preko glave, bacim sama sebi u tom toplom mraku onaj najgluplji osmijeh na svijetu, a žmarci mi kliznu meko niz leđa. Kako sam znala da ćeš me zvati? Pa, nisam znala, a ti? |
01.03.2005., utorak
Kava 2003.
Sjediš mi sučelice a ja te još uvijek ne mogu vidjeti. Možda te i nema ovdje,a možda si ovo upravo ti. Mogu ja razmišljati koliko hoću, ako mi se sam nećeš pokazati, što ću ti ja. Lijepo ti kažem da mi kažeš što misliš. A ti cijelo vrijeme pričaš a ja nikako da shvatim o čemu govoriš.Pa nisi ti kriv. Možda niti ti mene ne vidiš. Ali, vidiš me jer me gledaš kao da me prvi puta vidiš. Čuđenje ti je u očima, vrtiš tu cigaretu među prstima a ja prepoznajem te znakove. Tražiš me onakvu kakva sam bila iako ne mogu dokučiti razloge. Možda i mogu kad bih se potrudila, ali meni se neda. Više ne. I pitaš me zašto šutim, jer sad si ti tu i daješ mi da govorim. Pa lijepo je to, ali ja nemam više što reći. Mogu kopati po mislima koliko dan traje, neću izvući iz njih ništa što bi ti znao čuti. I sam kažeš da me ne razumiješ, ne razumiješ zašto neću opet i iznova nešto novo s tobom. A vidiš da ničeg novog nema, samo sam ja nova, a ti si stari onaj isti iako si spustio glas i pogled i ruke pružaš prema meni. A u rukama ti oni isti okovi što su zveckali godinama na mojim rukama. Govoriš mi da sam okrutna kao da ta riječ ima veze samnom. U tvojim je mislima rođena i izrođena i samo je ti poznaješ iako si je ispljunuo kao strano tijelo iz sebe. Pa, hoću ja razgovarati i potruditi se, samo mi reci čemu i zašto i oko čega. I to što kažeš da nije još sve gotovo i izgubljeno i da ti moram vjerovati samo klizne niz moje shvaćanje neshvaćeno. I govoriš mi da se pravim važna i da previsoko dižem nos a onda se čudiš što se ja smijem veselim smijehom tebi nepoznatim. I ne razumiješ što je smiješno, a ja samo sebe gledam sa strane i vidim da sam stvarno smiješna s tim svojim uzdignutim nosem. Ma evo, neću se više smijati, tu sam opet pa ti pričaj dalje. Slušam te pažljivije, kažem ti da te slušam. I pijemo kavu iz poznatih šalica, ali taj miris ne nosi sjećanja, on je samo miris sadašnjosti, ovdje gdje ti sebe ne možeš naći, gdje te ja ne vidim jer te ovdje nema, ti si samo stranac u prolazu kojeg sam dočekala dobrodošlicom jer mi je drago da te vidim. I nemoj tražiti nemoguće jer neke si tvoje riječi nikako više ne znam prevesti u razumljivi jezik, možda bi ga neka ja iz prošlosti i znala, ali ja koja sam danas to ne znam i ne želim učiti. Ne ispočetka. I ne ljutim se na tebe, više ne i još ne, ali ako nastaviš tako pričati bez smisla možda mi miris kave postane opori miris sjećanja. Sjećanja koja više ne postoje. I ako ne razumiješ zašto sam ti rekla da ideš ja tu stvarno ništa ne mogu. A ti mi i dalje govoriš da znaš zašto sam takva i da znaš da imam drugog, ali ne znaš. Ja samo želim piti svoju kavu na miru. |
