|
Otvorila sam prozor.Okrhnuti mjesec na kosini neba. Proljeće je i sada dugo neće biti smrznutih golubova u nekim uglovima, svi su se snjegovići otopili. Dižeš pogled sa komada papira i vidim nerazumijevanje u tvojim očima. Premećeš malo s desna na lijevo što sam rekla, o tebi ne govorim, o nama ne govorim, sjetih se samo jedne duge zime kad smo imali snjegovića u dvorištu i bijelog goluba gušana. Ponekad te poželim dotaknuti, bez poziva, i ne želim ništa manje od toga. I ništa dalje od toga. Ali kako da to učinim dodirom kad tvoja koža ne osjeća, tvoje oči ne vide gledajući, a slušaš kroz sito cenzure tih grabežljivaca što ih nosiš u podstavi svoje duše? Pošalji ih jednom na ljetovanje, smjesti ih u neku malu vilu na osami i zaboravi ih neko vrijeme kao što se zaboravlja dosadna a nevažna sitnica na koju se stalno saplićemo a nekako nam žao baciti je u kantu za smeće. Ne mogu dodirom, a ne mogu ni riječima. Ali prsti me svrbe da zgrabim jednog od tih malih gnjusavaca koji ti vire iz džepa i da ga dobro protresem i posisam usisačem. To je zbog bijelog goluba gušana i snjegovića koji s njima nemaju veze a bili su danas zakvačeni o taj komad papira koji ti držiš u ruci. Naravno, razgovarati ćemo sutra. Možda. |
