bosim nogama

27.03.2005., nedjelja

Gost

Jutros dok sam pila kavu zagledana u maglene koprenice vani i razmišljala koliko je zapravo sati sada u ovom svemiru ovisno o udaljenosti koje tog trenutka prelaze moje misli (ponekad se tako znam baviti nekim naučnim pitanjima) i nakon što sam zaključila da moje misli nisu prevalile ni milimetar puta i da je vrijeme stvarno nebitna kategorija (umni zaključci su uvijek rezultat umnih pitanja) miris kave postao je drugačiji (ili su mi samo nosnice postale prohodnije). Opojniji.

Odvojila sam pogled od maglice vani, a On je sjedio za mojim stolom i rekao mi: natoči, molim te i Meni. Da sam sjedila na stolcu sigurno bi pala s njega, ovako sam samo stajala s nogama prikovanim za podne pločice i trebalo mi je nekoliko trenutaka da se pokrenem i napunim Mu šalicu. Njega nikako nisam očekivala ovdje u mojoj kuhinji. I to jutros. Nasmijao se smijehom blagim i mekim kao te maglene koprene vani i upitao me: čemu toliko čuđenje? Srknuo je kavu, činilo mi se s velikim užitkom, dok sam ja pokušavala objasniti da je boravak u mojoj kuhinji svakako gubitak vremena za Njega koji danas ima sigurno važnija posla. Sad mu je pogled postao veseo, neka šeretska iskrica zaigrala je u Njegovim očima i kroz smijeh mi samo reče da sam zaboravila da je On uvijek i svuda, pa zašto ne bi bio i u mojoj kuhinji.

Rukom je posegnuo u džep svoje jakne i izvukao malu knjižicu, prstom prelistao nekoliko stranica kao da provjerava što je u njoj napisano i onda mi je pružio uz objašnjenje: eto, napisao sam jednu zgodnu priču, pogledaj malo kad ćeš imati vremena, uvjeren sam da ćeš uživati u čitanju. Naravno da sam bila zbunjena, ali više to nisam htjela pokazati, pa sam rekla onako malo nehajno: pa to je prekrasno, nisam imala pojma da znaš pisati. Opet je srknuo malo kave i ništa nije rekao, ali očito zato jer je pomisao da On nešto ne zna bila besmislena. Naravno da zna. I čitao mi je misli (naravno da i to zna) jer je rekao: i ti znaš, samo se moraš sjetiti, svi znaju sve, samo na različite načine, otpusti kočnicu, dodirni misao i riječ iz neke paralele pa ćeš vidjeti da znaš. Ako mogu Ja, zašto ne bi mogla i ti?

Njegov je glas bio doista umirujući kakvim ga zamišljamo, a smijeh biserna zrnca rasuta po mom stolu. Na rukama nije bilo stigmi, bile su malo grube sa par ogrebotina koje nikako nisu mogle potjecati od zabijanja na križ, sličile su običnim rukama nekog radnika ili seljaka kakve se viđaju svuda. Opet mi je čitao misli pa mi reče: eh, da, imao sam i Ja neke dileme, jednog dana sam spoznao da samo moram stvarati nova i nova čudesa, da uvijek ispočetka za ljude učim i njihove živote živim, pa zamolih Boga da Mi dopusti da se vratim svojim alatima i zanatu.* Malo sam se nasmijala, bilo mi je sasvim jasno da Mu posao nije bio lagan jer ljudi su nezasitni u svojim molitvama i zahtjevima, ali me začudilo da Mu je Bog to dopustio.

Pa i nije,reče mi On, rekao Mi je samo da je Moja volja isto što i Njegova i da idem svojim putem kao i svi ostali ljudi kako bi bio sretan na ovom svijetu.* Srknuo je zadnji gutljaj kave i rekao mi na odlasku: dobra ti je ova kava, miris joj je stvarno opojan. Ispratila sam ga kao svakog gosta jer to bijaše danas Njegova volja. I moja.

---------------
*djelomično rečenica preuzeta iz:R.Bach, Prividi

Sretan Uskrs!

- 10:16 - Misao se pojavi i nestane,ovdje je zabilježi ako želiš (26) - print - # - On/off -

<< Arhiva >>

[favs] [linkovi] [arhiva] [mail] [blog]





Muzika:noći izvan konteksta
Slika:Catherine McIntyre

Copyright © 2005-2010 plejadablue

Free Counter


online